Jump to content
IGNORED

slobodan pristup naoružanju


Anduril

Recommended Posts

Ja se bas ne bih kladio da bi zabarikadirani redneci sigurno pripucali na federalne ili bilo koje druge drzavne agente. Sve tu zavisi ko je tim agentima sef i ko sedi u Beloj Kuci. S druge strane, ne verujem da bi ijedna administracija isla tako daleko da ide od kuce do kuce i trazi oruzje. Takav poduhvat bi bio jednako razuman i uspesan kao i kad bi ti isti isli od kuce do kuce i trazili onih 11 miliona ilegalnih emigranata.
Karikirao sam malo, naravno. A ti i ja vrlo dobro znamo da od neke ozbiljne akcije nema nista.Doduse, da ludaka koji pucaju na policiju i fbi ima, ima, cuo si za one manijake iz Nezavisne Republike Teksas? Ako i nisi, ne krivim te, slucajno i ja naleteh na njih na teveu skoro u nekom dokumentarcu. Elem, moja poenta je da ludaka s oruzjem spremnih na sve, pa i na borbu protivu disija ima, ma koliko god im izgledi na uspeh bili mizerni. Logika kod ovih manijaka i nije jaca strana.
Link to comment
  • Replies 1.4k
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Indy

    103

  • Anduril

    97

  • Turnbull

    75

  • Аврам Гојић

    64

Karikirao sam malo, naravno. A ti i ja vrlo dobro znamo da od neke ozbiljne akcije nema nista.Doduse, da ludaka koji pucaju na policiju i fbi ima, ima, cuo si za one manijake iz Nezavisne Republike Teksas? Ako i nisi, ne krivim te, slucajno i ja naleteh na njih na teveu skoro u nekom dokumentarcu. Elem, moja poenta je da ludaka s oruzjem spremnih na sve, pa i na borbu protivu disija ima, ma koliko god im izgledi na uspeh bili mizerni. Logika kod ovih manijaka i nije jaca strana.
Pa dobro, ludaka i mentalno obolelih ima i takvi ce pucati na sve zivo, to stoji. Ja sam tu vise mislio na ovu "don't tread on me"/"naouruzani narod" ekipu koja uvek nekako "slucajno" ode u hibernaciju kad je na celu drzave 1 "real American" kao GW Bush, a povampire se i postanu veoma aktivni kad u Belu Kucu dodje neko kao "pot smokin' draft dodger Bubba" ili "the socialist born in Kenya".
Link to comment
Though LaPierre is the pope of this religion, its most successful Peter the Hermit, preaching the crusade for Moloch, was Charlton Heston, a symbol of the Americanism of loving guns. I have often thought that we should raise a statue of Heston at each of the many sites of multiple murders around our land. We would soon have armies of statues, whole droves of Heston acolytes standing sentry at the shrines of Moloch dotting the landscape. Molochism is the one religion that can never be separated from the state. The state itself bows down to Moloch, and protects the sacrifices made to him. So let us celebrate the falling bodies and rising statues as a demonstration of our fealty, our bondage, to the great god Gun.
NYRB
Link to comment

I'm sick and tired of America doing nothing. We're better than this.Naravno da nije moguće organizovati policiju da idu od kuce do kuce i skupljaju oružje, nema para za to, osim ako sredstva ne dođu od oružane industrije SAD (koja uz to ubere 41% od svetske potrošnje za odbranu). Možda bi mogla Us Army da pokupi to oružje? Ali trebalo bi prvo da se milion vojnika vrate (ako su patrioti) i dokažu da su bolji od onoga kako ih predstavljaju.Makar i po cenu građanskog rata, ako se Južnjaci opet suprotstave biće to još jedan dokaz da oni bez robova(nja) ne mogu.

