Ima li granica potrebi za potrošnjom?

[Indy]

Na više puta dotaknutu temu "konzumerizma" i s tim asociranog filozofiranja (doduše, više razrađenog na nekim drugim forumima i blogovima), nađoh tekst koji mi se učini zanimljivim. Preveo sam ga za potrebe šireg auditorijuma, moguće su greške u ekonomskoj terminologiji, ipak sam samo 1 MBA-dropout, a (agro-)ekonomske predmete sam učio još kod drugova marksista. ;-)----------------Kao što je Karl Marks ispravno rekaoHenri Ergas, The AustralianDa li će ikad prestati potreba za sve većom potrošnjom? Džon Mejnard Kejnz je mislio tako. On je to objasnio u svom eseju „Ekonomski izgledi naše unučadi“.Napisan 1929-30, kada su desetine miliona bile nezaposlene i svetska ekonomija zaglavljena u Depresiji, esej je odisao porukom nade. Samo veliki društveni naučnik je smeo da tvrdi nešto toliko precizno da se može pokazati da je pogrešno. U tom eseju, Kejnz je upravo to učinio, smelo predviđajući da će „standard života u naprednim zemljama za 100 godina biti četiri do osam puta viši nego što je danas.“Četvorostruko do osmostruko povećanje podrazumeva gornju granicu godišnjeg rasta na nivou od 2.1%. To je vrlo blizu neponderisanog proseka nacionalnog godišnjeg porasta domaćeg proizvoda po glavi stanovnika za period od 1929. do 2006, što iznosi 2.04%. Kejnz možda nije dao savršeno tačno predviđanje, ali je teško ne diviti se briljantnosti njegovog pokušaja, posebno danas kada je kredibilitet naših ekonomskih prognostičara razbijen u paramparčad.Kejnz je, međutim, pogrešio u proceni konsekvenci porasta životnog standarda. Veće bogatstvo, mislio je on, doneće vreme kada će potrebe biti zadovoljene; kada će naše želje za većom potrošnjom stići do svojih granica.Zaključak je bio da kada se sve važne potrebe zadovolje, proizvodnja se može nastaviti sa „četvrtinom napora na koji smo se navikli“. Radna nedelja bi mogla pasti na samo 15 časova, ostavljajući dovoljno vremena „da se proćerdaju sati i dani“.Kako je to samo daleko od današnje realnosti. U vreme kada populacija Australije pokazuje spremnost da se posveti mahnitoj potrošnji, jasno je da zadovoljavanje ljudskih želja nije ništa bliže limitu nego što je to bilo 1930. I to ne samo u ekonomijama gde je siromaštvo sveprisutno i danas, već i u najbogatijim zemljama. Kako gledamo kako da zadovoljimo svoju potrošačku naviku, radno vreme ne da se nije smanjilo, nego se produžilo u mnogim zemljama, a samo malo opalo u nekima.Kako je Kejnz mogao toliko da pogreši? Jednostavno, veoma je potcenio sposobnost tržišta da smisli nova dobra i načine potrošnje.U prekapitalističkom dobu, luksuz je bio ljubomorno ograničen na mali broj izabranih. Kako je došlo do ekonomskog rasta u 17. i 18. veku, posle milenijuma u kojima su prosečna primanja po glavi bila manje od dva dolara dnevno, aspiracije nastajuće srednje klase da i ona uživa dobra boljeg kvaliteta su viđena kao pretnja poretku.Sumptuarni zakoni (od sumptuariae leges, zakoni koji imaju za cilj regulisanje potrošnje, prim. prev.), kakav je bio edikt Luja XIII koji je zabranjivao bilo kome osim prinčevima i plemstvu da nosi zlatni vez i čipku, postali su veoma rašireni, a filozofi kao Žan-Žak Ruso su se zgražali nad urbanom potrebom za kapricioznim predmetima od male koristi, za koje je on smislio termin colifichet.Ingenioznost kapitalizma ležala je u transformisanju tih aspiracija u poslovne prilike. Kako je zabrana potrošnje kolabirala, put do bogatstva se sastojao u obezbeđenju sve delikatnijih proizvoda sve većem delu populacije, umesto povlađivanja samo eliti. Premda mogu postojati granice u tome koliko dobara svako od nas može da konzumira, nema očiglednih granica njihovom kvalitetu i karakteristikama. Rezultat