Jugosloveni, odnosno zapadnobalkanci...

[namenski]

 

Quote

 

ANTE TOMIĆ - Živjela talijanska Istra! Živjela talijanska Dalmacija!

 

Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''

 

Drug Tito jednom u sedamdesetima dočekao Novu godinu u Novom Sadu i tada ga upoznali s Miroslavom Antićem. “Evo”, kažu, “druže Tito, ovo je naš pesnik Miroslav Antić, autor poeme Vojvodina”, a drug Tito već bio stariji čovjek i od svega što su mu rekli shvatio samo dvije riječi: “auto” i “Vojvodina”. “Pa kako je, druže, u Auto Vojvodini?” pita on Antića, a ovaj mu spremno, udarnički odgovori: “Odlično”, kaže, “prodajemo delove za Zastave, Fiate, Opele, Mercedese, sve živo, druže Tito, prodajemo.” “Bravo!” ozari se drug Tito.

 

Izašao Antić nakon ovoga sadržajnog i živog druženja s Titom, a pred vratima ga čekaju pokrajinski funkcioneri, lokalne budže, sve drhteći od uznemirenosti. “Šta kaže? Šta kaže?” pitaju, a Antić im odgovori: “Kaže drug Tito: ‘Veliki pesnik, samo, majku mu, zašto još uvek nema stan?’”

 

I tako je Mika Antić dobio stan. Ili je to barem priča koju je ovaj veseljak volio pričati kad bi se ciganska kapela zaustavila da okvasi grla špricerom i krčma nakratko utihnula.

 

U ponedjeljak sam se vratio iz Vojvodine, iz Mokrina, njegovog rodnog mjesta kod Kikinde, nedaleko od granice s Rumunjskom. Cijele sam dane neumjereno jeo, a onda u sumrak nazuo tenisice i istrčao s kraja na kraj ovoga bogatog sela, jednom najvećeg u Jugoslaviji, dugim ravnim šorom, uz beskrajan red stabala šljiva obijeljenih vapnom. Seljaci su mi putem odmahivali s traktora i drndavih bicikala, a iz dvorišta crni rudlavi psi neprijateljski lajali i bacali se na žicu prosto me želeći rastrgati svojim slinavim očnjacima.

 

O Miroslavu Antiću sam nešto znao otprije, imam negdje na polici cigansku zbirku “Garavi sokak” i dječju “Plavi čuperak”, ali tek prije nekoliko dana sam, na preporuku Baneta Brkljača, vlasnika Mokrin housea, jednog mjesta koje prije smrti svakako morate vidjeti, otkrio poemu “Vojvodina”, onu što je drug Tito nije čitao, kakva je to veličanstvena, zanosna zavičajna lirika. Dopustite, samo šest stihova na samom kraju:

 

Pevaj pijano racki, madžarski, totski, vlaški,

 

makedonski i lički preko dalekih njiva!

 

I tako do smaka sveta, najteža zemljo moja,

 

sa ukusom muškatla, krvi, hleba i saća!

 

Od paorske sam lepote, radosti, psovki i znoja.

 

Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!

 

I baš nekako dok sam čitao ove stihove u Sjevernom Banatu, iz domovine je došla vijest kako je Antonio Tajani, predsjednik Europskog parlamenta, negdje viknuo: “Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!”, i kako su se svi na to narogušili, predsjednica, branitelji, politički analitičari, Milijan Brkić, Nikola Grmoja, Ivan Jakovčić i Davor Bernardić. Posljednji je bio osobito strašan. Ne želite biti u sobi kad Davor Bernardić krene sijevati očima. On je telekinetički fenomen: od njegovog gnjeva novinarski se mikrofoni svijaju kao uveli tulipani.

 

I desnica i ljevica složno je ustala zaštititi sveti hrvatski teritorij od talijanskih posezanja. Sve političke snage jednoglasno su zalajale kao psi niz seoski šor. I to je valjda u redu, vjerujem kad kažu da Tajani nema dobre namjere, da je on talijanski nacionalist i debil. Ako je prijatelj Andreja Plenkovića, lako bi mogao biti debil. Ali, zapravo, rečenica: “Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!” u nekim drugim okolnostima, iz nečijih drugih usta, ne mora biti pogrešna. Meni svakako nije pogrešna.

