Jasenovac

[ArleKino]

nadam se da se fino pomučio.

Poznavajući Nečiju "pravednost", vjerovatno je mirno umro. <_<

[Kudravi Gaucos]

nadam se da se fino pomučio.

Ubio se od muke, kao i ostale kolege koje Hrvati "progone" po svetu, ne bi li im se osvetili "surovim sudjenjima".Founding fathers se vracaju kuci...

[JozoMujica]

Књига Војислава Шешеља

Edited August 7, 2008 by gotivac

[pere urban x]

Za ime Oskara Šindlera, nemačkog industrijalca koji je od smrti sačuvao 1.200 Jevreja tokom Drugog svetskog rata, čuo je ceo svet. I Irena Sendler, spasiteljka 2.500 jevrejskih mališana iz varšavskog geta, dve godine zaredom bila je nominovana za Nobelovu nagradu za mir.Ali, za Dianu Budisavljević, rođenu Austrijanku koja je iz ustaških logora tokom NDH izbavila oko 12.000 bespomoćne dece - uglavnom srpske, sa Korduna, Kozare, iz hrvatskih i bosanskih sela - ne zna gotovo niko.Za Dianu znaju istoričari, neki preživeli logoraši i njeni retki potomci. Jedan od njih, pisac Leonardo Rašica, praunuk Diane Budisavljević, javio se "Novostima“ iz Brazila, u želji da o Diani, njenom radu i deci koju je spasla sazna što više ljudi, dok prašina zaborava potpuno ne zatrpa i njeno herojsko delo, ali i zločin protiv koga je ustala.Istorija za Dijanu kaže ovo: Dijana Budisavljević (rođena Obekser), udata za Srbina Julija Budisavljevića, profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu, organizovala je veliku akciju spasavanja oko 12.000 dece iz ustaških logora smrti. Ta činjenica se navodi u mnogim publikacijama koje su se bavile stradanjem dece u NDH.U zvaničnim publikacijama, kao i na sajtu Spomen-područja "Jasenovac“, ime Diane Budisavljević nalazi se pod odrednicom "Spasavanje dece“. "Akcija koju je ona organizovala bila je po svom obimu, broju učesnika i broju spasene dece (više od 10.000) jedna od najsloženijih i bez sumnje najhumanija akcija takve vrste tokom rata, kako na području NDH, tako i u čitavoj okupiranoj Evropi“, stoji na sajtu.U Hrvatskoj, o Diani je pisala prof. Mirjana Ajduković sa Filozofskog fakulteta (pominje je kao "utemeljivača socijalnog rada u Hrvatskoj“), pa istoričar i teolog Josip Kolanović. Dok je Kolanović bio na čelu Hrvatskog državnog arhiva, ova institucija objavila je, 2003. godine, "Dnevnik Diane Budisavljević“, potresno svedočanstvo o spasavanju dece potkrepljeno dokumentima i fotografijama, spiskovima mališana i fotokopijama dela kartoteke od 12.000 dece koju je Dijana uredno vodila, ne bi li mališanima sačuvala identitet.Iz zaborava je "Dnevnik“ - dragoceni istorijski dokument - izronio gotovo šest decenija posle oslobođenja i to zahvaljujući Dianinoj unuci, Silviji Sabo. Uprkos svemu tome, za Dianu nikada nije čuo ni najveći broj dece, danas odraslih ljudi, koji su preživeli ustaške logore.Ova žena nije slavljena kao heroj, nijedna ulica, škola ni u Hrvatskoj, ni u Bosni ne nose njeno ime. Ne pominje se ni u jednom udžbeniku istorije. O njoj nije napisana nijedna knjiga niti snimljen film, ima je tek u retkim novinskim tekstovima."Razloga za to ima više“, objašnjava Milan Koljanin, iz Instituta za savremenu istoriju. "Posle rata, insistiralo se da je KPJ sve organizovala, da je stajala iza svega. U tu se "šemu“ nije uklapala nezavisna akcija Diane, koja nije bila član partije. Uz to, ona je bila