jugoslavija od nemila do nedraga

[kim_philby]

izlozba u MIJ. osvrt erica gordy-a.https://eastethnia.wordpress.com/2012/12/28/my-only-friend-the-end/vasi utisci? pricali se medju kolegzama ili pucanstvom?

[pere urban x]

[Turnbull]

Edited January 15, 2013 by Syme

[kim_philby]

vama samo do segacenja

[bergasa19]

Tehnička realizacija: Sava Kovačević

[Roger Sanchez]

Nadine Dorries MP ‏@NadineDorriesMP 5h #yugoslavia thing really making me laugh!! NO idea why I said it, other than fact that I worked there in 70's it will ALWAYS be Yugo to me

[MancMellow]

to u vezi sa ovim? ^_^http://www.independent.co.uk/news/uk/politics/nadine-dorries-warns-of-a-tidal-wave-of-immigrants-from-yugoslavia--which-no-longer-exists-9052226.html Što reče jedan na "Twatteru": No one expects the Yugoslavs!Ah, she's a celebrity, get her out of there...

[vodebele]

So all right, you’ve got your Goli Otok, you’ve got a handful of films and books that were banned, what else have you got? Why the heroes of free speech, of course: lovely folks like Franjo Tudjman, Vojislav Šešelj and Gojko Djogo. What a suffering state this Yugoslavia was, you think to yourself, as you leave the room silently bemoaning the sad, sad fate of Gojko fucking Djogo.

Mislim stvarno, u cemu je problem, malo Goli Otok, malo zabranjene knjige, malo verbalni dilekt, malo trpanje ljudi u zatvor zbog kritike sistema, ... osim toga, sve cool, veli Gordić.Dobro samo da u SRFJ nisu smenjivani direktori biblioteka zbog podrske idiotskim krvozednim tekstovima, inace bi mali Erica kukao kao recimo u ovom clanku.Mada, pomalo imponuje kako lako strani komentatori prihvataju nase tupave palanacke podele, kad tad se mora prikljuciti ovom ili onom toru... ocigledno ne smrdimo toliko da odbijemo otmenu gospodu Edited January 12, 2014 by vodebele

[Prospero]

 

 

Četrdesetogodišnjica ustavne ikebaneŽarko Puhovski | 21/02/2014

 

Prije točno četrdeset godina, 21. veljače 1974, Savezna skupština je u Beogradu usvojila novi ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Odluku je proglasio predsjednik Vijeća naroda Mika Špiljak, a prethodno je Edvard Kardelj (koji je predsjedavao komisijom za izradu ustavnoga teksta) obrazložio ustavne novine; sve je, barem naizgled, bilo kao i u ranijim ceremonijalnim prigodama – no, bio je to početak kraja (u pisanoj formi, štoviše).

Usvojen je ustav koji je trebao demonstrirati novi koncept federacije podoban za fazu “zreloga socijalističkog samoupravljanja”, dokument koji je težio na inovativan (“specifično jugoslavenski”) način interpretirati kako federalizam tako i socijalizam, pa i nije neobično što je iz ove ambicije nastao najdulji ustav na svijetu (prije – i poslije – tu je dvojbenu titulu pridržavao indijski ustav s 395 članaka, 11 manje od jugoslavenskoga).

Tri poticaja za ustav

Sporovi ilustrirani Bakarićevom (pokazalo se je: dalekosežnom) mangupskom dosjetkom o “federiranju federacije” započeli su, međutim, još mnogo prije no što je ustavni tekst bio formuliran i u prvoj verziji – jer proces je njegova nastanka trajao puno desetljeće. Taj se je proces sastojao u nastojanju državno-partijskoga vodstva da reagira na promjene u zajednici (a tek djelomice i u društvu) koje je, dijelom, i samo bilo izazvalo. U tom pogledu, poticaj je za nastanak novoga ustava bio trojak.

Prvi je poticaj bila privredna reforma i smjena Rankovića 1965./66. (s jasnim liberalizacijskim implikacijama po čitav sustav i reakcijom političkoga vodstva na takva “zastranjivanja”).

