Izrael, Palestina i arapske zemlje

[TBoneSteak]

srbe rasturili u jasenovcu pa oni sada misle da su jevreji/bulju bi im ljubili/. pa, zar vas 99 nije naucila da niste chosen people :D

[Roger Sanchez]

Pokakio se, ali u gace. Gaza je deo drzave Izrael, mosh' da crknes od muke, ali je tako. OK, arapske zemlje to ne priznaju, ali arapske zemlje ne priznaju ni postojanje izraela (uz izuzetka egipta). Kako lepo vole da kazu u vezi 1 LazneDrzave™ ovde kod nas: To ti je realnost na terenu.To sto ih je Izrael amnestirao, pokazuje smao koliko je to jedna humana i demokratska drzava - znaju da su to zavedeni i zabludeli ljudi, pa uim daju jos jednu sansu u zivotu :P

Minkec, zašto tako uporno padaš iz tako osnovnog legalističkog gradiva?Postoje samo dva 'okupirana područja' koja Izrael (podvučeno, Medinat Yisrael) priznaje kao svoju teritoriju, to su Golan i Istočni Jeruzalem s raznolikiim suburbian dodacima. Gaza nije među njima. Usto si kao izuzetak br. 2 zaboravio i Jordan.Što se tiče Camp Davida i mira s Kinkom Husseinom, obadva mira su sročena tako pametno da je u njima opisana granica Jordana i granica Egipta, ali se nigdje izričito ne napominje s čime se to oni ondje graniče. Tako je za Egipat ugovoreno da je granica Egipta bivša granica Egipta i bivšeg mandatnog područja Palestine. Izarel se nigdje ne spominje. Istina da je to ostavilo Gazu i West Bank u limbu gdje Izrael može tvrditi da oni nisu ničiji osim Tzahalovi, ali ni pred Jahvetom ni pred Herzlom ni pred Ben Gurionom nitko ni u Izraelu ne tvrdi da je Gaza legalistički dio Izraela, jerbo nije. Edited June 7, 2010 by Roger Sanchez

[Jolly Roger]

Evo teksta koji se razlikuje od ostalih kojima obiluje svetska štampa ovih dana... neke bitne stvari su ovde dotaknute...

