Jump to content
IGNORED

Dobra plata, dobro mesto, jeftin real estate


noskich

Recommended Posts

I zamisljeno je da funkcionise u malim zajednicama tog broja. Jer u vecim direktna demokratija ne moze da funkcionise. Tu se vec ide na delegiranje i federalizam. Ali je pocetak svega mala zajednica koja je bila lokus ljudskog bivstvovanja tokom gotovo celog postojanja vrste, ovo sto nije sada, to su samo 5 minuta do ponoci.

 

Ti shvataš da je nemoguće da na planeti od 6+ milijardi ljudi nemoguće da svi živimo u malim zajednicama od po 100 ljudi? Šta ćemo da pravimo, ,,federaciju" dve susedne stambene zgrade koje se nalaze na 20 m jedna od druge? I svaka zgrada je svoja mala suverena zajednica?

 

It won't work, Jim.

Link to comment

Mozda je brojka od 100 ljudi u komuni prevelika? Mozda bi komune trebale da imaju od 3 pa do recimo 9 ili 10 clanova, i da u svakoj komuni ima dvoje starijih a ostali su mladji. Jedan stariji da radi (gaji goveda, vozi spejs shatl, stagod), drugi stariji da se bavi odgojem mladjih, a ovi mladji da se obrazuju i pomazu oko sitnijih poslova. I da onda nazovemo taj oblik komune "porodica". E da, mozda treba dodati da ne bi bilo lose da mladji clanovi lice na ovo dvoje starijih, i da ih oslovljavaju sa "mama i tata", a stariji mladje sa "deco". 

Link to comment

Odsustvo države još i može da se desi (najbliži današnji primer: Somalija), ali potpuno odsustvo tržišta...teško. Od onog trenutka kada su praljudi postali svesni toga da imaju nekakvu imovinu (praćke, toljage, polutku, plodove, odeću...) i da se ta imovina može razmenjivati sa drugima (umesto da se otima), od tada postoji neka vrsta tržišta. Jedini način da se ukine tržište kao takvo je da svi dobijemo neki magični, svemogući i večni uređaj koji će očas posla ispunjavati svakom njegove materijalne želje. Doduše, verovatno bi i tada ljudi, iz dosade, našli nečim da trguju, nečim što ta magična mašina ne može napraviti, ili bi to bila stvar luksuza, da jedeš ,,prave špagete od uzgajane pšenice i paradajza" ili da imaš ,,ručno izrađenu oklagiju" umesto da konzumiraš proizvode iz magične mašine.

 

Taj magični uređaj se zove demokratski planirana proizvodnja.

 

“Onog trenutka kada su ljudi postali svesni da imaju neku imovinu” ovo prisvajanje je bilo nužno pre svega zato što bi ljudi taj “višak imovine” pojeli pa onda pocrkali od gladi kad dođe zima ili poplava ili neka druga prirodna katastrofa. Sve ovo je ipak vezano za same početke civilizacije, kada je društvo bilo prilično siromašno i nezrelo - sa današnjom proizvodnjom i napretkom u tehnologiji prirodna oskudica je svakako prevaziđena. Sada zapravo imamo veštački stvorenu oskudicu.

Edited by FERNOUX H
Link to comment

Sve je ovo jako banalizovano. Matriks kao neki utilitaristički film sa misijom demaskiranja ideologije, ideologija kao naivna, iskrivljena svest (sa ovim bi se složili upravo ortodoksni marksisti, oni koji se lože na produktivizam), itd.

 
“Direktna demokratija” ovde je zapravo jedna nesvesna apologija liberalnog viđenja slobode. Sloboda ne postoji kao zajednička, može se misliti samo kao individualna (revolucija koja se “rađa iznutra”). U teoriji ta “direktna demokratija” je jedan reakcionarni ideal povlačenja u male i izolovane zajednice, van nekog šireg zajedništva ("u većim zajednicama demokratija ne može da funkcioniše"), a u praksi baš ono što sistemu treba - uljuljkivanje u idealu neke slobode koji ignoriše državu i način na koji je politika odvojena od života danas. Umesto da se država i tržište zamene organima demokratskog planiranja kroz koje će se donositi odluke na nivou celog društva, prave se “autonomni” (organski nepovezani) kolektivi pored i daje postojećeg tržišnog sistema, dakle kolektivi koji će, hteli oni to ili ne, funkcionisati u neraspuštenom robno-novčanom sistemu.
 