 

Talijani su živjeli u Trogiru, Zadru, Rijeci, Buzetu, Poreču, pa i sad ih još tamo ima. Njihova je prisutnost na tome prostoru neporeciva. Ako su i otišli, bezbroj je njihovih tragova u jeziku, tanjuru, pjesmama, ispranim nadgrobnim spomenicima, okrhnutim kamenim grbovima iznad ulaza u renesansne palače. Talijanima dugujemo ceste, vodovod i kanalizaciju. Mnogi su ovu zemlju voljeli kao da im je rođena. Kao što im je, uostalom, i bila rođena. Ne ulazeći u raspravu o pravednosti granica i gorke priče tko je koga bacao u kraške jame, pravedno bi bilo priznati da neka hrvatska mjesta nisu samo hrvatska, već imaju i talijansku povijest i kulturu, svoje talijanske uspomene i dušu.

 

Kazat ću nešto i zazornije, postoji i srpska Dalmacija. Ako su ih i zapalili, raselili i ostavili bez struje, tu su jednom bila cijela sela, stoljećima su stajali pravoslavni manastiri, s pravoslavnih je crkava zvonilo zvono, bili su talenti poput Sime Matavulja, Vladana Desnice i Arsena Dedića. Zauvijek ćemo biti zahvalni Vladimiru Beari i Danijelu Subašiću, dvojici velikih golmana koji stoje kao dokaz kako su nas Hrvate u povijesti, kad sve zbrojiš i oduzmeš, ipak najbolje Srbi branili.

 

Nacionalisti bi željeli da sve bude jednostavno i jednoznačno, isključivo, ali nikad nije tako. Naše zemlje imaju mnogostruke identitete, one su uključive, i turske, i švapske, i talijanske, i albanske, i ciganske i tko bi znao čije sve ne. Upravo kako Miroslav Antić nadahnuto opisuje, u njegovom ravničarskom zavičaju pijano pjevaju i Raci, što je staro ime za Srbe, i Toti, kako su nekad zvali Hrvate, i Madžari, i Vlasi, i Ličani i Makedonci. Za svakoga je od njih, bez obzira kako se krsti, ili ako se i ne krsti, u Vojvodini bilo bijeloga kruha, i po jedan masni gusji batak, i turšije tako kisele da zubi od nje trnu, i makovnjače i slatkoga od dunja. Ili je tako barem nekad bilo, prije nego je četnički krmak na fasadi napisao: “Kuća Vojislava Šešelja”.

 

Nakon sve krvi i užasa, spaljenih sela, silovanih žena, uplakane siročadi na kamionskim prikolicama i izrešetanih trupala u jarcima kraj drumova, gotovo je nevjerojatno kako se nismo umorili od lajanja i režanja na druge i drugačije. Srbin, Talijan, tko god, uvijek kad netko njihov s druge strane granice drekne nešto debilno, mi ćemo ovdje biti veći debili. Ne možemo upravo dočekati da se bacimo u naš topli nacionalistički drek, uzdišući od užitka kao penzionerke u sumpornim toplicama. Premda bismo, naravno, mogli biti dragi i dobri, radije ćemo slušati najgore među nama. Više nam se sviđa kad smo džukele.

 

 

[namenski]

 

[namenski]

On ‎4‎.‎4‎.‎2019‎. at 15:27, Zed said:

Pa neću valjda biti Jugoslaven.

 

Na danasnji dan, 8. aprila ratne 1942. godine, one najteze, кад је било стићи и утећи и на страшном месту постојати, potopljen je jugoslavenski parobrod Немања, 5,526 GRT, izgradjen 1918. u Velikoj Britaniji.

Vlasnistvo, iz druge ruke Атлантска пловидба Иво Рачић, Dubrovnik, trece Jugoslavenski Lloyd AD, Zagreb, natovaren sa nekih 7,500 tona secera, sam, na putu iz Dominikane za Halifaks, mesto okupljanja brodova za put u Veliku Britaniju.

