tekstovi o fudbalu

[bergasa19]

Ne bi bilo naodmet postavljati razne tekstove o fudbalu.Evo za pocetak nekoliko linkova u slavu ovog sporta i njegovih neposrednih izvrsilaca tj fudbaljerosa.zidan1zidan2zidan 3

Edited July 11, 2011 by bergasa19

[Далибор]

Tema?

[bergasa19]

pa reci sta hoces da uradim.

[kralj]

Ovi tekstovi zu genijalni. Ako imas jos, nemoj da se libis da okacis. Ovde ili tamo, svejedno.

[radisa]

Evo jedan stari...

<< VREME | BR 752 | 2. JUN 2005. KULTURA Reč o delu - Milan–Liverpul, Finale kupa šampiona > Čudo u Stambolu muharem bazdulj Ovih šest Liverpulovih minuta su kao najljepši stih neke dobre duge pjesme, kao onaj Odnov iz Nema promjene mjesta, ono – niti ide nit' svog sina šalje. Takav stih pravi pjesnik neće nikad staviti na sami kraj – znaju to Borhes i Evaristo Karijego. Poanta je stvar proze, ne poezije. Poanta u zadnjem stihu djelo je talenta, poanta koja se skrije negdje ranije – to je djelo genija "Ko ne vjeruje u čuda, taj nije realista"David Ben Gurion U pauzi između prvog i drugog čina (preciznije – prvog i drugog poluvremena) sjetio sam se Džonija Štulića. Na albumu Anali on je otpjevao poznatu starogradsku pjesmu nazvanu po lokalitetu na kojem je održana premijera (preciznije – finale). Pjesma se zove U Stambolu na Bosforu. Sjetio sam se zapravo jednog stiha iz druge strofe, stiha koji glasi: Iz oka mu suza kanu. Publici odjevenoj u crveno i dekorisanoj crvenim zastavama (preciznije – navijačima Liverpula) suze su već tekle niz lice. Molitva je njima sveta, mogli bismo kazati ako bismo parafrazirali istu pjesmu, samo ih čudo može spasiti. I čudo se desilo. PRVI ČIN: Kvota na konačnu pobjedu Milana iznosila je 1.55. Kvota na konačnu pobjedu Liverpula iznosila je 2.15. Već prva minuta (fudbalske) predstave potvrdila je, činilo se, poslovičnu mudrost kladioničara i njihov provjereni osjećaj za realnost. Nakon Pirlovog centaršuta Paolo Maldini proslijedio je, naime, loptu u mrežu Jeržija Dudeka. 1:0 za Milan. Ovaj je hroničar za Maldinija prvi put čuo još 1990. godine, kad je onomad lijepio sličicu sa njegovim likom u album "Fudbaleri i timovi: Italija '90". Još tada je Maldini bio uzdanica domaće selekcije. Ne sjećam se, međutim, za ovih petnaest godina niti jednog Maldinijevog gola. Stari lisac je bljesnuo kad je najpotrebnije, reklo bi se. Po kladionicama je ionako najizvjesniji rezultat ove utakmice bio 1:0 za Milan. Dalji tok radnje u prvom činu bio je ponešto predvidiv. Igrači Liverpula pokušali su odgovoriti istom mjerom, no uglavnom jalovo. Igra Ančelotijeve momčadi ličila je, naime, na propovijedi svetog Ambrozija, drevnog milanskog biskupa: bila je upravo ubitačno učinkovita. Kažu da se i u grešnom Augustinu pod utjecajem Ambrozijevih propovijedi prvi put javio glas svetosti. Već sredinom prvog poluvremena neutralni je dio publike bio posve uvjeren u pobjedu Milana. Liverpul nije pokazao gotovo ništa, a tu je bila i povreda Kjuela zbog koje je baš u samoj sredini poluvremena Benitez bio prisiljen uvesti Šmicera. Samo nekoliko minuta kasnije Ševčenkov će gol (makar i poništen) razotkriti do kraja slabosti Liverpula. Poslije rutinski prekinutog poluozbiljnog Liverpulovog napada, Krespo zabija drugi gol za Milan. Sve je gotovo, reklo bi se. Još jedan Krespov gol pet minuta kasnije više je ličio na coup-de-grace, nego na iživljavanje. Zavjesa na kraju prvog čina najavljivala je, izgledalo