Onda ova kritika otuđenog rada maši sva bitna pitanja samo tako. Industrijski rad se ovde ne kritikuje zato što razdvaja razmenu i upotrebu, već zato što sputava nekakvu “kreativnost” onih koji rade. Tu onda rešenje nije neka planska remodelacija privrede (no, no, to je politika) već kupovanje jednog “nezavisnog” “alternativnog” lifestylea. Na to sam mislio kada sam rekao da je tvoja kritika u stvari apologija prekarnog rada, jer ti ovde zapravo glorifikuješ jedan stil života koji se zasniva na nestabilnim poslovima i nestabilnim primanjima i sve to kao način da neko bude “alternativan”, “nezavisan” itd. Ovde rad za tebe nije način da se ostvare neke osnovne egzistencijalne potrebe, niti da se neko obogati već bi to pre bio izvor nekog ličnog identiteta i “ostvarenja”. A upravo to je mantra post-industrijske ere i velikih korporacija: http://inthesetimes.com/working/entry/11557/apple_store_workers_share_why_they_want_to_work_different
Link to comment

 

Sve je ovo jako banalizovano. Matriks kao neki utilitaristički film sa misijom demaskiranja ideologije, ideologija kao naivna, iskrivljena svest (sa ovim bi se složili upravo ortodoksni marksisti, oni koji se lože na produktivizam), itd.

 
“Direktna demokratija” ovde je zapravo jedna nesvesna apologija liberalnog viđenja slobode. Sloboda ne postoji kao zajednička, može se misliti samo kao individualna (revolucija koja se “rađa iznutra”). U teoriji ta “direktna demokratija” je jedan reakcionarni ideal povlačenja u male i izolovane zajednice, van nekog šireg zajedništva ("u većim zajednicama demokratija ne može da funkcioniše"), a u praksi baš ono što sistemu treba - uljuljkivanje u idealu neke slobode koji ignoriše državu i način na koji je politika odvojena od života danas. Umesto da se država i tržište zamene organima demokratskog planiranja kroz koje će se donositi odluke na nivou celog društva, prave se “autonomni” (organski nepovezani) kolektivi pored i daje postojećeg tržišnog sistema, dakle kolektivi koji će, hteli oni to ili ne, funkcionisati u neraspuštenom robno-novčanom sistemu.
 
Onda ova kritika otuđenog rada maši sva bitna pitanja samo tako. Industrijski rad se ovde ne kritikuje zato što razdvaja razmenu i upotrebu, već zato što sputava nekakvu “kreativnost” onih koji rade. Tu onda rešenje nije neka planska remodelacija privrede (no, no, to je politika) već kupovanje jednog “nezavisnog” “alternativnog” lifestylea. Na to sam mislio kada sam rekao da je tvoja kritika u stvari apologija prekarnog rada, jer ti ovde zapravo glorifikuješ jedan stil života koji se zasniva na nestabilnim poslovima i nestabilnim primanjima i sve to kao način da neko bude “alternativan”, “nezavisan” itd. Ovde rad za tebe nije način da se ostvare neke osnovne egzistencijalne potrebe, niti da se neko obogati već bi to pre bio izvor nekog ličnog identiteta i “ostvarenja”. A upravo to je mantra post-industrijske ere i velikih korporacija: http://inthesetimes.com/working/entry/11557/apple_store_workers_share_why_they_want_to_work_different

 

 

Ucitavas drugacije znacenje u ono sto sam napisao. Citat Dzima Morisona kaze da se revolucija prvo mora roditi iznutra, a ne da sloboda moze biti samo individualna. Naprotiv, nesloboda drugog je tvoja nesloboda takodje i obrnuto. Tek kad su svi slobodni i ti si slobodan. Sta imamo danas je da se sloboda nekolicine odrzava neslobodom vecine. Medjutim i ta sloboda 1% se odrzava ogromnom masinerijom, oni nisu slobodni od briga branjenja statusa kvo, niti straha od promene. Veliki je to teret koji ne bi imali da nema prisile. Medjutim onda ne bi bilo ni dominacije. A mislim da se njima vise osladila dominacija, nego sloboda. 

 

Mislim da imas problem sa idejom progresa kada zivot u malim zajednicama nazivas reakcionarnim. Da li je zagadjenje iz fabrickih dimnjaka i otpad u rekama znak progresa? 

 

Male zajednice uopste ne moraju da budu izolovane. Naprotiv, putem sistema delegata i federalizma se moze organizovati i planirati na makro nivoima bez dovodjenja u pitanje demokratije. 

 

Koji organi `demokratskog` planiranja? Ti bi opet Sovjetski Savez? 

