Srpskohrvatski vs. četiri nacionalna jezika

[Vjekoslav]

ja sam malkic mlađi, tako da moram priznat da nemam pojma o čemu pričate. kao da sam iz kabineta profesorice Kordić upao u dnevnu sobu pop Ćire i pop Spire. i kako sad da se uključim u debatu kad u životu nisam pročitao jedno jedino književno djelo na crkvenoslovenskom. a i kako bi kad ne razumijem jednu jedinu riječ. ih, da riječ, slovo! idem ja bolje u avliju razmišljat od čega se pravidu tambure. pa ću tamo zasvirat na jeziku na kome mogu i žmirećki da se izrazim, i u kosmos odrazim, a vandrokašice i vandrokaši nek mi se, ako hoćedu, pridruže.

 

dzveeeng!

 

E, baš sam onomad razmišlj’o od čega pravidu tambure. Pa sam pit’o i Mitu, i Proku, i onog Mileta Devića birtaša, zna li kogod, pa niko nije znao da mi kaže. A onda mislim, na posletku, nije to baš tako zdravo ni važno. Jer, evo, i ova moja tambura, i stara i bog zna kakva, i zvoni i zveči, a opet svira. Pa ću probati sade na njoj da vam odsviram, pa mog’o bih kas’ti da ispripovedam šta mi se jedared desilo kad sam iš'o u Iđoš na vašar. A još sam deran bio.

 

Krenem ti ja jedared u Iđoš, bio tamo neki vašar. Sad, jel’ vašar, jel’ sajam, baš ne mogu tačno da se setim. Al’ šta bilo da bilo, baba mi je dao nešto novaca, šta sam ja onda mogao imati, jedno osamnaest, devetnaest godina, uveliko sam se momčio već po sokacima, pa mi je baba rek'o: “Na sine para, idi u Iđoš i kupi kakvog lepog konja. Ne marim kakvog, sad, jel’ ždrepca, jel’ pastuva, jel’ ajgira, samo kobile nemoj!” E baš tako mi je rek'o. Baba nikad nije mlogo baš vol'o kobile. Sad sam ga i ja razum’o, otkad sam odrast'o. I tako sam kren'o, pa sam hteo nekom prečicom, prekopolja. Nisam se setio onog što kažu: preko preče – naokolo bliže. Ono bilo letno doba, što bi kaz’li Englezi, "Summer time, when the living is easy", tu negde Preobraženije, mož’ biti tako, devetnaesti, dvadeseti avgust mesec. Sunce odskočilo, podne, a od tog druma ni traga ni glasa. Kanda da sam zalut'o. Bogami, kanda da sam zalut'o. A gladan i žedan i umoran. Još mi je mati kazla: “Ponesi štagod za jauznu”. “Ta”, reko', “mani mati, naopako, šta ću nosit, tu zadva sata, časom ću ja”. Al’, vraga, baš mi je falilo.

 

I vidim, neki salaš se beli u senci oraja. Sad, jesu l’ bili kokosovi oraji ili kakvi drugi, to ne mogu da se setim, al’, reko’, ‘ajd da svratim, sad što, šta me košta? Valjda će mi dati parče ‘leba i masti i malo aleve paprike odgore, pa ondak čašu vode, a nad’o sam se i kakav tanak špricer, što Mađari kažu “Hosszú lépés”, a to na mađarskom znači “dugačak korak”. I kad sam doš'o na taj salaš, prvo što sam video, na astalu cipovka ‘leba bela, vidilo se da je frišak, onako, reš malko. A po avliji svuda trčidu pilići, brojleri oni što se zovu. Lepo i dan – danas vidim kako onako po avliji se muvaju levo – desno. Odškrinita vrata od pušnice. A tu… E, divota jedna! Odma’ ogladnim kad se toga setim. Šunke, slanine, a znaš koje slanine? One ‘nako što ima red slanine pa red šunke, pa red slanine pa red šunke, pa tako jedno pet – šest puta, ti redovi. Pa ondak, ondak džigernjače, pa švargle, pa krvavice… A dole jedno plekano bure puno čvaraka i droždine. Što bi kaz’li Japanci, ikebana, prava ikebana. Ništa mene to nije, što bi kazl’o, onako, taklo. Iako sam bio gladan k’o vrag. E, već neka plava snaša što se muvala levo – desno po avliji i ‘ranila već pomenute, ove – piliće…

 

Da sam tada im’o kuću i njivu,
pet – šest svinja i bar jednu kravu,
i avliju, u njoj jabuku il’ šljivu
uz’o bih tu snašu plavu.