je, kratku poučnu dramu s naravoučenijem o lakoj pobjedi jakih i bogatih, brojke na semaforu ličile su – kako bi kazao Kiš – na opomenu onima koji sanjaju nemoguće. DRUGI ČIN: Poslije pauze (fudbalska) predstava je nastavljena u dosta razigranom tonu. U igri Milana osjećala se lakoća koju nosi slućena izvjesnost pobjede, a u igri Liverpula nije bilo grča kao nakon 1:0 i 2:0. Igrali su kao da nemaju šta izgubiti. Početak drugog čina otkrio nam je, međutim, glavnog junaka predstave. Nije to bio Krespo, makar su u pauzi mnogi tako mislili. Na početku drugog poluvremena bilo je jasno – junak ove predstave je Stiven Džerard, zapravo tragični junak, kako se tad činilo. On se najstrasnije kretao pozornicom (preciznije – terenom), njegovo je lice bilo obasjano najjačim sjajem. Upravo je on, i to nekako iznenada, sjajno glavom dočekao loptu koju je nabacio Norvežanin Rise i smjestio je u mrežu: 3:1. Samo dvije minute kasnije na scenu stupa jedan Liverpulov Čeh. Nije to bio Milan Baroš, nasmiješeni egzekutor čija igra podsjeća na Kunderu iz Oproštajnog valcera; ne, bio je to Vladimir Šmicer, fudbalski Škvorecki, ponešto potcijenjeni majstor čija snaga nije u lucidnosti i eleganciji, nego u poštenoj zanatskoj vještini (baš kako Kuci zapisa za Škvoreckog). Samo je pošten i zanatski perfektan udarac po zemlji s dvadeset i pet metara mogao prevariti golmana kakav je Dida. Šmicer, dakle, 3:2. Ponovo će proći samo par minuta prije nego Gatuzo pred svojom golom obori Džerarda. Penal – čist ko suza, reklo bi se. Oči u oči su Dida i Čabi Alonso. Sad navijači Milana čekaju čudo i nakratko će ga dočekati. Brazilski golman odbranit će Španjolčev udarac, no Alonso će najbrže natrčati na odbijenu loptu i "zakucati" je pod prečku: 3:3! Šest minuta je bilo dovoljno Liverpulu da zabije tri gola. Prema statistici, Dida primi gol jednom u sto dvadeset minuta: u ovom je intervalu pak primao gol jednom u sto dvadeset sekundi! Čudo je statistika. Ovih šest Liverpulovih minuta su kao najljepši stih neke dobre duge pjesme, kao onaj Odnov iz Nema promjene mjesta, ono – niti ide nit' svog sina šalje. Takav stih pravi pjesnik neće nikad staviti na sami kraj – znaju to Borhes i Evaristo Karijego. Poanta je stvar proze, ne poezije. Poanta u zadnjem stihu djelo je talenta, poanta koja se skrije negdje ranije – to je djelo genija. Finale Bajern–Mančester od prije nekoliko godina, finale s Mančestorovom poantom u posljednjom stihu, to finale jest veliko, ali je manje, daleko manje, od finala Milan–Liverpul. To je bilo finale pomalo jeftino fascinantno, a ovo je finale bilo herojsko. Herojska je bila i igra u posljednjih pola sata drugog poluvremena, zbilja herojska – lijepa i oprezna: lijepa kao vojska pod zastavama, oprezna kao vojska u strahu od zasjede. TREĆI I ČETVRTI MEĐUČIN – PRODUŽECI: Umor. Umor se vidio na igračima. Svi su se sada borili sa dva protivnika: sa oponentima iz drugog tima i sa vlastitim umorom. Zapravo, skoro svi. Izmjene Seržinjo i Tomason (kasnije i Rui Kosta), odnosno Džibril Sise – oni su bili odmorni. I Džerard se nekim čudom činio odmornijim od ostalih. Pirlo i Šmicer, naprotiv, djelovali su najumornije. Izuzev umora, igra je sada ponajviše podsjećala na završnicu drugog poluvremena. Kako je vrijeme prolazilo, međutim, igra je stala podsjećati na prvo poluvrijeme. Ponovo je Milan napadao: skoro pa jednako učinkovito. Sami kraj drugog produžetka