Drugi poticaj bili su studentski nemiri 1968. (koji su, po prvi puta s lijeva, doveli uvriježenu legitimaciju poretka u pitanje i, kao reakciju, izazvali okretanje političkoga vodstva rezervnoj, nacionalnoj legitimaciji sustava).

Treći poticaj bili su pokušaji slabljenja državno-partijskoga centra (izvedeni raznorodno; kao slovenska “cestna afera”, hrvatski “masovni pokret” i srpski “liberalizam”), te njihov slom, 1969./72. (s reakcijom koja je dovela do djelomične rehabilitacije tradicionalnoga shvaćanja partijske uloge).

Mirenje interesa i ideologijskih tendencija

I u najuređenijim zajednicama ustav je najviše – određujuće i odredišno, realno i simboličko – mjesto prepletanja vrijednosti i interesa, točka na kojoj zajednica definira sebe samu i mjerodavno određuje sustavski položaj svojih pripadnika. Pritom ustav u pozitivno pravo prevodi:

– apstrahirane moralne zahtjeve koje građani mogu legitimno ispostaviti jedni drugima (osnovna prava);

– apstrahirane moralne zahtjeve koje građani mogu legitimno ispostaviti državi (zaštita osnovnih prava, pravna sigurnost, socijalna pravda, poštovanje načela neutralnosti u aktivnostima državnih organa, pravo građana da od države traže opravdanje bilo kojega njezina čina, itd.);

– cijenu koju građani moraju platiti za ispunjenje rečenih ukoliko vlast zadovoljava kriterije legitimnosti.

Ove načelne značajke ustava (kako ih određuje budimpeštanski profesor Nenad Dimitrijević) omogućuju mu ključnu ulogu u pravnoj zaštiti pripadnika zajednice i, dakako, pružaju okvir unutar kojega se potom određuju i nosive značajke političkoga sustava, načela diobe vlasti itd. Odatle pak slijedi i ustavna definicija neke političke zajednice.

No, u jugoslavenskome je slučaju sve to bilo posve drukčije – trebalo je ustavno pomiriti ne samo različite interese i ideologijske tendencije, nego i stvoriti harmoniziranu, dapače: idealiziranu sliku postojećih odnosa (zabašurujući realne sukobe), a istovremeno ostaviti živom i (ustavno uobličivom) revolucionarnu (dakle: turbo-sukobnu) nosivu inspiraciju čitava jugoslavenskoga projekta (u verziji KPJ/SKJ, dakako).

Lako je rugati se propalom režimu

Konsekvencija je bila u nastanku svojevrsne (veoma opsežne) pjesme u prozi na mjestu ustavnoga teksta. Jasno to pokazuju već i prvi članak koji donosi definiciju zajednice: “Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu Socijalističke Republike Srbije, zasnovana na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi, i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti.” Iz ovoga je specifično preciznoga određenja svakome razumnom (i, naravno, “dobronamjernom“) moralo biti jasno da je SFR Jugoslavija:

– savezna država (dakle: federacija);

– državna zajednica naroda i republika, ali i pokrajina, pa kao zajednica republika – naime država koja se sastoji od država – možda pomalo i konfederacija (s time da jedna od tih republika ima u svojem sastavu dvije autonomne pokrajine koje su – nekako ujedno – i neposredno u sastavu državne zajednice u čijem je sastavu republika u čijem su one sastavu);

– zasnovana na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi (država kao organ vlasti ujedno je još, za svaki slučaj valjda, i “zasovana na vlasti”, ali i na samoupravljanju, da se o radničkoj klasi i, što je bitno, „svim“ radnim ljudima i ne govori – jer bi vlast radničke klase morala pretpostavljati nastavak klasne borbe, no „svi radni ljudi“ pretpostavljaju konsenzualnost zajednice, pa i nestanak bilo koje klase);

– socijalistička samoupravna demokratska zajednica – ne samo radnih ljudi i građana, nego i ravnopravnih naroda i narodnosti – doista je pritom konceptualno nejasno kako bi funkcionirala demokratska zajednica naroda i narodnosti (da se samoupravljanje na trenutak i zanemari), jer bi to značilo da su ti narodi (i, dakako, narodnosti) neka vrst građana u višoj zajednici (istovremeno je dalekosežno indikativno da se odredba o ravnopravnosti pridaje samo narodima/narodnostima, ali nikako i pojedincima).

