Ekonomija za decu

[jms_uk]

Just now, katamaran said:

100 din

 

Jos ima nade da je ovo this time nest year™ 

 

Mozda je u pitanju neki drugi zajam?

 

Ili su lazne?

[katamaran]

Oridjidji 100%

 

btw imao sam u rukama laznu novcanicu od 500 din. Ziv me blam pojeo u radnji, tacno su bili ubedjeni da sam probao da ih zeznem. Kad sam je poblize pogledao ocigledan fals.

 

Platih drugom pravom i utekoh izblamiran.

[stajebrebilo]

Ja sam imao u ruci odlican falsifikat 50 eur, trebalo mi je vremena da provalim...ali ko ne zna sta da gleda, iz mesta je na#ebo.

[eumeswil]

[eumeswil]

Ridikulni Ludvig fon Mizes
 

Quote

Restauracija kapitalizma na jugoslovenskim prostorima praćena je ideološkim uraganom čiji je centar nastojanja da se zacementira kvazi-legitimitet tržišta i privatne svojine kao „prirodnih“ i „racionalnih“ uslova za društveni poredak kome, pored tu i tamo nekog nedostatka, ipak nema alternative. Liberalizam, bilo u svojim klasičnim predstavnicima, bilo u libertarijanskoj četi epigona, proglašava se zastavom pobede i svetionikom pred kojim treba da se ravna društvena misao i političko ustrojstvo savremenog sveta.
 

Objavljivanje knjiga, nastupa i predavanja istaknutih teoretičara, ili možda bolje rečeno doktrinara, čiji je poklič slobodno tržište i „nevidljiva ruka“, dobilo je potpis u frapantnom zanemarivanju istorije nečovečne eksploatacije rada u epohi prvobitne akumulacije kapitala, praćenom ropstvom miliona crnaca i grotesknim siromaštvom miliona žena sa propratnim imperijalnim ratovima buržoazije XVIII i XIX veka.
 

U tome posebnu ulogu igra Ludvig fon Mizes, jedan od slavljenih „očeva osnivača“ tako zvane Austrijske škole mišljenja u ekonomiji i političkoj filozofiji, koji se svojski potrudio da kapitalizam ustoliči na oltar bezvremenosti i bezgrešnosti, dokazujući da racionalne alternative nema i da je kritika „spontanog“ poretka tržišta plod zablude čija se cena plaća „totalitarnim“ socijalizmom.

 

[mozzer]

 

U poslednjem Kulturnom centru neki filozof mislim iz Zagreba je rekao jednu sjajnu recenicu - Niti jedna validna i ozbiljna ekonomska analiza u savremenom svetu ne moze da se uradi bez Marksovih pretpostavki... i to je sasvim dovoljno... 

[eumeswil]

http://www.h-alter.org/vijesti/nitko-vise-ne-zamislja-drugaciji-svijet

Antonio Šiber je znanstveni savjetnik na Institutu za fiziku u Zagrebu i voditelj kolegija Molekularna biofizika na doktorskom studiju fizike na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Objavio je više od pedeset radova u međunarodnim znanstvenim časopisima te knjige Svemir kao slagalica (2005), Problem promatrača (2009) i Cellular Patterns (2017.). Bavi se i znanstvenom vizualizacijom, a mnoge su njegove ilustracije objavljene na naslovnicama znanstvenih knjiga i časopisa. Za sebe kaže kako je fizičar po zvanju i do sad redovno plaćenom djelovanju, ali mnogo toga po zanimanju, o čemu često piše na svojoj stranici Konstrukcija stvarnosti – Dokument o stvaranju jednog od mogućih svjetova.

Posljednji smo puta razgovarali prije dvije godine, ali mnogo je razloga za novi intervju. Nalazimo se na Institutu za fiziku, pričamo o ekonomskim dogmama koje guše znanost, inzistiranju na specijaliziranju, izvrsnosti i produktivnosti, korporativnom instrumentaliziranju znanosti, rastu pseudoznanosti i anti-znanstvenih pokreta, ali i mogućnosti drugačijeg razmišljanja i ideji otpora.
 