obilježio je dvostruki duel Ševčenko–Dudek. Ukrajinac je najprije pucao glavom, a Poljak je jedva odbranio. Do odbijene lopte najbrže dolazi ponovo Ševčenko. Situacija je podsjećala na situaciju sa Alonsom i Didom. Nema ovdje, međutim, ritualnog ("potpunog") ponavljanja, nego samo teatarskog ("nepotpunog"): Dudek nije Dida i Dudek će ponovo odbraniti. PETI ČIN – EPILOG: Penali su lutrija – ta je fraza već kliše. Ovi penali, međutim, su – vavilonska lutrija. Odmorni Seržinjo pucat će preko Dudekovog gola, a Haman će (haman, Bože moj) Didi pucati neodbranjivo. Pirlov šut će Dudek obraniti s lakoćom s kojom je onomad Gojikočea odbranio šut Dragoljuba Brnovića (to je ona već pominjana Italija '90). Sise će pak zabiti rutinerski i sigurno kao da prenosi poruku – Liverpul pobjeđuje (ne nosi čovjek uzalud ime anđela odnosno meleka). Milanov Danac Tomason će također dati gol, no Liverpulov Norvežanin Rise neće. Sluti li se novo čudo? Kaka će svojim golom tu mogućnost ostaviti otvorenom. Ključni gol će, međutim, i u epilogu dati Čeh – Vladimir Šmicer. Usprkos ogromnom umoru, njegov je udarac ponovo pošten i zanatski perfektan, neobranjiv zapravo. Na kraju, na samom kraju, čekamo Ševčenka i čekamo Džerarda. Ševčenko i Dudek, Ukrajinac i Poljak, opet su oči u oči. Dudek kao da ga hipnotiše, kao da ga mislima pokušava nagovoriti u koju stranu da puca. Dudek je izabrao stranu, no Ševčenko puca po sredini. Dudekova je ruka ipak dovoljno brza. Džerard ne mora ni pucati. Deus ex machina. Čudo se desilo. Liverpul je pobijedio. POST FESTUM: Čudo u Stambolu je, naravno, mirakul. Ovakva drama može biti samo mirakul "sa svojom tročlanom kompozicijskom osnovom (iskušenje i sagrješenje/ pokajanje i osvještenje/ spasenje), sa svojim konstrukcijskim ključem u kojem se spajaju krajnje individualno (psihičko), objektivno (socijalno) i božansko" (Dževad Karahasan: Posveta bosanskim franjevcima). Središnji lik mirakula Rafael Rafa Benitez pokušao je igrati na sigurno, podlegao je iskušenju straha – i pao je u blato; zatim je pokajavši se zaigrao va banque i spasio se! Kapiten Stiven Džerard osvojio je najvrijedniji pehar onako kako to u najboljim filmovima biva – zajedno sa otpisanim. Dudeka već godinama proglašavaju smiješnim golmanom, a taj je Dudek sada nekoliko puta spasio Liverpul. Njegovo ugledanje na Brusa Grobelara – to je tek bio genijalan potez prepun zaumne lucidnosti. Šmicer je ušao gotovo slučajno, a odigrao je bez greške i dva je puta bio igrač odluke. Haman, Karaher, Hipija primjerice, po skoro svim su novinarima, trenerima i promatračima posve inferiorni naspram Kafua, Stama i Neste. Ipak, Liverpul je šampion. Najveći tragičar stambolskog čuda nije, međutim, u Milanu, nego u Madridu. Majkl Oven, ikona Liverpula, prešao je u Real jer je, po vlastitom priznanju, bio gladan i žedan trofeja. Oven je ostao kratkih rukava, a njegovi su nekadašnji suigrači na krovu Evrope. Oni skloni mističnoj simbolici vele da je Liverpul morao pobijediti jer se "ponovila" 1978. Velška ragbi reprezentacija ponovo je osvojila Kup nacija, Liverpul je ponovo izgubio finale engleskog liga-kupa od budućeg prvaka, ponovo je izabran novi papa, ponovo se oženio princ Čarls. Sve je to lijepo, reklo bi se, ali trofeja ne bi bilo bez Benitezove taktike, Džerardovog trka, Šmicerovih golova i Dudekovih odbrana. Pomozi sam sebi, pa će ti i Bog pomoći – tako veli poslovica.

