Denis Kuljiš - Bradata dama od stila

[bergasa19]

Američko iskrcavanje na Balkanu
Petreus u Beogradu: Bivši šef CIA u poslovnoj misiji

piše Denis Kuljiš

David Petreus došao je u Beograd. Izuzetan tip – supervojnik,  zapovjednik u Iraku i Afganistanu, potom je imenovan za direktora CIA. Na tom položaju ostao je manje od godinu dana zbog afere s dvadeset godina mlađom, ne osobito atraktivnom novinarkom. Počela je pisati njegovu biografiju, pa su se spetljali, a stvar je otkrio FBI, budući da se našla u posjedu tajnih dokumenate koje je mogla dobiti od njega… Izbio je megaskandal, razvukao se po naslovnim stranicama svjetskih novina i okončao mu karijeru u državnoj službi, ali je on zatim našao podjednako prominentan položaj u privatnom sektoru. Postao je direktor Globalnog Instituta, poduzeća u sastavu tvrtke Kohlberg Kravis Roberts&Co., odnedavna dioničkog društva koje kotira na njujorškoj burzi. Osnovao ga je 1976. Henry Kravis (89) sa svoja dva nećaka. Aktiva im je 40 milijardi dolara. Osim na Manhattanu posluju na obje američke obale, u Londonu, Parizu, Tokiju, Pekingu, Mumbaju, Dubaju, Seulu, Sao Paolu i Sidneyu. Sad pokreću poslove i u Beogradu, kamo stiže Petreus jer on vodi Global Institute, entitet KKR-a zadužen za investicije u područjima gdje tek treba upostaviti biznis-operacije.

Petreusa je primio Aleksandar Vučić, iako je bio usfred konzultacija za formiranje nove vlade koji pravi s ljudima prikladnim za komunikaciju s liderima zapadnjačke ekonomije. Tu će ključne ekonomske resore, naime, držati mladi Lazar Kostić (ministar financija), jejlski doktor iz njujorške centrale tvrtke McKinsey, glavne svjetske konzultantske firme za restrukturiranje kompanijskih i državnih novčanih tokova, te jejlska doktorica Kori Udovički (ministrica privrede), koja je radila za Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku, a neko vrijeme bila guvernerka srpske Narodne banke. Oba ta ministra nisu članovi Vučićeve stranke, nego stručnjaci od kojih se očekuju korijenite promjene u srpskoj privredi. Hoće li taj pothvat biti moguće ostvariti, tek će se vidjeti, ali neka muvana već je počela, što pokazuje dolazak Petreusa u Beograd.

Otkud Petreus, zašto Petreus? Je li to neka svjetska geostrateška kombinacija za koju je nužan angažman bivšeg šefa CIA, zapovjednika Afganistana, ili je ipak riječ o nekoj stvarnom poslovnom interesu?

Petreus je silno odlikovan oficir koji, međutim, svoje glavne uspjehe nije ostvario u borbi, pod vatrom. Kad se prouči njegova biografija, vidi se da mu je, zapravo, glavno oružje bio – mozak. Završio je, naravno West Point, ali je onda doktorirao na Princetonu. Sjedio je po štabovima i radio kao pomoćnik najviših zapovjednika. Ali nije bio uredski štreberko – na čelu 101. padobranske divizije divizije zauzeo je Bagdad, a zatim izvršio helikopterski desant u provinciju Ninivu, gdje je zaposjeo milijunski Mosul. Petreus je odmah pokrenu široki sprektar akcija sračunatih na pacifikaciju i postizanje održive stabilnosti. Regrutirao je lokalne snage sigurnosti, odmah organizirao izbore na kojima je izabrana gradska uprava, ponovo otvorio sveučilište i pokrenuo lokalnu ekonomiju započevši 4.500 projekata obnove, na temelju iskustva što ih je stekao u Bosni i na Haitiju. Američke novine zakovale su ga u zvijezde.

Kad su u Afgaistanu morali smijeniti zapovjednika, fanatičnog militarista Stanleya “Mule” McChrystala, superkomandosa koji se običava boriti na prvoj liniji, Obama nije imao drugo rješenje – poslao je Petreusa. On nije puno postigao, a zatim, otišao je u mirovinu poslije 38 godina službe. Odmah zatim Obama mu nudi mjesto – direktora Centralne obavještajne agencije. Afera šezdesetogodišnjeg umirovljenog generala sa četiri zvjezdice i četrdesetogodišnje Paule Broadwell bila je prilično patetična priča – posljednja avantura starog jastreba, koji je upravo prebolio rak prostate i preambiciozne novinarke, koja se pokazala spremna na sve da se promovira i figurira u medijima. Pa ipak, Amerika odavna nije imala vojnika koji se toliko istakao, zaslužio takve nacionalne i međunarodne počasti i do te mjere svoje vojne misije obogatio intelektualnim i državničkim promišljanjem. U nekoj drugoj konstelaciji, bio bi logičan predsjednički kandidat poput Andrewa Jacksona, Ulyssesa Granta i Davida Eisenhowera. Umjesto toga – prešao je u sferu biznisa i stigao u Beograd. Što se to ondje događa?