Quote

Prevodio sam nedavno Nietzschea, O budućnost naših obrazovnih institucija. On u toj seriji predavanja iz davne 1872. godine piše o problematičnoj budućnosti njemačkih institucija. Mnogo toga što detektira u tom tekstu problem je i danas. Jedan od tih problema je iznimno uska specijalizacija ljudi koje obrazovne institucije "proizvode" s prvenstvenim ciljem stjecanja bogatstva. Nietzsche još 1872. godine shvaća da je budućnost obrazovnog sustava nepovoljno određena podređivanjem ekonomskim interesima, na račun onoga što je smatrao širim poljem kulture. Obrazovanje gubi značenje u kontekstu stvaranja pojedinca koji je na širi način odgovoran i zaslužan za boljitak društva i samog sebe, a ne isključivo kroz proces stjecanja i zarade. Proces koji se specijalizacijom događa je brzo izbacivanje kadra koji će onda uprihodovati što je više moguće, mnogo više za one s vrha nego za sebe, naravno.

...

Usko obrazovanje lišava čovjeka višestrukih perspektiva. Danas je čovjeku iz prirodnih znanosti, fizičaru primjerice, teško razgovarati sa sociologom ili teoretičarom književnosti. Iz tog nerazumijevanja i ograničenog pogleda na svijet, i jednog i drugog, proizlazi neka vrsta promašenog podcjenjivanja, koje nije na korist društva. Pogotovo u prirodnoj znanosti postoji tendencija prema pojednostavljivanju gledišta, prema redukciji. U fizici postoji ideja o velikoj unifikaciji svega, svih sila, iza svemira stoji jedan elementarni princip iz kojega proizlazi sve. Stoga se prirodnjacima često ono što ljudi iz humanistike i društvenih znanosti tumače čini kao nepotrebno lamentiranje. To je često pogrešno. O društvima, ekonomskim odnosima i psihologiji ne može se razmišljati kao o nečemu što proizlazi iz jednog sveobuhvatnog fundamentalnog principa. To jednostavno ne funkcionira tako, već zahtijeva mnogostruko uvezana gledišta.

Pridonosi li tako specijaliziranje i segregaciji, kroz tu vrstu nerazumijevanja i pasivizaciju koja proizlazi iz nemogućnosti višedimenzionalnog promatranja stvari, pa time i kolektivnog poistovjećivanja i zalaganja?

Apsolutno, ali to ima i svoju mračniju stranu. Iz ekonomsko profitne paradigme koja se uvukla u obrazovanje, sada se definira obrazovanje na ono koje nije korisno i ono koje jest korisno. U tom smislu, teoretičar srednjovjekovne francuske književnosti nije koristan, dok je programer svinjskih ušiju za aplikacije na mobilnim uređajima iznimno koristan. Specijalizacija nije posljedica toga što u njoj postoji šira korist za društvo, nego konkretna korist za stjecanje profita. Obrazovanje za tržište zapravo je način prihvaćanja sadašnjeg stanja raspodjele moći i načina na koje se ono održava.

...

Počevši od prve zamisli o kurikularnim reformama, sve je isto i svima je ista mantra o "školi za život", nečemu što je "realno potrebno". Ako ih pitaš zašto je realno potrebno, reći će da je potrebno da bi se zaposlio, da je to škola za potrebe tržišta. A gdje je škola za potrebe čovjeka? Došlo je do velikog obrata vrijednosti.

Čitava današnja ekonomija, tržište i snaga tehnologije koja omogućava silno gomilanje novca, istječu iz znanosti i obrazovanja. Umjesto da znanost i obrazovanje sada uvjetuju kakva bi ekonomija i novi svijet trebali biti, profit i pohlepa uvjetuju kakvo bi obrazovanje i znanost trebali biti. Sve to da bi se cijeli profitni ciklus nastavio, i poduprlo ono "realno", a zatrlo ono što je "apstraktno” i "imaginarno", u prijevodu ono što se ne može jednostavno utržiti. To se vidi i u onom vječno utuvljivanom pitanju – "tko bi to plaćao?" Ljudi više ne razmišljaju izvan toga "tko bi to platio", a vizija novca koju imamo je posve ograničena.

