Dobro si naisao, da me malo separiras od poznavalaca svake sorte koji se razmahase gore, distanca je distanca ipak, a i manje se oseca .

Dakle, izbor iz karikatura ondasnje, sredina 70-ih, neslobodne stampe, udavljene jednoumljem^tm, nesvesne slabosti sistema.

Karikature, BTW nisu iz bunkera, nisu objavljene tek oslobodjenjem pocetkom 90-ih, nego su iz uzeg izbora za itekako prestiznu nagradu za karikaturu godine.

Nagrada se zvala 'Pjer', nema je vise.

A nema ni karikature, bas kao ni iole vickastog politickog vica.

Dakle, kada si vec pomenuo, na sa odmaklim potrzisljavanjem  privrede i drustva, naziru se neke nove podele:

 

Za karikaturu predsednika vlade koji ne vidi dobro laze narod, ne ide se na robiju ili streljanje.

Ni na informativni razgovor...

 

Nema ni mnogo iluzija...

 

.... ni oko, na primer, vrednosti i znacaja uobicajeno optimisticnih novogodisnjih obecanja:

 

Edited June 14, 20213 yr by namenski

Tu je i igranje sa, kako se onda to zvalo politickim/promasenim investicijama...

 

Tu su i rezultati:

 

 

 

 

A tu je i rana neprebolna:

 

 

Je li bilo više “kapitalističkog mentaliteta” u SFRJ ili “socijalističkog” danas?

 

 

Quote

 

Prema rasprostranjenom i široko prihvaćenom stavu, Hrvatska je i dalje talac “socijalističkog mentaliteta” koji ju koči u ekonomskom napretku i davno obećanom dostizanju najrazvijenijih europskih država. Ali što ako perspektivu moramo obrnuti i razloge ekonomskog zaostajanja potražiti u “kapitalističkom mentalitetu” koji je diktirao ekonomske odluke u jugoslavenskom periodu? Obrnutu perspektivu je izložio i razložio Krešimir Zovak.

 

Ni trideset godina nije bilo dovoljno da bi najotrcaniji kliše o uzrocima svih naših nedaća – onaj o negativnom nasljeđu socijalizma – ispao iz javne upotrebe. Nije bitno radi li se o sporoj i neučinkovitoj javnoj upravi, manjku poduzetničkog duha očitovanog u iracionalnom i zlobnom bacanju klipova pod noge svakome tko se nađe na putu poslovnog uspjeha ili višku korupcije i oslanjanju na političke veze kako bi se zadovoljile materijalne potrebe, sve to nekako proizlazi iz famoznog “socijalističkog mentaliteta”. U beskrajnom nizu primjera, jedan od posljednjih predstavlja osvrt Slavenke Drakulić na muke s kampanjom cijepljenja u Hrvatskoj (i ostatku postsocijalističke Europe). Tako uzrok relativno masovnog odbijanja cijepljenja u Istočnoj Europi leži u “sjećanj[u] na život u socijalizmu, odnosno u totalitarnom režimu”, ilitiga u “nepovjerenj[u] u državu koja i dalje ne postoji zato da čovjeku olakša život, nego da suzi njegovu slobodu izbora”.

 

...

 

 

Quote

Od svih socijalistički zemalja, Jugoslavija se najranije upustila u reforme s ciljem integracije u svjetsko tržište i kao svoj prioritet postavila jačanje izvoza u razvijene zemlje ili na tzv. konvertibilno tržište. Za tu je politiku često plaćana visoka cijena u vidu socijalnih posljedica kao što su nezaposlenost i nejednakost, a zemlja je puno prije svoga raspada prestala ličiti na bilo kakav egalitarni raj (ili pakao). Uostalom, ključne odluke koje su dovele do kraja samoupravljanja i socijalizma donijeli su jugoslavenski komunisti – socijalistički mentalitet je bio toliko “snažan” da je čak i partija čija je povijesna misija bila prevazilaženje kapitalizma i uspostava socijalističkog društva na kraju odustala od socijalizma. Iz tog razloga bi se tezu o socijalističkim kontinuitetima koji nas sputavaju do današnjeg dana vjerojatno moglo razmotriti i iz nešto drugačije perspektive.

 

Ako postoji nešto što bismo s punim pravom mogli opisati kao snažan kontinuitet naslijeđen iz socijalističkog razdoblja, onda je to sada već više od pola stoljeća nesalomiva iluzija da će nas snažnija integracija u globalnu podjelu rada koju diktiraju bogate zapadne zemlje automatski dovesti do razvoja i prosperiteta. Kada su sredinom 1960-ih godina jugoslavenske firme prvi puta izložene snažnom pritisku inozemne konkurencije s ciljem povećanja njihove produktivnosti – kako je proricala mudrost liberalnih reformatora – posljedica je bila ta da je do kraja toga desetljeća već oko milijun Jugoslavena bilo na “privremenom” radu u zemljama poput Njemačke, Austrije itd. Vjera u to kako će pristupanje Hrvatske Europskoj uniji značiti golemi priljev stranih investicija i razvoj kakav smo mogli imati još odavno da nije bilo te nesretne Jugoslavije, pokazala se podjednako naivna jer je konačan rezultat sličan kao i pola stoljeća ranije.

 

Dakako tu je i kontinuitet socijalnih nejednakosti i neujednačene modernizacije koji je ostavio trajne posljedice na političku i socijalnu geografiju Hrvatske. Radi se o vjerojatno najznačajnijoj negativnoj ostavštini jugoslavenskog socijalizma. No uzrok je upravo suprotan onome što svjedoči današnja konvencionalna mudrost: nije “socijalistički mentalitet” zakočio razvoj pojedinih dijelova zemlje u proteklih trideset godina, već je tržišna logika jugoslavenskog reformskog socijalizma osudila pojedine prostore na trajnu nerazvijenost. Utoliko je uvijek potrebno iznova kritizirati jugoslavenski socijalizam jer nije bio dovoljno – socijalistički.

 

Edited August 25, 20213 yr by eumeswil