Dobri i loši komentatori

[Sludge Factory]

Zmaj od Bosne

Boris Dežulović, Nezavisne novine 3. april 2009. Mogao je biti povijesni dan, još jedan od mnogih u Bosni i Hercegovini, kao onaj 3. aprila 2003, prije točno šest godina, kad je u 67. minuti utakmice protiv reprezentacije Danske s terena izašao Mirko Hrgović, Hrvat, nogometaš širokog brijega, križajući se s lijeva na desno, a u igru ušao Vladan Grujić, Srbin, fudbaler Borca iz Banje Luke, krsteći se s tri prsta, s desna na lijevo, i kad su se dva fudometaša, oba u bijelim dresovima Bosne i Hercegovine, na aut-liniji izgrlili i izljubili, ispraćeni s tribina ovacijama tri hiljade Bošnjaka. I ta je aprilska večer izgledala historijska, pa je mnogi glupi, patetični bosanski romantik, poput potpisnika ovog teksta, pomislio kako je tako nešto moguće samo u Bosni. Samo je jedna dobra stvar sa bosanskim zabludama: to što kratko traju. U ovom slučaju jedva dvadeset tri minute, dok komentator nije na kraju prijenosa pozdravio gledatelje sa Parken stadiona u Kopenhagenu, gdje je Bosna i Hercegovina pobijedila Dansku sa 2:0. Kad je postalo jasno da je tako nešto ? da se Hrvat i Srbin grle, a na kraju pobijedi Bosna - moguće samo u Kopenhagenu. Tamo gdje je, zna svatko dijete koje je čitalo Hansa Christiana Andersena, moguće da sirena postane žena, ružno pače labud, a Bosna pobjednik. Bajke su moguće u Danskoj, ali ne i u Bosni. Pola godine kasnije reprezentacija BiH je s Danskom u Sarajevu odigrala tek 1:1, ja sam na Koševu od živaca i nemoći zapalio prvu cigaretu nakon gotovo četiri godine, a Bosna se oprostila od Evropskog prvenstva, grubo probuđena iz zablude da je u Evropu uopće, ikako i ikada mogla. Mogla je, rekoh, točno šest godina kasnije i ova proljetna večer izgledati historijska, makar na trenutak, recimo onaj u sedmoj minuti, kad je u Sarajevu više ljudi na Hayat televiziji gledalo izravni prijenos utakmice Belgija-BiH nego sedamnaest godina ranije izravni prijenos početka rata, slušajući promukli, ekstatični glas komentatora na čistom ? srpskom. I kad je komentator na čistom srpskom rekao ?nastavlja se napad naše reprezentacije?, kad je u nastavku napada naše reprezentacije Edin Džeko fantastičnim felšom iskosa pogodio suprotne rašlje Stijnenova gola, kad je naša reprezentacija povela 1:0 i kad je komentator Marjan Mijajlović - tako se naime čovjek zove ? frenetičnim ?Džeko! Džeko! Džeko! Dijamantu! Dijamantu! Dijamantu! Bosna! Bosna! Bosna!? ušao direktno u legendu i narodnu predaju. Marjan Mijajlović već je neko vrijeme zvijezda bosanskih kafana, gdje je u vrijeme prijenosa Bundeslige bilo tiše nego u lisabonskim oštarijama dok se sluša fado. Sjećam se jedne nedjelje prošle jeseni, kad moje sarajevsko društvo i ja, sve odreda liverpoolovci i chelseajevci, nismo mogli gledati utakmicu Chelsea-Liverpool, jer je cijela kafana, tiha kao džamija, gledala Sportklub i posvećeno pratila prijenos utakmice Hoffenheim-HSV. Tada sam prvi put čuo za Hoffenheim, i za Ibiševića, Salihovića i Marjana Mijajlovića. Marjan Mijajlović istinska će zvijezda postati mjesec dana kasnije, komentirajući utakmicu Bayern-Hoffenheim. Euforično kujući u zvijezde Ibiševića i Salihovića