Velikodušnost tuđom krvljuMario Kopić 07.06.2010.Kako je svojedobno upozorio američki filozof Michael Walzer, između Izraelaca i Palestinaca ne vodi se jedan, nego četiri rata: 1. palestinski rat iscrpljivanja protivnika za gašenje jevrejske države i uklanjanje Jevreja (a iz njega proizlaze i teroristički, samoubilački napadi i zahtjev za pravom na povratak); 2. palestinski rat za stvaranje vlastite nezavisne države pored Izraela i kraj okupacije Zapadne obale i Gaze; 3. izraelski rat za sigurnost i odbranu Izraela unutar granica iz 1967. godine; 4. izraelski rat za Veliki Izrael (Erec Jisrael), za zadržavanje naselja ili za jačanje naseljavanja i pripajanja, u cjelini ili djelomično, okupiranih teritorija. Međutim, pri prosuđivanju Bliskog istoka uvažavanje takve kompleksnosti rijetko kada susrećemo. Kako u verziji ''trećesvjetizma'' (zastupaju je dinosaurusi te ideologije od Noama Chomskog preko Edgara Morina do Tariqa Alija), tako i u onoj sofisticiranijoj, intelektualna i medijska ljevica nam objašnjava da teroristi djeluju iz očaja i da postoji samo jedan rat, sučeljavanje naroda koji voli slobodu i zapadnjačke kolonijalne sile.Izraelsko-palestinski sukob vidi se samo kao simbol zapadnjačkog osporavanja prava Arapima i muslimanima. Otuda tolerantnost spomenute intelektualne i medijske elite prema palestinskom terorizmu: bombaši-samoubojice se osuđuju, ali preko volje, pa čak i opravdavaju kao činovi očajnika, kao legitimna naplata za divljaštva što su ih počinile jevrejske vojne snage. Nijedna strahota što je počine kandidati za samoubilačke napade, sa svojom grotesknom mitologijom o 70 djevica (hurija) što ih čekaju u rajskom vrtu (dženetu), nikada u njihovim očima ne može kompenzirati ljagu Izraelaca. Nisu važne žrtve tih eksplozija, još manje kultura smrti koja se širi među mladima Zapadne obale i Gaze. Fasciniranost potocima krvi i kolektivnim masakrima, otkupiteljskim mučeništvom Hamasa ili islamskog Džihada do kojih dolazimo preko televizijskog ekrana, nije samo pornografska, ona ponajprije pokazuje prezir prema tom narodu svedenom na najobičnije ljudske bombe. Drugim riječima, od etike kompromisa draža nam je estetika zločina. Kako bi rekao Albert Camus, ''lako je biti velikodušan tuđom krvlju''. Zato je ista ljevica, usprkos svom goropadnom antifašizmu, ostala potpuno nijema pred navalama judeofobije imigrantskog porijekla koja je pogodila evropske države, napose Francusku, nakon druge Intifade. Zapetljala se u konfuzno poricanje, ako već nije optuživala ljude za paranoju, pa čak i za provokaciju. Na primjer, filozof Alain Badiou državu Izrael kao arhaičku državu uspoređuje s Pétainovom Francuskom i opisuje je kao ''izvanjski oblik, kolonijalne prirode, zaluđen sakralizacijom židovskog imena (prise la sacralisation du nom des juifs)'', kao Državu koja, između ostalog, planira genocid nad Palestincima. Za Badioua, koji preuzima tradicionalni antijudaizam katoličke Crkve, istinski Jevrejin je onaj koji se poništava kao Jevrejin i stapa s ostatkom čovječanstva. Nazivati sebe Jevrejinom znači automatski mobilizirati antisemitsku strast.Glas judeofobije doživljava drugu mladost uvlačeći se u anticionističku besjedu. Od sada pravi Jevrejin govori arapski i nosi keffiyeh, kariranu arapsku maramu, a onaj drugi je varalica koji pripisuje sebi pravo vlasništva na zemlji koja nije njegova i koji je izgubio moralno dostojanstvo mučenika. Nekadašnja žrtva preobrazila se u mučitelja, ali mučitelja koji je po svemu nalik na svog nekadašnjeg dželata u Njemačkoj tridesetih godina prošloga vijeka. Kad Jevrejin ugnjetava ili kolonizira, odmah se transformira u nacistu, bez sredine. Nacisti su progonili Jevreje, onda su Jevreji postali nacisti! Kao što je uočio filozof Vladimir Jankélevitch: ''Anticionizam je po tom pitanju nedostižna sreća, jer nam daje dopuštenje, pa čak i pravo, pa čak i dužnost, da budemo antisemiti u ime demokracije! Anticionizam je opravdani antisemitizam koji je konačno svima na dohvat ruke. On je čovjeku dopuštenje da bude antisemit na demokratski način. A što ako su i Jevreji sami nacisti? To bi bilo predivno. Više ih ne treba žaliti: svoju sudbinu su sami zaslužili''. Kako inače objasniti procvat nacionalsocijalističke metaforike kod ljevičarske inteligencije danas? Recimo, filozof Gilles Deleuze ovako je govorio o zločinima cionizma: ''Kažu da to nije genocid. Pa ipak, riječ je o priči koja od samog početka