 

Lovljen od strane nemacke podmornice U-84 pod komandom Oberleutnant zur See po imenu Horst Uphoff, starog 25 godina, dolijalog naredne, 1943. godine sa celokupnom posadom, coveka koji je za rata uspeo da nabroji preko 400 dana sluzbe na podmornicama.

Немања nije utekao: lovljen i ganjan cele noci, vec blizu obala Nove Skotske, gadjan pa promasen, dobio je svoje u samu zoru: preziveli su brod napustili u camcima, pomornica je po teskom moru izronila, pogledala sta se radi i otisla...

Od 47 clanova mesane posade, Југословена i Britanaca, tobdzija, njih 13 je izubljeno negde na moru...

Karlo Loser, zapovednik, Jakov Mardešić I oficir, Иван Косовић, III strojar, Dobrota, Anthony Connor, tobzija, Sidney Evans, kuhinjski mali, Sidney Lawrence, mornar, Benjamin Parry, mornar...

Југословени...

 

 

[namenski]

Хироши Јамасаки Вукелић

 

Poluzapadnobalkanac, polujapanac...

Preveo na japanski Gorski vijenac, kaze da im se svidja...

 

A, pored ostalog, dete 1 Zapadnobalkanca i Japanke:

Јошико Јамасаки

Branko Vukelić

Licko, vojnicko dete, Sorbona, komunizam, dopisnik iz Japana francuske agencije Havas i beogradske Politike.

Clan, i to vazan, sovjetske spijunske grupe smestene u Japan, predvodjene Rihardom Zorgeom, Herojem CCCP.

Visoka skola visoke, najvise spijunaze.

Za Zorgeom dopao japanskog zatvora, osudjen na vremensku kaznu koju nije odsluzio: umro u japanskom zatvoru.

Knjiga reportaza svojevremenog Politikinog dopisnika iz Japana.

 

[namenski]

1967. su Vecernje novosti otpocele sa dodelom nagrade za najbolju jugoslovensku karikaturu i dale joj ime Pjer, po Pjeru Križaniću…

Nagrada je poprilicno godina bila poprilicno visoko cenjena.

Prvi pobednik, Albin Rogelj, Slovenija, Osmerac na jugoslovenski nacin: 

 

 

Bolju kopiju nisam uspeo da nadjem, ovo je snimak iz zbornika radova za dodelu nagrade za 1973. godinu...

 

[namenski]

 

Dušan Petričić, Večernje novosti, 1973...

Edited August 6, 2019 by namenski

[namenski]

 

Kakve veze ima Herbert Wehner, Veliki Starac nemacke Socijaldemokratske partije, one cuvene SPD, sa:

 

 

moskovskim hotelom Люкс, cuvenim hotelom Luks, dvadesetih i tridesetih godina 20. veka smestajem komunjarske^tm elite, likova poput Ho Si Mina, Cu En Laja, Riharda Zorgea, malog Mise Volfa koji je trckarao hodnicima, Antonija Gramsija, Klare Cetkin...

I, recimo, Josipa Broza, kasnije poznatijeg kao Tito...

Hotel u kome su se po pravilu izbegavala poznanstva zarad cuvene konspiracije: iz njega se islo na Zapad, po zadacima, manje, a jos vise ilegalno.

Neki su otisli i na istok.

Pod pratnjom.

Neki da se nikada ne vrate.

A Herbert Wehner, po opstem priznanju izuzetno prgav lik, clan najuzeg rukovodstva nemacke komunisticke partije, potom podizac iz pepela posleratne zapadnonemacke SPD, neprikosnoveni sef poslanickog kluba SPD u Bundestagu, savezni ministar, covek koji se nije uvek slagao sa Brantom, ali ga je do kraja podrzavao, koji se nije libio da Helmutu Smitu u svakoj nabije na nos oficirski cin u Wehrmacht-u...

Zestok ulicni borac, sve od dana nemackih revolucija posle WW1, do obracuna sa nacistima, ostrog i otrovnog jezika, koji je na vrhuncu zapadnonemacke politicke karijere imao nekoliko nadimaka, medju kojima i Hodentöter, sto bi na srpskom, slobodno prevedeno bilo najblize onaj koji zavrce jaja...