Pitam: “Jel’, di su ti baba i mati?”
Ona reče mi ovako:
“Baba do utorka neće da se vrati,
a s materom ćemo lako!”

Pa, da te ne slažem, za jedno frtalj sata, u vr’ glave…

Ljubio sam snašu na salašu, strasno,
beše mirisna k’o majska ruža.
Rekla mi je konačno, al’ suviše kasno,
kako ima brkatog muža.

Tek tad videh iza plasta sena
s nekim vilama muža njena.
On mi reče: “Jel’ ti, vandrokašu,
pušćaj o’ma moju snašu!”

A pre toga, sad, jel’ sekundu, jel’ dve, ne znam…

Ljubio sam snašu na salašu, strasno,
beše mirisna k’o majska ruža.
Rekla mi je konačno, al’ suviše kasno,
za tog njenog brkatog muža.

 

Od tog doba u vasioni su se odigrale mloge neverovatne pojave. Eto, baš onomad sam čit'o, ta Kohoteklova kometla, i sve te zvezde sas repom, pa ondak onaj Bermudski troug’o, ‘di na čudan način nestajadu silni avijoni i brodovi. Tol’ko brodova nestalo tamo da se ja već malko brinem i za Slavonski Brod da mu se šta ne desi. Pa ondak Rusi u kosmosu, pa, ne znam, Amerikanci u kosmosu, pa Kinezi u kosmosu, pa Bogićević u Ko… Pa svi u kosmosu. Čudo jedno! A to sam sve kaz’o samo da bi malko ilustrovao, ovako, ta mistika i to, šta se sve dešava, jer ja šta god sam zamišlj’o, šta god sam sanj'o, to sve mi se ostvarilo. Sve mi se baš ostvariva. Eto, onomad mi baš umro tetak, iz Gospođinaca, i ostavio mi dvanaest jutara zemlje, ritske, znaš kakve? Kažu navodnjavaj, ne znam, đubri, prskaj, ovo, ono, ‘ibridi… Ma kakvi, znaš kakva je ovo zemlja? Tu kad bi dugmad posej’o opet bi nešto niklo. Ja ti kažem – tu bi mog’o sejati i kikiriki, i artičokle, ondak ono, ono drvo što crnci pravidu lebac od njega. I, čudo jedno, pa sve bi tu izraslo. Takva zemlja.

 

A u selu – dve kuće. Jedna baš, baš na glavnom sokaku. Da ti ne kažem ni kako se zove sokak, ni koji je broj od kuće, al’ kad dođeš, odma’ ćeš videti. Odma’, odma’ se to vidi. Eej, šest pendžera sas ulice, od tog' četir' kibicfensteri, pa onako, kad metnem muškatle, a zimi kad nema nikakvog drugog cveća, ondak one zimske ruže, sitne, one žute, što lepo onako mirišu, pa divota da ljudi prolaze pa sve gledaju pa govore: “Ju što je lepo, ju što je divno!”, i još svašta govore. Kako i ne bi. Druga kuća mi tu, čelo od crkve, isto na lakat, isto je lepa i puna k’o oko, samo što je sa slamenim krovom. Al’ ne marim, tu mi sad baba živi i mati. A salaš, e, pitaš kol’ki mi je. Ne bih ti mog’o kaz’ti kol’ki je. I ja sam vol'o da znam pa sam onomad zvao geometra, čak iz Šegedina da izmeri al’ nije mogao siroma’, na polak se onesvestio. Eto. Ne mož' to odjedared. Al’ evo, da uzmeš konja ujutru, al’ dobrog konja, pa uzjašeš pa jašeš, i, jašeš i jašeš, do uveče, znaš, i uveče i tebi i konju dosta, i mislite, “Gdi smo i krenuli da jašemo?” – a još ste na mom salašu. Eto, tol’ki je. U štali – šest konja, četir’ ova, sto ih prežem, sad, jel’ u taljige jel’ kad orem, ili tako štagod. A dva bela, ona paradoša, samo kad je, kad su neki svečari, jel’ u zimu, tu tako oko Svetog Jovana, kad ih upregnem u saonice, pa s praporcima, pa – divota jedna.