toga je trka bez kraja, u kojoj se snabdevači, takmičući se međusobno, upinju da pronađu i iskoriste nove izvore volje da se plati.Neograničena je, takođe, sposobnost kapitalizma da smisli nove načine distribucije koji povećavaju efikasnost kojom se troši, tj. smanjuju vreme i napor potreban po jedinici potrošnje. Od razvoja pakovanja, brendiranja i oglašavanja u 19. veku, pa do otkrića samoposluge 1916. godine od strane američkog preduzimača Klarens Sondersa sa njegovim „Pigli Vigli“ lancem, istorija kapitalizma se sastoji u sve većem olakšavanju pristupa dobrima i finansijama. Kupovina putem Interneta je najnovija u listi tih inovacija, koja se oslanja na usađene instinkte lovaca-sakupljača, pritom bez rizika da postanemo ukusan obrok za divlje zveri.U isto to vreme, porast veličine tržišta, koje je sada globalnih razmera za proizvode i usluge koji se mogu nabaviti preko Interneta, vodi ka sve većem izboru proizvoda, pošto dozvoljava snabdevačima veoma diferenciranih proizvoda da povrate svoje troškove od potrošača širom sveta. Rezultat toga je emancipacija ukusa manjina.Karl Marks, koji je Kapital otvorio zapažanjem da „bogatstvo onih društava u kojima preovladava kapitalistički model proizvodnje, predstavlja po sebi jednu veliku akumulaciju dobara“, bio je mnogo pronicljiviji od Kejnza u proceni tog potencijala. Marks je video nastanak masovne potrošnje, kao i neprekidne napore kapitalista da „svojoj robi daju novi šarm i da inspirišu potrošače sa novim potrebama“, kako leže u samoj osnovi „civilizirajućeg momenta“ kapitalizma, pošto su oni inherentno demokratski, univerzalni i neograničeni.Ipak, ta dinamika stvara još oštriji kontrast između neograničenog poboljšanja u snabdevanju privatnim dobrima – onima koje mi konzumiramo individualno – i teškoćama koje karakterišu snabdevanje javnim dobrima.Milton Fridman je najbolje obuhvatio osnovni predikament, kada je rekao da je „velika prednost tržišta u tome što dozvoljava veliku raznovrsnost. To je sistem proporcionalne zastupljenosti. Svaki pojedinac može da glasa za boju kravate koju želi i da je i dobije; ne mora da se bavi time koju boju želi većina pa da se onda, ako je u manjini, potčini.“ Za razliku od toga, „karakteristika aktivnosti kroz političke kanale je da ona podrazumeva i prinuđuje pojedinca na značajan stepen prilagođavanja.“Neizbežno, takva kolektivna aktivnost stvara razočarenje, pošto se prefinjene aspiracije zamenjuju kilavim kompromisima, dok se rezultati, daleko od željenih stanja, rastvaraju u nezadovoljavajućim improvizacijama. Nije neko čudo onda da mi imamo sklonost, kako je to divno formulisao Džon Kenet Galbrajt, ka „privatnom bogatstvu i javnoj bedi“. I činjenica da dobra javna uprava ostaje jedno od najtvrdoglavije nerazmenljivih dobara – pokušajte da uživate švajcarsku javnu administraciju dok živite u Sudanu – znači da se postojeća poboljšanja u tom sektoru šire brzinom glečera, ako i uopšte.Albert Hiršman, ekonomista i istoričar ideja, bio je možda u pravu kada je rekao da „nijedno razočarenje sa jelom od mesa, bez obzira kako da je veliko, ne može da u potpunosti objasni odluku da se postane vegetarijancem“; ali, svakako je razumljivo zašto nas iskustvo sa kolektivnim snabdevanjem pretvara u (ponekad bolno naivne) pristalice privatizacije, tim više što potraga za boljim načinima obezbeđivanja javnih dobara ostaje u domenu neuhvatljivog.Da li ćemo doći do granica potrebe za konzumacijom? Ne, sve dok živimo u tržišnim ekonomijama. Ali, da li će javna dobra zadovoljiti privatne potrebe i očekivanja? Ne, za mog života.Upravo ta tenzija, između privatnog dinamizma i javne inercije, nastaviće da određuje naše živote na načine koje Kejnz nije mogao ni da zamisli.