...

Spomenuo si vraćanje novca u javnost. Da se zamijetiti kako je pojam javnog interesa i koncept javnog bilo čega gotovo nestao

Javni interes nam se prikazuje kao izmišljotina zato što se ne može monetizirati. Javno nestaje jer je definiranje koncepata i propagande u rukama moćih koji ulažu u proizvodnju onoga što je Gramsci nazivao "zdravim razumom". Sav se njihov interes prikazuje kao navodno "zdrav razum", kao skoro prirodno-znanstvena nužnost. Tako je danas posve normalan i naširoko prihvaćen i utuvljen stav da oni najbogatiji budu oslobođeni poreza. To je zdrav razum, zar ne? Tako je i javni interes postao prosta riječ.

"Što hoće ti ljudi koji misle da u životu ima više od stjecanja? Kakva su to prava koja traže, a koja nisu zaradili? Tko će platiti to njihovo javno?", tako se postavlja taj diskurs.  A građani, primjerice, nemaju pojma koliko je javnog novca utučeno u sanaciju banaka nakon kraha 2008. godine. To su globalni trendovi, ali kod nas postoji i poseban otpor prema javnom i zajedničkom zbog ciljano stvaranih asocijacija na prošli sustav koji je označen kao vječni neprijatelj i tamnica naroda. Sve to u interesu profitera, političara, nacionalista, Crkve. Danas više u javnosti skoro da i nemamo ljude koji o javnome drukčije promišljaju. Više nema ni okvira i koncepata u kojima bi se moglo drugačije razmišljati i komunicirati takve ideje, a i to je zasluga obrazovanja i propagande, naravno.

...

Jezik je tu veoma bitan, posvetimo se i toj temi. Dio je to novogovora, preplavljenosti eufemizmima, riječima koje, kako je to definirao George Carlin, izbijaju život iz jezika. Takav nas jezik pasivizira. I sam si dosta pisao o tom novogovoru...

"Svrha Novogovora nije bila samo da omogući medij izražavanja svjetonazora i umnih navada svojstvenih sljedbenicima INGSOC-a, nego da učini sve druge načine mišljena nemogućim", piše Orwell. On je, pišući o novogovoru, uglavnom mislio na Sovjetski Savez i iz njega se inspirirao za ekstremne totalitarne ekstrapolacije komunizma, ali je zanimljivo da se najtotalitarniji novogovor događa unutar današnjeg liberalnog  koncepta i "slobodnog" tržišta - koje naravno nije slobodno – čitavi državni aparati rade u službi nekolicine najbogatijih. Nitko više ne govori "pad", sad se kaže "negativni rast", toliko je duboko ukorijenjena fantazija o rastu. Neprestano slušamo o BDP-u, postocima, iako velika većina ljudi nema pojma što znače ti brojevi.

Nauštrb čega rastemo, može li se beskonačno rasti? To napuhavanje, ta ekonomija u "onostranom", ekonomsko-religioznom prostoru beskonačnog rasta direktno iscrpljuje stvarne vrijednosti, ograničene resurse, ekosustav. Najgore je što je propaganda o ovom, navodno "najboljem od svih svjetova", zaživjela u populaciji do te mjere da više nitko ne može ni zamisliti drugačiji svijet. U dobu tehnologije i sve veće dostupnosti svega, ljudi zapravo sve manje razumiju svijet i sve manje mogu pojmiti drukčiju stvarnost. Društvo stalnog spektakla, hipnoze i propagande potpuno je iscrpilo moć imaginacije.

...