[bergasa19]

Kralju evo ako nisi procitao skija

[Calavera]

Odlicni su ovi Dezulovicevi tekstovi, hvala. :)

[bergasa19]

Ovog sam redovno citao Ergic

[bergasa19]

malo o radnicima

[bergasa19]

hnl

[Otto Katz]

hnl

S komentara:i pape i didabili su Torcidafala ti Božešta ja nisan

[notenoughreasonsforclaire]

On i Sinan Gudžević. Kakva je to uživancija, ljudi moji.

[bergasa19]

Zaleđe Jasmina Klarića Barcelona: Gromki zamuk 21. stoljećaPočinje s alarmom budilice (integrirane u mobitel, jasno). Ako su nebesa barem mrvu milostiva - i mirisom kave. A onda se, u nadirućoj koloni, kreću otvarati deseci paralelenih tabova u browserima naših života.Vrtići, škole, buljuci poslovnih projekata, roditelji, računi, uvijek ona sitnica koja fali iz dućana, vječito orni mobiteli, poruke, pa onda virtualni životi - paralelni strimovi informacija vezanih za posao, tviteri, fejsbuci, planovi, alerti, mejlovi, skajpovi... Ako se, negdje pred kraj dana, u predigri spavanja uhvati koja minuta, opet se čuje stupanje: filmovi, serije, glazba, utakmice, nogomet, košarka, ili opet virtuala...Vječita bjesomučna jurnjava, surfanje u podnožju i rijetko na vrhu golemog životnog vala koji ne prestaje hučati niti jedne budne sekunde.Posljedica je to, vele, našeg tehnologijom pogonjenog doba. Nikad u povijesti niti jednoj generaciji homo sapiensa nije bilo ni izbiliza na raspolaganju toliko mogućnosti, toliko izbora i toliko obaveza koje su se ispreplele u prebogatu, ali i nervoznu tapiseriju 21. stoljeća. Ej, naši roditelji su se okupljali na gledanju (jedinog) programa na (jedinom) televizoru u kvartu, ili selu, dok su bili klinci! Je li im bilo bolje tad, dok su se ljudi navodno bolje (u)poznavali, družili i mirnije provodili svoje dane, nego u ovoj sadašnjosti iz grozničavih futurističkih snoviđenja? Teško. Ima šarma ova kakofonija svega odjednom...Ali, diktat hitrine kojom je podrctana, ma što podcrtana, zaokružena krvavo crvenim, možda i nije uvijek najbolja stvar na svijetu. Ako ništa drugo, lijepo je ponekad vidjeti kako munjevitost i moć padaju na koljena, i to polako, kao u usporenom filmu, kao u nekoj davnoj dekadi, dok su ljudi imali vremena i za još neku životnu brzinu, osim pete.Da, nekad je potrebno i malo