[Budja]

Na više puta dotaknutu temu "konzumerizma" i s tim asociranog filozofiranja (doduše, više razrađenog na nekim drugim forumima i blogovima), nađoh tekst koji mi se učini zanimljivim. Preveo sam ga za potrebe šireg auditorijuma, moguće su greške u ekonomskoj terminologiji, ipak sam samo 1 MBA-dropout, a (agro-)ekonomske predmete sam učio još kod drugova marksista. ;-)---

OK clanak.Naime, dok svakako postoji saturacija u potrosnji jednog dobra, takva granica ne postoji u kombinaciji razlicitih dobara, kao sto clanak lepo primecuje.Ironija je da povecna potrosnja ne obuhvata samo raznovrsnost u kupovanju materijalnih poklona pred Bozic, vec i mogucnost postrosnje onih dobara koje levicari verovatno smatraju pozeljni - putovanja, filantropija, ucenje jezika, pomoc ugrozenim zivotinjskim vrstama i sl, pri cemu se vecina od ovih pozeljnih potreba (putovanja, npr.) ne moze smatrati kao posledica drustvenog i fizickog zagadjenja sredine u kojoj zivimo.

[Gandalf]

Upravo ta tenzija, između privatnog dinamizma i javne inercije, nastaviće da određuje naše živote na načine koje Kejnz nije mogao ni da zamisli.

Kejnz je, poput ekonomista 19-tog veka (A. Smit, D. Rikardo, Dz.S. Mil), predvideo period stagnacije. pod time se podrazumeva da ce doci trenutak kada ce dalji ekonomski rast biti onemogucen manjkom raspolozivih resursa.medjutim, Kejnzovo predvidjanje nije bilo pesimisticno. upravo suprotno, period stagnacije ce biti period opsteg materijalnog blagostanja - u kome ce se osnovne ljudske potrebe biti zadovoljene, ljudi ce moci da rade manje, da vise vremena posvete porodici i sebi, da vise putuju... sto ce reci, nema ni potrebe za daljim ekonomskim rastom, vec ce pravo pitanje biti kako na najbolji moguci nacin iskoristiti mogucnosti koje se pruzaju. u principu, ono sto je i Marks predvideo kao ostvarenje dobrog drustva. ili pak, ono sto je JK Galbrajt imao na umu kada je pisao Affluent Society.utopija? u datim okvirima, jeste. visoko takmicarska atmosfera ide u suprotnom pravcu - obzirom da mogucnost za zadovoljavanje osnovnih potreba vec postoji (barem u SAD, UK...), osnovni nacin za rast i bogacenje je promovisanje veceg i viseg nivoa potrosnje. i viseg, i viseg... i porast sektora usluga.problem je sto ne postoji mogucnost dostizanja zadovoljavajuceg nivoa, jer se precka podize svaki put - "in the consumer race, the finishing line always moves faster than the fastest of runners..." Edited November 16, 2009 by Gandalf

[MayDay]

svidja se i meni tekst.nemam komentar osim sto mogu da slegnem ramenima i da se slozim. mozda eventualno da dodam da je sirenje trzista ili povecanje broja trzista (u zavisnosti od definicije trzista) zapravo proizvelo toliki godisnji rast. toliko.

