Izlozbe

[slepa živana]

8372 Nisu došliGOVOR FERALOVA UREDNIKA PREDRAGA LUCIĆA NA OTVARANJU IZLOžBE RADOVA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH UMJETNIKA U SJEĆANJE NA žRTVE SREBRENIČKOG POKOLJA, POSTAVLJENOJ U SPLITSKOJ PALAČI MILESIOva izložba pokazuje da je priču o zločinu u Srebrenici moguće ispričati jezikom umjetnosti, i to tako da se priči ne oduzme ni zrno istine. I da pravo na pričanje te priče imaju ljudi koji su svjesni da su srebrenički pokolj preživjeli pukim slučajem. Ljudi koji su svjesni da bi u slučaju da su rođeni u Bratuncu ili Konjević Polju svejedno, 1923. ili 1979. svejedno, da su dobili ime Nermin ili Sead svejedno, bili kažnjeni za taj grijeh rođenja. A ako umjetnost neće govoriti o smrtnoj kazni za grijeh rođenja, o čemu će govoriti? I tko će o tome govoriti, bez zadrške i bez kalkulacije, ako ne umjetnost?U travnju 1945. Jorge Semprun sa skupinom preživjelih logoraša u netom oslobođenom Buchenwaldu čeka povratak u stvarnost drugačiju od one logorske. Čeka povratak u ono što se zove životom izvan žice koja okružuje tvornicu smrti.Semprun i njegovi logorski drugovi strepe od tog povratka. Jer već na licima savezničkih vojnika koji su oslobodili Buchenwald čitaju nerazumijevanje. Vojnici izbjegavaju poglede logoraša. Semprun shvaća i zašto. Shvaća da on zapravo nije nadživio smrt, da je nije izbjegao, da joj nije umaknuo. Shvaća da je prošao kroz smrt, s kraja na kraj, da je prešao njezine staze, izgubio se na njima i da ga ti vojnici gledaju kao da je još uvijek izgubljen na tim stazama, i da ne vjeruju da se može ustati iz mrtvih. Ispričati smrt Jorge Semprun i njegovi logorski drugovi pitaju se kako ljudima izvan tog labirinta smrti ispričati što su proživjeli i da li će ih itko htjeti slušati. Priče, kažu, trebaju biti dobro ispričane. što znači to dobro ispričane? To znači ispričati tako da ih se shvati. A to neće ići bez dovoljno umijeća da te priče postanu umjetnost. Večeras, dvanaest i pol godina nakon masovnog zločina, zločina genocida što ga je srpska vojska počinila nad zarobljenim Bošnjacima u Srebrenici, mi smo ovdje u Splitu suočeni s nečim što se - osim krikom srebreničkih majki, kako je to kazala kolegica Sena Kulenović - može nazvati i istinskom umjetnošću sjećanja. Sjećanja na 8372 i više ljudi koji nisu došli, koji su pobijeni na stratištima oko Srebrenice, a čija priča mora biti ispričana. Tko ima pravo ispričati tu priču? I je li moguće da je ispriča onaj tko nije ustao iz mrtvih? Onaj tko tog 11. srpnja 1995. nije bio u Potočarima i gledao kako pripadnici međunarodnih mirovnih snaga iz nizozemskog bataljuna prepuštaju toliko Ahmeta, toliko Adnana, toliko Faruka, toliko Idriza, toliko toliko toliko ljudi na nemilost ubojicama pod zapovjedništvom Ratka Mladića? Ovo što večeras vidimo pokazuje da je tu priču moguće ispričati jezikom umjetnosti, i to tako da se priči ne oduzme ni zrno istine. I da pravo na pričanje te priče imaju ljudi koji su svjesni da su srebrenički pokolj preživjeli pukim slučajem. Ljudi koji su svjesni da bi u slučaju da su rođeni u Bratuncu ili Konjević Polju svejedno, 1923. ili 1979. svejedno, da su dobili ime Nermin ili Sead svejedno, bili kažnjeni za taj grijeh rođenja. A ako umjetnost neće govoriti o smrtnoj kazni za grijeh rođenja, o čemu će govoriti? I tko će o tome govoriti, bez zadrške i bez kalkulacije, ako ne umjetnost? Možda nekoga iritira što sam toliko zapeo za umjetnost, pa umjetnost. Ali ja tu umjetnost pa umjetnost naglašavam pa naglašavam zato što me nije toliko morilo pitanje kako je moguća poezija nakon Auschwitza koliko ono kako je nakon Auschwitza moguća Srebrenica. A i zato što je govor i juristike i politike i loše publicistike, i nakon Auschwitza i nakon Srebrenice, počesto bio uvredljiv za žrtve, svodio ih na puku brojku, po mogućnosti okruglu, među čijim nulama zapravo nije bilo mjesta ni za Davida ni za Rebeku, ni za Mensura ni za Mehu koji nisu došli, ni za Zejnu ni za Rabiju koje ih nisu dočekale. Da nije ovakve umjetnosti s kakvom smo suočeni večeras, umjetnosti kojoj nije do artizma nego do čovjeka, tko bi od nas pomislio na njih 8372 koji nisu došli? Ne mislim, da se razumijemo, da ovdje postoji itko tko se ponekad ne sjeti Srebrenice, tko ne osjeti sućut, tugu i bijes zbog zločina koji je ostao i nekažnjen i neshvaćen. Ne mislim da ovdje postoji itko koga može mimoići pitanje je li uopće moguće i na koji način govoriti o stradanjima ovih 8372 ljudi. Jer i mi smo, ma koliko daleko od Srebrenice bili tog srpnja 