kao ?zmajeve od Bosne?, i sam je postao zvijezda. Beograd je vikendom gledao Sportklub samo zbog ludog komentatora, koji utakmice druge njemačke lige prenosi kao da Zvezda igra finale Lige prvaka, a Sarajevo je potpisivalo peticiju da Mijajlović prenosi utakmice bosanske reprezentacije. Prije koji tjedan, uoči još jedne, tradicionalne povijesne utakmice BiH, one u Genku, vijest da je Mijajlović sa Sportkluba prešao na Hayat TV, da je iz Beograda preselio u Sarajevo i da će prenositi utakmicu s Belgijom, Baščaršijom je odjeknula kao da je Steven Gerrard potpisao za FK Vratnik. Činjenica da je Marjan Mijajlović, sada već ustoličen kao novi Mladen Delić, sin vojnog lica s juga Srbije, od majke Beograđanke, nigdje na svijetu ne bi bila važna. Nigdje osim na ovom nesretno-nesrećnom pola poluotoku, pola poluostrvu. Zato je ovdje dan kad su Bošnjaci jednog Srbina slušali kao hodžu mogao izgledati historijski, zato je moglo izgledati da je tako nešto moguće samo u Bosni. A nije. U Bosni, na domaćem terenu, kao i prije šest godina, bilo je neriješeno: Sarajevo je gledalo prijenos iz Genka, a Banja Luka utakmicu Rumunjska?Srbija. Tu sam utakmicu gledao i ja, jer televiziju Hayat, naravno, ne hvataju u Beogradu. Može se, međutim, gledati bosanski OBN, na kojemu sam kasnije te večeri gledao prijenos utakmice Nizozemska-škotska. Taj trenutak, međutim, nije bio ni povijesni ni historijski, već samo malo tužan: OBN-ovi komentatori Sabahudin Vugdalić i Adis Hadžić, koji su usput javljali i o promjenama rezultata u Genku, podsjetili su i na uspjehe susjeda. ?Poželimo i ostalim reprezentacijama iz komšiluka, prije svega Srbiji i Hrvatskoj, koje za to imaju realne šanse, da se plasiraju na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici!? Nikad nisam čuo nijednog zagrebačkog reportera da je poželio tako nešto reprezentacijama BiH i Srbije, niti je ikad zabilježeno da je beogradski komentator poželio sreću Bosni i Hrvatskoj. Tako nešto, nažalost, zaista je moguće samo u Bosni. Eh da, i to da utakmice nacionalne reprezentacije komentira čovjek na jeziku kojega papci i šupci zovu ?jezikom agresora?. Objašnjenje je ponudio sam Marjan Mijajlović, neobičan čovjek koji navija za Carl Zeiss Jenu, istočnonjemački klub koji pamte samo sakupljačica sličica iz sedamdesetih, i koji kaže: ?Kada sam Ibiševića i Salihovića nazvao Zmajevima od Bosne to je bilo spontano. Jednostavno, to mi je došlo u trenutku, sve iz ljubavi prema fudbalu.? Valja nam dobro poslušati taj euforični glas, i ključnu rečenicu: ?To mi je došlo iz ljubavi prema fudbalu.? Je li u nama ostalo makar toliko ljudskog, je li ostalo ljubavi barem prema nogometu? Može li nam išta doći ?iz ljubavi prema fudbalu?, može li nam iz ljubavi prema fudbalu doći makar iz dupeta u glavu? Ne treba dalje. Do tada, svaki put kad Bošnjaci jednog Srbina budu slušali kao hodžu izgledat će to kao historijski dan, i mislit ćemo da je tako nešto moguće samo u Bosni. A nije. Vrlo doslovno, jer Hayat ima otkupljena prava samo za gostujuće utakmice bosanske selekcije: Bosna će - pod vodstvom Hrvata, uz ekstatični glas Srbina, pred bošnjačkim uzbjeglicama - i dalje pobjeđivati samo u gostima.