podsjeća na Oradour (francusko selo čije su cjelokupno stanovništvo nacisti strijeljali, a kuće spalili, prim. autora). Cionistički terorizam nije bio usmjeren isključivo protiv Engleza, nego i protiv arapskih sela koja su morala nestati. Irgun je po tom pitanju bio veoma aktivan''. Isti autor će o izraelskim operacijama na jugu Libanona 1978. godine reći: ''Nalazimo se u situaciji analognoj onoj u vrijeme Španskog građanskog rata, kada je Španija bila laboratorij i eksperiment koji je prethodio još strašnijoj budućnosti''. U prosuđivanju Izraela ne dopušta se nikakva gradacija ili bliže određenje: kada je on posrijedi, nijanse su zabranjene, odmah se prelazi u krajnost. Povuče li se sa Sinaja, iz pojasa Gaze ili sa juga Libana, to nikad ne pridonosi njegovom ugledu. Istini za volju, Izrael je odavno prestao biti moralni povjerilac Zapada: zauzimanje Bejruta 1982. godine, blagonaklono promatranje pokolja (djece, žena i staraca) u Sabri i Šatili što su ga počinile libanonske kršćanske falange, sistematsko koloniziranje Zapadne obale, grubo, ako ne i pretjerano nasilno gašenje druge Intifade, ciljana ubojstva ekstremističkih vođa, gradnja Zida, bombardiranja Libanona tokom ljeta 2006. godine kao odmazda zbog napada Hezbollaha, invazija na Gazu 2009. godine u svrhu zaustavljanja Hamasovih raketnih napada – sve je to proćerdalo međunarodnu podršku uživanu u početku. Izrael je, kako je dobro uočio historičar Elie Barnavi, izgubio bitku za imidž. No, budući da je riječ o državi koja je ostala demokratska usprkos ratovima i despotskom okruženju, ona medijima i televiziji općenito dopušta da prate sva zbivanja, pa tako i zločine i strašne gafove vlastite vojske. U krilu te države jedan pozamašan razlomak stanovništva pozivao je i poziva na dijalog s Palestincima, naklonjen miru i uvjeren da su ustupci neizbježni. Upravo je ta ista protivna strana zaslužna da je u Tel-Avivu 1982. godine održan najveći prosvjed (s gotovo 300.000 ljudi) protiv krvoprolića u Sabri i Šatili, koji je generala Sharona na kraju prisilio na ostavku. Ni u jednoj arapskoj zemlji neće doći do takvog pokreta negodovanja. Filozof Emmanuel Lévinas je još 1969. godine rekao: ''Izrael nije postao gori od okolnog svijeta kako kažu antisemiti, nego je prestao biti najbolji''.Uzalud. Čitav jedan dio ljevičarskih intelektualaca i medija upinje se kriminalizirati tu naciju, budući da im pri pomisli na nju Hitlerov lik i djelo jedino pada na pamet. Izrael je možda jedina država na svijetu za koju se neprestano ponavlja kako ima pravo postojati unutar svojih sigurnih i međunarodno priznatih granica. Upravo je takav stav skandalozan, jer pretpostavlja suprotno: da je to pravo samo po sebi vanredna privilegija.Ako Jevreji ugnjetavaju, nužno to čine kao nacisti, vjerno podražavajući grozote koje su nekad trpjeli u Njemačkoj i Poljskoj. Sama činjenica da su ih nekoć nacisti progonili i istrebljivali, pretvara ih u potencijalne naciste. Pojas Gaze je Auschwitz (u Italiji je u dnevniku ljevice Liberazione obavljena karikatura pojasa Gaze s ogradom od bodljikave žice i natpisom: La fame rende liberi, Glad oslobađa, što je aluzija na ulaz u Auschwitz s natpisom Rad oslobađa), Jenin također, ''cionizam je brat blizanac nacizma'', naglašava, između ostalih, pisac Luis Sepulveda. Italijanski filozof Gianni Vattimo, komunist i katolik po samorazumijevanju, nedavno je u funkciji borbe protiv ''genocidne politike'' predložio akademski i kulturni bojkot jevrejske države, čije rođenje za njega predstavlja ''najtežu štetu nacističkog istrebljenja Jevreja''… Ta i takva sinonimija, sa svojom štetnom moći, potječe iz žalosnog teorijskog preskoka pod perom intelektualaca koji bi nadasve trebali razlikovati i razlučivati. Daleko od toga da je izraelska država oličenje apsolutne nevinosti, od početka se gradila na eksproprijaciji koju su poticali ratovi što su ih protiv nje vodili njeni susjedi, Izrael i sam ima vlastite ekstremiste i fanatike, održavao je i perverzne kontakte s režimima aparthejda u Pretoriji i Rodeziji, a njegova vojska katkad čini strašne gafove. No Izraelce pretvoriti u naciste znači istoimenoj državi oduzeti njen legitimitet. I ne samo to, to istovremeno znači judaizirati Arape, iznova pokrenuti drevnu borbu protiv ''tumora'' na obali Jordana. I, konačno, to znači i apriori legitimirati eventualno bacanje u more tog ''uzurpatorskog entiteta'', Izraela.Peščanik.net, 07.06.2010.