1995., svjedoci vremena u kojemu se pokolj dogodio. I kao svjedoci želimo svjedočiti o tom vremenu. Ili možda zaboraviti da smo preživjeli. I da neki nisu preživjeli. Zaborav ubijaAndrej Đerković nam, međutim, ovdje svojom kutijom bijele "Drine" kaže da zaborav ubija. I one čija su imena ovdje ispisana. I one koji misle da ih to što ne čitaju štiti od mogućnosti da budu pročitani. Pa makar za zaboravom čeznuli kao za cigaretom. Ako mislite da to nije umjetnost nego samo nezgodna dosjetka, pokušajte zaboraviti. Umjetnost nas u svojim začudnijim oblicima katkad uspijeva izbaciti iz našeg uobičajenog načina viđenja ili čitanja stvarnosti. To se u ranijim postavima ove izložbe moglo vidjeti i na Đerkovićevoj listi onih koji nisu došli, ispisanoj većini od nas nerazumljivim Brailleovim pismom. Đerkovićev "Missing" nažalost nije ovdje, ali da jest, imali biste specifično iskustvo čitanja zatvorenih očiju, ali otvorena srca i uma. Možda bi vas takav pokušaj čitanja doveo i do pitanja: "Kako se ja, ono, zovem? Je li i moje ime sastavljeno od ovih istih, meni nepoznatih slova?" Ovaj krevet prekriven posteljinom, na kojoj su također ispisana imena onih koji nisu došli, Gordana Anđelić-Galić namjenjuje počiniteljima zločina. Svakoga od osuđenih za srebrenički pokolj čeka njegov komplet posteljine i autorica mu ga je spremna isporučiti. Ali njih je za sada toliko malo da nas ova pusta zatvorska postelja upozorava da ni mi ne možemo mirno spavati. Ako se uopće želimo probuditi. Majicu s Kipom slobode u kojoj je ubijena žrtva s forenzičkom oznakom 125 I-, a koju su plakatirali Anur&Ajna, možemo čitati kao Deklaraciju nezavisnosti. Nezavisnosti simbola od njegova stvarnog značenja. Jer da se simbol nije pozdravio sa svojim značenjem, zar bi bilo slobodno počiniti zločin nad čovjekom u ovoj majici? Fotografije Tarika Samaraha gledaju nas s ovih zidova onako kako čovjeka znaju gledati slike prodornije od ljudskoga pogleda. Bile su izložene i u nizozemskom parlamentu, ali odmah po postavljanju i uklonjene, jer tankoćutni parlamentarci nisu mogli izdržati njihov pogled. Te fotografije koje tako neumoljivo gledaju iznijele su srebreničku istinu i na ulice Beograda i ostalih gradova u Srbiji. Netko bi stoga te ogromne plakate s Tarikovim fotografijama možda nazvao umjetnošću provokacije. Ja bih radije rekao da je to umjetnost vokacije, umjetnost poziva da se zlo prepozna i da se kao takvo i tretira. Na ponekom bi plakatu osvanula poruka "Biće repriza!", ali nadajmo se da se bar netko, vidjevši te plakate Samarahove fotografije, posramio i zbog zločinaca i zbog osporavatelja zločina i zbog onih koji na stadione i dan danas dolaze s transparentima "Nož ? žica ? Srebrenica" i s pjesmom "Mirno spavaj, Fato, sve ti je zaklato, samo Mujo nije, visi kraj kapije". I za kraj, riječ-dvije o umjetničkom činu šejle Kamerić koja je pod grafit pronađen u Potočarima, gdje je neki nizozemski vojnik definirao bosanske djevojke kao nešto bezubo, brkato i smrdljivo, stavila svoj portret. To je čin beskompromisnog suočavanja s prostaklukom koji omogućuje da se dogodi zločin ravan srebreničkom, jer zločin je zapravo krajnji izraz estetike prostaštva. Ne znam što će vama značiti ova izložba čiji je postav osmislio Nedžad Hrelja, a sve koordinirala Sena Kulenović, ne znam s kakvim ćete mislima i osjećajima poći kući ili na neko piće, kakvi ćete se vratiti u ovaj život izvan. Ja bih volio da mogu snagom ovih ljudi, pred čijim radovima ovdje stojimo, pogledati u zjenicu zla i izdržati taj pogled. I u zjenicu dobra, također. Potreba ljudskosti Volio bih da nešto mogu promijeniti, pa makar po cijenu da ispadnem smiješan, dok hodam uokolo i - nakon svih naših povijesnih da ne nabrajam čega - govorim da u škole treba uvesti predmet "Zaštita ratnih zarobljenika" i djecu učiti da zarobljenog - jer bit će, nažalost, još i ratova i u njima zarobljenih - da zarobljenog pitaju je li gladan, je li žedan, treba li mu što, kako mu mogu pomoći... Volio bih da znam da zbog nekog tako odgojenog barem jedan čovjek nije završio na ovoj listi. Da je barem jedan čovjek došao. Da će barem jedan čovjek jednom doći. Oprostite što sam vam oduzeo ovoliko vremena. Znam, nije vam bilo lako slušati me. I znam da uopće nije lako biti ovdje, da nije lako biti čovjek suočen s ovakvom istinom. Ali to da budemo ljudi nije, kao što se to obično kaže, naša dužnost. Uvjeren sam da je to naša potreba, potreba koje na ovom mjestu, pred ovim slikama i pred ova 8372 imena 8372 čovjeka, postajemo svjesniji.