Čovek koji se u pomenutom cuvenom hotelu druzio sa pomenutim Josipom Brozom i koji je u cestim, koje privatnim, koje sluzbenim posetama Jugoslaviji redovno sa istim pretresao istoriju radnickog pokreta, nemackog narocito.

Koju su znalacki poznavali.

Na cistom nemackom, bez tumaca.

Čovek koji je prvi dosao u jugoslovensku ambasadu u Bonu da se upise u knjigu zalosti povodom smrti cimera iz Luksa.

 

Čovek koji je slika i prilika nemacke socijaldemokratije, onog najboljeg sto je ona imala i dala, pocev od Lasala, zestokog momka.

Po Marksu.

 

 

Herbert Wehner.

[namenski]

Kakve veze ima Kosmajac, prvi radio aparat proizveden u Novoj Jugoslaviji i

Ovaj spektakularno izvijeni golman na golu varsavske Legije, poljskog sampiona negde krajem 30-ih, mozda bas 1939...

 

Ima: na golu je - Ovdje ili ovde, kako kad, Washington, Glas Amerike, govori Grga Zlatoper.

Dal' Srbin, dal' Hrvat, ne zna se, rodjen negde u dalmatinskom zaledju, novinar, dopisnik Politike iz Poljske sve do njene propasti kada je otisao u London i tokom rata radio na BBC...

Posle rata Amerika, Glas Amerike, i - da se ne lazemo - aktivnosti usmerene protiv rezima istocnoevropskih narodnih demokratija kako se to tada zvalo, sa sve pokusajima organizacije sa istoka Evrope prebeglih sportista i sa sve pokusajem da ih se protne na Olimpijadu, onu u Helsinkiju, cini mi se.

Nije se moglo, druga strana nije dala.

CIA se podrazumevala, to se posle i potvrdilo i - kao i sve spijunske ujdurme - ispostavilo kao nevazno.

Ali:  Ovdje ili ovde, kako kad, Washington, Glas Amerike, govori Grga Zlatoper, ostace zapamceno od strane vise nego sestocifrenog broja Jugoslovena svih usmerenja.

Bila je to, oko 8 uvece, prilika da se cuje druga strana, uporede stavovi, vesti, sazna poprilicno toga sto vlasti nisu htele da objave ili su objavljivale malo drugacije.

Vrhunac popularnosti doziveo je tokom takozvane Kubanske krize, kada je, bogami bilo gusto i kada se svaka vest hvatala u letu, bez obzira na ideolosko usmerenje jer - glava je bila u pitanju.

Naravno da se i laguckalo, po nekad otvoreno lagalo, ali - takva su vremena bila, obaska sto Kongres nije zeleo da baca pare u hladnoratovskom nadmetanju: informacije su, po americki, bile kudikamo manje suptilne, ali dovoljno suptilne da se na rezim ne baca otvoreno drvlje i kamenje i ne predstavlja ga se samo i primitivno propagandisticki kao grupu, grupicu ljudi u koznim mantilima.

Americi se drzala strana, svuda i u svakoj prilici, a i kako bi drugacije.

Slusati ga nije bilo izricito zabranjeno, javno iznositi podatak da informacija potice sa Glasa Amerike bez greske vas je svrstavala u one druge, ali se na Goli nije islo, bas kao sto se nije ni odgovaralo: ipak, najpametnije je bilo - zlo ne spava - precutati izvor, i onako ga je znala velika vecina.

Zacudo, Moskva se nije slusala, osim, mozda kod malog i sve manjeg - kako su odmicale 60-te broja ljudi koji su u prvoj zemlji socijalizma videli sve i svja.

I sve veceg broja ljudi koji su imali prilike da vide taj takozvani Zapad.

Primati Pregled, mesecno izdanje americke ambasade u Beogradu, luksuzno opremljen i kolorisan, lukavo sveden na format A4, i to postom, bilo je vec otvoreno iskazivanje stava.