[kim_philby]

neobicno dobar kopicev tekst. osim na samom kraju kada govori o judaiziranju arapa. ne znam sta to danas moze da znaci.

[Jolly Roger]

neobicno dobar kopicev tekst. osim na samom kraju kada govori o judaiziranju arapa. ne znam sta to danas moze da znaci.

Da, dobar je tekst, i mene je prijatno iznenadio. Što se tiče judaiziranja Arapa, valjda je mislio na automatizam. Ako se Jevreji proglase za naciste tada su Arapi jevrejske žrtve nacista, po analogiji. Ili tako nekako. U svakom slučaju je izbor izraza "judaiziranje" pomalo zbunjujući i ne baš najbolji...

[kim_philby]

Da, dobar je tekst, i mene je prijatno iznenadio. Što se tiče judaiziranja Arapa, valjda je mislio na automatizam. Ako se Jevreji proglase za naciste tada su Arapi jevrejske žrtve nacista, po analogiji. Ili tako nekako. U svakom slučaju je izbor izraza "judaiziranje" pomalo zbunjujući i ne baš najbolji...

poziciju jevrejina nije moguce dijalektizovati. odnosno jevrejin je visak evropske istorije. vise lakanovski nego hegelijanski koncept. zato mislim da, srecom, arapi ili muslimani nisu u poziciji da budu 'novi' jevreji.sto naravno ne svodi akcije IDF-a na 'gafove' sto kaze kopic.

[Roger Sanchez]

Pa ustvari, baš i jesu u poziciji da budu novi Jevreji, ne baš isti ali slični. Ako se nastavi džihad i kontradžihad, nastaviti će se određene tendencije..Tendencije su da je OK, dapače poželjno yajebavati se sa Prorokovim imiđom. Badge of honor, praktički... Tendencije su da su Muslimani strani element, potencijalno sumnjiv i oosumnjičiv za sijaset lošijeh stvari u društvima u koja su se uselili.Kakav je bestijalan raširen, sve rašireniji pogled na Arapina kao tip (ljudskog?) bića u Izraelu, vidi se od Yisrael Beitenu, pa do Miri Regev. Jedino još nije u zakon pretočen, to vjerojatno zbog nezgodacije da smo vremenski dislocirani iz srednjeg i novog vijeka, pa je još uvijek i zasad u ovom krugu u kojem smo mi (Europa), Sjeverna Amerika i Izrael otvorena zakonska diskriminacija demode, kolikogod se činila poželjnom..

[Otto Katz]

poziciju jevrejina nije moguce dijalektizovati. odnosno jevrejin je visak evropske istorije. vise lakanovski nego hegelijanski koncept. zato mislim da, srecom, arapi ili muslimani nisu u poziciji da budu 'novi' jevreji.

Obrazložeži!

[Pontijak]

zaista interesantan tekst. pogodan i za analizu postova vecine ucesnika na ovoj temi

[kim_philby]

Pa ustvari, baš i jesu u poziciji da budu novi Jevreji, ne baš isti ali slični. Ako se nastavi džihad i kontradžihad, nastaviti će se određene tendencije..Tendencije su da je OK, dapače poželjno yajebavati se sa Prorokovim imiđom. Badge of honor, praktički... Tendencije su da su Muslimani strani element, potencijalno sumnjiv i oosumnjičiv za sijaset lošijeh stvari u društvima u koja su se uselili.Kakav je bestijalan raširen, sve rašireniji pogled na Arapina kao tip (ljudskog?) bića u Izraelu, vidi se od Yisrael Beitenu, pa do Miri Regev. Jedino još nije u zakon pretočen, to vjerojatno zbog nezgodacije da smo vremenski dislocirani iz srednjeg i novog vijeka, pa je još uvijek i zasad u ovom krugu u kojem smo mi (Europa), Sjeverna Amerika i Izrael otvorena zakonska diskriminacija demode, kolikogod se činila poželjnom..