[pt 2.0]

kao neko ko je ekonomiju odbio da studira i, na zgrazanje i zabrinutost mog oca, otisao sasvim drugim putem u zivot (i, narocito, van istog) komentarisem ovaj post.laik i neznalica - c'est moi.

Da li će ikad prestati potreba za sve većom potrošnjom? Džon Mejnard Kejnz je mislio tako. On je to objasnio u svom eseju „Ekonomski izgledi naše unučadi“....Kejnz je, međutim, pogrešio u proceni konsekvenci porasta životnog standarda. Veće bogatstvo, mislio je on, doneće vreme kada će potrebe biti zadovoljene; kada će naše želje za većom potrošnjom stići do svojih granica.Zaključak je bio da kada se sve važne potrebe zadovolje, proizvodnja se može nastaviti sa „četvrtinom napora na koji smo se navikli“. Radna nedelja bi mogla pasti na samo 15 časova, ostavljajući dovoljno vremena „da se proćerdaju sati i dani“.Kako je to samo daleko od današnje realnosti. U vreme kada populacija Australije pokazuje spremnost da se posveti mahnitoj potrošnji, jasno je da zadovoljavanje ljudskih želja nije ništa bliže limitu nego što je to bilo 1930. I to ne samo u ekonomijama gde je siromaštvo sveprisutno i danas, već i u najbogatijim zemljama. Kako gledamo kako da zadovoljimo svoju potrošačku naviku, radno vreme ne da se nije smanjilo, nego se produžilo u mnogim zemljama, a samo malo opalo u nekima.Kako je Kejnz mogao toliko da pogreši? Jednostavno, veoma je potcenio sposobnost tržišta da smisli nova dobra i načine potrošnje.U prekapitalističkom dobu, luksuz je bio ljubomorno ograničen na mali broj izabranih. Kako je došlo do ekonomskog rasta u 17. i 18. veku, posle milenijuma u kojima su prosečna primanja po glavi bila manje od dva dolara dnevno, aspiracije nastajuće srednje klase da i ona uživa dobra boljeg kvaliteta su viđena kao pretnja poretku.Sumptuarni zakoni (od sumptuariae leges, zakoni koji imaju za cilj regulisanje potrošnje, prim. prev.), kakav je bio edikt Luja XIII koji je zabranjivao bilo kome osim prinčevima i plemstvu da nosi zlatni vez i čipku, postali su veoma rašireni, a filozofi kao Žan-Žak Ruso su se zgražali nad urbanom potrebom za kapricioznim predmetima od male koristi, za koje je on smislio termin colifichet.Ingenioznost kapitalizma ležala je u transformisanju tih aspiracija u poslovne prilike. Kako je zabrana potrošnje kolabirala, put do bogatstva se sastojao u obezbeđenju sve delikatnijih proizvoda sve većem delu populacije, umesto povlađivanja samo eliti. Premda mogu postojati granice u tome koliko dobara svako od nas može da konzumira, nema očiglednih granica njihovom kvalitetu i karakteristikama. Rezultat toga je trka bez kraja, u kojoj se snabdevači, takmičući se međusobno, upinju da pronađu i iskoriste nove izvore volje da se plati.

oko radnog vremena i njegove duzine danas - pre svega se mora odgovoriti na pitanje koliki procenat ljudi je zaposlen u proizvodnim delatnostima, a koliki u pruzanju usluga najrazlicitijeg spektra? oko uzroka porasta potrosnje - ne samo da proizvodi danas cesto nisu kvalitetni (u smislu da ne zadovoljavaju kriterijum trajnosti, te se nuzno moraju brzo zamenjivati tj. ponovo kupovati), nego su i neke potrebe vestacki stvorene. i jedno i drugo ide na racun covekovog (slobodnog, zivotnog) vremena. to vreme je vidljivo ogranicen resurs danas. informacije su dostupne, a, nekako, znanja i stvarnih autoriteta u raznim oblastima sve manje. ubio ih copy/paste.