Spanska republika tokom gradjanskog rata, Ukrajina tokom vojne kontrole Nestora Mahnoa, pa danas Zapatiste u Meksiku i Rojava - zapadna Sirija su primeri kako drustvo funkcionise na principu federalizma.

 

Sredstvo u skladu sa ciljevima. Mozes opet da imas nasilnu revoluciju koja ce da jede svoju decu i samu sebe ili mozes da status kvo ucinis irelevantnim tako sto ces stvoriti alternativu. Kolektivi mogu da funkcionisu jedni sa drugima van trzista direktno. Sto je njihova mreza razgranutija to je trziste irelevantnije.

 

Ne, za mene je cilj oslobadjanje od prinude i dobrovoljnost rada. Egzistencijalne potrebe su odavno prevazidjene, problem je u vestackoj oskudici. Hrane i odece koje se bacaju koliko hoces. Praznih kuca i stanova u US ima vise nego beskucnika. 

 

Edited by noskich
Link to comment

Lele, tebe napadaju i s desna i s leva. Nekima se ne sviđa ništa od toga što pišeš, drugima se ne sviđaju detalji, a meni se izrazito ne dopada što već imaš odgovore na sve i rešenja za sve. Samo kad bi ponekad napisao, "e ne znam kako s time i kako to rešiti, a ne mogu da nađem ni adekvatan YouTube video za to", kod mene bi dobio barem jedno pozitivno brojanje.

Link to comment

Spanska republika tokom gradjanskog rata ... Kolektivi mogu da funkcionisu jedni sa drugima van trizsta direktno.

 

U Španiji su fabrike i zemlja okupirane, tamo gde je CNT bio dominantan novac je ukinut, ali tamo gde su i dalje postojala državna i privatna preduzeća (npr. preduzeća u "savezničkom" vlasništvu, kao britanskom) "kolektivizovana" preduzeća su državnim i partijskim mahinacijama potpuno potisnuta i propala, a onda i rasturena. CNT-ovci su ignorisali državu, prihvatili "nužan kompromis" nadajući se da će u isto vreme, time što koriste Republiku za borbu protiv fašizma, nju potpuno marginalizovati i prevazići. Istina je ta da se država vratila sa osvetom. Dakle, ono što je išlo uporedo sa tim političkim nedovršavanjem posla su i ekonomske promene na pola puta.

 

 

Sredstvo u skladu sa ciljevima. Mozes opet da imas nasilnu revoluciju koja ce da jede svoju decu i samu sebe ili mozes da status kvo ucinis irelevantnim tako sto ces stvoriti alternativu.

 

Ali upravo ovo je ono što nam ideologija danas govori: možeš da imaš nasilnu revoluciju koja će da jede svoju decu ili sistem koji nije savršen, ali neće rezultirati gulazima. Upravo na ovaj način se održava "status kvo", kroz jedan pasivni nihilizam oličen u udobnom i sigurnom životu koji zazire od svakog rizika. Traženje "treće alternative" koja neće biti ni kapitalizam ni "nasilna revolucija" samo je još jedan vid ovog komformizma, gde se iz jedne komforne pozicije naizgled može izbeći rizik nekog novog Sovjetskog saveza, ali i biti protiv kapitalizma. Nema ništa lakše za reći od toga “da si protiv kapitalizma, ali i totalitarizma”.

Link to comment

Što se tiče nesrećnih zapatista...

 

 

The favored example of the supporters (and practitioners) of the new, dispersed counter-power of the multitude is, of course, the Zapatista movement in Chiapas. Here is Naomi Klein's description of how its leading figure, subcommandante Marcos, functions:

 

he wasn't a commander barking orders, but a subcommandante, a conduit for the will of the councils. His first words, in his new persona, were 'Through me speaks the will of the Zapatista National Liberation Army.' Further subjugating himself, Marcos says to those who seek him out that he is not a leader, but that his black mask is a mirror, reflecting each of their own struggles; that a Zapatista is anyone anywhere fighting injustice, that 'We are you.' Most famously, he once told a reporter that 'Marcos is gay in San Francisco, black in South Africa, an Asian in Europe, a Chicano in San Ysidro, an anarchist in Spain, a Palestinian in Israel, /.../ a single woman on the Metro at 10 P.M., a peasant without land, a gang member in the slums /.../ Meanwhile, Marcos himself - the supposed non-self, the conduit, the mirror - writes in a tone so personal and poetic, so completely and unmistakably his own.
 