čarolije koja životu daje onaj prstohvat pravog začina...Naravno, riječ je o nogometu.Dvadesetprvo stoljeće, naime, nije lako ušutkati. Gotovo je nemoguće u potpunosti cijeli taj huk, sav taj pjev i teror pravovremenosti staviti u zapećak. U kojem se juriš odjednom prekida i svijet, bez žmigavca, naglo, krene pješke. S noge na nogu. I smije se vremenu koje grozničavo, snažno, brzo, dvajstprvostoljetno, pokušava odnijeti prevagu.Uzalud je to. Uzalud, kad igraš protiv Barcelone.Teško je sjetiti se nekog modernog fenomena koji je bio toliki kontrapunkt vremenu u kojem je postojao, od nogometnog diva iz Katalonije u zadnjih nekoliko godina. Koliko ste, evo, puta čuli samo domaće komentatore kako nariču nad onim jadom od domaćeg nogometa, ponavljajući poput referena: "sporo je to, previše je dodira s loptom...". Ili, kako se dive velikim klubovima iz bogatog svijeta; njihovoj trci, tempu koji nikad ne prestaje, okomitosti i "igranju iz prve".E, Barcelona skoro nikad ne igra iz prve. Uglavnom igra vodoravno, u širinu. A pogledajte im igrače, barem dok je lopta u njihovom posjedu (a iako ponekad, presedanski, mogu i izgubiti utakmicu, nije se rodio taj koji će im uzeti posjed lopte). Oni hodaju. Bože, hodaju! Pred njima su divovski braniči, pjena na ustima, generacijama slagane strateške naslage obrana, oko njih gledatelji iz čijih džepova vrište telefoni, sms-ovi, statusi i tvitovi, urlaju kamere, zumovi i fleševi, upravo sad je u Americi premijera nove serije ili filma... A oni - hodaju!Ili, kad krenu u kontru, tri na tri, na njih grmi povijest igre i cijelog ljudskog roda, gledatelji preklinju: Sad, odmah! Jedan, dva pasa. Odmah! Ali, oni staju. Ne, nema žurbe. Obrana će se postaviti?Smiješak.Eh, da...Lako je to, reći će čitatelj, lako je to kad si Leo Messi. Ali, evo, neki dan je igrao i Cuenca. Uvijek igra i Busquets. Može se. Diktatura ritma stvarnosti nije nužnost. Bar ne uvijek. Ako itko sumnja je li moguće barem ponekad utišati vrisak imperativa istovremenosti, neka samo nekad pogleda kako igra Barcelona.Ako nas i neće ohrabriti na povremeno podešavanje metronoma vlastitih života - komadić čarolije uvijek dobro dođe.I smiješak. Uvijek smiješak.

Edited April 8, 2012 by bergasa19

[bergasa19]