[hazard]

oko uzroka porasta potrosnje - ne samo da proizvodi danas cesto nisu kvalitetni (u smislu da ne zadovoljavaju kriterijum trajnosti, te se nuzno moraju brzo zamenjivati tj. ponovo kupovati),

To se zove planned obsolescence. -_- Medjutim nije uvek slucaj. Ja tako imam neki Pentium od pre 10 godina koji jos uvek savrseno sljaka samo - sta ce mi? Odavno je postao skoro bespotreban za svoju osnovnu funkciju (mogao bi mozda da mi posluzi kao linux server koji bi palio/gasio svetla) ali ne zato sto je nekvalitetan nego zbog opsteg napretka u toj bransi proizvodnje. Isto vazi recimo i za mob. telefone.Onda je s neke strane i to OK - ako si proizvodjac mobilnih i imas model za devojcice od 13 godina, koji znas da ce da ostave kada napune 16 i kada se promeni moda, zasto bi ga pravio da traje 10? Ja npr. svoj mobilni imam duze od 2 godine, nisam ga platio mnogo, ako mi crkne recimo za godinu dana - big deal, za iste ili manje pare cu da kupim bolji.

nego su i neke potrebe vestacki stvorene.

Slazem se skroz da su neke potrebe kroz marketing vestacki stvorene, ali takodje danas postoje neke stvari koje ljudima "trebaju" a koje pre 30 god. nikome nisu padale na pamet. Evo recimo ovaj internet :D niko nas nije terao da se navucemo, dopalo nam se. Eto tako "ne treba" mi ni Google Maps, mogu da se snadjem i sa starom dobrom stampanom kartom, ali mi se ovo prvo vise svidja...

[pt 2.0]

Ja tako imam neki Pentium od pre 10 godina koji jos uvek savrseno sljaka samo - sta ce mi? Odavno je postao skoro bespotreban za svoju osnovnu funkciju (mogao bi mozda da mi posluzi kao linux server koji bi palio/gasio svetla) ali ne zato sto je nekvalitetan nego zbog opsteg napretka u toj bransi proizvodnje. Isto vazi recimo i za mob. telefone.Onda je s neke strane i to OK - ako si proizvodjac mobilnih i imas model za devojcice od 13 godina, koji znas da ce da ostave kada napune 16 i kada se promeni moda, zasto bi ga pravio da traje 10? Ja npr. svoj mobilni imam duze od 2 godine, nisam ga platio mnogo, ako mi crkne recimo za godinu dana - big deal, za iste ili manje pare cu da kupim bolji.

osim sto ostavljanje i modu kreira proizvodjac, a ne devojcica, u pravu si da stvari koje se nece koristiti duze od __________ godina treba praviti da traju duze od isto toliko godina. ja komentarisem uzroke za ovo NECE.sto se tice tvog Pentiuma - pokloni ga nekoj naucnoj ustanovi kojoj desperatli treba klaster racunara za proracune."skoro bespotreban za svoju osnovnu funkciju" - zavisi od toga sta mu je bila osnovna funkcija i koliko je oslonjen na nove softvere i komunikaciju tj razmenu datoteka sa drugim korisnicima (kolegama) koji su presli na "nove verzije". Edited November 17, 2009 by PointTaken

[hazard]

osim sto ostavljanje i modu kreira proizvodjac, a ne devojcica,

Nekad da. Nekad ne. To je zapravo spoj ta dva faktora.

[Shan Jan]

Interesantna tema :) Rekao bih da za dugacko radno vreme krivi prevashodno mi sami a donekle i drzave. Dokle god postoje ljudi koji zele da se nadmecu bice i prekovremenih radnih sati. Isto tako dokle god ima ljudi koji zele da se nadmecu bice i trosenja gomile para na nepotrebne stvari. To jedino drzava uvodjenjem pravila moze da da promeni. Da, npr. ogranici radne sate zakonom a da jacim porezom preusmeri novac sa nabudzenog SUV-a na bolje bolnice ili vec nesto trece.A proizvode cemo delom kupovati onakve kakve zelimo a delom onakve kakve nam kazu da zelimo. I automobili sa garancijom od 7 godina su poceli da se pojavljuju cim je kriza primirisala.