:D

[tsva]

ovaj debil sa HTV stvarno ali stvarno nije smislio nista pametnije da upita

[Filipenko]

A tek Marjan..."nije bitno šta sam", "trudim se da ne stavljam sebe u prvi plan" , "ćiro ima armiju poklonika u Srbiji" (naravno, i svugde gde treba), sve sa facom pokunjenog sirotana...I naravno navija za neki Karzajs Jenu i Galatasaraj iz Istanbula, u Hrvatskoj za NK Zagreb, a u Srbiji - za OFK Beograd :yawn2:Naravno, Ćiro je na standardnom nivou debila. "Viču mi Ćiro, pederu, ali iz milja", "Ma gde sam ja to rekao, ja i Broz, da sam to rekao majka bi ustala iz groba i opalila mi šamar, ja sam bio na drugoj strani", "ovo je pobeda civilizacije"...Sve u svemu, Ćiro je majufna pifkica i vibrator u isto vreme, što je možda po nekome dostignuće samo po sebi, ali ta količina ljigavosti koja može da se meri samo sa pussy močom je odvratna. OK dok ide, ali...Doduše, nismo ni mi mnogo bolji sa iluzijom™.

Edited April 4, 2009 by Filipenko

[MiddleClass]

Marjan je izdao srpski rod. Ono urlanje na golove BIH reprezentacije je uzasno. Izdao je sve srpske zrtve od boja na Kosovu, a pogotovo one koje su zivot dali za jednoetnicnu Bosnu.Za mene on vise ne postoji. Neka mu je laka zemlja.

[clever bastard]

Koji je smarac ovaj sa Sport Kluba sto prenosi Herta-Dortmund,bez Marjana ni Bundesliga nije sto je nekad bila.

[čekmeže]

Ovaj na HSV - Hoff ubi sa statistikom, koliko je puta Gerero ove godine šutnuo, koliko puta u okvir, koliko je imao asistencija, pasova, pa onda malo po procentima, ako se ne varam jedan je dao na dve decimale. Statistika za golmane kao u hokeju.Ugođaj je popravio Volkswagen razvaljivanjem Bayerna. Čudi me da komentator nije iskopao podatak kad su Bavarci ovako pukli poslednji put.

[gorance]

nemam sport klub,ali mozda je taj bio viskovic...nekad zna da dobro odradi prenos,a nekad sjebe sa statistikom te ko koliko golova postize u periodu od 1-15 min od 15-30 i bla bla blaa...opcenito, uzasavam se "novinara statisticara"..umesto da prate igru,oni blebecu o necemu krajnje nebitnom..sva sreca da imam mute,inace....zelko vela sa hrt-a je po meni najbolji od svih ovih koji postoje na balkanu...zabavan a u isto vreme slusljiv..ne iritira....sto se tice NAJGORIH komentara..tu bih mogao da ubacim onog sa kosave,sto ima odvratan glas..ima ih jos dosta,ali on mi upada u fokusmada,ubedljivo NAJGORI prenos do sada je bio onaj iz 2002 ili 2003 kada je sartid igrao sa ispvicom u engleskoj...pa dal zbog lose veze,ali nisu imali komentatora i onda je dosao ON.. ..pogadjate Resad Semovic...covek se nalupetao kao maksim po diviziji..ne znam dal je ikada radio neki prenos,pa je mozda imao tremu ali ono je bilo tragicno...zato i pamtim taj prenos..mozda se mnogi ne secaju tog meca...i da spomenem jos onog pavlovica sa sos-a koji verovatno ima najruzniju boju glasa od svih novinara..uspavljuje,nervira..jednom recju - razbijanje Tv-a u najavi!

[Lucky Jim]

mada,ubedljivo NAJGORI prenos do sada je bio onaj iz 2002 ili 2003 kada je sartid igrao sa ispvicom u engleskoj...