 

Krava imam petnaest komada i to simentalke, one ‘olandske. Znaš kakve su? K’o iz opateke da su izašle. Da staneš pa da gledaš, da kažeš: “E, ove sigurno nosidu tetrapak mleko!”, takve su. A nije, nose obično mleko k’o i naše krave, samo što su takve čiste, k’o sa čokolade, sa onih slika, mlečne čokolade i tako, divota jedna. Svinja imam dvajes’-pet komada jorkšir i dvajes’-pet komada, sad, jel’, berkšir il’ bert lankaster, ne znam, uvek tu brkam od ta dva imena. Pa imam nešto i mangulica, imam i prasica. Živine? Tol’ko živine nisi vid’o. Da naranim polak Afrike. Znaš šta: ćuraka i moraka i pataka i gusaka, jesam još štagod zaboravio – svejedno, imam svega. Pa to sam prob'o sas digitronom da izbrojim kol’ko imam pa mi iskočio osigurač, ne moš’! Al’ vidi ovako, na primer: nekad se probudim, pogledam krozpendžer, pa reko’: “Ju, sneg pao!”, znaš, beli se salaš. Pa ondak mislim, pa ne može biti sneg, naopako, letno doba, kakvi sneg?! A ono – jaja po salašu! I ne mož' skupit'. Unajmim mobu da skuplja jaja, pa ne može, dok skupim, opet polak mućkovi.

 

Imam nešto i novaca, nije da nemam. Ne bi vol'o o tom da pričam, kol’ko imam i gdi ih držim. Samo, znaš, da ti kažem o’ma’, slabo meni vajda od svega toga što sam ti nabrojao. Znaš, kad tako nekad uleto, kad opali kakva omorina, a ja se premećem levo – desno po onoj dunji, pa ne mogu da zaspim, znaš, pa onda izađem nakong, pa sednem na basamke, pa gledam u zvezde i mislim: “Otac mu i te zvezde, kol’ko toga ima – ne možeš to ni izbrojati, čudo jedno!” E, viš, ondak se s mlogo tuge setim…

 

Ljubio sam snašu na salašu, strasno,
beše mirisna k’o majska ruža.
Rekla mi je konačno, al’ suviše kasno,
za tog njenog brkatog muža.

 

Ljubio sam snašu na salašu, strasno,
beše mirisna k’o majska ruža.
Rekla mi je konačno, al’ suviše kasno,
za tog njenog brkatog muža.

 

(Eh, da ga je tamni vek moj zacrnio, kad sam ga i video i kad je došao i sve… A sad, šta bilo da bilo…)

… muža.

 

 

Edited August 2, 2021 by Vjekoslav

[ajgor]

On 31.7.2021. at 23:42, Vjekoslav said:

 

tjedan valjda, a ne sedmica. sedmica je regionalizam, a tjedan je hrvatski standard. ali tako to obicno i bude, da su nacionalisti suplji ko crkvena zvona. imam ja jednog frenda koji je tih devedesetih, kada se krenulo s novohrvatskim, uzeo i posve ozbiljno prostudirao taj novi leksik, pa cak i posve bizarne rjecnike tipa "Englezko-hrvatskog rječnika obavjèstnîčkôga nazivlja" profesora Lászlóa, i onda redom zajebavao novohrvatske sluzbenike i po salterima i preko telefona. dakle on je ispravljao njih, a ne oni njega. mi smo se znali valjati od smijeha kad nam je prepricavao te jezicne dogodovstine. mada to u biti nije uopce smijesno, jer to jesu bile posve ozbiljne indicije totalitarizma. sjecam se i jednog clanka u Glasu Slavonije, mislim da je iz 1991. godine, koji je napisao moj stari, gdje on proziva hrvatske jezikoslovce iz HAZU-a koji su se obrusili na Vuka (kao da je on temeljni problem srpsko-hrvatskog sukoba), gdje im pojasnjava da je pocetkom 19. stoljeca nepismenu raju prvo trebalo opismeniti, i da na tome imaju Vuku biti zahvalni. jer da nije bilo takvih kao sto je bio Vuk Stefanovic Karadzic, danas bi Hrvati serendali na njemackom i madjarskom, a ne rvackom. ako bi uopce, kao Hrvati, postojali.