U Srbiji, televizijski biznis razvijao se u uvjetima miloševićevske diktature koja je kombinirala apsolutnu kontrolu i totalnu deregulaciju, da bi se onemogućila bilo kakvu opozicija. Nacionalni tv-kanali bili su pod režimskom kontrolom, a mnoštvo malih tv-postaja ilegalno je emitiralo piratirane premijerne filmove i bilo kakva bulažnjenja lokalnih redikula. Kroz taj se šum, naravno, nije moglo artikulirati bilo kakve značajne poruke, ali je započeo stihijni razvoj koji je Draganu Šolaku, nekoć vodećem distributeru video-kazete na cijelom Balkanu, omogućilo da izgradi svoju “United Group”, sastavljenu od srpskog SBB-a (750.000 priključka), “Telemaha” (operira u Sloveniji i BiH) te “Total TV” (prisutnog u šest zemalja bivše Jugoslavije). Zapravo, SBB ima i puno jaču tržišnu poziciju u Srbiji, jer isporučuje kablovske programe mnogim malim kablovskim operaterima pa bi, na temelju akumuliranog duga, mogao preuzeti i puno veći udio tržišta od nominalno 52,5%. Šolak tvrtku vodi, ali je kapital odavna u većinskom vlasništvu investicionih fondova i Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Sad je cijeli paket kupio KKR po nepoznatoj cijeni – procjenjuje se da je plaćeno nešto oko milijardu dolara za pristup umreženoj populaciji od 1,7 milijuna korisnika, iz čega se može lako izračunati da jedan košta oko šesto dolara, što znači da od svakoga moraš izvući godišnje oko 300 kuna da bi se investicija pokrila u razumnom roku od sedam godina. Ali, tu sad više nije riječ o pukom dilanju tv-kanalima, jer po istoj mreži idu internet, fiksna i – mobilna telefonija! U Srbiji je upravo liberalizirano telefonsko tržište, što znači da svoj fiksni broj možeš bez naplate prebaciti kod mobilnog operatera – a to ondje ima smisla zbog velike rasprostranjenosti (penetracije) kablovske mreže sa oko 3 milijuna korisnika (u Hrvatskoj ih je samo oko 350.000!). Znači, napredna hrvatska digitalna mreža za emitiranje u eteru, zapravo je zaustavila razvoj – zrakom se može slati dvanaest ili dvadeset tv-programa, a digitalno – neograničen broj, i pritom je televizija komercijalno najmanje važna, a internet i mobilni telefonski signal neusporedivo unosniji dio komunikacijskog paketa. Do sadržaja – filmova, serija, kanala s vijestima, dolazit će se izravno preko interneta i internet tv-prijamnika, a mobilni telefon će pod Wi-Fijem omogućavati razgovore po infinitezimalnim cijenama. I to neće biti za pet ili deset godina, nego odmah, sljedeće i narednih sezona!

Prospekt Petreusova balkanskog pothvata čvrst je kao beton. Tu više ne važe ni administrativne granice – ovaj se tip biznisa ne može regulirati ograničavanjem preko “nezavisnih” regulatornih agencija kojima preko zavisnih ljudi upravlja politika. Veliki telekomi mogu pak polako početi zatvarati dućan ako nisu spremni za konkurentsku bitku na ovoj razini – ali već u prvoj rundi zapravo su izbačeni iz natjecanja, jer im je preostao samo manji dio tržišta, ako ga uopće misle braniti. A ne misle, kako se čini – i hrvatski i slovenski Telekom traže, navodno, kupca, s tim što cijene koje se spominju nisu osobito impresivne. Pritom se u Hrvatskoj pred sudom još vodi bitka za optičke kablove koje je preuzeo T-com, a žovijalni ministar prometa i veza, komični zagorski političar Hajdaš-Dončić izjavljuje za novine da je smislio način kako da telekom-operaterima “uzme 400 milijuna”. Sa žicarima koji je vode, Hrvatska je osuđena na propast.

Epohalne promjene tehnologije i tržišta, manifestirat će se dramatično i u distribuciji “sadržaja”, odnosno tv-programa.