Nedvojbeno se je danas lako rugati oficijalnim nesklapnostima jednoga propaloga režima, no prigovori ustavnim odredbama iz 1974. nikako nisu samo post-jugoslavenska pojava, započeli su – kako je već i spomenuto – još krajem šezdesetih godina, u povodu ustavnih amandmana 1968. (pa onda opet u povodu amandmana 1971.). Dakako, te su kritike bile posve ozbiljne (kako po intonaciji, tako i po dosegu) – gotovo nitko se pritom nije zadržavao na detaljima magistralno rascvale (uskoro, doduše, i ocvale) normativne ikebane, većina rasprava se koncentrirala na ono što se činilo (i pokazalo) kontekstualno bitnim, na odnose republika (pokrajina) i federacije, na poziciju Srbije (u odnosu na pokrajine i federaciju), itd. Čitavo se vrijeme rasprava vodila između onih koji su tugovali (pa i bjesnjeli) zbog „slabljenja Jugoslavije“ i onih koji su bili nezadovoljni “oklijevajućom decentralizacijom“.

Kategorijalne inovacije su mnogo više interesirale (brojne) inozemne simpatizere jugoslavenskoga “trećeg puta“, ali, iznad svega, partijske privrženike (i karijeriste) nevjerojatno brojne u jugoslavenskoj pravnoj teoriji, sociologiji i politologiji – neki su od njih (tek naizgled začudno) danas radikalni (hrvatsko-srpsko-bošnjački, itd.) nacionalisti.

‘Piplz end pipalitiz’

Ustav je, primjerice, kao jedan od osnovnih pojmova tretirao “narodnost“ (termin uveden već Božićnim amandmanima 1968.), ali ne kao istoznačnicu za pojam nacionalnosti, ili kao oznaku onoga što narod čini narodom, nego kao zamjensku odredbu za sintagmu nacionalna manjina. Tvrdilo se je, naime, da pripadnik©e manjina vrijeđa kada ima se i nazivljem naglašava manjinski status, pa je uveden novi – u svijetu izvan Jugoslaviji posve nepoznat – naziv (popularni vic se ritualnome spominjanju naroda i narodnosti u svim službenim dokumentima rugao rabeći “engleski” prijevod: “piplz end pipalitiz”). U realnosti, narodnosti su bile gotovo-narodi, kao što su pokrajine bile gotovo-republike.

Interpretacijski je paradoks doveo do toga da je najveći dio lokalne javnosti uvjeren kako je pravni temelj neovisnosti Kosova upravo u ustavu iz 1974, premda je razlika u ustavnoj poziciji republika i pokrajina, ma koliko mala, bila ipak jasna; sukladno ovom ustavu, autonomne su pokrajine imale gotovo sva prava kao i republike, tj. narodi – osim odcjepljenja (čl. 5 je – neobično – jasno postavio stvar: “Teritorij Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije je jedinstven i sačinjavaju ga teritoriji socijalističkih republika“ – pokrajine ovdje nisu bile ni spomenute, a sve se temeljilo na već legendarnoj odredbi iz preambule ustava, prema kojoj je SFRJ stvorena “polazeći od prava svakoga naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje”). U realnosti događalo se je (i) nešto drugo, no to je i inače bio usud ovoga ustava.

Normativne su fantazije bile posebice proširene u dijelu koji se bavio ekonomijskom sferom (tada je to doista bilo gospodarstvo, objekt političkoga gospodarenja, pa je bilo sustavski logično da baš ustav „projektira“ poželjne proizvodne odnose).