[Kelt]

“Vintage Lovelies” Mihaela MilunovićaIzložba Mihaela Milunovića, pod nazivom “Vintage Lovelies” biće otvorena večeras u beogradskoj New Moment Galeriji Ideja, a trajaće do 10. aprila. Reč je o citatima specifičnog fotografskog žanra - erotskoj fotografiji iz perioda između dva svetska rata.Naime, u doba ekonomske krize, uoči Drugog svetskog rata, erotska fotografija je bila aktuelna u andergraund krugovima kao neizostavni deo lajfstajla avangardne intelektualne i umetničke elite, uživaoca seksy knjiga. Radovi Mihaela Milunovića deo su brojnih kolekcija - Siemens, Moet Chandonne, Telenor… Jedan je od prvih umetnika sa ovog prostora koji je početkom veka uvršten u kolekciju MUMOK - muzeja savremene umetnosti u Beču, a nalazi se i u kolekcijama muzeja u Napulju, MSU u Beogradu i mnogim drugim. Mihael Milunović već 11 godina živi i radi u Parizu, gde je stekao veliko priznanje u najvišim kulturnim krugovima.New Moment galerija će upravo radove iz serije “Vintage Lovelies” ekskluzivno prezentovati na predstojećem sajmu umetnosti u Beču.sa bloga

[luba]

mirko ilic greatest hits lps&cdsmagacin, od 12.4 do 19.4

[Caligula]

mirko ilic greatest hits lps&cdsmagacin, od 12.4 do 19.4

Ima li magacin sajt? Ja ne nadjoh

[mustang]