I - postajalo sve manje potrebno: Jugoslavija je odnegovala distancu, a sa njom nezapamceno i za danasnje vreme nezamislivo bogatu kolekciju novinara, dopisnika iz inostranstva: Jurij Gustincic, Djuka Julius, Miroslav Radojcic…, a prosecan Jugosloven je postajao, ili u najmanju ruku imao mogucnost da se informise bolje ili barem podjednako kvalitetno kao bilo koji zapadnjak.

Ipak, kolega Grga Zlatoper, ostace kao simbol jednog vremena.

Onda je dosao Radio Luksemburg.

 

Edit: kuckajuci ovo, setih se: Ronald Zlatoper, americki admiral, do skoro aktivan, cak cini mi se 4 zvezdice, komandant United States Pacific Fleet (CINCPACFLT) sredinom 90-ih...

Bilo bi interesantno znati...

Edited August 27, 2019 by namenski

[nautilus]

Ronald Joseph Zlatoper - Zap, ameriški admiral slovenskega rodu, magister, vojaški pilot, poslovnež, * 21. marec 1942, Cleveland, ZDA.

Admiral Zlatoper se je rodil očetu Josephu Mihevcu in materi Ann Rose Bayda; toda ker mu je oče umrl že leta 1944, je prevzel priimek očima Andreja Zlatoperja.

[namenski]

Heroes and Hysterics: 'Partisan Hysteria' and Communist State building in Yugoslavia after 1948.

[namenski]

Evo danas bice 85 godina kako Zapadnobalkancima ubise jednog Zapadnobalkanca.

Tvrdjeg malo doduse, po malo i na srpsku stranu nagnutog, diktatorski nastrojenog, pomalo i u trendu sa onda modernim fasizmima svake vrste tek bilo kako bilo, ovaj potomak srbijanskog svinjarskog trgovca i jedan drugi Zapadnobalkanac, potomak zagorskog kmeta, 1 antikomunista i 1 komunista, komunjara i srbozder, ostaju kao jedan od vaznih dokaza da je dovoljan razlog za postojanje Zapadnobalkanije bilo dovoljno pogledati ko je sve i kako bio - protiv nje.

U bilo kom obliku, a na dobrobit samostalnih i samosvojnih drzava od kojih danas svaka moze da se zakiti licnom nacionalnom slavom i velicinom.

U neogranicenim kolicinama, sve i da ne moze da je maze na 'leba.

 

 

 

[namenski]

Quote

 

Drago Dujmić bio ie pod udarom bojkota kada je isao u logorski zahod, koji je bio niz rupa u zemlji s prebacenim daskama. Od onemocalosti nije se mogao dici s daske, vec je pao u izmet stotine logorasa. Lezao je bespomocno, ali nitko mu kao bojkotiranom nije smio ni htio pomoci. 

Grupa logorasa samo je gledala scenu, a medju njima Dujmić je zapazio svog brata koji je promatrao njegovu agoniju.

Dujmic je na kraju otpuzao iz fekalija.

 

Мартин Превишић

Повијест Голог отока

Fraktura, Zagreb, 1919.

[namenski]

ANTE TOMIĆ - Fotografija starog frižidera uz oglas na Njuškalu vratila me je u djetinjstvo. A novi frižideri su slika kako je naš svijet postao pokvareniji...

Quote

 

Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''

 

Fotografija uz oglas na Njuškalu vratila me je u djetinjstvo, u jednu od mojih najranijih uspomena. Jednak su frižider moji imali, sa zlatnim reljefnim slovima "Obodin" cijelom širinom u gornjem dijelu vrata i manjim natpisom "de luxe" dolje desno. Bio sam manji od njega kad sam ga prvi put otvorio, i ostavio sam ga na istom mjestu u seoskoj kužini godinama kasnije, kad sam otišao u bijeli svijet.

 

Samo je drugo "o" u imenu poduzeća u međuvremenu otpalo, ostavljajući nešto svjetliji okrugli trag na bijelom limu, a sve drugo na tome frižideru je valjalo.

 

Odano nas je služio od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća sve do početka devedesetih. Umirovili smo ga kratko prije raspada Jugoslavije, bez nekog osobitog razloga, tek stoga jer nam se činilo da smo zaslužili novi i bolji.