Lažna prava radnika

Čitav je model počivao na “slobodno udruženom radu”, pa onda i na “osnovnim i drugim organizacijama udruženog rada”, a “radnik u udruženom radu” je proklamiran nosivim ustavnim subjektom (tako izmaštanoj pojavi bilo je lako povjeriti mnoga prava a da realni odnosi moći ne budu ni taknuti, a kamoli ugroženi). Tržište je, doduše, također ustavno normirano (kao jugoslavensko, ponajprije), ali je pritom nastala još jedna zavrzlama; ustav je (čl. 251.) postulirao da “organizacije udruženog rada… stječu dohodak na osnovi djelovanja zakonitosti tržišta”.

Time se, naravno, potpuno izgubila prethodno obrazlagana revolucionarna novina koju je trebao predstavljati samo koncept “slobodno udruženoga rada” – ipak, svoj svojoj apstraktnosti unatoč, ovo je shvaćanje udruženoga rada djelovalo kao kočnica djelotvornosti tržišnih mehanizama (najvjerojatnije, s pozitivnim i negativnim posljedicama po život ljudi). Samoupravna je nadgradnja pak, s jedne strane, otežavala integraciju velikih poduzeća, ali je, s druge, načelno uvodila koncepte koji su, u drugoj nomenklaturi, danas aktualni u mnogim teorijama koje se bave unutrašnjom strukturom poslovnih subjekata.

Izborni je sustav najbolje pokazao (gotovo nadrealističke) posljedice ovog povjerenja ustavotvoraca u vlastite fikcije. Svatko je stariji od 18 godina s jugoslavenskim državljanstvom imao pravo glasa unutar izrazito kompliciranoga delegatskog modela (u osnovi biralo se delegacije, koje su potom unutar sebe birale funkcionare, ali i delegacije na višoj razini).

Uz to (“opće“) pravo postojalo je i dodatno pravo glasa za tzv. vijeća udruženoga rada (od općine na više); to su pravo imali, dakako, samo zaposleni (u “udruženome radu”). Pored ova dva uvedeno je i treće pravo glasa – za tzv. društveno-politička vijeća. To su pravo glasa imali oni koji bili članovi/ce Socijalističkoga saveza radnoga naroda (kao najšire „društveno-političke organizacije“), ali i članovi/ce svih ostalih “društveno-političkih organizacija”, koje su bile kolektivne članice SSRN-a (Savez komunista, Savez sindikata, Savez udruženja boraca narodno oslobodilačkoga rata, Savez socijalističke omladine).

Peterostruko pravo glasa bez značaja

Teorijski, pojedina je osoba mogla imati i peterostruko pravo glasa (opće, zatim na osnovi radnoga statusa, te, recimo, na osnovi istovremeno mogućega članstva u SSRN, SK i SUBNOR-u). Da sve bude veselije, nijedno od tih prava nije puno značilo, jer su liste o kojima se odlučivalo bile svagda unaprijed određene…

Riječju, kolektivna su prava u jugoslavenskome sustavu posve dobro prolazila (prava Roma bila su, na primjer, na razini koju EU neće dostići još decenijama), individualna (posebice tzv. građanska) su bila tek dodatak u modelu; čak i kada su bila formulirana nije ih se odveć ozbiljno shvaćalo. Ponajprije, privilegirana je uloga Saveza komunista bila jasno ustavno zajamčena (i stranački pluralizam time onemogućen), dok je čitav niz vrijednosti na kojima je zajednica počivala (od bratstva i jedinstva, preko samoupravljanja, do nesvrstanosti) bio ustavno postavljen na način koji nije dopuštao ni “idejnu“ konkurenciju.

Josipu Brozu Titu ustav je dopustio izbor za predsjednika “bez ograničenja mandata” (čl. 333.), što je izazvalo mnoge (uglavnom kasnije) negativne komentare. Čini se neprijepornim da već i sam taj članak očito pokazuje kako je stajalo s vladavinom prava u tadašnjoj Jugoslaviji, no u političkome smislu on nije značio mnogo, jer, kako se je pokazalo, Josipu Brozu nije trebao (ni taj) ustav da bi kontrolirao vlast, ali je ustavu trebao Tito – bez njega se pokazao (i realno, a ne samo logički i nomotehnički) posve neodrživim.