REX14 - 21. novembar, 12:00 - 20:00NIžE NEGO LJUDSKI - izložba Tajane šiždrak, Nemanje Popovića i Radovana Nastićaotvaranje izložbe u petak, 14. novembra, 20:00Izložba NIžE NEGO LJUDSKI predstavlja kritiku vulgarne stvarnosti kojom smo okruženi, i koliko je zapravo reč ''vulgarno'' izgubila smisao u svetu bez empatije, svetu koji ne poznaje poštovanje, želju za saznanjem i elementarnom kulturom. Možda je jedini način borbe verbalno-likovna agresija, ili što reče junak našeg odrastanja Travis Bickle: ''All the animals come out at night - whores, skunk pussies, buggers, queens, fairies, dopers, junkies, sick, venal. Someday a real rain will come and wash all this scum off the streets.''O umetnicima:Tajana šiždrak (1979, Zagreb), završila školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu na odjelu slikarstvo 1997. Nakon toga je upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu grafički smjer te diplomirala u klasi profesora Ante Kuduza 2005. Učestvovala je na nekoliko grupnih izložbi. Vodila je likovnu radionicu 2004./2005. u dečjem vrtiću šuma Striborova, 2006. - 2008. vodi lutkarsku radionicu "Osmijeh" u Centru za kulturu i obrazovanje Susedgrad. Sarađivala na scenografiji predstave Hrvatskog narodnog kazališta ?Copelia". Vodila je likovnu radionicu 2007. u dječjem kampu Eklata na otoku Obonjanu. Dobila je pohvalu ALU 2002.Nemanja Popović (1982, Zrenjanin), diplomirao na Akademiji lepih umetnosti, likovni odsek, smer slikarstvo, u klasi profesora, akademika Dušana Otaševića,Polaznik Press RADIOnice Radio Kojota, zatim postaje autor emisije "Stvaralačko samoubistvo"- emisije posvećena alternativnoj umetničkoj sceni, 2002-2003.Na edukaciji iz integrativne art-psihoterapije, kod prof. Snežane Milenković, od 2006. Trenutno volonter-pripravnik u Narodnom muzeju, Zrenjanin, od decembra 2007. Učestvovao u nekoliko grupnih izložbi i preformansa.Radovan Nastić (1975, Beograd), po zanimanju stolar i nesvršeni antropolog.Od 1995. do 2005. radi na radiju B92 kao voditelj, lutajući reporter, saradnik redakcije za kulturu i član RITMA HERCA ALL STARS. Nakon dvogodišnje pauze, početkom 2007. postaje saradnik emisije SPORTSKI RITAM SRCA, zahvaljujući pozivu Uroša Djurića. Do sada objavio tri knige : BENSEDIN, ...I NAPRAVIM SE DA JE SVE U REDU, REJČEL, LJUBAVNA PRIČA . Učesnik strip antologije BALKAN TWILIGHT. Voditelj je dve emisije na radiju B92.

[transcending]

bio na otvaranju ovog novosadskog salona, tema - telo. bilo nekih zanimljivih radova [pobednik među manje zanimljivim]. posle otišao i do zlatnog oka, tamo ništa posebno. kasnije me mrzelo da obilazim ostala mesta :)

Edited November 15, 2008 by transcending

[DarkAttraktor]

hriste, majko i svi sveti kakvo je politicki koretno dno bio ovogodisnji okt. salon.

[Hermetico]

hriste, majko i svi sveti kakvo je politicki koretno dno bio ovogodisnji okt. salon.