Nova regionalna digitalna mreža omogućit će osnivanje novih televizija. Prva će biti njuz-program N1 Šolakove “United Group”, koju je preuzeo KKR. Emitirat će iz tri studija u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Direktor je Brent Sadler, bivši dopisnik CNN-a iz Beograda, koji se kao i Petreus proslavio u Iraku. Od CNN-a ta će kblovska televizija kupovati razne dokumentarce i druge njihove formate, a vijesti i različite emisije prilagođene domaćem gledateljstvu, proizvodit će se lokalno. Zagrebački je urednik Dubravko Merlić, koji je povukao nekoliko poznatih lica i provjerenih rutinera s HTV-a. U Srbiji su angažirani profesionalci s RTS-a i b92, uglavnom istraživački novinari, a ne zvijezde, dok će se u Sarajevu lako naći personal među brojnom, dobro pkolovanoj populaciji  NVO-aktivista, s kojima se ni Goran Milić baš nije usrećio na Al-Jazeeri. Kao što sam mu neki dan rekao – da ih sve otpusti i sve sam radi, gledanost bi mu znatno skočila… U Sarajevu se ionako gotovo nemoguće baviti politikom preko televizije jer te guši čaršija, u Beogradu pak neće biti puno vijesti koje smiješ objaviti, ali u Zagrebu, N1 bi mogao odigrati presudno važnu ulogu u dvije presudne izborne godine, jer ni jedan politički akter neće biti u stanju da izvrši politički ili financijski pritisak na njihovu uređivačku politiku. Možda neće imati jako visoku gledanost, ali će biti u prilici da ozbiljno utječu na politički proces.

Osim N1, “United Group” (sad KKR) investirao je u još jednu produkciju, koja je na sasvim drugom kraju interesnog spektra balkanskog auditorija. Od Saše Popovića i Lepe Brene kupili su “Grand Produkciju”, ono beskonačno, svakodnevno festivalčenje s raznim pevljkama turbo-folka koje ide na Pink Televiziji u vlasništvu Željka Mitrovića, srpskog tv-tajkuna kojemu je neko vrijeme loše išlo, pa je pao u blokadu, ali se onda ipak nekako izvukao, jer mu je vlada dala pozamašan kredit iz Razvojnog fonda iz kojega u Srbiji financiraju propala javna poduzeća i kompanije viđenih oligarha (ministar privrede Saša Radulović htio je Razvojni fond ukinuti, ali ga je Vučićeva vlada odmah ražalovala).

Tko je Lepa Brena, zna se, a Saša Popović je nešto manje poznat – on je naposto bio druga harmonika njenog pratećeg benda “Slatki greh”. Saša je ima scensku funkcija da se kao mali grebator, očalinko niskoga rasta, karikatura Olivera Dragojevića, komično insinuira svojoj jedroj šefici i primadoni, koja bi povremeno zajašila prvog harmonikaša, Lepog Boru, debelog rmpjliju s bradom koji je, normalno, rano umro od srca. Tako je ostao Saša i kad je 1998. Brena osnovala produkciju, on je postao direktor. Počeli su se širiti po “Pinku” kao metastaze i ubrzo su proizvodili nekoliko “Grand parada”, “Grand fesivala” i “Zvezda Granda” istovremeno pa ih distribuirali satilitom po regiji i po bližem i daljem inozemstvu… To je nastao cajka-stil koji je zahvatio sve balkanske, kao i one europske i interkontinentlne destinacije na koje je otišao milijunski val izbjeglica iz prethodnih ratova. Barem u tom kulturkampfu Srbi su pobijedili. Riječ je o golemom biznisu – balkanski narodnjački Country-cirkus neprikidno na turneji po cijelom globusu razvaljuje po birtijama i stadionima odakle dopire lelek napuštenih ljubavnike, te cijukanje i ijujukanje silikonski augmentiranih dugonogih sisojki, sve orkestrirano poput rock-opere. Taj sevdah 21. stoljeća ječi iz svake birtije u filmovima koji prikazuju “jugose”, kraljeve europskog podzemlja. I, kao što je Brandov film “The Wild One” proizveo pokret “Hell’s Angels” (što je dokumentirao Hunter S. Thompson u svojoj knjizi iz 1966.), tako se i nametnuti stereotip turbo-folka, primitivne glazbe u supermodernoj produkciji (koju je dizajnirao jedan indijski ekspert uvezen iz Bollywooda), naposlijetku realizirao kao idiom prihvaćen od mlade populacije u najurbanijim, građanskim sredinama – znači izvan Srbije, i u najmanjoj mjeri namijenjene samim iseljenim Srbima! Prihvatili su ga i Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Makedonci, te optirali za Balkan. Srbi u dijaspori zapravo su najkvalitetniji, najobrazovaniji dio srpske populacije, inženjeri, a ne polupismeni zidari, budući da Australija, Kanada i Njemačka primaju samo mlade stručnjake koji znaju jezik. No, interes ljudi koji stoje iza ovog biznisa, pribavio je političko pokroviteljstvo, pa je Srbija, najkulturnija zemlja Balkana, od izvoza primitivizma napravila važnu granu svoje ekonomije.