 

medjutim danas je situacija ipak puno, puno opustenija, nema vise onih sluzbenika na salterima koji maltretiraju ljude novogovorom. sudeci po gore navedenom tweetu, izmjestili su ih po ambasadama.

 

 

Bulcsuova tvorevina se doskora dala naći na http://www.hnk.ffzg.hr/jthj/Laszlo.htm, sada ne uspevam da otvorim stranicu. Pričao mi je drugar iz Čakovca o njemu, osebujan lik. 

[Frile]

evo svih pabiraka još uviek na web archive

 

https://web.archive.org/web/20170410070555/http://www.hnk.ffzg.hr/jthj/Laszlo.htm

[I*m with the pilots]

Ovo je bilo nedavno u nedeljniku Novosti, najnovije hrvatske reci:

 

Quote

Quote

 

Neprijateljska propaganda

06/03/2021

piše Boris Postnikov

 
Hrvatski za početnike

 

Zahvaljujući natječaju časopisa "Jezik", već smo dobili istovrijednike za opuštaonicu, oznak i nekapnicu – vi biste, nepismeni kakvi jeste, rekli da smo dobili "ekvivalente" za "wellness", "brand" i "napravu za grlić boce koja sprječava kapanja tekućine pri lijevanju iz boce" – a od brojnih frankroatenštajnovskih kovanica javnost je upamtila tek poneku

Pošlica

"Pošlica je pogodila sve, pa tako i darovatelje nagrada", ispričali su se organizatori tradicionalnog natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ, objašnjavajući zašto će dobitnicima Nagrade dr. Ivan Šreter ove godine pripasti nešto manji novčani iznosi. Ako vam njihovo objašnjenje nije najjasnije i ako se pitate koji je đavo (hrv. koji je vrag) ta "pošlica", to je zato što ste i nepismeni i neusmeni. Pošlica – reći će vam svaki izvorni govornik hrvatskog – zapravo je epidemija, a epidemiji – nadodat će – valja stati na kraj, baš kao i svim drugim bjelosvjetskim tuđicama što se poput pošlice šire našim lijepim jezikom. Zato već skoro 30 godina, s duljim i kraćim pauzama (hrv. stankama), znanstveni časopis "Jezik" provodi natječaj za izbor najboljih novih riječi kojima ćemo, korak po korak, zamijeniti suvišne anglizme, germanizme, latinizme i ostale srbizme. U ovom smo razdoblju tako dobili odgovarajuće istovrijednike za opuštaonicu, oznak i nekapnicu – vi biste, nepismeni kakvi jeste, rekli da smo dobili "ekvivalente" za "wellness", "brand" i "napravu za grlić boce koja sprječava kapanja tekućine pri lijevanju iz boce" – a od brojnih frankroatenštajnovskih kovanica (hrv. hrvatskih riječi) javnost je koliko-toliko upamtila tek poneku, poput onog famoznog "zatipka", pobjednika iz 2011., koji bi trebao značiti "tipfeler" (hrv. zatipak). To je ujedno i najsažetiji opis dometa tradicionalnog natječaja: nakon tri desetljeća sustavnog rada na čišćenju hrvatskog jezika od pogrešnih riječi, do svijesti prosječnog govornika hrvatskog jezika doprla je, eventualno, riječ koja označava pogrešku.

 

Ali nema veze, naši lingvotvori ne odustaju. Posebno otkako je uređivanje časopisa "Jezik" preuzela ugledna jezikoslovka Sanda Ham – među hrvatskijim govornicima hrvatskog poznata po izjavi da srpski poznaje samo pasivno – natječaj iz godine u godinu privlači pozornost medija. I nema u tome ničeg neobičnog: slični izbori za riječ godine pune redovnim ritmom kulturne rubrike širom svijeta, od Velike Britanije i SAD-a do Japana i Rusije. Ali ima, ipak, jedna bitna razlika između svjetskih izbora i ovog našeg, lokalnog.