Bogovi će tek pasti na tjemePiše: Tomislav PacakNaslađivanje neuspjesima Barcelone i Reala pokazalo je još jednom kako dominacija istih sastava i predvidljivost ishoda nisu posebno atraktivni ljubitelju nogometa koji nije istodobno navijač tih klubova. No, Chelsea i Bayern nisu prepreke o kojima Barcelona i Real trebaju razmišljati. Financije, Uefa i neka nova pravila igre promijenit će nogometnu kartu Europe. Na bolje? Na lošije? I u kojoj uopće mjeri? To nije danas lako prognozirati usprkos tomu što su Uefine namjere hvalevrijedne i potrebne nogometu u kojem je barem polovica klubova diljem Europe u "računovodstveno crvenoj boji"...Klubovi prve dvije španjolske lige dužni su oko 3.5 milijarde eura. Usporedbe radi, inozemni dug hrvatske države (ne sav vanjski duh) iznosi tek dvostruko više, blizu sedam milijardi eura.Drugim riječima, španjolski klubovi, a nisu jedini, su stvarno, stvarno, stvarno... stvarno dužni.Ova pojava nije od jučer. Kao što nisu od jučer razlike u načinu poslovanja, primjerice, njemačkih i španjolskih klubova.Javna je tajna kako su u Španjolskoj banke, lokalne i državne vlasti oduvijek bile od pomoći klubovima na različite načine, naravno iz političkih interesa. Banke su bez problema izdavale kredite za kupnju najvećih svjetskih zvijezda, posebno madridskom Realu, ne brinući se previše za naplatu potraživanja u strahu od reakcije ogromnog kontigenta navijača.Stvar je mogla funkcionirati dok cijela španjolska država nije ušla u krizu iz koje je moraju vaditi zemlje poput Njemačke. Kada je u javnost plasirana ideja španjolske vlade da klubovima oprosti sav porezni dug (a samo on u prve dvije lige iznosi 752 milijuna eura), Nijemci su bili naprosto oduševljeni idejom. Isti Nijemci čije su banke financirale one španjolske banke koje su davale loše kredite španjolskim klubovima za njihove investicije. Isti Nijemci koji su svake godine morali dokazati DFB-u kako su dovoljno likvidni i solventni za natjecanje u Bundesligi.Tako se Bild pitao "do kada će njemački porezni obveznik sufinancirati plaće Lionela Messija i Cristiana Ronalda", dok je predsjednik Bayerna Uli Hoeness bio još malo rječitiji:"Ovo je nezamislivo. Mi im plaćamo stotine milijuna kako bi ih izvadili iz govana, a onda njihovi klubovi ne plaćaju svoje porezne obveze."Pritisak EU, naravno, nije dopustio Španjolcima da na taj način pomognu klubovima u nevolji, pa su pronašli kakvo-takvo rješenje za osiguranje povrata duga - od sezone 2014./2015., klubovi će biti prisiljeni stavljati sa strane 35 posto prihoda od "audio-vizualnih prava", a po potrebi će biti primorani i prodavati igrače kako bi zadovoljili kontrole komisije u kojoj će biti i predstavnici vlasti i Saveza i klubova."Španjolski je nogomet trenutno fantastičan, ali od drveća ne vidimo stvarno stanje šume - puno klubova živi jako opasno", naglasio je Jose Maria Gay, profesor ekonomije na Sveučilištu u Barceloni.Iako Španjolci, kod kojih je šest klubova Primere (Rayo, Racing, Betis, Zaragoza, Granada, Mallorca) u različitim fazama stečajnih procesa, trenutno imaju i najveće probleme, kako zbog ogromnih dugova, tako i zbog kolapsa gospodarstva koje ni kroz TV prava ni kroz marketing ne može ni izbliza generirati prihode kvalitetom podjednake engleske Premier lige, pa čak ni slabije Serie A, problem apsolutno nije ograničen na Pirenejski poluotok.Primjera radi, sva četiri polufinalista Lige prvaka imaju ogroman dug, čak i Bayern (338 milijuna eura) koji posluje po rigoroznim pravilima DFB-a. Real je u minusu 590 milijuna eura, Barcelona 578, a Chelsea čak 792 milijuna, iako ima uvjerljivo najmanje prihode od spomenuta četiri kluba.Većina vodećih