Sad je to prekupio KKR, ali je Pink nesmetano nastavio s istom produkcijom u svojim studijima, što znače da su se kapaciteti industrije kiča podvostručili. Nije to osobito važna operacija novog digitalnog operatera, ali pokazuje kako će stvari ubuduće ići – sve vrste proizvodnje sadržaja ići će direktno u distriubuciju, bez posredovanja velikih televizija i reklamnih agencija koje u njih upucavaju svoje budžete. Za pet godina, tržište će izgledati sasvim drukčije nego danas. Većina će medija i poduzeća vezanih za medijsko poslovanje u regiji propasti, a razvit će se novo, regionalizirano i globalizirano tržište. Kad čovjek pogleda stanje toga biznisa u Hrvatskoj, gotovo i ne vidi tko bi tu mogao opstati, osim onih likova koji se izravno financiraju iz državnog budžeta.

[bergasa19]

Kako sam postao ekomačist

piše Denis Kuljiš

Prva ekološka afera u bivšoj Jugoslaviji izbila je zbog članka u zagrebačkom časopisu “Pitanja”. Bilo je to “idejno-teoretsko izdanje Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske”, a izlazilo je od 1969. do 1989. kod istog izdavača kao i famozni “Polet”. Jjedan od urednika časopisao bio je Miroslav Tuđman, koji je tu nešto drljao o informatici, još jednoj od pomodnih novotarija, koje su skupa sa strukturalizmom i mas-medijskim teorijama počele drmati na humanističkim katedrama. U “Pitanjima” je početkom sedamdesetih također objavljena alarmitička studija dečka po imenu Nenada – Nens – Starc, koji će poslije magistrirati na Berkleyu i postati profesor na Ekonomskom institutu. Bavila se rizikom zagađenja Kvarnera kod gradnje planiranog krčkog postrojenja DIOKI. To je bio strateški projekt tadašnje hrvatske vlade i stvar je odmah dospjela na stol dr. Vladimira Bakarića, koji je jezgrovito prosudio: “Političke odluke u zemlji neće donositi omladina, nego Partija”. Broj je zabranjen. Teoretski omladinski organ i ekologija dobili su primjereno, nisko hijerarhijsko mjesto u društvenom poretku i vladajućem mišljenju onoga doba. Zajednička investicija američkog DOW Chemicals i INE, taj je pogon bio osnova za prodor u visoke tehnologije, budući da su kemija i farmacija određeni kao nacionalni prioritet hrvatske industrije.

To mi je bilo prvo iskustvo s ekološkim pitanjima u novinama – stručna su, zapletena i u koliziji s političkim sferama, istodobno prilično nerazumljiva laicima u publici.

Popuralni interes za ekologiju raširio se početkom osamdesetih, kad se naveliko pisalo o onome što se danas naziva “gospodarenjeu otpadom”. Prije izuma reciklaže, svi su operirali s jednostavnim katastrofičnim scenarijima svijeta zatrpanog brdima smeća. Pojavili su se prvi ideolozi, uzbunjivači na “zelenoj” liniji, koja je u Europi bila povezana s masovnim protestima protiv nuklearnog oružja i gradnjom nuklearnih elektrana u devastiranoj Njemačkoj, gdje je šume zahvatila bolest – ali zbog industrijalizacije prije nuklearne ere. Iz uredničkog kuta domaćih komercijalnih listova pak, to je i dalje bila nepopulrna tema. “Pa čime ćemo članak ilustrirati?”, govorio je Maroje Mihovilović u redakciji “Starta”, “Jedino što možeš staviti je slika velike hrpe smeća!”

Tako me ekologija, za razliku od naših djevojaka s duplerice koje sam intervjuirao, članaka o beogradskom umjetničkom podzemlju, historiografije, ratnih i špijunskih tema, svega što, dakle, zanima mlade, nije ni malo privlačila, do neplaniranog sudbonosnog krstarenja u potrazi za Rajninim zlatom…

Jednog dana došao je moj bivši šogor Rene Bakalović i stao me nagovarati da skupa otputujemo na neku konferenciju u Duesseldorf. Sve plaćeno. Nijemci pozivaju. Nekakav sajam, provod zagarantiran.