Pompozan pokušaj osiguravanja opstanka

Ustav iz 1974. bio je posljednji pokušaj da se osigura opstanak Jugoslavije – no taj pokušaj nije bio očajnički, nego pompozan (takorekuć u “Titanic“ stilu). Upravo svojom pompoznošću on je utjecao na (krvavi) kraj države koju je težio ne tek (koliko-toliko razumno) očuvati, nego (posve nerazumno) ovjekovječiti. U svakoj svojoj verziji, Jugoslavije je, naime, funkcionirala kao (razmjerno dugotrajno) primirje, koje je najčešće pogrešno shvaćano kao mir. Primirje, naime, zaustavlja rat, ali ne rješava ni probleme koji su do njega doveli, niti ukida legitimaciju koja u stanovitim povijesnim trenucima rat čini za milijune ne samo prihvatljivim, nego i moralno nužnim. Nedvojbeno je da primirje predstavlja bitan napredak u odnosu na ratno stanje, ali dugoročni problemi nastaju kada ga se nekritički razumije kao mir (što, konzekventno, znači da se uzroci rata – i njegove barem privremene prihvatljivosti za mnoge – skrivaju pod ideologijski tepih, suočavanje s prošlošću sustavno izostaje, a cijena je već toliko puta pokazana – prošlost se, s varijacijama doduše, ponavlja).

To su, čini se, ustavopisci iz 1974. bili smetnuli s uma – povjerovali su da je horizont (političkih) očekivanja neupitno zadan, pa su se, pod tom pretpostavkom, naprosto ideologijski razbaškarili. Rezultat je bila – tipično real-socijalistička/komunistički – fikcija na mjestu ustava. U trenutku u kojem je – sredinom osamdesetih, kada je Titova smrt politički doista pojmljena – ta fikcija morala početi djelovati kao zbiljski ustav pokazalo se je da je njezina konstrukcija neodrživa u realnosti.

S jedne strane, odlučivanje je na saveznoj razini bilo moguće samo uz uvjet suglasnosti svih republika i pokrajina – od odlučivanja u Saveznoj skupštini, određenoga člankom 301, preko odlučivanja u Predsjedništvu SFRJ, do djelovanja vlade (“Saveznoga izvršnog vijeća“), koje u mnogome podsjeća na današnje funkcioniranje EU (poput niza drugih konstrukcijskih odredbi ustava iz 1974. – uglavnom neuspješno nametanih u posve drukčijim civilizacijskim, socio-ekonomijskim i političkim prilikama). To je, teorijski, značilo da predstavnici (“delegati”) najmanje federalne jedinice (Crne Gore) s oko 2,5 posto pučanstva mogu blokirati odluku koju prihvaća preostalih 97,5 posto.

Takav sustav nije mogao funkcionirati – konsenzus, kako je poznato, načelno znači i veto, pa se model brzo počeo transformirati u kompliciranu (saveznu) tržnicu glasovima. I opet valja uglaviti: sve je to postalo (za mnoge začuđujuće brzo) mogućim nakon Titove smrti i raspada čitava jugoslavenskoga sustava (uključujući i SKJ) na osnovi ustavnoga određenja da je legitimacija federalnih jedinica (“naroda i narodnosti“) izvorna, a ona saveznih institucija iz njih izvedena. Ovaj raspad dugogodišnjega političkog hegemona imao – posve kratkoročno, naravno – i niz pozitivnih posljedaka; prije svega radikalno oslobađanje medija i javnosti uopće, ali i dijela pravosudnoga aparata.