klubova u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji nalazi se u velikim ili golemim dugovima koji se pokrivaju ili iz džepova bogatih vlasnika ili kroz nova zaduživanja. U tim su zemljama najveće brojke u apsolutnim iznosima, ali na puno manjoj skali, no jednako opasno za budućnost tih klubova, slične se stvari odvijaju i u manjim nogometnim zemljama, kao što dobro znamo na primjeru Hrvatske.Uefa nije na vrijeme detektirala taj problem, jer prosječni nogometni navijač već 15-ak godina vrišti kako "novac kvari nogomet", ali je barem potaknuta gospodarskom krizom krajem 2000-tih i sve većim "crvenim" brojkama osmislila i krenula u provođenje svog financijskog "fair-play" plana kojemu je cilj:1. Uvesti više discipline i racionalnosti u financije klubova.2. Smanjiti pritisak na plaće i visine iznosa transfera.3. Potaknuti klubove da se natječu u skladu sa svojim primanjima.4. Potaknuti dugoročne investicije u infrastrukturu i mlađe kategorije.5. Osigurati da klubovi na vrijeme plaćaju svoje obveze.U praksi, Uefa će pokušati u idućih nekoliko godina natjerati klubove da dođu do točke gdje troše onoliko koliko zarade od "nogometno-povezanih" prihoda, dakle prodanih ulaznica, TV prava, oglašavanja, marketinga, prodaje igrača i nagrada za uspjehe. Novac potrošen na infastrukturu i razvoj mladih igrača neće se računati "protiv" klubova.Pravila će u potpunosti biti primijenjena od 2015. umjesto prvotno predviđene 2012., jer se pokazalo da klubovima treba nekoliko godina kako bi prihvatili taj "revolucionaran" sustav u kojem svatko troši onoliko koliko i zaradi.Zašto je bilo potrebno toliko vremena, zašto su bili potrebni takvi dugovi, zašto je bila potrebna takva kriza da bi silni "foteljaši" diljem nogometnog svijeta zaključili nešto što zna dječarac koji je dobio 50 kuna džeparca ili bakica koja je dobila 1.567 kuna mirovine, to mi nikad neće biti jasno, kao što mi nikad neće biti jasno da su naše Cibone, Zadri, Mladosti, Osijeci, Varaždini i ostali trošili izvan svake pameti i ekonomskog rezona. Kako su si oni to dopustili, kako ih nitko nije kontrolirao, zašto je to uopće bilo moguće?U kakvim su klubovi dugovima, kako uopće funkcioniraju i koliko im je ovaj potpuno logičan model dalek, svjedoči i činjenica da se Uefa pomirila da će tek 2018. tražiti od klubova da im godišnji manjak ne bude veći od 8.8 milijuna funti. I, naravno, pronađena je mogućnost da bogati vlasnik iskrca 60 milijuna dolara kao jednokratnu ratu za isplatu dugova. Tako da je teorija "rashodi=prihodi" još uvijek relativno daleka budućnost.No, bilance, računi dobiti i gubitka, milijuni, milijarde, funte i dolari, nogometnom je navijaču svejedno. Što nas zaista čeka u budućnosti?Iako je Uefin plan pozitivna ideja, tek nam ostaje za vidjeti kako će se on provoditi, kako će ga neki zaobilaziti, i najvažnije, kako će on utjecati na nogomet u cjelini.Jer, nemojmo se zavaravati, ovaj Uefin plan neće pomoći malima da se približe velikima kao što to radi salary cap u SAD-u; štoviše, on im taj posao može otežati. Kada Manchester United, Barcelona ili Bayern pokriju svoje dugove - a učinit će to zbog velikih prihoda - oni će ujedno uvijek moći i više trošiti od "malih". Do danas nisu samo veliki trošili iznad mogućnosti - i manji su im se na isti način pokušali približiti. Ako nas u budućnosti čeka situacija gdje će rashodi uistinu biti jednaki prihodima, onda se klubovi koji nemaju ogroman novi stadion, ili ne igraju u ligi s velikim TV pravima, ili općenito nisu "brend" poput Uniteda ili Reala, mogu pozdraviti sa svojim šansama da ugroze te klubove.Jesu li Abramovič ili neki šeik nužno negativna pojava za