Link to comment
Svet | ponedeljak 17.12.2012 | 11:21Kina: Napao decu zbog smaka svetaPeking -- Na čoveka koji je ispred škole u centralnoj Kini nožem povredio 23 dece i jednu stariju osobu, "psihološki uticale" glasine o predviđanjima sudnjeg dana.Min Jongđun je osumnjičen da je u petak ušao u kuću jedne starije žene i ubo je kuhinjskim nožem. On je zatim otišao ispred osnovne škole u selu Čenpeng u provinciji Henan, gde je nožem povredio 23 dece pre nego što su ga savladali školski čuvari i policija.Min je uhapšen i optužen da je ugrozio javnu bezbednost, preneo je AP.U saopštenju oblasnih vlasti navedeno je da će policija ispitati Minovo psihičko stanje, ali da prvi nalazi istrage ukazuju da je on bio pod snažnim uticajem "glasina o sudnjem danu". Poslednjih meseci i u Kini je bilo dosta rasprava na Internetu o kalendaru Maja koji navodno predviđa smak sveta u petak.U Kini je poslednjih godina bilo više sličnih napada na škole i obdaništa koje su izveli mentalno poremećeni ljudi ili oni koji su izgubili posao i osećali se zapostavljeni u periodu privrednog buma. Nasilje nad decom izazvalo je gnev javnosti, pa su vlasti preduzele mere da se zaštite mladi u zemlji gde bračni parovi imaju po jedno dete. Godine 2010. jedan čovek je posekao 28 dece, dva vaspitača i čuvara u jednom zabavištu u istočnoj Kini.
Edited by slow
Link to comment
America isn’t a country; it’s a business.
...most of the people I've met from the NRA don't believe the bullshit they're selling. Their ethos conforms to whomever pays their salary. Gun lobbyists, the guys drawing the big checks, aren't nutjobs and they don't love the Constitution any more than you do. They're Americans in it for a buck. They've taken a profitable position selling a lifestyle to frightened people who buy that lifestyle, ironically enough, from the very industry that funds their fear.They're not fanatics; they're just capitalists.
Edited by Gandalf
Link to comment
Nemam pojma sta kazu gan frikovi, niti me oni interesuju, ali svaka drzava zasebno donosi zakone o nosenju oruzja. Cik probaj da se prosetas Njujorkom s oruzjem u ruci/kesi/torbi, bez obzira sto je legalno. Odma ides u aps. Kentaki je, opet, druga prica...Naravno, sto se Njujorka tice, bez obzira sto je ilegalno posedovati oruzje ukoliko nisi uniformisano lice (mozes da ga imas, ali samo u kuci za ukras, ne kod sebe), to ne znaci da oruzja nema. Ne prodje dan da po nekoliko ljudi ne izgine u obracunima bandi, i to uglavnom nevini, i uglavnom deca, ali bar smo dosad postedjeni masovnih kravavih scena poput onih u Konektikatu i Virdziniji. Valjda je cifru od 2-300 mrtvih od vatrenog oruzja rastegnutu preko cele godine lakse gutati nego 28 u jednom danu, pa se ne dize tolika prasina.
ti govoris verovatno o gradu poznatom po serijskim ubicama.
Link to comment

valjda ovde ide o poslednjem jebenom masakruRetard:

In his homily, the Rev. Jerald Doyle, the diocesan administrator, tried to answer the question of how parishioners could find joy in the holiday season with so much sorrow surrounding them."You won't remember what I say, and it will become unimportant," he said. "But you will really hear deep down that word that will finally and ultimately bring peace and joy. That is the word by which we live. That is the word by which we hope. That is the word by which we love."
I priča majke sa detetom koje ima potencijal da uradi nešto tako. Zaključak ne baš sjajan
I am sharing this story because I am Adam Lanza’s mother. I am Dylan Klebold’s and Eric Harris’s mother. I am James Holmes’s mother. I am Jared Loughner’s mother. I am Seung-Hui Cho’s mother. And these boys—and their mothers—need help. In the wake of another horrific national tragedy, it’s easy to talk about guns. But it’s time to talk about mental illness.
http://www.huffingtonpost.com/2012/12/16/i-am-adam-lanzas-mother-mental-illness-conversation_n_2311009.html
Link to comment
I priča majke sa detetom koje ima potencijal da uradi nešto tako. Zaključak ne baš sjajanhttp://www.huffingto..._n_2311009.html
превод са b92
Prenosimo | utorak 18.12.2012 | 12:49"Ja sam majka Adama Lance"| Liza Long, The Blue ReviewMasakr u Njutaunu naterao je Ameriku da počne sa preispitivanjem odnosa prema oružju, ali jedna žena smatra da bi tema razgovora na nivou cele zemlje trebalo da bude odnos prema mentalnim oboljenjima. Tekst pod nazivom “Ja sam majka Adama Lance” autorke Lize Long pročitali su milioni ljudi širom sveta, pa se osim o oružju, nasilju u medijima, politici i političarima, NRA, demokratama i republikancima, načinu vaspitanja i kulturi jedne nacije sada u SAD govori i o odnosu prema mentalnim oboljenjima i onome što američke institucije pružaju svima kojima je pomoć očajnički potrebna.Tekst, koji je osim velike pažnje izazvao i oštre kritike onih koji tvrde da Longova samo privlači pažnju ne misleći na posledice po svoju decu, prenosimo u celini.Tekst je u formi bloga prvobitno objavljen na sajtu thebluereview.org, a zatim su ga preneli brojni svetski mediji. Trenutno je ubedljivo najčitaniji tekst na uticajnom američkom portalu “Hafington postu” i ima više od milion lajkova. “Tri dana pre nego što je 20-godišnji Adam Lanca ubio svoju majku, a zatim otvorio vatru u učionici punoj dece u Konektikatu, moj 13-godišnji sin Majkl (ime je promenjeno) propustio je autobus jer je nosio pantalone pogrešne boje.‘Mogu da nosim ove pantalone’, rekao mi je, tonom koji je postajao sve ratoborniji.‘Plave su, a prema pravilima tvoje škole dozvoljene su samo crne ili kaki pantalone’, odgovorila sam.‘Rekli su mi da mogu da nosim ove’, insistirao je, ‘Ti si glupa kučka, mogu da obučem šta hoću. Ovo je Amerika. Imam svoja prava!’‘Ne možeš da nosiš šta hoćeš i definitivno ne možeš da me zoveš glupom kučkom. Zabranjeni su ti i TV i kompjuter do kraja dana, sada ulazi u kola, vodim te u školu’, rekla sam razumnim tonom.Živim sa sinom koji je mentalno oboleo. Volim svog sina. Ali ga se i plašim.Pre nekoliko nedelja, Majkl je potegao nož i pretio je da će ubiti mene, a zatim i sebe, kada sam mu rekla da vrati knjige u biblioteku. Njegova braća koji imaju sedam i devet godina znaju za plan u slučaju opasnosti – otrčali su u auto i zaključali vrata i pre nego što sam im bilo šta rekla. Uspela sam da Majklu oduzmem nož, a zatim sam sve oštre predmete iz naše kuće stavila u jednu kutiju koju sada uvek nosim sa sobom. Za to vreme, on je vrištao, vređao me i pretio da će me ubiti ili povrediti.Sukob se završio uz pomoć tri krupna policajca i bolničara koji su uspeli da stave mog sina na nosila i odvezu ga u lokalnu bolnicu. Ustanova za mentalno obolele nije imala nijedan slobodan krevet tog dana, ali su u Urgentnom centru uspeli da ga smire i da nas pošalju kući sa kutijom lekova na recept i sa zakazanim pregledom kod lokalnog dečjeg psihijatra.I dalje ne znamo od čega boluje Majkl. Nabacivali su brojne dijagnoze tokom brojnih sastanaka sa lekarima, policajcima, socijalnim radnicima, savetnicima, školskim psiholozima. Bio je na gomili lekova, koristili smo rusku literaturu, ali ništa nije upalilo.Na početku sedmog razreda, Majkl je primljen na ubrzani program za nadarenu decu matematičare i naučnike. Njegov koeficijent inteligencije je natprosečan. Kada je dobro raspoložen, rado će razgovarati o raznim temama, od grčke mitologije, preko razlika između Ajnštajnove i Njutnove škole fizike, pa do Doktora Hua. On je uglavnom dobro raspoložen, ali kada nije, pazite se. I nije moguće predvideti šta bi moglo da ga uznemiri.Nekoliko nedelja po polasku u novu školu, Majkl je počeo da ispoljava sve čudnije ponašanje. Odlučili smo da ga prebacimo u centar sa restriktivni bihevioristički programom, u kome u kontrolisanim