U to doba bavio sam se civilnom avijacijom i lažno predstavljao kao “Transportation editor of Vjesnik publishing house”, pa su me pozivali, recimo, u Long Beach kod “Douglas McDonnella” na promociju jumbo-jeta MD-11. Išao sam na otvaranje novog terminala na ciriškom aerodoromu Kloten. Posjetio novi Tehnički centar JAT-a na Surćinu. Letio malim avionom s portoroškog aerodoroma Sečovlje. To me sve interesiralo – uvijek su me zanimali tehnika i organizacija, a u to doba pojavio se i vrlo značajan publicistički trend koji je simbolizirao Arthur Hailey, pisac preveden u biblioteci “Hit”, kojega sam itervjuirao u zagrebačkom novootvorenom “InterContinentalu”. On je objavljivao “katastrofične romana” (po kojima su se snimani filmovi katastrofa) o korporativnim kriznim situacijama na aerodromima, u velikim hotelima, u globalnim bankama… Čovjek je prodao oko 200 milijuna primjeraka knjiga, ali ja sam u tom razgovoru, uobičajeno netaktičan i preokupiran samo svojim idejama, pokazao da me najviše impresionira to što je sa 19 godina, u ratu, pilotirao bombardrom “Blenheim”. Što ga je vidno iznerviralo, pa je na čas prestao napasti oči na poprsju moje prevoditeljice koja je nosila tada moderni see-through top i na moje uzbuđeno pitanje – “Pa kako je to bilo?”, odgovorio: “Ma bez veze, grozan avion…”

Znači, sajam o ekologiji u Dusseldorfu nije se baš uklapao u moje interese, ali sam ipak pristao otputovati u nedostatku neke druge kurentne ideje. Šogi i ja odletjeli smo u ovaj njemački velesajamski grad “radničkim letom” JAT-a po 100 maraka, a od dobrog “Vjesnika”, koji je na promociji sajma surađivao s Privrednom komorom, dobili smo neke male dnevnice. Javili smo se u press-centar i ustanovili da se moramo ukrcati u jedan luksuzni rajnski kruzer, niski riječni putnički brod s puno kajuta, gdje smo se udobno smjestili i zatim prešli u salon. Tu nas je čekalo veliko iznenađenje. Dok se “bela lađa” odvezivala od keja, ustanovili smo da nije riječ o izletu, nego da će se konferencija kojom se lansira dizeldorfski velesajam ekološke industrije ENVITEC zapravo održavati prilikom plovidbe do Koelna. Za našim stolićem označenom jugoslavenskom zastavicom zatekli smo doajena privrednog i sajmenog žurnalizma, g. Antu Gavranovića, potonjeg predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, te Damira Matkovića, tv-novinara, zagrebačku inačicu Gorana Milića. Napad panike spriječila je njihova mirnoća uigranih gostiju ličnih priredbi, te informacija da su se s nama ukrcali jedan nagrađivani francuski kuhar i jedan francuski sommelier s bogatom kolekcijom vina.

Počela je gargantuada koja će trajati danima. Jutra i popodneva kunjali smo na predavanjima, a povremeno bi nas s bakljadom odveli na večernji uspon u neki od rajnskih zamkova na visovima pored rijeke, gdje bi nas dočekivali glazbom – konobari su na nosilima unosili cijele pečene veprove sa zapaljenim prskalicama, a mozele je tekao potocima.

Stretegija seminara bila je pomno isplanirana: ono uobičajeno markiranje sudionika, ovdje je potpuno otpalo i na svim sesijama prisutnost je bila sto posto zagarntirana. I onda, nisi mogao izbjeći svu tu ekološku materiju, pa si joj se prestao mentalno odupirati. Iskusni Gavranović zasipao je predavače cijelim nizovima pitanja, tako da su se ostali za našim stolom mogli sakriti iza njegovih širokih leđa. Ali, kad te izlože nečemu što svih animira, bez obzira je li riječ o nogometu ili odvodnji fekalija, neizbježno i tebe ponese. A naši njemački domaćini pokazivali su zaista nevjerojatnu prilježnost, svojstvenu njihovoj kulturi i odavna formiranom nacionalnom karakteru.