per nego sto upadnemo u neku siru raspravu i da zavrsimo ovaj identitetski off reci cu samo da 'arapi' imaju nogu u vratima univerzalizma dok je jevrejsko pitanje uvek bilo i ostalo jedno o nemogucoj dijalektici partikularnog & univerzalnog. to ne iskljucuje mogucnost rasistickih ispada protiv arapa ali oni uzimaju oblik sukoba dva univerzalizma (evropski sekularizam vs. islam). kod jevreja je to pitanje znatno drugacije. oni i pripadaju i ne pripadaju gde god da se nalaze (ili bolje receno ne pripadaju do kraja - postoji uvek taj prokleti visak). njihov odnos sa arapskim susedima je samo metastaza tog odnosa koji je evropa iskrcala na obale palestine. na kraju krajeva staljinisticki eufemizam za jevreje je bio безродный космополит (kosmopolite bez korena). staljinizam kao totalitarni univerzalizam nije znao da izadje na kraj sa ovim partikularizmom koji opet participira i u modernosti i kroz to u univerzalnosti. ja ne znam sve odgovore, stavise ne znam ni jedan, ali jasno je da je ova pozicija drugacija od pozicije 'muslimana' koja je sada postala gotovo homologna sa pozicijom 'arapina'. iako to nije tacno.mislim da bi ova identitetska pitanja i na kraju krajeva 'jevrejsko pitanje' kao jednu od konstanti evropske istorije mogli da ostavimo za drugi topik. ovde se raspravlja o ubistvu devet pro-palestinskih aktivista i blokadi gaze. konkretno pitanje. sve ostalo nas odvlaci u raspravu koja moze biti isuvise hermeticna i dosadna vecini. Edited June 7, 2010 by kim_philby

[Otto Katz]

per nego sto upadnemo u neku siru raspravu i da zavrsimo ovaj identitetski off reci cu samo da 'arapi' imaju nogu u vratima univerzalizma dok je jevrejsko pitanje uvek bilo i ostalo jedno o nemogucoj dijalektici partikularnog & univerzalnog.

To je moglo vrijediti za Židove ahasvere, ali za Izraelce ne vrijedi. Ovi su narod kao bilo koji drugi. Izborom vlastite države su prestali biti izabrani.

[kim_philby]

To je moglo vrijediti za Židove ahasvere, ali za Izraelce ne vrijedi. Ovi su narod kao bilo koji drugi. Izborom vlastite države su prestali biti izabrani.

izrael nije samo drzava. to je faken kosturnica, zivi dokaz da se mozes otarasiti zidova samo ako se potrudis. doduse kasnije ti se vracaju. return of the real sto bi se reklo.cela kicma bliskoistocnog sukoba je sest miliona mrtvih u holokaustu odnosno evropska prljava savest natovarena na obale palestine. niko izrael ne tretira kao normalnu drzavu (ni prijatelji ni neprijatelji) zato sto ona zaista to nije.ali naravno da antisemitizam je sada najcesce sublimiran i uzima i druge oblike. pogledaj onog nesretnog fabijusa. on veruje da doktori iz GAK-a kradu decu te da je moguce 'organski' imati politicke stavove. ako to nije sublimirani antisemitizam ne znam sta je.jebote, zajebano je.

[Otto Katz]

niko izrael ne tretira kao normalnu drzavu (ni prijatelji ni neprijatelji) zato sto ona zaista to nije.

Ne slažem se. Holokaust i pranje savjesti nakon njega su samo specifičan kolorit državotvorne mitologije. Izrael je standardna država, ostalo je magla. Unikatnost Izraela nije ništa jedinstvenija od sjevernokorejske, ili bosanskohercegovačke.

[kim_philby]

Ne slažem se. Holokaust i pranje savjesti nakon njega su samo specifičan kolorit državotvorne mitologije. Izrael je standardna država, ostalo je magla. Unikatnost Izraela nije ništa jedinstvenija od sjevernokorejske, ili bosanskohercegovačke.

e jebiga sad i ti. sto rece de mestr: sreo sam i ruse i francuze i engleze ali nigde ljude. izrael je drzava nastala nakon Holokausta (dogadjaja koji ima svoju specificnu tezinu ako je verovati adornu) i koju njeni susedi 'ne vide'. rodjer je upravo objasnio komplikovane manevre razgranicenja a da se ne imenuje onaj s kojim se razgranicavas.konstitutivno u osnivanje drzave izrael je ugradjena necista savest i evropska trauma.ali ti mozes da se ne slazes. posto znam da volis evo ti jedan zanimljiv tekst na tu temu:http://www.lacan.com/mauasr2.htme sada se odjavljujem. neki konkretni ljudi su ubijeni a nije tako moralo biti a to, bez obzira na ove nase price, nije 'gaf' vec zlocin. Edited June 7, 2010 by kim_philby