[3]

 

It is clear that such a structure can function only as the ethico-poetic shadowy double of the existing positive state power structure. No wonder Marcos cannot show his face; no wonder his idea is to throw off his mask and disappear back into anonymity if and when the movement reaches its goals. If the Zapatistas were to effectively take power, statements like "Through me speaks the will of..." would immediately acquire a much more ominous dimension - their apparent modesty would reveal itself as extreme arrogance, as the presumption of one particular individual that his subjectivity serves as a direct medium of expression for the universal will. Do we still remember how phrases like "I am nothing in myself, my entire strength is yours, I am just an expression of your will!" was the standard clichŽ of "totalitarian" leaders, who also knew very well how to manipulate their dark implication - "...so anyone who attacks me personally is effectively attacking you all, the entire people, your love for freedom and justice!" The greater the poetic potential of Marcos in opposition, as a critical voice of VIRTUAL protest, the greater would be the terror of Marcos as an ACTUAL leader. As to the political effects of the Zapatista movement, one should note the final irony here: when Klein lists as the main Zapatista political achievement that this movement "helped topple the corrupt seventy-one-year reign of the Institutional Revolutionary Party," [4] what this amounts to is that, with Zapatista help, Mexico got the first post-revolutionary government, a government that cut the last links with the historical heritage of Zapata and fully endorsed Mexico's integration into the neo-liberal New World Order (no wonder the two presidents, Fox - ex-boss of the Mexican branch of Coca-Cola - and Bush, are personal friends).

However, is it not that the Zapatistas DID develop a minimal, positive political program, that of local self-determination, of moving in where state power failed and enabling people to constitute new spaces of local community democracy? "What sets the Zapatistas apart from your average Marxist guerilla insurgents is that their goal is not to win control but to seize and build autonomous spaces where 'democracy, liberty and justice' can thrive. /.../ Marcos is convinced that these free spaces, born of reclaimed land, communal agriculture, resistance to privatization, will eventually create counter-powers to the state simply by existing as alternatives." [5] And yet, we encounter here the same ambiguity: are these autonomous spaces germs of the organization-to-come of the entire society, or just phenomena emerging in the crevices and gaps of the social order? Marcos' formulation that the Zapatistas are not interested in the Revolution, but, rather, in "a revolution that makes revolution possible," is deeply true, but nonetheless profoundly ambiguous: does this mean that the Zapatistas are a "Cultural Revolution" laying the foundation for the actual political revolution (what, way back in the 1960s, Marcuse called "freedom as the condition of liberation"), OR does it mean that they should remain merely a "site of resistance," a corrective to the existing state power (not only without the aim to replace it, but also without the aim to organize the conditions in which this power will disappear)?

The response of the partisans of Negri and Hardt to this critique is, of course, that it continues to perceive the new situation from within the old framework. In the contemporary information society, the question of "taking power" is more and more irrelevant, since there is no longer any central Power agency which plays a de facto decisive role - power itself is shifting, decentered, "Protean..." Perhaps, then, today, in the epoch of homo sacer, one of the options is to pursue the trend of self-organized collectives in areas outside the law. Recall life in today's favelas in Latin American megalopolises: are they, in some sense, not the first "liberated territories," the cells of futural self-organized societies? Are institutions like community kitchens not a model of "socialized" communal local life? (And, perhaps, from this standpoint, one can also approach, in a new way, the "politics of drugs." Was it really an accident that, at every moment that a strong self-organized collective of those outside the law emerged, it was soon corrupted by hard drugs - from African-American ghettos after the rebellions in the 1960s and Italian cities after the workers' unrests of the 1970s, up to today's favelas? And, the same holds even for Poland after Jaruzelski's coup in 1980: all of a sudden, drugs were easily available, together with pornography, alcohol, and Eastern Wisdom manuals, in order to ruin the self-organized civil society. Those in power knew full well when to use drugs as a weapon against self-organized resistance.)

 

However, what about the complex network of material, legal, institutional, etc. conditions that must be maintained in order for the informational "multitude" to be able to function? So, when Naomi Klein writes: "Decentralizing power doesn't mean abandoning strong national and international standards - and stable, equitable funding - for health care, education, affordable housing and environmental protection. But it does mean that the mantra of the left needs to change from 'increase funding' to 'empower the grassroots'" [6] - one should ask the naive question: HOW? How are these strong standards and funding - in short, the main ingredients of the Welfare State - to be maintained? No wonder that, in a kind of ironic twist proper to the "cunning of reason," Hardt and Negri end their Empire with a minimal positive political program of three points: the demand for global citizenship (so that the mobility of the working force under the present capitalist conditions is recognized); the right to a social wage (a minimal income guaranteed to everybody); the right to reappropriation (so that the key means of production, especially those of new informational media, are socially owned). The irony here is not only the content of these demands (with which, in abstractu, every radical liberal or social democrat would agree), but their very form - rights, demands -, which unexpectedly bring back into the picture what the entire book was fighting against: political agents all of a sudden appear as subjects of universal rights, demanding their realization (from whom, if not some universal form of legal state power?). In short (psychoanalytic terms), from the nomadic schizo outside the Law, we pass to the hysterical subject trying to provoke the Master by way of bombarding him with impossible demands...