uslovima rade deca koja ne mogu da funkcionišu u običnim učionicama.Istog jutra kada se desio incident sa pantalonama, Majkl je nastavio da se prepire sa mnom, na trenutke bi se izvinjavao i izgledao kao da se kaje. Kada smo stigli do parkinga ispred škole rekao je: ‘Mama, vidi, stvarno mi je žao, da li mogu da igram video igre danas?’Rekla sam mu da nema šanse: ‘Ne možeš da se ponašaš onako kako si se ponašao jutros i da misliš da možeš da tako brzo povratiš sve privilegije’Lice mu se skamenilo i oči su mu se ispunile besom. ‘Onda ću da se ubijem’, rekao je, ‘Iskočiću iz auta ovog trenutka i ubiću se.’To je bilo to. Posle incidenta sa nožem, rekla sam mu da ako to još jednom izgovori, da ću ga odvesti u psihijatrisku ustanovu, bez ‘ako’, ‘i’ ili ‘ali’. Nisam mu odgovorila, već sam samo skrenula levo umesto desno.‘Gde me vodiš?’, upitao je zabrinuto. ‘Gde idemo?’‘Znaš gde idemo’, odgovorila sam.‘Ne! Ne možeš to da mi uradiš! Šalješ me u pakao! Šalješ me ravno u pakao!’Parkirala sam se pored bolnice, frenetično mašući jednom bolničaru koji je stajao ispred. ‘Zovite policiju, požurite’, rekla sam.Majkl je već bio u punom besu, vrištao je i udarao. Zagrlila sam ga tako čvrsto, da nije mogao da pobegne iz auta. Ujeo me je nekoliko puta i zabadao je svoje laktove u moja rebra. I dalje sam jača od njega, ali neću još dugo. Policija je brzo došla i odvela je mog sina, koji je vrišta i šutirao u bolnicu. Počela sam da se tresem, suze su mi ispunile oči dok sam popunjavala papire. ‘Da li je bilo nekakvih poteškoća sa... sa koliko godina je vaše dete... da li je bilo problema sa... da li je vaše dete ikada... da li vaše dete ima...’Barem imamo zdravstveno osiguranje. Nedavno sam prihvatila posao u lokalnom koledžu, odustajući od slobodne karijere, jer kada imaš ovakvo dete, onda ti je potrebno osiguranje. Učinili biste sve za osiguranje. Nijedan individualni plan osiguranja ne pokrivao ove stvari.Danima je moj sin govorio da lažem, da sam sve izmislila kako bih ga se otarasila. Prvog dana, kada sam došla da ga obiđem, rekao je ‘Mrzim te i osvetiću ti se čim izađem odavde’.Do trećeg dana, ponovo je bio moj mirni, slatki dečko, pun izvinjenja i obećanja da će biti bolje. Slušala sam ta obećanja godinama. Više ne verujem u njih.U prijemnom formularu na pitanje ‘Kakva su vaša očekivanja od lečenja?’, napisala sam ‘Potrebna mi je pomoć’.I stvarno jeste. Problem je preveliki za mene samu. Ponekad nema dobrih rešenja. Zato se samo moliš za blagoslov i veruješ da ćeš, kada se kasnije osvrneš, odjednom sve imati nekog smisla.Delim ovu priču zato što sam ja majka Adama Lance. Ja sam majka Dilana Klebolda i Erika Harisa (odgovornih za masakr u Kolumbajnu prim. aut.). Ja sam majkla Džejmsa Holmsa (ubice iz Aurore). Ja sam majkla Džereda Lafnera (ubice iz Taksona). Ja sam majka Seng-Hui Čoa (ubice sa koledža Virdžinija Tek). Ovim dečacima i njihovim majkama je takođe potrebna pomoć. U danima posle još jedne nacionalne tragedije lako je pričati o oružju. Vreme je da pričamo o mentalnim oboljenjima.Kada sam pitala socijalnog radnika zaduženog za mog sina koje su mi opcije, on je rekao da je jedino što mi preostaje da prijavim Majkla policiji za neko krivično delo. ‘Ako ga ubacimo u sistem, onda će oni otvoriti dosije, postojaće papirni trag. To je jedini način da bilo šta uradite i završite. Niko neće obratiti pažnju ako nema krivičnih dela’.Ne verujem da je mom sinu mesto u zatvoru. Haotično okruženje samo pogoršava njegovu osetljivost i ne bavi se patologijom njegovog stanja. Međutim, izgleda da SAD koriste zatvore kao izabrano rešenje za mentalno obolele. Podaci ‘Hjuman rajts voča’ pokazuju da se broj mentalno obolelih zatvorenika uvećao za četiri puta od 2000. do 2006. godine i taj trend se nastavlja. Procenat mentalno obolelih među zatvorenicima (56 odsto) pet puta je veći nego kod populacije koja nije u zatvoru.Državni centri za lečenje i bolnice su uzdrmani i pozatvarani, pa je zatvor sada poslednje utočište - Rajkers Ajlend zatvor, Okružni zatvor LA, zatvor okruga Kuk u Ilinoisu postali su najveći centri za lečenje psihičkih oboljenja.Niko ne želi da u zatvor pošalje 13-godišnjeg genija koji voli Harija Potera i svoju kolekciju plišanih životinja. Međutim, naše društvo sa svojom stigmom prema mentalnim oboljenjima i sa svojim razorenim zdravstvenim sistemom, ne pruža druge mogućnosti. A onda će još jedna namučena duša da otvori vatru u restoranu brze hrane. U tržnom centru. U učionici u obdaništu. A mi ćemo lomiti prste i reći ‘Nešto mora da se uradi’.Slažem se da nešto mora da se uradi. Vreme je za smisleniji razgovor o mentalnom zdravlju na nivou cele zemlje. To je jedini način da se naša nacija ikada zaleči.Bože, pomozi mi. Bože, pomozi Majklu. Bože, pomozi nam svima.”
Link to comment

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...