nogomet? Uefa će, naime, ovakvim pravilima otežati mogućnosti za nastajanje novih Chelseaja i Manchester Cityja. Neki će reći "sjajno", jer su to "umjetni" klubovi, ali ne treba zaboraviti da su svi klubovi u startu postali "veliki" zato jer su imali nekakvu "umjetnu" prednost, politiku, lokalnu vlast, veliki stadion, veliki grad ili nešto deveto. Danas Chelsea ima velik broj navijača, danas Chelsea igra finale Lige prvaka, danas je Chelsea ozbiljan i respektabilan europski klub i zašto bi za nogomet bilo loše da je proširen krug klubova za koje to možemo reći? Ili sutra za Manchester City? Ili prekosutra za Malagu?Nije sve tako jednostrano i jednostavno.Bosmanovo pravilo trebalo je biti dobra vijest za nogomet u cjelini, ali je pitanje je li tako ispalo. Umjesto za transfere, klubovi su morali davati ogromne plaće igračima bez ugovora ("dovodiš me besplatno, plati me više"), a potom su ostali igrači u klubu tražili "izjednačavanje". Tako je velik novac prebačen iz blagajni klubova na bankovne račune igrača koji su danas, slobodno to možemo reći, preplaćeni. Za to, naravno, nisu krivi igrači već klubovi...K tomu, Bosmanovo pravilo dalo je puno veće ovlasti i mogućnosti igračima koji su počeli ucjenjivati klubove i ponašati se kao umišljene primadone. Da vidimo, igrači kao preplaćene dive koji ljube dolarski znak, a ne grb svoga kluba - ne zvuči li vam to kao jedan od problema današnjeg nogometa? A stigao je, između ostaloga, i s tim Bosmanovim pravilom koje je trebalo biti dobro za nogomet.Da ne govorimo kako je "Bosman" odmah osakatio jednu veliku momčad, amsterdamski Ajax sredine devedesetih, i u kratkom roku pokazao nogometnoj Europi kako strpljenje i ulaganje u razvoj mladih igrača više nije pametna strategija. Rezultat? Osim Barcelone, postoji li ozbiljna europska momčad kojoj mlađe garniture predstavljaju bilo što osim nekog "pro-forma" segmenta kojeg moraju imati?Pitanje je u kojoj će mjeri nova pravila unaprijediti nogomet, hoće li nogomet moći zadržati aktualnu marketinšku vrijednost, kako će utjecati na sponzore i investitore.Arsene Wenger i Arsenal već su otišli u smjeru koji Uefa priželjkuje. Usprkos mogućnostima za to, nisu se zaduživali, igrače čije plaće nisu bile realne nisu zadržali, igrače čije cijene nisu bile realne nisu dovodili. Hoće li takvi klubovi dočekati "pravdu"? Hoće li Uefa pronaći način da provede svoj plan, zatvori sve potencijalne rupe u pravilima i onemogući klubovima poput Reala, Barcelone ili Chelseaja da se "šepure" s naslovima prvaka i europskim naslovima dok paralelno gomilaju goleme gubitke dovodeći Fabregase ili Ashleyje Cole upravo iz takvog pažljivog i racionalnog Arsenala?Prizemljenje Barcelone i Reala fino je sjelo mnogima, iako je sasvim jasno da će El Clasico i iduće godine biti najglednija utakmica u svijetu, i iako je svima jasno da će i iduće sezone Barcelona i Real biti prvi favoriti Lige prvaka.No, njih, kao i sve ostale "rupe bez dna" poput Intera, Juventusa i Milana, Cityja, Uniteda i Chelsea, Atletica, Valencije i ostale, čekaju bespoštedne bitke i izvan terena u kojima se neće moći oslanjati na pomoć Lionela Messija ili Cristiana Ronalda već na računovođe, ekonomiste, svoje lidere.Nogomet je, vjerujem, doživio svoj vrhunac što se tiče ekstravagatnih transfera i iznosa plaća najboljih svjetskih nogometaša. U zemlji s 25 posto nezaposlenih koja je blizu grčkog scenarija, ni silni navijači Reala više neće dopustiti da klub s dugom od 600 milijuna eura za nekog igrača plaća 100 milijuna.Kruha i igara, da.Ali prvo kruha.

[porucnik vasic]

Јако добар текст. После фудбал на територији бившег Титостана прљав, а свуда другде мед и млеко.