Kada bacite pogled na pobjedničke liste po dalekim rusijama i amerikama, naime, one se čitaju kao suvremena povijest u natuknicama: tamo je u riječima sačuvano nešto što nam je svima bilo bitno. Tako 2012. godine, u doba globalne ekonomske krize, američki Merriam-Webster Dictionary titulu prvi put ravnopravno dijeli između dva podjednako važna pojma: capitalism (hrv. kapitalizam) i socialism (hrv. jugokomunistička diktatura). Iste godine, ugledno njemačko udruženje Gesellschaft für deutsche Sprache izabrat će Rettungsrouttine, naziv za mjere rješavanja evropske dužničke krize, dok se norveško savjetodavno vijeće Språkrådet odlučuje za nave: posprdno ime za nezaposlene, uglavnom mlade Norvežane, koji žive od socijalne pomoći što je isplaćuje državna agencija NAV. I dok se po stranim popisima u jednu riječ skupljaju olovne godine masovne nezaposlenosti, prezira prema socijalnim službama, ljuljanja kapitalizma i zazivanja socijalističkih alternativa, u maloj, dalekoj, pitoresknoj Hrvatskoj na natječaju časopisa "Jezik" 2012. godine slavi "ispraznica": nova riječ za floskulu.

 

Tri godine kasnije, 2015., skoro da nema liste koja neće u kolektivnu memoriju utisnuti "izbjeglice" – refugiado u izboru portugalske izdavačke kuće Porto Editora, Flüchtlinge u Njemačkoj, beženci u Rusiji – dok ovdje doznajemo kako aparat za testiranje alkohola u krvi od sada možemo zvati alkomjer. Sljedeće sezone, Donald Trump osvaja vlast retorikom koja neopozivo raskida sa činjenicama – post-truth, reći će Oxford English Dictionary, postfaktisch, složit će se uvaženi stručnjaci iz njemačkog Gesellschafta – a "Jezik" nas za to vrijeme obavještava da se metro, u zemlji koja metroa nema, zapravo zove "podzemnica". I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od stvarnosti. Tako to i mora biti tamo gdje stvarnost nije nešto što se jezikom dijeli, nego jezik postoji kako bi stvarao podjele. Tako to mora biti tamo gdje prof. dr. Sanda Ham ljutito upozorava javnost da se ne kaže Pjongčang, nego Pjongjang, e da bi joj strpljiviji među nama potom objasnili kako su olimpijski Pjongčang i sjevernokorejski Pjongjang u stvarnosti dva različita grada. Tako to, napokon, mora biti tamo gdje časopis "Jezik", ugledna i priznata znanstvena publikacija, na svojim stranicama opušteno bulazni o "jugoslavenskim sablastima", "udbaško-medijskim progonima", "zagađivanju hrvatskoga jezika naplavinama iz vremena dviju Jugoslavija"...

 

I tako dalje, i tako dalje: sve bliže 2020. godini. A nju ćemo, kako stvari stoje, pamtiti samo po jednom: pandemic, rekla bi ekipa iz Merriam-Webstera, Corona-Pandemie, potvrdili bi ozbiljno Nijemci, lockdown, bilježi Collins English Dictionary, mitsu hiso-ka, kimaju glavom kolege iz Japanskog kanji društva. Ustvari, pardon – pardon, isprika – dvijedvadesetu ćemo pamtiti još po nečemu. Epidemija, naime, nije šala (hrv. pošlica nije pošalica) pa je u finalu ovogodišnjeg natječaja "Jezika" ipak završila omanja hrpa riječi koje se na nju odnose, od "društvostaja" (protuhrv. lockdown) i "dišnika" (respirator) do "samoosame" (samoizolacija) i "kihobrana" (sneez protector). Nakon 30 godina lingvističkog krčenja zaraslih stranputica jedinog nam jezika, nakon tri desetljeća nasumičnog trijebljenja verbalnih uljeza, nakon slavne povijesti popločane uspornicima, pretjecajnicima i raskružjima, časopis "Jezik" dospio je tako napokon do vlastitog prezenta. Stvarno jedinstvena godina, ta dvijedvadeseta... A pouka? Čak i najhrvatskiji među hrvatskim lingvistima, ispada, umiju ići ukorak s vremenom. Ali samo pod jednim uvjetom: da bi njihov jezik uhvatio korak sa svijetom, čitav svijet prethodno mora stati.