JNA jedina van republičkih dogovora

Izvornost legitimiranosti federalnih jedinica ne demonstriraju samo zamršeni odnosi na saveznoj razini, nego i već navedene formulacije iz čl. 1 i “Osnovnih načela” (koja – nomotehnički superiorno sadašnjem hrvatskom ustavu – završavaju konsekventnom, iako u tadašnjim okolnostima prijetećom, formulacijom: “Izražavajući osnovna načela socijalističkog samoupravnog društva i njegovog napretka, ovaj dio ustava je osnova i pravac za tumačenje ustava i zakona, kao i za djelovanje svih i svakoga“).

Koncept prema kojemu je Jugoslavija zapravo ono o čemu se federalne jedinice mogu usuglasiti, pa ju potpuna odsutnost te suglasnosti faktička ukida (na osnovi općeprihvaćenoga načela samoodređenja naroda) bio je formalnom pretpostavkom državnoga osamostaljenja bivših jugoslavenskih republika početkom devedesetih (tzv. Badinterova komisija je na toj osnovi donosila neke od svojih najznačajnijih odluka).

Zbog svega ovoga mnogima se na postjugoslavenskim prostorima (a u Hrvatskoj posebice) ustav iz 1974. čini prihvatljivim, čak i simpatičnim; lijevo-nacionalna frakcija hrvatske javnosti traži da se Titu i komunistima prizna svojevrsno političko kumstvo hrvatskoj neovisnosti. U tomu ima, zasigurno, i dosta istine (svakako više no u tvrdnjama da se rečena neovisnost organski vezuje uz Pavelićevu “nezavisnost“). Ali, ne smije se zaboraviti posljednju minu što ju je ustav bio postavio svima koji su htjeli van iz Jugoslavije.

Ona se može naći u, naizgled samorazumljivoj, formulaciji iz čl. 240. u kojoj se radi o određenju “Jugoslavenske narodne armije, kao zajedničke oružane sile svih naroda i narodnosti i svih radnih ljudi i građana“. Sve su druge odredbe u ustavu koje su govorile o zajedničkim poslovima, ili interesima, bile odmah relativirane formulacijom o “dogovoru republika i pokrajina“, kada je o JNA riječ – toga nema.

Dogodilo se je stoga da su se u osamdesetima sve jugoslavenske institucije svele na republičko-pokrajinske dogovore, izvan tog kolopleta političkih dogovaranja ostala je samo JNA. To je, pokazalo se je uskoro, značilo da se Jugoslavija kao politička zajednica de facto svela na JNA kao jedinu izvorno jugoslavensku instituciju. Protiv armije nije pak bio moguć politički otpor u zahtjevu za neovisnošću; zato je kraj Jugoslavije ujedno značio i ubijanje oko 125000 ljudi. Ustav iz 1974. stvorio je institucijske mogućnosti (i) za to.

 

Banka, 21.02.2014.

Peščanik.net, 21.02.2014.

[MancMellow]

Dobar tekst. 

[Roger Sanchez]

Industrial production dropped 0.6 percent from February 1980 to February 1981 (Kosovo's dropped 2 percent), while the cost of living rose 40.5 percent, according to official figures. Exports now constitute only 10 percent of the gross national product - the lowest proportion in Europe - and are sinking. The Yugoslavs also spent $1.2 billion more in 1980 for oil imports, despite such conservation measures as gasoline rationing. The foreign debt stands at $17 billion.

''Evidently our economy does not function well,'' acknowledged Milos Minic

Hvala Veletinu.. :D

[hazard]

Dobar tekst. 

 

Dobar tekst, osim sto je na kraju nesto zaboravio - ustav iz 1974. nije samo ostavio JNA kao jedinu jugoslovensku instituciju van domena dogovora republika, vec je stvorio i TO pod kontrolom republika i paravojne delove republickih SUPova, tj. zacetke republickih vojski. Osim autonomne cisto savezne institucije koja je imala motiv da ratuje protiv republika i naroda&narodnosti kako bi sacuvala Jugoslaviju, taj ustav je ostavio i moguce naoruzane protivnike te institucije.