buržujka, Austrijanka, pripadala je zagrebačkoj društvenoj eliti, sarađivala i sa Nemcima da bi spasavala decu. Sumnjiv je bio i njen muž: kako je, kao Srbin mogao da preživi u Zagrebu? Takva je, nažalost, bila logika zbog koje se o Diani sada vrlo malo zna. Ni Dianin "Dnevnik“ objavljen pre šest godina, koji je vođen na nemačkom, od 23. oktobra 1941. do 13. avgusta 1945. i koji predstavlja neprocenjiv istorijski izvor, nije priču o ovoj izuzetnoj ženi proširio dalje od uskih stručnih krugova. Ne samo zbog toga što teme Drugog svetskog rata više nisu u žiži interesovanja, već i zato što je štampan u samo 700 primeraka. Tako, recimo, u Beogradu postoji - samo jedna kopija", priča Koljanin.Kartoteka"Za svu decu Dijana je pedantno vodila kartoteku, kako bi im sačuvala identitet i kako bi, posle rata, roditelji mogli da pronađu mališane“, objašnjava Leonardo Rašica. Ali, svu dokumentaciju, i sve fotografije, morala je da preda 1947. godine, po naređenju Ozne. Ta konfiskacija predstavljala je za nju "smak sveta“, jer, to je značilo da neće uspeti da neku decu vrati svojim pravim roditeljima. Posle rata Diana nikome, pa ni porodici, nije mnogo govorila o onome što se događalo tokom postojanja NDH. I kasnije, kada se vratila u svoj Insbruk, ostala je ćutljiva. Znala je da kaže: "Uradila sam šta sam mogla i šta je trebalo, i to je to.“ "A možda je mislila da je mogla da spasi još dece“, kaže Leonardo Rašica.Zapis Diane Budisavljević10. jul 1942, Stara Gradiška: "Neka deca već pre su bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati. Umrla su delimično tamo, a delimično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena deca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet meseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju negovano i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im decu, pustite ih da propadnu; kakva neizmerna tuga, kakva bol“ (...)„Pre podne je došao i Luburić. Bio je besan što mora da preda decu. Kazao je da ima dovoljno katoličke dece koja u Zagrebu rastu u bedi. Neka se za njih brinemo. Onda nam je opet pretio, da samo o njegovoj dobroj volji zavisi hoće li nas pustiti iz logora“.Iz DnevnikaA Dianin dnevnik govori sve. Tu čitamo kako je odlazila, sama ili sa saradnicima (među kojima su bili profesor Kamilo Bresler, tada zaposlen u Ministarstvu socijalnog staranja NDH, sestra Crvenog krsta Dragica Habazin, arhitekta Marko Vidaković, Jana Koh, Tatjana Marinić), u logore Lobor-grad, Staru Gradišku, Gornju Rijeku, Sisak - pa čak i u Jasenovac - i odatle "otimala“ od ustaša izgladnelu i bolesnu decu. Baš u uvodu "Dnevnika“, u prvom od 388 zapisa, ona objašnjava šta ju je navelo da pomaže Srbima. Slučajno je od rođake saznala da uopšte postoje koncentracioni logori u kojima su pravoslavne žene sa decom. "Jevrejska opština pomaže svojim članovima u koncentracionim logorima. Za progonjene pripadnike pravoslave vere ne postoji nikakva akcija pomoći“, piše Diana."Dnevnik“ opisuje vređanja, prepreke, odbijene molbe, decu za koju je Diana znala da im se bliži kraj, bol majki koje su znale da moraju da se odvoje od dojenčadi, ne bi li ih spasle. Opisala je i susrete sa Kvaternikom, Stepincem, Artukovićem, te nemačkim generalima, koji su bili mnogo raspoloženiji da pomažu pravoslavcima od ustaških vlasti.