Hehe, mene vodali ortaci, i nema ništa nigde pametno(kao i svake godine), a bio sam na žurci dan pre i dan pre toga, i oni su posedali da gledaju neku projekciju. Ja sam pokušao da gledam, uspeo da gledam ali ne i da vidim bilo šta u tome što gledam... Onda sam se lepo zabio na pod uza zid, pozadi, leeepo odspavao tih 45 minuta, skoncentrisano, i bio kao nov posle toga. Tako da je ta projekcija bila jako dobra, ovako ili onako...Ja sad imam izložbu u "Fleki", evo podataka, pejstovao sam PR-ovkin prikaz...IZLOZBA DIGITAL PRINTOVA NA AKADEMIJIDIGITAL STREET BY HERMETICODigiprintovi, radjeni u tehnici vektorske grafike, jesu presek desetogodisnjeg umetnikovog stvaralastva, od '97. do '07. godine, a predocavaju svojevrstan, kontinuiran omaz neretko marginalizovanoj street kulturi, logicno i hotimicno smestenoj u novu, rastucu dimenziju bivstvovanja.Posetioci Akademije bice u prilici da pogledaju Hermeticovu postavku svim danima, izuzev nedeljom, u terminu od 16h do 00h, do kraja meseca novembra.Iz kataloga izlozbe Digital Street:Cyberspace nam je dao mogucnost da redefinisemo nacin zivota, kao i kulturu, i umetnost, kada je konvencionalna odavno, vecim delom, bila neupotrebljiva. Uskoro smo izgradili tamo i svoje naseobine, online community je postao nas drugi zivotni prostor, a avatar nase drugo ja. Kreativan izraz pronasao je novo mesto za zivot, nova pravila i oblike postojanja i stvaranja, kontrole, kritike, vaspitanja i pismenosti, kao i nove autore i publiku.Izlozeni radovi i ja smo ziveli pre svega tamo i na taj nacin, u tim i takvim zajednicama. Oni su mi bili relevantno i pouzdano sredstvo predstavljanja i komunikacije, kao sto su nebrojeni radovi drugih ljudi, vizuelni ili neki drugi, bili njihovo sredstvo komunikacije sa mnom. Duge chat rasprave i razmisljanja i e-mail prepiska bili su logican i neprocenjivo koristan nastavak. Kao i u bilo kom drugom delu stvarnosti...Kada sam se zapitao sta je, zapravo, to sto svi mi radimo, toliko neobicno uspesno se boreci protiv sopstvene otudjenosti, crtajuci jedni drugima znakove da nismo sami, i ostavljajuci putokaze za prepoznavanje i pronalazenje, video sam u tome veliku slicnost sa ulicnim zivotom i umetnoscu.U tim anarhicnim komunama takodje vladaju posebna i precutna pravila ponasanja i autonomni kriterijumi kvaliteta. Autoritet se stice vernoscu zajednici i postovanjem pravila, dokazivanjem sopstvenog online vaspitanja i kreativnosti. Imajuci to u vidu, Digital Street art mi se nametnuo kao sasvim precizan i logican naziv.Uzimajuci u obzir da je ulicna umetnost u 20. veku dozivela svoju afirmaciju, online umetnost je njen direktni potomak i kao takva zasluzuje da bude priznata. Sredstva i tehnike se razlikuju, ali autenticna emocija - koja je u neposrednoj vezi sa urbanom realnoscu i iz nje crpi svoje sokove - ostala je nekompromitovana i ocuvana u svom najizvornijem obliku...od pecinskih crteza do digital streeta.Hermeticohttp://hermetico.deviantart.com/?offset=0 Ovde možete da pogledate šta ja radim, ovako, uopšte, sve što crtam i slikam. Izložena je samo jedna stilska celina, ti digitali iz Illustratora neki. Ma šta vam ja prepričavam, dođite i vidite... Edited November 17, 2008 by Hermetico

[Pixie]

Ko ima vremena i volje, i koga zanima, eto... :)

Ja imam volje, ali i mali problem vremensko-prostorne prirode. Neko (onlajn?) mesto gde bi to i nesto kasnije moglo da se vidi?

[Hermetico]

Ja imam volje, ali i mali problem vremensko-prostorne prirode. Neko (onlajn?) mesto gde bi to i nesto kasnije moglo da se vidi?

Pa imaš taj link za deviant. Imaš tamo preko 150 ovako-onakvih radova. A tekst ima veze sa svima nima, svi su oni živeli strogo online, nisu izlagani nikad do sad(sem na onom nekom skupu alterglobalista u Barseloni 2005, al' ja sam tad bio u civilnoj i nisu me pustili, grrr). Ma samo otvori i pogledaj, brate, to ti je najbolja izložba. Mada kad otprintaš sliku na metar x metar ipo, ipak je to sasvim druga priča, ali ako ne možeš da stigneš, gledaj ovde, šta... I ja ne mogu da kupim stripove pa ih čitam s kompa, i uživam... Takvo je vreme, instant... Edited November 17, 2008 by Hermetico

[Nesh]