 

Nove smo otad kupovali svakih četiri, pet godina po prilici i nijedan nije bio bolji. Naš bi Obodin de luxe, da smo ga ostavili, jaja, mlijeko, povrće, meso i ribu i dandanas držao svježima, upravo kao onaj koji se ovih dana ispravan prodaje za osamsto kuna na popularnom internetskom oglasniku.

 

Vjerojatno i vi imate, ili su vaša baka i djed imali neki takav, proizveden prije mnogo godina u Cetinju, pouzdan i trajan, vječan kano "Gorski vijenac".

 

Određeni književnoteorijski autoriteti tvrde čak da se uređaj spominje u ranijim verzijama slavnoga epa, u dijelu kad Vuk Mandušić opisuje kako je neki Radun iz Lješanske nahije neustrašivo odbijao turske nasrtaje na svoju kulu:

 

Sam se Radun u kulu nagnao

i s njim žena njegova Ljubica; žena mlada, ama soko sivi,

puni puške svome gospodaru i pive mu Nikšićke nosi

iz Obodina bijela frižidera.

 

Veliki je vladika Petar Petrović Njegoš, navodno, prekrižio posljednja dva stiha kad je odlučio štampati "Gorski vijenac" bez sponzorskih poruka.

 

Štogod bilo, ti su frižideri nadživjeli i Jugoslaviju i tvornicu koja ih je napravila. Dok i naše bake i djedovi i većina radnika nekadašnjeg Obodina leže pod kamenim pločama, njihovi frižideri još uvijek zuje po kuhinjama u Murskom Središću, Samoboru, Goraždu, Bijelom Polju, Zrenjaninu, Prištini i Strumici. Nije li to neobično?

 

Europska komisija, potaknuta nepoštenom praksom da se štednjaci, vešmašine, frižideri i usisivači nepopravljivo kvare samo što im istekne trogodišnje jamstvo, ovih dana donosi propise koji će od proizvođača zahtijevati dulji rok trajanja, mogućnost popravka i nabave rezervnih dijelova za kuhinjske uređaje.

 

Koliko vam se uvjerljivo čini da 2019. godine, sa svom tehnologijom koju čovječanstvo ima, švedski i njemački inžinjeri nisu u stanju napraviti frižider koji će biti trajniji od frižidera koji su nekakvi socijalistički samoupravljači iz pizde materine sastavili prije pola stoljeća?

 

Crnogorski su frižideri bili kao junaci junačkih narodnih pjesama. Oni su držali riječ. Vjerno služili svoga gospodara. Više je u njima bilo karaktera, časti, poštenja, svega onoga što se nekad zvalo čojstvom, nego u svim današnjim Electroluxovim, LG-ovim, Boschovim i Samsungovim opsjenama i lagarijama što krepaju samo ako ih krivo pogledaš.

 

Jednom, prije mnogo godina, kad je Neil Armstrong hodao Mjesečevom površinom, a Tereza Kesovija pjevala "Nono, dobri moj novo", obitelj bi se vratila kući nakon odmora u Vodicama ili Malinskoj i večerala kajganu od jaja koja su ostavili prije dva tjedna u frižideru.

 

Danas vas još na stubištu zatekne smrad. Gotovo se ugušite od vonja pljesnive, zelene teletine u tihom i mračnom, mrtvom frižideru. Gnjilo meso iz frižidera kojemu je prekjučer isteklo jamstvo, iz uređaja koji je jeftinije baciti nego popraviti, dosta je vjerna slika kako je naš svijet postao pokvareniji.

 

 

[kud u maglu Simoviću]

https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/630482/splitsko-beogradska-povjesnicarka-jugoslavija-nije-srusena-u-bartolomejskoj-noci-evo-tko-joj-je-presudio-prisjetila-se-i-djetinjstva-u-splitu-sve-se-kupovalo-refuzo-kroz-ulicu-je-vozila-jedino-crna-marica?fbclid=IwAR0FrSnES2bccqx_uEeqmnnYtboh0eNu3inVnN8rKLbInAPczVoIVDAKchM
 

 

branka prpa o jugoslaviji, meni kao laiku vrlo zanimljivo

[ultra plasticni]

Prevara. Nikad nije bilo