[luba]

glas razuma, svaka rec na mestu za razliku od profesionalnih pripadnika izabranog naroda. zato verovatno nikad vise nece drzati predavanja na ben gurionu.Op-Ed ContributorChosen, but Not SpecialBy MICHAEL CHABONPublished: June 4, 2010“GAZA Flotilla Drives Israel Into a Sea of Stupidity” declared the Israeli daily Haaretz on Monday, as though announcing the discovery of some hitherto unknown body of water. Citizens of other nations have long since resigned themselves, of course, to sailing those crowded waters, but for Israelis — and, indeed, for Jews everywhere — this felt like headline news. Regardless of whether we chose in the end to condemn or to defend the botched raid on the Mavi Marmara, for Jews the first reaction was shock, confusion, as we tried to get our heads around what appeared to be an unprecedented display of blockheadedness. Jeffrey Goldberg of The Atlantic cast his startled regard back along the length of Jewish history looking for a parallel example of arrant stupidity and found, instead, what Jews around the world have long been accustomed to find in contemplating ourselves and that history: an inborn, half-legendary agility of intellect, amounting almost to a magical power. “There is a word in Yiddish, seichel, which means wisdom, but it also means more than that: It connotes ingenuity, creativity, subtlety, nuance,” Mr. Goldberg wrote. “Jews have always needed seichel to survive in this world; a person in possession of a yiddishe kop, a ‘Jewish head,’ is someone who has seichel, someone who looks for a clever way out of problems, someone who understands that the most direct way — blunt force, for instance — often represents the least elegant solution, a person who can foresee consequences of his actions.” This is nonsense, of course — nonsense to which, I hasten to assure Mr. Goldberg, I have always avidly subscribed. In the aggregate, Jews may or may not be smarter than other groups, but the evidence in favor of granting some kind of inherent or culturally determined supernatural abilities of seichel to the yiddishe kop certainly cannot be found in our history, which is littered as thickly with the individual and collective acts of blockheads as that of any other nation or people or tribe. An honest assessment of Jewish history must conclude that even the collective act that might seem most tellingly to argue in favor of Jewish intelligence — our survival across millenniums in spite of constant hatred, war, persecution, intolerance and genocide — is ultimately just the same trick performed by our species as a whole (at least so far). The presence of Jews among the not-yet-extinct peoples of the world can no more be credited to any kind of special trait or behavior than the Tasmanians or the Taino ought to be blamed for their own eradication. In the end human survival is a matter of luck — or destiny, if you prefer — of decisions taken in distant capitals in vanished eras that bore unforeseeable fruit 200 years on, of chaotically intersecting systems of weather, metaphysics and pandemic, of the failures and weaknesses and limitations of our would-be destroyers. We construct the history of our wisdom only by burying our foolishness in the endnotes. To imagine a Chelm — the town inhabited, according to Ashkenazi Jewish folklore, entirely by fools — requires a presumption of general wisdom elsewhere, as the proper imagining of Heaven requires an earthly realm of sorrow. As a Jewish child I was regularly instructed, both subtly and openly, that Jews, the people of Maimonides, Albert Einstein, Jonas Salk and Meyer Lansky, were on the whole smarter, cleverer, more brilliant, more astute than other people. And, duly, I would look around the Passover table, say, at the members of my family, and remark on the presence of a number of highly intelligent, quick-witted, shrewd, well-educated people filled to bursting with information, explanations and opinions on a diverse range of topics. In my tractable and vainglorious eagerness to confirm the People of Einstein theory, my gaze would skip right over — God love them — any counterexamples present at that year’s Seder. This is why, to a Jew, it always comes as a shock to encounter stupid Jews. Philip Roth derived a major theme of “Goodbye, Columbus” from the uncanny experience. The shock comes not because we have never encountered any stupid Jews before — Jews are stupid in roughly the same proportion as all the world’s people — but simply because from an early age we have been trained, implicitly and explicitly, to ignore them. A stupid Jew is like a hole in the pocket of your pants, there every time you put them on, always forgotten until the instant your quarters run clattering across the floor. It was this endlessly repeated yet never remembered shock of encountering our own stupidity as a people — stupidity now enacted by the elite military arm of a nation whose history we have long written, in our accustomed way, by pushing to the endnotes all counterexamples to the myth of seichel — that one heard filtering through so much of the initial response among Jews to the raid on the Mavi Marmara. This sense of widespread shock at Israel’s blockheadedness in the aftermath of the raid seemed not to