Jebote, kakva slucajnost, upravo sam sa ortacima uz pivo razglabao na neiscrpnu temu "istorija fudbala" i bas se setismo ove tekme, doduse u drugom kontekstu. Pricali smo o 5-minutnom dijagonalnom napustanju terena onog celavog Mirosavljevica prilikom izmene pri kraju tekme, naravno da bi se ustinulo malo vremena. Komentatora se nismo setili, sto znaci da je pivo ispunilo sve takticke zamisli vrhunskih stratega :D

[Duci Simonovic]

Sinoc prvi put ove sezone pratio Ligu Sampinjona na B92, ono je ocajno, uzasan smor od komentatora, losa atmosfera tokom vodjenja tekme, glupi komentari u glupo vreme, ma jako lose, nadam se da ce hrtovci prenositi revans MU- Porto sledece nedelje da izbegnem mucenje

[Milogled Bluff]

mada,ubedljivo NAJGORI prenos do sada je bio onaj iz 2002 ili 2003 kada je sartid igrao sa ispvicom u engleskoj...pa dal zbog lose veze,ali nisu imali komentatora i onda je dosao ON.. ..pogadjate Resad Semovic...covek se nalupetao kao maksim po diviziji..ne znam dal je ikada radio neki prenos,pa je mozda imao tremu ali ono je bilo tragicno...zato i pamtim taj prenos..mozda se mnogi ne secaju tog meca...

Srecom, nisam gledao tu utakmicu, ali zato jesam Bugarska - Paragvaj na Mundijalu '98, uz nezaboravni komentar stvorenja koje se odaziva na ime Ljubomir Dzakula. Utakmica je sama po sebi bila vise nego katastrofalna, ali je ta cinjenica ostala u senci najgoreg komentara nekog sportskog dogadjaja ikada.Pomenuti degenerik je, mislim, u to vreme bio direktor sportske redakcije Bastilje, te je, naravno, za njegovu komunisticku guzicu moralo biti mesta na svetskom prvenstvu. Naravno, nije bilo ni planirano da tamo radi bilo sta drugo osim da zdere i pije na racun poreskih obveznika. Medjutim, spletom nesrecnih okolnosti (valjda su svi ostali komentatori iz ekipe bili opravdano spreceni, pijani, sta li), kretencini je zapalo da odradi taj prenos, prvi i poslednji u karijeri. Srpski jezik je siromasan da opise taj nivo neznanja, nepracenja desavanja na terenu, neprepoznavanja igraca, nepovezanog baljezganja, neelokventnosti, ponavljanja istih fraza tokom 90 minuta i opsteg kretenluka. Dovoljno je reci da je moron tom prilikom postavio granice koje su ostale nedostizne cak i za Koraca, Milojka, Zvonka, Gnojka, Dobrosava, Dendu, Strajnica, Profesionalno Bice i sve ostale doajene zajedno.. Sve u svemu, jedno krajnje traumaticno iskustvo. Vise cu pamtiti to prvenstvo po opisanoj verbalnoj torturi, nego, na primer, po Mijatovicevoj precki, golu Bergkampa u cetvrtfinalu protiv Argentine, ili jednoj od najboljih utakmica svih vremena - Brazil vs. Holandija u polufinalu. Edited April 10, 2009 by Milogled Bluff

[Zli Gli]

Ljubomir Zakula je 1 car. "I, da vidimo da li ce on sada prebaciti loptu na polovinu xyz reprezentacije", "i, on ce sada centrirati u 16-erac" i slicno... mesanje reprezentacija i igraca k'o dobar dan... Bas je bio do jaja.

[Milogled Bluff]

Ljubomir Zakula

Da, Zakula, ne Dzakula. Stupid me.

[Tinman]

Vidim da se Zakula snasao:

Taj ne baš mali posao, jer Partizan je veliki klub, radi mala, ali kako kažu odabrana ekipa. Na čelu tima CITY1 je doajen televizijskog novinarstva Ljubomir žakula, a saradnici su mu mladi i perspektivni novinari. Jer, kao što Partizan u svim sportovima ima poverenje i pruža šansu talentovanim, tako i crno-bela televizija ima hrabrosti da mladima ukaže priliku. Jedino moraju uz talenat da budu i pristalice Partizana.

[gorance]

ali i Profsionalno Bice aka Aca Stojanovic je prica za sebe...pre neki dan sam slucajno uFatio ne rts-u onaj intervju sa milicicem..nisam ni gledao ceo...mozda nekih 10ak minuta,ali sam zapazio da ga u jednom trenutku snima kamera,postavljena kao iza milicica,a on stavio ruku ispod brade i zamisljeno klima glavom ..kakav scena..kakav detalj..priceless..nesto u fazonu intervjua koji rade oni na CNN-u i slicnim televizijam..kao da se vidi njegova reakcija..