[Roger Sanchez]

Spamerčino glupa, kad već pejstaš tekst od nekud onda imaj bar toliko bontona da staviš izvor odakle si ga ukrao.

[kim_philby]

opet ga zajebo pupovac. da cita novosti sa viskom s a ne ovo domace tabloide ko zna gde bi mu bio kraj.

Dianu Budisavljević u udžbenikeBroj 543Tagovi: Diana Budisavljević, Nataša MataušićDatum objave: 14.05.2010. Piše: Saša Šimpraga Povodom akcije Dokumente kojom se u Zagrebu i Hrvatskoj obilježavaju mjesta otpora i stradanja u Drugom svjetskom ratu više je puta bilo spomenuto ime Diane Budisavljević. Radi se o ženi koja je tokom Drugog svjetskog rata spasila više tisuća djece s Kozare. Široj hrvatskoj javnosti ona je praktički nepoznata, premda bi u nekim povoljnijim vremenima zasluživala sve društvene počasti. O aktivnostima te izuzetne žene govori Nataša Mataušić, kustosica Hrvatskog povijesnog muzeja.Diana Budisavljević pokrenula je akciju koja je bez presedana u okupiranom Zagrebu i Hrvatskoj. Tko je zapravo bila ta Zagrepčanka? - Diana Budisavljević porijeklom je bila Austrijanka, rođena u Inzbruku 1891. godine. U Zagreb dolazi 1919. kao supruga dr Julija Budisavljevića, tada profesora kirurgije na novoosnovanom Medicinskom fakultetu. Već od listopada 1941, zajedno s većim brojem suradnika, nastojala je pomoći pravoslavnim ženama i djeci zatočenoj u logorima NDH, ali i osobama koje su velikim transportima preko Zagreba prebacivane na prisilni rad u Njemačku. Ta je njena aktivnost među upućenima bila poznata pod imenom “Akcija Diane Budisavljević”. Akcija je tijekom rata, a naročito tijekom 1942, po svom opsegu, broju sudionika i broju od oko deset tisuća spašene djece prerasla u jednu od najsloženijih i nedvojbeno najhumanijih akcija takve vrste na području NDH i čitave okupirane Europe.Odakle su djeca izvlačena i kako je mreža funkcionirala? - Teror nad srpskim stanovništvom u NDH dostigao je kulminaciju 1942. napadom udruženih njemačkih, domobranskih, ustaških i četničkih snaga na Kozaru i okolna od partizana oslobođena sela. Posljedično, u zbjegovima se našlo oko 68 tisuća ljudi. Transportirani su u logor Jasenovac, odnosno Staru Gradišku i drugdje, a dio njih je tamo i likvidiran. Za rad sposobni muškarci i žene izdvojeni su i odvedeni na prisilni rad u Njemačku. U logoru je ostao velik broj djece, od dojenčadi do četrnaestogodišnjaka. Nakon što je saznala za tu djecu, Diana Budisavljević je poduzela, po cijenu vlastitog života jer ne zaboravimo da je bila žena Srbina, akciju njihovog spašavanja. Na njen poticaj u akciju se uključio i dr Kamilo Bresler iz Odjela za skrb Ministarstva udružbe NDH (ministarstva socijalne skrbi), kao i Hrvatski crveni križ, među čijim je članovima bilo više suradnika Narodnooslobodilačkog pokreta. Kako su djeca iz logora mogla biti otpremljena samo legalnim putem, uspjela je preko kapetana njemačke vojske Alberta fon Kociana dobiti dozvolu za njihovo prebacivanje u Zagreb. Odjevena u odoru sestre bolničarke Crvenog križa, dva puta je odlazila u logor Stara Gradiška, tri puta u Jablanac i jednom u Mlaku kako bi preuzela djecu. Djeca su bila u užasnom stanju: pothranjena, gladna, bolesna, loše ili nikako odjevena, prepuna buha i drugih nametnika, preplašena i napola mrtva, zapravo živi kosturi. Transport je trajao čak 36 sati, koliko je trebalo da se prevali put od Okučana do Zagreba kojim su pristizala djeca – državni neprijatelji. Jana Koh, književnica i aktivistica Crvenog križa, jedna od sestara Crvenog križa i prof. Kamilo Bresler, usprkos zabrani, već su iz ovoga prvog transporta kradom uzeli po jedno dijete, a to su kasnije učinili i mnogi drugi Zagrepčani. U Zagrebu su djeca najprije bila smještena u razne bolnice i zavode, a potom odvedena u dječja prihvatilišta u Jastrebarskom, Reci, Sisku i Gornjoj Rijeci, od kojih je ono u Sisku bio pravi logor za djecu – jamačno jedini dječji logor u Europi. Tek u kolovozu 1942. dobivena je dozvola da se djeca iz logora mogu udomiti u obiteljima. Udomljavanje se obavljalo preko “Karitasa” Zagrebačke nadbiskupije.Možete li navesti neke od njenih suradnika i suradnica?- Najbliži suradnik i jedan od glavnih organizatora smještaja djece bio je spomenuti prof. Kamilo Bresler, po profesiji učitelj, po opredjeljenju humanist i antifašist. I mnogi su drugi Zagrepčani, poput nekih liječnika, medicinskih sestara, ali i radnika i intelektualaca, sudjelovali u akciji spašavanja. Diana u svome dnevniku kao najbliže suradnike izdvaja Marka Vidakovića, Đuru Vukosavljevića, Ljubicu Becić, inače suprugu slikara Vladimira Becića i njihove dvije kćerke Miru i Veru, te Veru Černe i Dragicu Habazin, koja je bila glavna sestra Crvenog križa, a rukovodila je prihvatnom stanicom na kolodvoru. Tamo im je od velike pomoći kao rezervni domobranski časnik bio dr Eugen Pusić. Neke sudionice akcije bile su uhapšene i obješene ili odvedene u ustaške i njemačke logore i tamo ubijene.Nakon rata kartoteka Diane Budisavljević postala je predmet interesa tajnih službi. Možete li reći nešto o tome? - Na osnovu transportnih lista i drugih izvora poput bolničkih kartoteka ona je sa suradnicima izradila kartoteku s osnovnim podacima za oko 12 tisuća djece koja su u to vrijeme prošla kroz Zagreb. Uspostavljala je i korespondenciju s roditeljima na prisilnom radu u Njemačkoj. Prikupljala je i novčane priloge te priloge u hrani i lijekovima što je povremeno preko Crvenog križa slala djeci u logorima. Odmah po oslobođenju, u svibnju 1945. godine, a na zahtjev Ministarstva socijalne politike, odnosno Odjeljenja zaštite naroda (Ozne), kartoteke je morala predati vlastima. Bilježnice su sadržavale različite identifikacijske podatke o djeci i pet albuma s fotografijama. Nakon toga prestala je s radom i povukla se iz javnog života, a umrla je u Inzbruku 1978. Njenu aktivnost na spašavanju djece i pomoći zatočenicima ustaških logora mnogi povijesni dokumenti još uvijek neopravdano, pa i zlonamjerno prešućuju. Dovoljno je prelistati školske udžbenike, leksikone i enciklopedije, u kojima se njeno ime gotovo nigdje ne spominje.