be confined, in fact, to Jews. Even Israel’s sternest critics will concede that the Jewish state knows how to go about the business of survival in a hostile world with intelligence, ingenuity, creativity, flexibility and preternatural control over the levers of chance and diplomacy (not to mention the global economic system and the news media). Indeed anti-Semites and the enemies of Israel have often been found among the most devout believers in the myth of seichel, of a special — O.K., a diabolical — Jewish intelligence. For we Jews are not, it turns out, entirely comfortable living with the consequences of this myth, as becomes clear from the squirming and throat-clearing that take place among us whenever some non-Jew pipes up with his own observations about how clever and smart we are in our yiddishe kops. These include people like the political scientist Charles Murray, author of an influential essay titled “Jewish Genius,” or Kevin B. MacDonald, a psychology professor at California State University at Long Beach who argues that Jews essentially undertook a centuries-long program of self-breeding, selecting for traits of intelligence, guile and skill at calculation, as a kind of evolutionary adaptation to the buffetings of history and exile. Such claims, in mouths of gentiles, are a disturbing echo of the charges of the pogrom-stokers, the genocidalists, the Father Coughlins, who come to sharpen their knives against the same grindstone of generalization on which we Jews have long polished the magnifying lenses of our self-regard. The man who praises you for your history of accomplishment may someday seek therein the grounds for your destruction. This is, of course, the foundational ambiguity of Judaism and Jewish identity: the idea of chosenness, of exceptionalism, of the treasure that is a curse, the blessing that is a burden, of the setting apart that may presage redemption or extermination. To be chosen has been, all too often in our history, to be culled. This is the ambiguity that cites the dispensation of God and history, of covenant and Holocaust, to lay claim to a special relationship between Jews and the Land of Israel, then protests when the world — cynically or sincerely — holds Israel to a different, higher standard as beneficiaries of that dispensation. This is the ambiguity that proudly asserts the will and the obligation of Israel to be a light unto the nations, then points to the utterly evil, utterly bankrupt, utterly degraded, utterly stupid misdeeds of ship-sinking, sailor-massacring North Korea — North Korea! — in an attempt to give context to its own relatively less-evil, bankrupt, degraded and stupid behavior. Now, with the memory of the Mavi Marmara fresh in our minds, is the time for Jews to confront, at long last, the eternal truth of our stupidity as a people, which I will stack, blunder for blunder, against that of any other nation now or at any time living on this planet of folly, in this world of Chelm. Now is the moment to acknowledge that the 62-year history of Israel, like the history of the Jewish people and of the human race, has been from the beginning a record of glory and fiasco, triumph and error, greatness and meanness, charity and crime. The past two decades in particular have illustrated to Jews and to the world a painful premise, but one that was implicit in the Zionist idea from the beginning: If, in the words of the 1948 Declaration of the Establishment of the State of Israel, the Jewish people have a natural right “to be masters of their own fate, like all other nations, in their own sovereign state,” then the inescapable codicil of this natural inheritance is that the Jewish people, “like all other nations,” are every bit as capable of barbarism and stupidity. IF Israel was, as the Zionist leader Chaim Weizmann put it, to “become as Jewish as England is English and America is American,” then, like England and America and every other modern polity, Israel must slog along through history, purblind and panicky, from its founding to its ultimate fate, prey at every moment to — and, God willing, on guard against — its rich, inglorious human heritage of blockheadedness. After my initial shock at this fresh display of foolery by the Chelmites of Jerusalem had subsided, I felt an abstract pity for the wasted dead with their cargo of lumber and delusions, for the ill-equipped, poorly led soldiers who had killed them and, running true and clear like a subterranean stream, pity for Gilad Shalit, the Israeli soldier held captive by Hamas the past four years, and his family. But I also felt a kind of grim relief, even resolve. Let us shed our illusions, starting with ourselves, whoever we are and however august our inheritance of stupidity. Let us not forget the eternal hole in our human pocket. Let us not, henceforward, judge Israel or seek to have it judged for its intelligence, for its prowess, for its righteousness or for its moral authority, by any standard other than the pathetic, debased and rickety one that we apply, so inconsistently and self-servingly, to ourselves and to everybody else. And let us not forgive ourselves — any more than we forgive Israel, or than Israel can forgive itself — for that terrible inconsistency.