Pričajući o "najboljem od svih svjetova" treba svakako spomenuti i tzv. "optimističku znanost", koja nam kroz statistike koje donose autori poput Hansa Roslinga i Stevena Pinkera poručuje kako nam zapravo "nikad nije bilo bolje".

Pravo pitanje nije samo koliko nam je bolje, nego koliko bi nam dobro moglo biti uz sadašnju moć znanosti i tehnologije. Novi optimisti, pored svih postotaka koje pokazuju, uporno skrivaju jedan od temeljnih podataka, a to je da su moć i vlasništvo danas u rukama nevjerojatno malog broja ljudi. Govoriti o tome da je siromašnima, donjoj milijardi ili dvije, puno bolje zato što imaju 25 centi više po glavi je, naravno, važno, jer tim ljudima to nešto zbilja i znači, ali cijelo vrijeme propuštati reći da svi ti ljudi zajedno imaju jednako novca kao i stotinjak ljudi koji su na vrhu, je najobičnija prevara i apologija današnjeg sustava koji je fundamentalno nepravedan, u samim svojim temeljima.

Što nas je više i što standard više raste postavlja se i pitanje utjecaja na ekosustav koji nas sve podržava. Je li moguće zamisliti manji otisak na ekosustav od onoga što ga proizvodi sadašnji sustav stjecanja profita? Sigurno jest. Ali novi optimisti rijetko pišu o tome. Nije slučajno da je Hans Rosling većinu svojih zapaženih predavanja držao u velikim bankama i korporacijama, a da Bill Gates njegovu knjigu Factfulness dijeli studentima. Bankaru koji vidi koliko je svijet bolje mjesto, mnogo je lakše sjesti u gigantsku jahtu i potrošiti tonu goriva za jedan sat.

...

Pričali smo sada o optimističkoj znanosti. Ali u posljednje se vrijeme znanost, znanstvena metoda, znanstven način razmišljanja, ideja znanosti općenito – nalaze usred velikih previranja. Manjak povjerenja u sve i strah od svega zasigurno je pogurao recentni procvat pseudoznanosti i bujanje intuitivnog baljezganja – od ravnozemljaša do pokreta protiv cijepljenja – a takve skepse redovno hrani političko i korporativno instrumentaliziranje znanosti. Kako ti vidiš situaciju, što je sve do ovoga dovelo?

Zanimljivo je da uz sve skepse prema znanosti koje su se pojavile redovito izostaje skepsa prema oduzetničkim anđelima koji nam svima objašnjavaju da treba puno učiti da budemo nečiji robovi, to se nekritički prihvaća, toliko je snažno utuvljena ta ideologija. Ali onda se skepsa manifestira na najčudnijim mjestima, uključujući i znanost. Većina je tih pobuna potpuno promašena, a zbog njih, uzmimo samo pokret protiv cijepljenja, redovito pati javni interes. U hrvatskom je kontekstu donekle zanimljiva i veza katoličkog pravovjerja, pseudoznanosti i skepse prema znanosti.

...

Bez obzira na groznu situaciju u znanosti kod nas, na očite trendove korupcije Sveučilišta i Akademije, ja, barem općenito, imam nadu u znanost. Znanost je velika, znanost je najbolje što imamo upravo zato što se iznutra može korigirati i unaprijediti, nije neupitna dogma. Ali ona ne postoji u spoznajnom vakuumu, nego u konkretnom društvu i toga bi se znanstvenici češće morali prisjetiti.

 

Edited December 7, 2018 by miki.bg

[noskich]

Bravo, odlican tekst!

[Venom]

232234394 biznis planova unisteno

 

https://newsroom.mastercard.com/2019/01/16/free-trials-without-the-hassle/

 

 The rule change will require merchants to gain cardholder approval at the conclusion of the trial before they start billing. To help cardholders with that decision, merchants will be required to send the cardholder – either by email or text – the transaction amount, payment date, merchant name along with explicit instructions on how to cancel a trial.