Edited April 12, 2009 by gorance

[Patrick Mbomba]

Zmaj od Bosne

Boris Dežulović, Nezavisne novine 3. april 2009. Mogao je biti povijesni dan, još jedan od mnogih u Bosni i Hercegovini, kao onaj 3. aprila 2003, prije točno šest godina, kad je u 67. minuti utakmice protiv reprezentacije Danske s terena izašao Mirko Hrgović, Hrvat, nogometaš širokog brijega, križajući se s lijeva na desno, a u igru ušao Vladan Grujić, Srbin, fudbaler Borca iz Banje Luke, krsteći se s tri prsta, s desna na lijevo, i kad su se dva fudometaša, oba u bijelim dresovima Bosne i Hercegovine, na aut-liniji izgrlili i izljubili, ispraćeni s tribina ovacijama tri hiljade Bošnjaka. I ta je aprilska večer izgledala historijska, pa je mnogi glupi, patetični bosanski romantik, poput potpisnika ovog teksta, pomislio kako je tako nešto moguće samo u Bosni. Samo je jedna dobra stvar sa bosanskim zabludama: to što kratko traju. U ovom slučaju jedva dvadeset tri minute, dok komentator nije na kraju prijenosa pozdravio gledatelje sa Parken stadiona u Kopenhagenu, gdje je Bosna i Hercegovina pobijedila Dansku sa 2:0. Kad je postalo jasno da je tako nešto ? da se Hrvat i Srbin grle, a na kraju pobijedi Bosna - moguće samo u Kopenhagenu. Tamo gdje je, zna svatko dijete koje je čitalo Hansa Christiana Andersena, moguće da sirena postane žena, ružno pače labud, a Bosna pobjednik. Bajke su moguće u Danskoj, ali ne i u Bosni. Pola godine kasnije reprezentacija BiH je s Danskom u Sarajevu odigrala tek 1:1, ja sam na Koševu od živaca i nemoći zapalio prvu cigaretu nakon gotovo četiri godine, a Bosna se oprostila od Evropskog prvenstva, grubo probuđena iz zablude da je u Evropu uopće, ikako i ikada mogla. Mogla je, rekoh, točno šest godina kasnije i ova proljetna večer izgledati historijska, makar na trenutak, recimo onaj u sedmoj minuti, kad je u Sarajevu više ljudi na Hayat televiziji gledalo izravni prijenos utakmice Belgija-BiH nego sedamnaest godina ranije izravni prijenos početka rata, slušajući promukli, ekstatični glas komentatora na čistom ? srpskom. I kad je komentator na čistom srpskom rekao ?nastavlja se napad naše reprezentacije?, kad je u nastavku napada naše reprezentacije Edin Džeko fantastičnim felšom iskosa pogodio suprotne rašlje Stijnenova gola, kad je naša reprezentacija povela 1:0 i kad je komentator Marjan Mijajlović - tako se naime čovjek zove ? frenetičnim ?Džeko! Džeko! Džeko! Dijamantu! Dijamantu! Dijamantu! Bosna! Bosna! Bosna!? ušao direktno u legendu i narodnu predaju. Marjan Mijajlović već je neko vrijeme zvijezda bosanskih kafana, gdje je u vrijeme prijenosa Bundeslige bilo tiše nego u lisabonskim oštarijama dok se sluša fado. Sjećam se jedne nedjelje prošle jeseni, kad moje sarajevsko društvo i ja, sve odreda liverpoolovci i chelseajevci, nismo mogli gledati utakmicu Chelsea-Liverpool, jer je cijela kafana, tiha kao džamija, gledala Sportklub i posvećeno pratila prijenos utakmice Hoffenheim-HSV. Tada sam prvi put čuo za Hoffenheim, i za Ibiševića, Salihovića i Marjana Mijajlovića. Marjan Mijajlović istinska će zvijezda postati mjesec dana kasnije, komentirajući utakmicu Bayern-Hoffenheim. Euforično kujući u zvijezde Ibiševića i Salihovića kao ?zmajeve od Bosne?, i sam je postao zvijezda. Beograd je vikendom