Edited December 23, 2009 by Shan Jan

[Д]

Јединствена глобална економија коју капитализам у садашњем стадијуму природно ствара, ће уједно бити и крај капитализма, а са њим ће наићи и крај конзумеризма. И то је добро (што би рекао Ерејзер).

[Indy]

Uvek pun zanimljivih ideja, Brendan O'Neill... Lako je ne sloziti se (recimo, nisam bas siguran da se do kraja slazem sa njegovim razumevanjem "odrzivosti" i kritikom iste), ali jeste osvezavajuce disonantan. From Genesis to the Enlightenment, mankind was seen as the master of the planet. We have ‘dominion over the fish of the sea, over the birds of the air, and every other living thing that moves on the Earth’, said the Bible. Let’s put ‘nature on the rack’ and ‘extract her secrets’, said Enlightenment thinkers. Now we’re described as a malignant tumour, a ‘serious planetary malady’, in the words of one leading green, and our achievements – industry, cities, skyscrapers – are disparaged as the ‘human footprint’. The goal of environmentalism is to shrink this ‘footprint’, speaking to a view of humans as ultimately destructive and of our breakthroughs as gigantic follies that must be decommissioned. No way. We have not poisoned the planet; we have humanised it. And far from being shrunk, our ‘footprint’ – our 5,000-year project of taming and transforming this wild ball of gas and water – must be expanded further. Every human activity is now judged according to how much carbon it emits. Flying, working, eating, development and even reproducing – people’s decision to create new human life – are measured in ‘tonnes of CO2 emitted’. A baby is another 10 tonnes of carbon a year, we’re told; more fridges in China will add too much CO2 to the atmosphere, it is claimed. But human activity is not reducible to the number of toxins it allegedly creates. The carbon judgment on our daily activities has replaced God’s judgement – except where the God squad at least distinguished between ‘good’ and ‘bad’ activities, under the morality-lite, toxins-obsessed tyranny of original carbon sin, everything is potentially harmful. Stop carbon-calculating our lives, and let us celebrate people’s activities in human terms, recognising them as good, creative, explorative, industrious, or simply as making people happy. Creating plenty – plenty of food, homes and things – was the overarching aim of most human societies. From the toiling Israelites’ vision of a ‘land of milk and honey’ to Socialists such as Sylvia Pankhurst’s dream of ‘a great production that will supply more than all the people can consume’, we recognised that plenty would make us more comfortable and more free, allowing us to spend less time toiling and more time talking, thinking, experimenting, living. Yet in the eco-era, thinkers demonise ‘plenty’ and celebrate ‘enoughism’, to use one green writer’s word: but whose idea of ‘enough’? Economic growth is denounced as polluting, and people’s desire for wealth is redefined as a mental illness: ‘affluenza’. The sin of gluttony has been rehabilitated in pseudo-scientific terms. We should insist that ‘growth is good’ – in fact, it’s essential if we are to satisfy people’s needs, and liberate their time and their minds so that they can realise their desires. The only kind of development bigged up today is ‘sustainable development’. It sounds nice: development is a good thing, and who wants to do things in an unsustainable fashion? Yet the cult of sustainability, of pursuing only small-scale projects that can be sustained into the distant future without too much eco-stress, speaks to a lack of human daring. The idea is that we should only build and create things that can be held together or remade without much effort, and that we should never, ever think of overhauling society, of making industrious leaps forward, of discarding the homes, towns and vehicles we have now in favour of better versions. The demand to do only That Which Can Be Sustained is really a warning against rethinking, reimagining and remaking our world. It’s an intellectual straitjacket for progress. We should wriggle free from it. Progressives once argued that unemployment, poverty and hunger were social problems susceptible to social solutions. Today the orthodoxy is that they are natural or demographic problems springing from humanity’s failure to respect Mother Nature’s limits. Nowhere is this clearer than in the rise of eco-Malthusianism and the notion that the planet is overpopulated by ‘too many mouths to feed’. Society’s failure to create a world fit for people, a world of plenty, is redefined as individuals’ failure to control their reckless fecundity and limit the number of new ‘resource-users’ (formerly known as ‘bundles of joy’). When problems were understood in social terms, the solution was seen as more debate and more progress; when problems are understood in natural terms, the solution is seen as curbs on people’s nature-transgressing behaviour and the use