 

Pritom, posto se i ta JNA na kraja raspala po etnickim linijama, nije mi jasno zasto imputira da je glavni razlog krvavog rata JNA a ne cinjenica da republicke granice nisu bile uskladjene sa rasporedom naroda&narodnosti. Uporediti "rat" u Sloveniji sa ratovima u Hrvatskoj i BiH.

 

Da su Hrvatsla, Bosna i Srbija mogle da se razdruze glatko i cisto kao sto su otisle Slovenija i Makedonija, ne bi JNA predstavljala neki veliki problem.

[namenski]

Dobar tekst, osim sto je na kraju nesto zaboravio - ustav iz 1974. nije samo ostavio JNA kao jedinu jugoslovensku instituciju van domena dogovora republika, vec je stvorio i TO pod kontrolom republika i paravojne delove republickih SUPova, tj. zacetke republickih vojski. Osim autonomne cisto savezne institucije koja je imala motiv da ratuje protiv republika i naroda&narodnosti kako bi sacuvala Jugoslaviju, taj ustav je ostavio i moguce naoruzane protivnike te institucije.

 

Pritom, posto se i ta JNA na kraja raspala po etnickim linijama, nije mi jasno zasto imputira da je glavni razlog krvavog rata JNA a ne cinjenica da republicke granice nisu bile uskladjene sa rasporedom naroda&narodnosti. Uporediti "rat" u Sloveniji sa ratovima u Hrvatskoj i BiH.

 

Da su Hrvatsla, Bosna i Srbija mogle da se razdruze glatko i cisto kao sto su otisle Slovenija i Makedonija, ne bi JNA predstavljala neki veliki problem.

Za boldovano 

Cisto savezna institucija koja je imala motiv da ratuje protiv...

Jbt.

 

Inace, prica o TO kao jos jednom od ex-Yu promasaja je samo jos jedno prodavanje muda za bubrege Srbiji, i to od strane same srpske tranzicione elite.

Zamisljena kao nacin da gradjani na licu mesta imaju svoje oruzje, svojim parama placeno je, paradoksalno, pokazala svoju vrednost upravo tokom raspada Jugoslavije.

Vecina stanovnistva po republikama, dakle demokratski mehanizam na delu, imala je sredstava da se suprotstavi sili koja je ugrozavala njihovu demokratski izrazenu volju.

Po obicaju, jedini efikasno ispraznjeni magaciji TO bili su oni u samoj Srbiji, sto je, ako nista drugo, bila jos jedna u nizu pljacki, nista novo.

Sad, sto se nekima ne svidja nacin na koji su Slovenija i Hrvatska upotrebile svoje oruzje, druga je prica.

[Roger Sanchez]

Oružje TO Hrvatske je najvećim dijelom pospremljeno u ljeto 90te u kasarne i skladišta JNA, te zatim kako su rečene instalacije evakuirane ili nasilno zauzete, raspodijeljeno vojskama buduće Srbije i ostalih srpskih neonatalnih država (u slučaju dogovorno evakuiranih kasarni) i ZNGu (u slučaju zauzetih). Tako da je dobar dio tzv. hrvatskog oružja upotrebljen za iscrtavanje novih granica srpstva u Bosni.

Nema na čemu.

[namenski]

Oružje TO Hrvatske je najvećim dijelom pospremljeno u ljeto 90te u kasarne i skladišta JNA, te zatim kako su rečene instalacije evakuirane ili nasilno zauzete, raspodijeljeno vojskama buduće Srbije i ostalih srpskih neonatalnih država (u slučaju dogovorno evakuiranih kasarni) i ZNGu (u slučaju zauzetih). Tako da je dobar dio tzv. hrvatskog oružja upotrebljen za iscrtavanje novih granica srpstva u Bosni.

Nema na čemu.

Moguce, tu pricu nastavi na odgovarajucim topicima, ja sam se osvrnuo na hazardsko-bajatovicevsku tvrdnju o konceptu TO.

Sta je sa Slovenijom?

Tamo je TO funkcionisala, uredno negovana i odrzavana?