gledao Sportklub samo zbog ludog komentatora, koji utakmice druge njemačke lige prenosi kao da Zvezda igra finale Lige prvaka, a Sarajevo je potpisivalo peticiju da Mijajlović prenosi utakmice bosanske reprezentacije. Prije koji tjedan, uoči još jedne, tradicionalne povijesne utakmice BiH, one u Genku, vijest da je Mijajlović sa Sportkluba prešao na Hayat TV, da je iz Beograda preselio u Sarajevo i da će prenositi utakmicu s Belgijom, Baščaršijom je odjeknula kao da je Steven Gerrard potpisao za FK Vratnik. Činjenica da je Marjan Mijajlović, sada već ustoličen kao novi Mladen Delić, sin vojnog lica s juga Srbije, od majke Beograđanke, nigdje na svijetu ne bi bila važna. Nigdje osim na ovom nesretno-nesrećnom pola poluotoku, pola poluostrvu. Zato je ovdje dan kad su Bošnjaci jednog Srbina slušali kao hodžu mogao izgledati historijski, zato je moglo izgledati da je tako nešto moguće samo u Bosni. A nije. U Bosni, na domaćem terenu, kao i prije šest godina, bilo je neriješeno: Sarajevo je gledalo prijenos iz Genka, a Banja Luka utakmicu Rumunjska?Srbija. Tu sam utakmicu gledao i ja, jer televiziju Hayat, naravno, ne hvataju u Beogradu. Može se, međutim, gledati bosanski OBN, na kojemu sam kasnije te večeri gledao prijenos utakmice Nizozemska-škotska. Taj trenutak, međutim, nije bio ni povijesni ni historijski, već samo malo tužan: OBN-ovi komentatori Sabahudin Vugdalić i Adis Hadžić, koji su usput javljali i o promjenama rezultata u Genku, podsjetili su i na uspjehe susjeda. ?Poželimo i ostalim reprezentacijama iz komšiluka, prije svega Srbiji i Hrvatskoj, koje za to imaju realne šanse, da se plasiraju na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici!? Nikad nisam čuo nijednog zagrebačkog reportera da je poželio tako nešto reprezentacijama BiH i Srbije, niti je ikad zabilježeno da je beogradski komentator poželio sreću Bosni i Hrvatskoj. Tako nešto, nažalost, zaista je moguće samo u Bosni. Eh da, i to da utakmice nacionalne reprezentacije komentira čovjek na jeziku kojega papci i šupci zovu ?jezikom agresora?. Objašnjenje je ponudio sam Marjan Mijajlović, neobičan čovjek koji navija za Carl Zeiss Jenu, istočnonjemački klub koji pamte samo sakupljačica sličica iz sedamdesetih, i koji kaže: ?Kada sam Ibiševića i Salihovića nazvao Zmajevima od Bosne to je bilo spontano. Jednostavno, to mi je došlo u trenutku, sve iz ljubavi prema fudbalu.? Valja nam dobro poslušati taj euforični glas, i ključnu rečenicu: ?To mi je došlo iz ljubavi prema fudbalu.? Je li u nama ostalo makar toliko ljudskog, je li ostalo ljubavi barem prema nogometu? Može li nam išta doći ?iz ljubavi prema fudbalu?, može li nam iz ljubavi prema fudbalu doći makar iz dupeta u glavu? Ne treba dalje. Do tada, svaki put kad Bošnjaci jednog Srbina budu slušali kao hodžu izgledat će to kao historijski dan, i mislit ćemo da je tako nešto moguće samo u Bosni. A nije. Vrlo doslovno, jer Hayat ima otkupljena prava samo za gostujuće utakmice bosanske selekcije: Bosna će - pod vodstvom Hrvata, uz ekstatični glas Srbina, pred bošnjačkim uzbjeglicama - i dalje pobjeđivati samo u gostima.

:D

Marjan je u Bosni definitivno stekao kultni status, to se desavalo pjevacima, politicarima, fudbalerima, al jos nijedan komentator nije postao "ikona"