Inženjer koji je vodio izgradnju vodovoda u Bagdadu, prije početka predavanja skinuo je i odložio sako, te pažljivo preklopivši rukave košulje započeo strastveno izlaganje kao da objašnjava plan prodora pancer-armije kod Kurska. Drugi inženjer iz konurentske firme u stručnoj publici predavača, vrlo je uljudno i kvalificirano doveo u pitanje njegovu koncepciju, što je izazvalo prijepor u visokim, jedva zatomljenim visokim tonovima, što je podsjećao na sukob ikonoklasta i ikonodula u bizantskim teološkim serklovima. Shvatio sam što pokreće i što pali tu veliku naciju: tehnički, tehnološki i organizacioni izazovi… Slijetanje “Lufhansina” jumbo-jeta na aerdorom Kennedy upravo u minuti najvaljen redom letenja, pitanje je časti za sve službenike korporacije od direktora u njenom vrhu, do posljednje stjuardese na palubi “Boeinga 747”… Veliki zajednički pothvat baca ih u kolektivistički trans, a nema složenijeg pothvata od stvaranja ekološke industrijske infrastrukture i s njom povezanog društvenog okvira, bez obzira je li riječ o disponiranju reciklažog otpada, menadžmentu otpadnih voda, izgradnji brane na Amazoni ili kakvim drugim sličnim zadaćama, kojima se danas posvećuju pravi muškarci, budući da su križarski pohodi za oslobađanje Svetog groba postali posve nepraktična karijerna opcija.

Na kraju mistične plovidbe Rajnom, gdje su nas s okolnih vrhunaca promatrali bogovi germanskog industrijalizma, pristali smo u Koelnu gdje su nam ponudili mogućnost da posjetimo divovski kemijski koncern Hoechst, koji je postigao takav standard da u atmosferu i u odvode ispušta samo čisti kisik i čistu vodu, ili postrojenje oblasne kanalizacije, ponos cijele pokrajine. Već gotovo pridobiven za cijelu stvar bio sam sreman ako se pokaže nužnim, napisati roman katastrofe o dramatičnom zaštopanju kanalizacije, kataklizmi poput one iz filma “Volcano”. A na racionalnoj razini pojmio sam – ne, ekologija nije pitanje kojim se trebaju baviti čudno odjevene žene neshvatljivog modnog i političkog identiteta, to je pravi inženjerski mačo-biznis, u kojem, naravno, ima mjesta i za emancipirane žene, sistem-dizajnirice i ukrotiteljice velikih bagera i jahačice tunelskih bušačkih garnitura.

“Beton i svici” jedini je pravi jugoslavenski socrealistički roman, djelo Oskara Daviča, posvećen gradnji HE Jablanica. Tema nije inženjerska, puko veličanje industrijskog gigantizma u razdoblju “obnove i izgradnje” nego, kao i u Bulajićevom “Uzavrelom gradu”, studija tektonskih društvenih i duševnih promjena uzrokovanih prijelazom iz sela u grad. Sad bi tako trebalo napraviti epopeju o gradnji TE Plomin 2, gdje aplikaciju najmodernije tehnologije onemogućuju lokalni interesi lažnih ekoloških aktivista, zapravo klijentelistička politička organizacija novih konzervativaca – ovisnika o državnom proračunu i parafiskalnih nametnika. Oni su pojava poput banditizma u sibirskoj tajgi, gdje su plemenski šamani i caristički oficira, pokušavali zaustaviti gradnju velikih brana, ključnih za Lenjinov plan elektrifikacije. Kao što je primijetio jedan upućen promatrač – naši konzervativci nisu oni promašeni ljudi koji se zalažu za obnovu društvenog morala iz 19. stoljeća ili srednjega vijeka – to su reakcionari – pravi konzervativci  današnji su “revolucionari” na liniji direktne demokracije i plenumske politizacije koji se, zapravo, bore za održanje sadašnjeg neodrživog stanja i obranu njihovih ničim legitimiranih prava. To su istinski konzervativci!

Oskar je napisao pjesmu o Udbi i trilogiju o sremskomitrovačkoj kaznionici u kojoj se kalio čelik jugoslavenskog komunizma. Dijalektička negacija njegovih socrealističkih predložaka – jedine ozbiljne reference u povijesti socijalne proze – trebala bi danas dovesti do novog, optimističkog industrijskog, kapitalističkog realizma… Do pisanja i snimanja poduzetničkih saga, biografija istraživača, izumitelja, internetskih genija i korporativnih magova koji su napravili uspješna megapoduzeća. To bi svakako bilo korisnije nego zdvajanje nad šišmišima, ugroženim vrstama gnjida i ostalim žrtvama zapadne civilizacije. Ekologija? To se područje se ni pod koju cijenu ne smije prepustiti sumnjivim političkim špekulantima, varalicama, oportunistima i prodavačima zmijskoga ulja.

