Jump to content

Poslednji film koji ste gledali Part II


Calavera

Recommended Posts

Ma, to ti je Dafri, jebo Odriara... A, i ovaj prvi je usrao poslednju sezonu Braque-a... Žao mi je što ću te razočarati, ali to je i bio problem oko Balotelija i Arsenala zbog koga je TheBigFlegma proredio Ajantove postove na Sportu stajući na stranu ArleKina sa kojim nisam ni bio u sukobu, samo me je on napadao, nisam siguran što je uveren da mu nikad ne smem odgovoriti...

Edited by Ajant23
Link to comment

Noćas se probudih oko pola četiri, taman da na nekom od Pinkova pogledam ponovo sada već klasik - Na obali reke - freaky triler iz osamdesetih. A kako i ne bi bio freaky kad u velikim ulogama imaš Dennisa Hoppera i Crispina Glovera, i to pravilno raspoređene, tako da je skoro uvek jedan od njih u kadru. Podela me doduše malo nervira jer su lepi dobri (Keanu i jedna od zaboravljenih tinejdž glumica osamdesetih), a ružnima nešto fali. Film, sam po sebi nije izgubio ništa za tridesetak godina postojanja, mada je karijera Tima Huntera posle bila prilično mediokritetska.

Link to comment

boyhood_zps43ab9a52.jpg

 

Boyhood, epska coming-of-age drama snimljena u realnom vremenu - u periodu od 12 godina sa istim glumcima - koja prati razvojni put Masona Jr. od njegove šeste do 18 godine života. Režiser Richard Linklater (Before Sunrise...) ovim filmom pomera granice. Boyhood je pravi vremenski, morfološki i antropološki eksperiment. Sjajno je posmatrati Ellara Coltranea, u ulozi Masona, kako odrasta, kako mu se menja boja glasa, kako postepeno gradi sebe kao ličnost i počinje da formira sopstvene stavove. Gledanje jednog ovakvog filma je zaista bilo sjajno iskustvo.

Edited by rezwalker
Link to comment

@Nimfomanka

 

Haha, valjda si do sada imao dovoljno prilike da odličiš da li ti se sviđa Lars fon Trir ili ne

 

U filmu ima dosta zanimljivih epizoda, ali je struktura koja ih povezuje toliko formalna i prosta da će svako gubiti interesovanje kako film odmiče. I onda dođe taj kraj koji je teška farsa - sve u svemu, to je jedan krajnje neozbiljan tretman  naracije. Kad se tome doda da je njen odlazak u SM bio krajnje predvidljiv, na kraju filma gledaocu očekivano potonu sve lađe. Ja sam jedva izdržao, naročito od momenta kad je sama Ginzbergova počela da se pojavljuje u epizodama. Ali opet, nije mi žao, bilo je tu i veoma zanmljivih momenata, scena sa Umom Turman, naprimer.

 

Tako je nekako bilo i kod mene, prvi deo mi je dobro prosao iako mi je Stelan bio neocekivano tunjav i paralela izmedju njene price i njegovog pecanja pomalo isforsirana kako su isli dalje. Bilo je jasno cemu vodi sve to - ali onda u drugom delu shvatih da me sve vec dosta zamara, sta znam. Najbolje epizode su mi bile one bez ~golotinje, recimo bas ta sa Umom Turman ili Dafoem i njenim novim poslom. Kraj je bio totalno predvidiv od onog momenta kada smo shvatili da je Stelan nevin i meni licno dosta mlak, ostavio je utisak neispunjenosti i to da se od tolike zelje za ne znam kakvom pricom autor - umorio. Videvsi sva ta lica na provokativnim posterima ocekivala sam prirodno da ce vece uloge imati i Udo Kier i Dafo ali mrka kapa. (Slicno smo imali ove godine i u filmu Grand Budapest Hotel)

Kuda tacno ide Trier sa ovim pricama o ~bolesnim zenama (Melanholija) - nemam pojma. Breaking the waves mi je i dalje njegov najsnazniji film ali i dosta drukciji od ovih novijih koji se bave zenama.

 

Nadjoh se u drustvu ljudi koji su gledali film i poceli da diskutuju o njemu da bi se ispostavilo da se nikome ama nista nije svidelo sem mlade glumice..ja jos uvek nisam nacisto sta mislim o celokupnom filmu, i tim slucajevima razgovori i sukobi misljenja bas dobro sednu. Svakako ne znam sta je covek stavio u tih 6 sati filma kada je i ova integralna verzija nepotrebno preduga, ali uhvatih sebe kako do kraja razgovora - branim film :lol: Promenih malo misljenje, negde u toku razgovora dosla sam do toga da kraj je takav da bi pokazao kako toliko iskrena Dzo dobije noz u ledja - umesto prijatelja jos jednog predatora koji je svede na sledece: "kad si spavala sa toliko muskaraca, zasto onda ne bi i sa mnom" (nesto tako je Stelanov gologuzi lik rekao pre nego sto je dobio metak). Sad ja bas i ne mislim da Dzo ide iskreno kroz zivot pa je mozda jedan od mojih problema citanja filma.