Dela Salvadora Dalija u NišuAutor: Tanjug | Foto:Reuters | 22.05.2009. - 22:48 Galerija savremenih likovnih umetnosti u Nišu organizovaće polovinom narednog meseca izložbu dela španskog slikara, skulptora i pisca Salvadora Dalija (1904-1989), rečeno je u toj ustanovi. Izložba će biti otvorena 16. juna u izložbenom paviljonu u Tvrđavi, pod nazivom "Dali i magija ilustracije", na kojoj će biti izložene grafike, skulpture i jedna knjiga sa potpisom slavnog španskog umetnika koga nazivaju i "velikim majstorom nadrealizma". Ljubitelji umetnosti će moći da vide ukupno 18 dela ovog umetnika prvi put u Nišu, rekla je direktor Galerije savremenih likovnih umetnosti Dragica Chirić-Spasojević i napomenula da su u toku ugovaranja detalja oko organizacije izložbe. U toj ustanovi očekuju veliko interesovanje ljubitelja umetnosti, ne samo iz Niša i okoline, veći i iz zemalja u okruženju. Galerija izložbu dela Salvadora Dalija, koja će trajati do 30. juna, organizuje u saradnji sa španskim Kulturnim centrom "Servantes" iz Beograda.

[BraveMargot]

tek sad vidim koliko dugo niko nije pisao utiske sa izlozbi.Letos sam bila u Mancesteru na izlozbi Marina Abramovic Presents (link), bilo je bas zanimljivo posebno sto sam pre izlozbe bila na simpozijumu gde su kuratori razgovarali o posebnoj vrednosti dugotrajnog performansa kao umetnicke forme. Izlozba je inace bila neverovatno izhajpovana cak dotle da su novine pisale da ucesnici potpisuju ugovor da nece otici pre kraja izlozbe, da ih Marina driluje o tome kao treba doziveti izlozbu, da je galerija ispraznjena samo zbog te izlozbe, sto je naravno bilo potpuno netacno. Meni su se mnogi od radova vrlo vrlo dopali - nikada prethodno nisam imala priliku da posmatram kvalitetne performanse i moram reci da za razliku od ostatka konceptualne umetnosti koja deluje distancirano i hladno cak i kad valja, performans ukljucuje neposrednost i neobican osecaj ukljucenosti u dogadjaj makar samo kroz to sto smo svi prisutni u istom prostoru. Najvise mi se svideo Alaster MekLenan i njegove svinjske glave, grane, cipele i papirici s porukama; zatim i Kira O'Rajli koja je 3 sata padala niz stepenice.

Edited September 14, 2009 by BraveMargot

[Caligula]

Performans se moze shvatiti kao vrsta pozorista u kojem su glumci i publika na bini.Meni licno performans nikada nije bio preterano zanimljiv, naprotiv - iskreno, voleo bih da bar na trenutak tu odbojnost prema tom... hm... usiljenom konceptu prevazidjem pa shvatim vrednost performansa - jer, ocigledno je da mnogim ljudima performans vredi.Voleo bih da znam - ako mozes da opises - sta ti se tacno svidelo kod Alistera i sta si osetila (nemir, bes, gadjenje, uzbudjenje, srecu, smirenost?) - i ako mozes objasnis da li su tvoja osecanja zavisila od njegove ili tvoje artikulacije?Ovo poslednje pitanje (bold) me najvise zbunjuje kod konceptualne umetnosti.

Edited September 16, 2009 by CowBoy

[king_mob]