Edited April 21, 2014 by bergasa19

[bergasa19]

Da se razumemo. Obožavam ga čitati.

[bergasa19]

 

U Milliusovu filmu Conan, barbarski superheroj, nakon dugogodišnje potrage nalazi u pustinji toranj obilježen dvjema prepletenim zmijama, grbom razbojnika koji su poharali njegovo rodno simerijsko selo. Conan tada izgovara rečenicu koja se čovjeku nameće kad u zagrebačkom Midtownu vidi bivši Cibonin toranj obilježen Agrokorovim znakom, što izgleda kao šara na klobuku kobre-naočarke: “Look at them now – and only recently, they where just another snake cult…” Pogledaj ih samo, a još prije nekoliko godina, bili su običan zmijski kult, familija iz Zmijavaca, sitni agrobiznismeni iz zagrebačke okolice… Na cesti prema Sisku, imali su kućicu i staklenik od trideset tisuća maraka, u kojemu su uzgajali orhideje. Stoga bi u njihovom grbu uz zmiju, trebala biti orhideja, a zlato i azur obilježavali bi kapital i nebo, do kojega sežu njihove ambicije. To ne tumači sve, nego samo motive, a ne i sposobnosti, s kojima su ambicije ostvarivali…U međuvremenu, partija flipera odmakla je na višu razinu, jer je u sukobu s Gucićem i stranim hipomarketima, Todorić počeo graditi svoje logističke centre. U Rijeci i Zagrebu otvorio je prošle godine moderna skladišta na ukupno 65.000 četvornih metara, kao dva Mercatonea, odakle će opskrbljivati gradske dućane svoje nacionalne trgovačke mreže, što upravo nastaje pred našim očima.

O Todoriću

[beatakeshi]

Od Lazara Kostića (sic) do Lepog Bore i Huntera Tompsona.

Kuljiš je za Deponiju.

[kim_philby]

kuljis metastazirani start :D

 

 

Sent from Bender's iPad using Tapatalk

[kim_philby]

jedan indijac je smislio turbofolk. joj, mita vojnov zeli biti kuljis kada poraste.

 

 

Sent from Bender's iPad using Tapatalk

[Roger Sanchez]

Meni ovaj tekst najbolje govori kolikoe je Denis d Menis zaista upućen u stvari.

 

Sad je jasno i ono što nam prošle godine nije bilo jasno kad je propalo “21. stoljeće”, a urednici, novinari i suradnici (moja žena i ja također) ostali bez obećanih plaća i honorara. U pokretanje lista bili su involvirani suvlasnici “Digitela”, s tim što je to bila njihova privatna investicija, a ne korporativni pothvat. Vrlo brzo pokazalo se da, zapravo, nisu uložili nikakav, ni svoj, ni tuđi kapital, a zatim, kad je list propao, njihova agencija “Digitel” sjela je na novac koji je trebao doći na ime potraživanja od prodane naklade, pa je blokiran račun firme u stečaju, što je spriječilo da se zaposlenici namire makar i djelomično. Dakle, vlasnici nisu uložili pare, ali je njihova firma imala golema potraživanja od lista na ime reklame – kad sad to sve zbroji i oduzme, čovjek počne sumnjati da je cijela operacija i zasnovana zato da se stvore golema fiktivna potraživanja koja će maskirati realni dug prema pravim klijentima koji su im novac zaista uplatili… Što je najkomičnije, “Digitel” se pritom zamalo uspio izvući i dokopati velikih državnih para, jer mu je HBOR, gdje je na čelu Nadzornog odbora sjedio Slavko Linić, odobrio kredit od 40 milijuna kuna za restrukturiranje, a još 40 s tim kolateralom obećala Reiffeisen banka. Samo je intervencija premijera Milanovića, kojega je o cijeloj ujudrumi možda obavijestio Gordan Maras, također član nadzora, zaustavila tu operaciju – Zo se upravo vratio s neke svojen tureneje po Južnoj Americi i čim je stigao, porukom s aerodorma, navodno je spriječio isplatu. Ako je to točno, uz nešto pretjerivanja mogli bismo reći da je to bio jedini dobar potez koji je do sad napravio u svom prvom i, vjerojatno, posljednjem mandatu predsjednika vlade.

Ako Denisu Penisu trač ne dođe na kanabe, Denis nema što da piše, i općenito nema pojma o svom neposrednom okruženju, čak i da mu $ o tome ovisi. Da ne govorimo o tome koliko je to duboko neobrazovan čovjek.