Zanimljivo mi je inace to sto je Trier dobro potrefio mladju glumicu koja svojim pokretima, presporim formiranjem recenica i tihim govorom zbilja ostavlja sliku mladje (i lepse) Sarlot. Sto mene inace iritira kod Sarlot tj nekoliko njenih uloga koje sam imala prilike da vidim do sad.

 

 

boyhood_zps43ab9a52.jpg

 

Boyhood, epska coming-of-age drama snimljena u realnom vremenu - u periodu od 12 godina sa istim glumcima - koja prati razvojni put Masona Jr. od njegove šeste do 18 godine života. Režiser Richard Linklater (Before Sunrise...) ovim filmom pomera granice. Boyhood je pravi vremenski, morfološki i antropološki eksperiment. Sjajno je posmatrati Ellara Coltranea, u ulozi Masona, kako odrasta, kako mu se menja boja glasa, kako postepeno gradi sebe kao ličnost i počinje da formira sopstvene stavove. Gledanje jednog ovakvog filma je zaista bilo sjajno iskustvo.

 

Nisam skoro izasla iz bioskopa zadovoljna i jednostavno radosna kao tad, posebno mi je bilo drago sto se i momku jako svideo film, jer je na pocetku bio skeptican. Volela bih ponoviti ali kao da nikad nisam gledala do sad :)

Nesto mojih utisaka koje sam uspela pretociti u reci

Edited by I*m with the pilots
Link to comment

The Two Faces of January (2014)

 

Praktično rediteljski debi Hosseina Aminija (imao je kratki film na samom početku, još '89). Bivši ratnik, pobednik nad Pesijancijancima, i najdavniji sačuvani grčki tragičar, nazvao je svoja dela, barem mu se tako pripisuje mitom pisanih reči, "mrvicama sa Homerove trpeze". Kasnije će njegov mlađi savremenik i najveći dramski pisac Stare Grčke, Sofokle uvesti trećeg glumca i sasvim bogatstvo radnje razviti do religijskog čina koji je prosvetlujući za gledaoca samo onoliko koliko je lep, estetski bezgrešan. Toržestvena i prosta linija Eshilove tragedije ostaće samo jedno obećavajuće pre započeto linijom prvog telegrafa u književnosti, kojim su se vatre na stubovima prenele od Troje do pobedničkog doma Agamemnona. Vremenom su se hibris i radnja prožimali sve dok sama radnja nije postala hibris i dok jednom pobednici teogonije nisu otkrili prostor oslobodivši ga od vremena i usamljeni glas ditiramba nije postao višeglasje oslobođenih mnogih. Tragedija je tako ostala draga, melodična i sentimentalna faza dečaštva, a pedagoški akord logosa lakše savladiv zanat za industrije misli. Vaskrsli na brdima, mnogi ljudi otišli su u slobodnu širinu ovladanih lavirinata i neoterećeni paradigmatskim vertikala vremena stvorili su sintagme mnogih mogućih odnosa i nazvali ih gradovima. Kada se radnja oslobodila od suštinskog greha, nastala je komedija. Kolo je još možda ostalo, tragedija nije, kako se to valjda šalio i Šekspir. Kao i u njegovim delima još od Hamleta i Magbeta, komedija je pokazala beskonačne potencijale svojih dubina i ozbiljnost egzistencije, jednako kao i lepršavost i zadovoljstvo života. Kasnije je cvetala u obrasce mnogih radnji, odnosno drama, uhodavala se i u mogućnosti žanrova koje je stvarala. A, eto, sada je scenaristi poput Aminija vraćaju na liniju uspevši da razjebu i jebenu protkanost odnosa tri lika, bukvalizujući mrvice sa tuđe trpeze. Linija ove opskurne radnje nije dostojna ni referentnosti na Arijadninu nit, to nije njen konac već jebena omča kojom davi gledaoca. Dobro sad, možda ima ljudi koji percepciju svode pre svega na seks, a vole da ga praktiju sa malo davljenja sa akcentom na minimalizam, sve u smislu vremena.

 

S ljubavlju posvećeno ranijem filmu ovog scenariste, čuvenom Driveu.

Link to comment

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...