 

 

https://www.portalnovosti.com/hrvatski-za-pocetnike

 

 

Edited August 3, 2021 by I*m with the pilots

[Vjekoslav]

cudi me da vec nije bilo, obzirom da je vijest od proljeca. kako god:

 

On 26.5.2014. at 13:06, Al-Khwarizmi said:

Srpskohrvatski vs. četiri nacionalna jezika

 

Gostovanje profesorke Snježane Kordić u emisliji "Nedeljom u 2" Aleksandra Stankovića, povodom njene knjige "Jezik i nacionalizam". Meni bilo jako zanimljivo i inspirativno, tako da htedoh da preporučim forumskoj družini.

 

Knjigu možete skinuti besplatno odavde:

 

http://bib.irb.hr/datoteka/475567.Jezik_i_nacionalizam.pdf

 

Highlights:

• Razumevanje je osnovni socio-lingvistički kriterijum za određivanje da li ljudi govore istim ili različitim jezicima.
• Srpskohrvatski je jedan, policentričan jezik.
• Purizam predstavlja sredstvo usađivanja i širenja nacionalizma.
• Lingvistika opisuje jezik, a ne propisuje ga.
• Nacionalna ravnoteža kao uzrok propasti Jugoslavije.

 

 

 

evo ga i peti.

 

 

• https://www.subotica.com/vesti/usvojena-promena-statuta-bunjevacki-u-sluzbenoj-upotrebi-kao-cetvrti-jezik-grada-subotice-id40949.html
• https://www.rts.rs/page/stories/sr/story/125/drustvo/4374308/bunjevacki-subotica.html
• Srpski i hrvatski lingvisti različito o statusu bunjevačkog jezika
• https://www.slobodnaevropa.org/a/srbija-subotica-bunjevci-jezik-pismo-i-hrvati/31241101.html
• https://www.slobodnaevropa.org/a/bunjevci-vojvodina-prava/29170368.html

 

...

 

 

Quote

Na tablama na ulazu u grad uskoro će biti ispisan naziv grada na 4. službenom jeziku. Pisaće "Varoš Subatica". Nazivi prigradskih naselja su u većoj meri ostali nepromenjeni u odnosu na nazive na srpskom, ali nekoliko njih ipak će da se promeni, odnosno prilagodi bunjevačkom jeziku pa je tako Bajmok - Bajmak, Ljutovo - Mirgeš, Bački Vinogradi - Kraljov Brig, Donji Tavankut - Doljnji Tavankut, Višnjevac - Višnjovac.

 

ne mogu reci da mi nije simpa (a fakat mi jeste simpa), mada dakako nemam pravo suditi, jer ne zivim tamo / ne snosim posljedice. medjutim mogu slobodno reci da je ovo dobar primjer koliko standardizacija jezika ima malo veze s lingvistikom, a puno sa politikom. mozda ne bi bilo lose spomenuti da je i onaj veliki, juznoslavenski standard, na kojemu su radile generacije knjizevnika i jezikoslovaca, takodjer plod politike. u jednom je trenutku trebalo prelomiti hoce li taj standard jezicno povezivati i Bugare, o cemu je npr. mastao Josip Juraj Strossmayer. a bili su u igri i Slovenci, odnosno ukalupljivanje slovenskog u tzv. jezik narodnog jedinstva (pocetkom 20. stoljeca). islo se dakle na sirenje i povezivanje. i onda je, u jednom trenutku, nastupio obrnut proces. koji ocigledno i dalje traje.

 

 

Edited August 3, 2021 by Vjekoslav

[Delija67]

Ovaj Dnevni red mi malo bode oci u saopstinju.

[onamonamo]

mislis dnivni rid?

[napadaj]

*Priopćenju