 

 

 

 

http://www.lacan.com/zizblow.htm

Edited by FERNOUX H
Link to comment

U Španiji su fabrike i zemlja okupirane, tamo gde je CNT bio dominantan novac je ukinut, ali tamo gde su i dalje postojala državna i privatna preduzeća (npr. preduzeća u "savezničkom" vlasništvu, kao britanskom) "kolektivizovana" preduzeća su državnim i partijskim mahinacijama potpuno potisnuta i propala, a onda i rasturena. CNT-ovci su ignorisali državu, prihvatili "nužan kompromis" nadajući se da će u isto vreme, time što koriste Republiku za borbu protiv fašizma, nju potpuno marginalizovati i prevazići. Istina je ta da se država vratila sa osvetom. Dakle, ono što je išlo uporedo sa tim političkim nedovršavanjem posla su i ekonomske promene na pola puta.

 

 

 

Ali upravo ovo je ono što nam ideologija danas govori: možeš da imaš nasilnu revoluciju koja će da jede svoju decu ili sistem koji nije savršen, ali neće rezultirati gulazima. Upravo na ovaj način se održava "status kvo", kroz jedan pasivni nihilizam oličen u udobnom i sigurnom životu koji zazire od svakog rizika. Traženje "treće alternative" koja neće biti ni kapitalizam ni "nasilna revolucija" samo je još jedan vid ovog komformizma, gde se iz jedne komforne pozicije naizgled može izbeći rizik nekog novog Sovjetskog saveza, ali i biti protiv kapitalizma. Nema ništa lakše za reći od toga “da si protiv kapitalizma, ali i totalitarizma”.

 

Glavnu ulogu u propasti CNT-ja su odigrali bas boljsevici i Staljin koji je sahranio i CNT i Mahnoa u Ukrajni.

Orvel je napisao autobiografski roman o tome, napravljen je i film posle: https://en.wikipedia.org/wiki/Land_and_Freedom

 

Dobro, znaci po tebi imamo dve alternative, trzisni kapitalizam ili nasilnu revoluciju pa drzavni kapitalizam. Nije sija nego vrat. Sjasi Kurta, da uzjasi Murta.

Koje je zlo bolje. A najgora kombinacija kao u Kini gotovo svuda danas, i trzisni kapitalizam i drzavni kapitalizam.

 

Comski kojeg naravno ne volis, objasnio:

 

http://www.filmsforaction.org/watch/was-the-soviet-union-really-a-socialist-country-noam-chomsky-dispels-this-propaganda-in-1-minute/

 

Zamolio bih moderatore da prebace sve politicke postove na `Distopije i utopije` na metafizici.

Edited by noskich
Link to comment

 

 

Zamolio bih moderatore da prebace sve politicke postove na `Distopije i utopije` na metafizici.

kritike na distopije i utopije, a samo da ostanu tvoji propagandni youtube uradci o lalalendu? 

Link to comment

Da se vratim na nepoliticke teme. Velika zamerka globalizaciji, ovakvoj kakva je, jeste ukidanje raznolikosti i stvaranje uniformnosti svuda. Supermarket, cubicle, commute, masovna zabava, masovni mediji, ljudi koji svuda bulje u ekrane... Drugaciji zivotni stilovi su potisnuti na marginu i izumiru. Zato su mi interesantne alternative. Evo varijacije na temu nomadstva, ali prilicno originalne:

 

http://www.domain.com.au/news/how-one-german-millennial-chose-to-live-on-trains-rather-than-pay-rent-20150824

Link to comment

kritike na distopije i utopije, a samo da ostanu tvoji propagandni youtube uradci o lalalendu? 

 

Pazi, tema je i ovako jako viseslojna. Efemeralna. Jos da se spoje te dve teme, onda imamo temu o svemu. Moze ako svima drugima odgovara. Moje vidjenje je da je bolje podeliti na dve teme. Zato sam paralelno pisao na dve teme sve vreme.

Link to comment

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...