[eumeswil]

https://pescanik.net/marks-i-ja/

 

Quote

Juče sam odgovarao na pitanja o svom radu, o tome kako i zašto sam se pre više od 30 godina posvetio proučavanju nejednakosti, šta su bili moji motivi, kako je bilo baviti se problemom nejednakosti u navodno besklasnom (i nedemokratskom) društvu kakvo je bilo jugoslovensko, koliko je Svetska banka u kojoj sam radio bila zainteresovana za taj problem i tako dalje. Moj sagovornik i ja smo najzad stigli do metodoloških pitanja i neizbežnog uticaja Marxa na moj rad. Pokušaću da taj uticaj ovde sistematično prikažem.
 

...

 

Quote

Istraživanje nejednakosti se tako oslobodilo jedne od najvećih pošasti moderne mikro i makroekonomije – reprezentativnog pojedinca (agenta). Svrha reprezentativnog pojedinca u različitim analizama jeste da se fokusiranjem na zapažanje da je svako „pojedinac za sebe“ koji u okvirima postojećih ograničenja nastoji da maksimalno uveća svoj dohodak – ukinu sve smislene distinkcije između velikih grupa ljudi čije se društvene pozicije razlikuju. Na nekom trivijalnom nivou to je tačno. Ali pritom se zanemaruje mnoštvo karakteristika kojima se „agenti“ između sebe suštinski razlikuju: bogatstvo, poreklo, moć, sposobnost štednje, rod, rasa, vlasništvo nad kapitalom, potreba za prodajom sopstvenog rada, pristup polugama vlasti i tako dalje. Zato mislim da svaki ozbiljan pokušaj istraživanja nejednakosti treba da odbaci reprezentativnog pojedinca kao sredstvo pristupanja stvarnosti. Optimista sam i verujem da će se to uskoro i dogoditi, jer je i sam reprezentativni pojedinac proizvod istorijskih okolnosti koje su sada na zalasku: prvo, ideološke želje da se porekne postojanje društvenih klasa – koja je u SAD naročito izražena zbog pritiska makartizma; drugo, odsustva heterogenih podataka. Na primer, BDP nam je uvek bio nadohvat ruke, dok srednji dohodak i distribuciju po decilima nikada nije bilo lako izračunati.

[range]

On 18.1.2018. at 19:11, jezovuk said:

@Ayatollah

 

Ja sam u sličnim istraživanjima trenutno.

 

Opcije koje razmatram:

.....

 

Ako imas vec one "normalne" stvari pokrivene tipa privatna penzija/osiguranje, onda na tvom mestu ja bih razmisljao nelinearno. Dakle sve ovo sto si pomenuo je ono sto svi rade. Ako vec imas nes za sekundarno ulaganje, idi na nesto sto se inace ne radi, tipa kolekcionarstvo, umetnost, itd. 

[jezovuk]

Skoro pročitah da je u zadnjih 30 godina LEGO isplativija investicija od berze. Eto ideje - lepo i korisno

[noskich]

https://www.theguardian.com/commentisfree/2019/jan/29/bill-gates-davos-global-poverty-infographic-neoliberal

 

"What Roser’s numbers actually reveal is that the world went from a situation where most of humanity had no need of money at all to one where today most of humanity struggles to survive on extremely small amounts of money. The graph casts this as a decline in poverty, but in reality what was going on was a process of dispossession that bulldozed people into the capitalist labour system, during the enclosure movements in Europe and the colonisation of the global south.

Prior to colonisation, most people lived in subsistence economies where they enjoyed access to abundant commons – land, water, forests, livestock and robust systems of sharing and reciprocity. They had little if any money, but then they didn’t need it in order to live well – so it makes little sense to claim that they were poor. This way of life was violently destroyed by colonisers who forced people off the land and into European-owned mines, factories and plantations, where they were paid paltry wages for work they never wanted to do in the first place.

In other words, Roser’s graph illustrates a story of coerced proletarianisation. It is not at all clear that this represents an improvement in people’s lives, as in most cases we know that the new income people earned from wages didn’t come anywhere close to compensating for their loss of land and resources, which were of course gobbled up by colonisers. Gates’s favourite infographic takes the violence of colonisation and repackages it as a happy story of progress."