[pere urban x]

Spamerčino glupa, kad već pejstaš tekst od nekud onda imaj bar toliko bontona da staviš izvor odakle si ga ukrao.

rodjo, kaj noriš?

[pere urban x]

Marko Skejo, prvak splitskog HČSP-a, zapovjednik 9. HOS-ove bojne Rafael vitez Boban.Pitali smo ga za logore. Skejo se isprva zbunio. "Kakvi logori?", pitao nas je. Jasenovac, Gradiška, podsjetili smo ga.Opet iskrivljene povijesne činjenice, upozorio nas je Skejo. "Pričao sam sa Šakićem u zatvoru. Jasenovac je bio bolnica u kojoj je šest tisuća ljudi umro od tifusa i drugih bolesti, a 700 ih je strijeljano. Ali to su sve bili ljudi koji su radili protiv hrvatske države", ispravio nas je Skejo.

[Roger Sanchez]

Odlično, ali ima bar još par topika uokolo koji imaju prikladan profil za to da ih kreneš uništavati smaranjem u ovom prepoznatljivom i nadasve šarmantnom priglup-stilu.

[pere urban x]

Odlično, ali ima bar još par topika uokolo koji imaju prikladan profil za to da ih kreneš uništavati smaranjem u ovom prepoznatljivom i nadasve šarmantnom priglup-stilu.

priznaj da su te dirnuli legionari iz prve jugoslavenske u bici za cacak.ja drugacije ne mogu da objasnim ovu tvoju reakciju.

[pere urban x]

Knjiga Jovana Mirkovica "Objavljeni izvori i literatura o jasenovackim logorima"http://www.scribd.com/djurovicshone/d/21457480/20-KNJIGE

[Roger Sanchez]

[gorran]

Knjiga Jovana Mirkovica "Objavljeni izvori i literatura o jasenovackim logorima"http://www.scribd.co...57480/20-KNJIGE

Jovan Mirković se u knjizi ne izjašnjava o broju sradalih. Samo navodi druge:"Barbić, posebno u prvom prilogu, navodi podatke u literaturi o broju žrtava, a koji se kreću u relaciji od 400 000 do 800 000. Najčešće se navodi poda-tak o 700 000 stradalih. Ima i minimizatora koji govore o 40 000 (kardinal Kuharić na komemorativnoj misi za Alojzija Stepinca 10.2.1981; I. Supek i F. Tuđman: 50 000; ...)"On je inače viši kustos Muzeja žrtava genocida i bavi se sastavljanjem poimeničnog popisa. Na popisu trenutno ima nešto preko 84.000 imena, a dr Mirković je ocenio da je ukupan broj "možda oko 120.000".

[Dr Arslanagić]

Jovan Mirković se u knjizi ne izjašnjava o broju sradalih. Samo navodi druge:"Barbić, posebno u prvom prilogu, navodi podatke u literaturi o broju žrtava, a koji se kreću u relaciji od 400 000 do 800 000. Najčešće se navodi poda-tak o 700 000 stradalih. Ima i minimizatora koji govore o 40 000 (kardinal Kuharić na komemorativnoj misi za Alojzija Stepinca 10.2.1981; I. Supek i F. Tuđman: 50 000; ...)"On je inače viši kustos Muzeja žrtava genocida i bavi se sastavljanjem poimeničnog popisa. Na popisu trenutno ima nešto preko 84.000 imena, a dr Mirković je ocenio da je ukupan broj "možda oko 120.000".

danas se manje-više svi slažu oko ove cifrenpr.Vladimir Geiger, Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili “okupatori i njihovi pomagači” Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)

[pere urban x]

Interesuje me kako stvari stoje sa "ciframa" koje se ticu zrtava kompleksa ustaskih logora Gospic?Da li tu ima nekih neslaganja, posebno me interesuje Jadovno?