[bergasa19]

 

U desetljeću obilježenom političkom revolucijom 1968., nepovratno će se pomiješati “visoka” i “niska”, odnosno masovna, pop-kultura. Klasici petparačkih žanrova uskoro će postići veći ugled kod akademskih elita nego književnici i slikari, korifeji tradicionalne nacionalne kulture koji većinom neće izdržati kušnju vremena i past će u zaborav prije nego završi stoljeće. Među njima u toj su revoluciji dobro prošli jedino suputnici; knježevnici tradicionalnog usmjerenja maskirani egzotikom (Andrić, Soyinka), te socijalnom i ljevičarskom političkom agendom (Sartre, Solženjicin, Neruda, Marquez).

Huga Pratta upoznao sam u milanskoj redakciji dnevnika “Corriere della serra”, što ga izdaje kuća Rizzoli, koja je publicirala i njegove stripove. Bio je onizak čovjek temeljne građe sa sijedom kosom začešljanom na čelo, pomalo nalik mlađem Orsonu Wellesu – samouvjeren, muževna držanja danas tako nesvojstvenog umjetnicima, koji se najčešće stiliziraju kao androgina bića aristokratske osjetilnosti. Ali tada, krajem sedamdesetih, još nije bilo jasno utvrđeno jesu li strip-autori umjetnici ili obični obrtnici u jednom infantilnom mediju, koji se tek evropeizirao i, Europi primjereno, od normalne, komercijalne robe postao art-produkt. Kao i u svemu ostalome, majstore zanata pritom se proglašavalo polubogovima lijepe umjetnosti. Bez novovalovskog revizionizma, Ford i Hitchcock ne bi stekli status koji uživaju, nego bi bili tek zaslužni penzioneri u Hollywoodu, čije vile obilaze izletnički autobusi. Hugo Pratt još nije mogao ni slutiti koliko će se s vremenom povećati njegova sljedba…

Kralj

Edited April 25, 2014 by bergasa19

[bergasa19]

 

S druge strane, u Srbiji je za ministra financija imenovan Lazar Krstić (30) iz Niša. Ondje je bio najbolji učenik gimnazije “Bora Stanković” te dobio stipendiju stipendiju za možda najuglednije, najstarije (1701.) američko sveučilišta Yale (školarina je 42,500 dolara godišnje). Već je na trećoj godini proglašen najperspektivnijim studentom i nakon diplome iz matematike, politike i ekonomije, primljen je kao partner u njujorški ured konzultantske kuće McKinsey. McKinsey je centralni ured globalnog kapitalizma – među 500 direktora najvećih svjetskih kompnija (Fortune 500) njih 70 došlo je iz McKinseya, a još 150 “mekinsijevaca” upravlja  poduzećima s više od milijardu dolara godišnjeg prihoda. Dok je Krstić odlazio u Beograd gdje će postati ministar i primati plaću od 6000 dolara, troje njegovih kolega prešlo je za vrhunske menađere u korporacije “Eutelasat” i “Avon”. Core-business u McKinseyu je upravljanju najvećim poslovnim entitetima u svijetu i savjetovanje država poput Indonezije u tranziciji među razvijene svjetske ekonomije. Jedan intimni, jako zanimljiv uvid u taj odabrani krug hiperinteligentnih “gospodara svemira” dao je možda najinteresantniji mlađi pisac današnjice, Mohsin Hamid, kolumnist i autor milijunskih bestselera “Neodlučni fundamentalist” i “Kako postati odvratno bogat u azijskom bumu”. On je je u McKinseyu radio nekoliko godina prije Krstića.

Pati Filipe!

[Roger Sanchez]

Hvala bergasa. Ako je ičim moglo pokazati o kakvom se gluttonous clueless - ali blagoglagoljivom - idiotu radi, to je to, sad se sve vidi bjelodano.

[bergasa19]

Ipak je lepo opisao Beograd.

 

Beograd nije Sofija ilii Zagreb, Beograd je opasna grdna crna rupa, koja je progutala i mnogo veće frajere od Montyja - Zorana Đinđića, naprimjer, i još mnoge druge ulične artiste, koji su na trenutak pomislili da su ovladali tom strahovitom megaselendrom što leži između dviju rijeka, zamusana i dimljiva, kao mrtva, iako izbliza vidiš da pulsira životom, dok mnogoljudne mase promiču kaljavim ulicama - osamljena gomila, duboka voda, crna magija...

[Roger Sanchez]

Ok, to mi se sviđa. Rekel sam da je blagoglagoljiv.

[beatakeshi]

osamljena gomila, duboka voda, crna magija...

 

Ono ovo prevodi sa engleskog?

[bergasa19]

Mnogo brate pitaš. Jesi ii i u rl ovoliko zapitan?