Izložba Političke prakse (post)jugoslovenske umetnosti: RETROSPEKTIVA 01 bavi se istraživanjem kulturnog nasleđa socijalističke Jugoslavije kroz specifične primere i konkretnu analizu umetničkih praksi unutar institucionalnih, političkih i društvenih konteksta u kojima su se formirale. Primarni fokus ove izložbe su kritičke prakse u kojima se umetnički gest preklapa sa društvenim aktivizmom, društveno-političkom teorijom i strategijama samo-organizovanja. Uspostavljajući istorijsku sekvencu partizanska umetnost – socijalistički modernizam – nove umetničke prakse – savremena umetnost, izložba razmatra koncepte političkih praksi umetnosti i načine na koje ih možemo primeniti danas. Ovoj istorijskoj sekvenci se prilazi kroz specifične tematske ili problemske fokuse, dokumentarno-istraživački pristup izlaganju i studije slučajeva. Izložba je nastala u saradnji grupe nezavisnih organizacija, kolektiva i pojedinaca koji deluju u prostoru bivše Jugoslavije i čiji je rad vezan za jugoslovensko nasleđe.Političke prakse (post)jugoslovenske umetnosti: RETROSPEKTIVA 01 sastoji se iz devet poglavlja: Kako misliti partizansku umetnost (Miklavž Komelj, Lidija Radojević, Tanja Velagić, Jože Barši), Didaktička izložba (WHW, Zagreb), Vojin Bakić (WHW, Zagreb), Čim ujutro otvorim oči, vidim film (Ana Janevski, Varšava), TV Galerija (SCCA/pro.ba, Sarajevo; kuda.org, Novi Sad; WHW, Zagreb), Trajni čas umetnosti (kuda.org, Novi Sad), Izvađeni iz gomile (DeLVe, Zagreb), Dva vremena jednog zida: Slučaj SKC-a 1970-ih godina (Prelom kolektiv, Beograd), Kunsthistorisches Mausoleum.Priređivači ovih celina pripadaju generaciji kustosa-istraživača, koja pokazuje izrazito interesovanje za umetničko nasleđe socijalističke Jugoslavije i koja aktivno deluje kako na lokalnoj, tako i na internacionalnoj umetničkoj sceni: članice kustoskog kolektiva WHW(Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić, Sabina Sabolović) iz Zagreba su umetničke direktorke ovogodišnjeg, 11. Istanbulskog bijenala, izložba Čim ujutro otvorim oči, vidim film Ane Janevski, proglašena je u magazinima Frieze i Artforum jednom od deset najboljih u 2008. godini, članice DeLVe instituta, Ivana Bago i Antonia Majača, kustoskinje su ovogodišnje izložbe savremene umetnosti “SpaPort” u Banja Luci, dok suPrelom kolektiv i Kuda.org prezentovali svoja istraživanja u više prilika u regionu i u inostranstvu.Takođe, na ovoj izložbi je prikazana i grupa savremenih umetničkih radova koji tematski i metodološki korespondiraju sa navedenim poglavljima izložbe. Učestvuju: David Maljković, Hito Steyerl, Darinka Pop-Mitić, Igor Grubić, Chto Delat (u saradnji sa Renom Raedle i Vladanom Jeremićem), Tanja Lažetić i Dejan Habicht.---U okviru izložbe, 30. novembra 2009. će biti održana konferencija, s početkom u 11.30 časova, kao i niz drugih edukativno-diskusionih programa čiji će sadržaji biti objavljivani tokom trajanja izložbe.Konferencija, 30. novembar, Muzej istorije Jugoslavije – Muzej 25. Maj, Botićeva 611.30-12.00 Uvodna reč: Prelom kolektiv (Jelena Vesić, Dušan Grlja)12.00-12.30 Predstavljanje projekta Vojin Bakić i Didaktička izložba WHW (Nataša Ilić, Sabina Sabolović, Dejan Kršić)12.30-13.30 Miklavž Komelj: Kako misliti partizansku umetnost?, predavanje i diskusija u prostoru izložbe (ovaj segment diskusije se snima i priključuje postavci izložbe)13.30-14.30 Pauza za ručak (kafa, čaj, sokovi, sendviči, voće)14.30 -15.00 Predstavljanje projekta Čim ujutro otvorim oči, vidim film, Ana Janevski15.00-15.30 Predstavljanje projekta Trajni čas umetnosti, kuda.org (Zoran Pantelić)15.30-16.00 Predstavljanje projekta Dva vremena jednog zida: Slučaj SKC-a sedamdesetih, Prelom kolektiv (Jelena Vesić, Dušan Grlja)16.00-17.00 Diskusija sa publikom oko predstavljenih istraživanja i umetničkih radova(Učestvuju svi prisutni kustosi istraživači i umetnici)17.00-17.30 Pauza17.30-18.30 Podroom - Teorijski performans u izvođenju zagrebačkog kolektiva BADco. u saradnji s Institutom za trajanje, mjesto i varijable (DeLVe, Antonija Majača i Ivana Bago), učesnicima izložbe i publikom (ovaj kolektivni performans se snima i priključuje postavci izložbe) Edited November 28, 2009 by king_mob

[DarkAttraktor]

WHW, Prelom, Dejan Krsic ?.. naprosto sjajno. Vrlo rado cu prisustvovati. Hvala na informaciji.

Edited November 28, 2009 by DarkAttraktor