of eco-blackmail to curtail fecundity. Population growth is not the problem – the lack of social imagination is. Serious debate about humanity and its future is continually curtailed. Anyone who questions the science or politics of global warming is written off as a ‘Flat Earther’, a phrase used by Gordon Brown on the eve of Copenhagen. Some label ‘climate change denial’ as a psychological disorder and claim these ‘evil words’ will literally bring about death and destruction. From Torquemada on, censors have always painted their enemies not only as wrong but as morally warped, and their utterances as a threat to the social fabric. The idea of ‘denial’, meanwhile, suggests there is an already established Truth that we must either Accept or Deny – no challenge to it can be tolerated. We should defend scepticism, not because climate sceptics always have something interesting to say, but because every breakthrough in history has sprung from at least a willingness to ask awkward, agitating questions about accepted truths. In the past even Marxists sang the praises of capitalism’s tendency to internationalise production and trade. The ‘rapid improvement of all instruments of production, [and] the immensely facilitated means of communication, draws all, even the most barbarian, nations into civilisation’, wrote Marx and Engels in 1848. Today we have ‘locavores’ – people who only eat food produced within 100 miles of where they live – and green lobby groups deploying the pseudo-science of ‘food miles’ to argue against the CO2-emitting import of foreign foodstuffs. Eco-miserabilists have even invented the category of ‘love miles’ to measure the pollution caused by importing Valentine’s Day flowers from Kenya. This is the resurrection of protectionism in green language, and is causing people in the Third World to lose their jobs and homes. We need more, and more meaningful, links between the North and the South, not fewer. Whether we’re digging for coal or extracting uranium, man’s use of the Earth’s resources to create energy is frowned upon. We’re ‘destroying the planet’, apparently, by draining its fuels. Such panic over allegedly dwindling resources is not based on hard evidence that this stuff is running out, but on a conviction that we shouldn’t really be using it in the first place. Even our use of water is now problematised: green charities talk about our ‘water footprint’ and tell us to live ‘water-neutral lives’. This speaks to a new view of people as merely consumers rather than producers, destroyers rather than creators. The Earth has been relabelled a ‘warehouse of resources’ and our role is apparently to tiptoe through it and borrow only what we really, really need. We should see the creation of energy not as the problem but as the solution, allowing us to power industry, light up whole cities, and improve human existence. All kinds of energy can be explored – even wind and waves – just so long as the principle of expanding energy to meet our needs is accepted first. Our leaders went to Copenhagen hoping to find the sense of historic momentum that is sorely lacking in everyday politics. Unable to inspire voters with anything like a grand vision of a future Good Life, they instead play at ‘making history’, depicting themselves as the defenders of basic existence from the coming eco-Armageddon. Yet rather than resolving the crisis of political vision, Copenhagen exposed it: on one side our leaders expressed disappointment with we the public’s lack of ‘urgency and drive and animation’ about climate change (in David Miliband’s words), and on the other side everyday people sensibly switched off, seeing Copenhagen as a waste of time and telling pollsters that they don’t think climate change is the biggest problem facing the world. Today’s democratic deficit, the gulf between the rulers and the ruled, will not be fixed by the displacement activity of pseudo-historic international conferences – we need openness, honesty and debate. In the past many thought there was a white, hairy being in the clouds who was judging our behaviour. Today many believe that another white, hairy being – the polar bear – is a barometer of human hubris. Everything we do is measured according to its alleged impact on the ice floes, polar-bear habitats, and other natural phenomena. This represents the creation of a new, backward morality, one which seeks to control human behaviour and lower humanity’s horizons through mythical tales of our eco-destructiveness; the idea of limits, harm and polar-bear vulnerability are used to hector and cow the public. We need to rediscover a sense of human morality, of judging our behaviour in its own terms rather than the terms set by miserabilist misanthropes and cynically externalised as Concern For Polar Bears. When it comes to political decision-making, progress and development, only one question should ever be asked: will it or will it not benefit humankind?