 

"So what happens if we measure global poverty at the low end of this more realistic spectrum – $7.40 per day, to be extra conservative? Well, we see that the number of people living under this line has increased dramatically since measurements began in 1981, reaching some 4.2 billion people today. Suddenly the happy Davos narrative melts away. Moreover, the few gains that have been made have virtually all happened in one place: China. It is disingenuous, then, for the likes of Gates and Pinker to claim these gains as victories for Washington-consensus neoliberalism. Take China out of the equation, and the numbers look even worse. Over the four decades since 1981, not only has the number of people in poverty gone up, the proportion of people in poverty has remained stagnant at about 60%. It would be difficult to overstate the suffering that these numbers represent."

Edited January 29, 2019 by noskich

[eumeswil]

Empirijska potvrda Marksove teorije vrednosti

 

 

Quote

Gotovo da nema udžbenika iz ekonomije ili popularnog prikaza istorije ekonomskih doktrina u kojima se ne diskredituje marksistička politička ekonomija kao nenaučni pristup teoriji vrednosti i shodno tome ruši čitav niz zaključaka i logičkih posledica o eksploataciji rada u kapitalizmu, cikličnim krizama kroz koje prolazi i klasnom poretku koji nastaje na institucionalnom sklopu privatne svojine i tržišta.
 

Karl Poper je u savremenoj epistemologiji i metodologiji nauke podvukao demarkacionu liniju između naučne teorije i onoga što to nije. Njegov kriterijum falsifikacionizma insistira na mogućnosti kritičke provere teoretskih aksioma putem empirijskog testa njihovih logičkih posledica. Imre Lakatoš uveo je dodatni epistemiološki zahtev: teorija je prihvatljiva ako vodi otkrivanju novih činjenica, a problemske smene uslovljene teorijskim proširenjima uvećavaju naše saznanje i metodološki instrumentarijum.
 

Prodorom probibalističkih shvatanja u marksizam sa pionirskim radom izraelskih levičara i matematičara Emmanuela Farjouna i Moshe Machovera sredinom 1980-tih, zatim uticaja iz ekonofizike kao nove interdisplinarne nauke koja objedinjuje metode fizike i ekonomije, a potom sve rasprostranjenijom upotrebom industrijskih input-output tablica u istraživanjima privrednog života mnogih zemalja i napokon kompjuterskim simulacijama, čini se da je radna teorija vrednosti dobila i mogućnost provere ali i empirijsku potvrdu, koja u sprezi sa ovim savremenim konceptima vodi ka novim saznanjima o ekonomskom zakonitostima kapitalizma.
 

Nasuprot tome subjektivističke teorije vrednosti, sa idejama kardinalne i ordinalne granične korisnosti, nemaju šta da ponude u pogledu kritičkih pokušaja testiranja sopstvenih premisa. Zapravo u mizesovskoj varijanti, čitav koncept je metodološki neproverljiv, a ekonomski mejnstrim operiše sa teorijama cena koje su manjkave i u svojoj logičkoj strukturi i empirijskoj potvrdi.
 

No, krenimo redom.

...

..

[fonTelefon]

Nastavlja se raspad Merkatora, Merkator S prodaje Rodu na NBG da bi se usicarilo bar malo u bumu nekretnina. Idioti pokusavaju da uslovljavaju novog vlasnika da im ostane objekat za prodaju, a okolo nicu zgrade kao blesave. To vredi samo kao lokacija za izgradnju slabo tu vise dolaze ljudi u kupovinu. Iskreno niko ne od njih nije bio voljan da odrzava WC na pristojnom nivou barem koliko i u prodajnom objektu pored opstine NBG kog su uspeli da utope na taj nacin. Ovo je vec treci put kako pokusavaju prodati tu nekretninu. Odrzavanje WC je osnov Ekonomije 101 za decu.