[hazard]

Boze kakav skup promasenih poenti.

[Indy]

Boze kakav skup promasenih poenti.

Pa, dobro, nemoj da si toliko skrt na recima, daj makar neku od njih koja ti je onako vise zasmetala... Mislim, cisto ako ce da se zapati neka kao diskusija;)

[bup]

Dosta slabo argumentovanih a čudnih stavova. On je humanista i idealista koliko uspevam da shvatim iz ovih tačaka. Veruje da će se stvari rešiti same od sebe, bez svesne intervencije. Zelenaši su naporni, ali im se mora priznati stvaranje svesti u javnosti o čovekovom uticaju na okolinu gomilanjem, konzumerizmom i bahatošću. Percepcija tog uticaja je ono u čemu se ljudi razlikuju. Tree huggers kažu da je on poguban. Ovaj lik priznaje da uticaj postoji, ali da postoji viši cilj, zbog kojeg je konzumerizam opravdan. Ja taj njegov viši cilj ne shvatam, deluje mi kao da je hteo samo da bude antiprotivan i dobije publicitet. Neće se ništa promeniti dekretima, to je svima izgleda jasno. Stvari će se na globalnijem nivou menjati kada države počnu da gube više novca zbog lečenja obolelih od bolesti vezanih za zagađenje, izgube deo teritorije zbog dizanja nivoa mora, izgube profit zbog manjeg ulova ribe, ili nešto silčno. Problem je izgleda što se sve to dešava postepeno, neprimetno, pa se kao živa žaba nesvesno polako kuvamo. Šteta što ne naiđe neka kataklizma, u toj sekundi pre crkavanja svi bismo znali šta je trebalo da radimo sve ove godine. :)Slično i sa ekonomske strane, postepeno svi postajemo frustriraniji i upregnutiji u mašinu, ne primećujemo pogoršanje tokom vremena. Zvuči banalno kada to napišem, ali je tako, granicu, ako postoji, ćemo otkriti kada do nje dođemo, a tada neće biti povratka nazad. Zato je izgleda bolje da se okrenemo i krenemo u drugu stranu, ali ni to ništa ne garantuje.

[Gonzo]

Ovaj lik priznaje da uticaj postoji, ali da postoji viši cilj, zbog kojeg je konzumerizam opravdan. Ja taj njegov viši cilj ne shvatam, deluje mi kao da je hteo samo da bude antiprotivan i dobije publicitet. Neće se ništa promeniti dekretima, to je svima izgleda jasno. Stvari će se na globalnijem nivou menjati kada države počnu da gube više novca zbog lečenja obolelih od bolesti vezanih za zagađenje, izgube deo teritorije zbog dizanja nivoa mora, izgube profit zbog manjeg ulova ribe, ili nešto silčno.

mislim da mu je poanta unekoliko drugačija, sputavanje razvoja nam ne garantuje da će se stvari vratiti u normalu, a s druge strane možda spreči nekakav budući spasonosni breaktrough, do koga se može doći samo nesmanjenim tempom razvoja. ne znam, po meni je bilo kakvo zaustavljanje ili usporavanje evolutivnog točka opasnije od svih nusproizvoda koje proizvodi ljudska mašinerija. pa šta i ako razjebemo ovu planetu, u međuvremenu možda uznapredujemo do nivoa da možemo da kolonizujemo neku drugu kamenčinu u svemiru. Edited January 14, 2010 by Gonzo