Jump to content
IGNORED

(Neo)Liberalizam


pacey defender

Koja skola ekonomske misli vam je najbliza?  

91 members have voted

  1. 1. Cije teorije mislite da najbolje opisuju stvarnost?

    • Marksizam
      40
    • Kejnzijanizam
      13
    • Monetarizam i Cikaska Skola
      13
    • Austrijska Skola
      28


Recommended Posts

Stiglic je cist kejnzijanac. Jaoooo, sad upadamo u moj teren! Prvo, on ima PhD sa MIT-a. Harvard i MIT radjaju kejnzijance.Drugo, Stiglic je jedno od najvecih imena u mojoj oblasti. Pored Labor Economicsa, on se bavio Information Economicsom i postavio teoriju da ce cene da odraze sve informacije koje su u posedu onih koji su platili za te informacije i da ce zbog toga nestati motivacija da bilo ko plati za info i trziste kao takvo ce da nestane. On je kasnije to koristio kao jedan od dokaza o postojanju opsteg market failure-a. Da pojasnim. Recimo da treba da se proda neki polovni automobil. Pricam o polovnom automobilu zato sto je neizvestan kvalitet tog automobila. Recimo da sam ja platila nekome da ga pogleda i da mi kaze koliko automobil zaista vredi, a vi niste. Onda cu ja agresivnije da bidujem za taj automobil i vi cete uociti da ja nesto o njemu znam i onda ste indirektno vi dosli u posed informacije koliko taj auto vredi. Onda se ja smorim, jer cete i vi krenuti da podizete ponudu, pa u nekom sledecem trgovanju mi nece pasti na pamet da placam majstora da proverava koliko neki automobil zaista vredi, kad mogu da frirajdujem na tudjoj informaciji. Dakle, trziste informacija nestaje, a mi trgujemo samo na osnovu nekog opsteg znanja o tom automobilu.Medjutim, to je jedan od prvih radova u toj oblasti. Kasnije je pokazano da postoje drugi izvori neizvesnosti koji ce da zamagle otkrivanje informacija, ali to je vec bejzijan statistiks. Kasnije, Stiglic pravi model po kome su nadnice, kao cene rada, nesto sto ne opada tako lako u recesiji, kao sto ostale cene podlezu deflaciji. To je tipicna kejnzijanska pretpostavka.
Kejns je vise makro, Stiglic mikro sa makro implikacijama.U vreme Kejnsa information economics nije postojala kao takvaA pomenula si market failure, otuda moje pitanje.
Link to comment
  • Replies 498
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Indy

    107

  • Budja

    52

  • Zabalujev

    32

  • MayDay

    24

Top Posters In This Topic

Kejnsova prica ide ovako. Nastampacemo novac, ali nece se sve preliti u cene u kratkom roku, jer su cene (sto podrazumeva i nadnice) rigidne. Ne menjaju se odmah. Kao slikovit primer navodi meni u restoranu i tvrdi da ni jedan restorandzija ne menja cene u meniju svaki dan. Zatim je tu akcenat na nadnicama, kako su one narocito rigidne.Stiglic pravi model ciji je krajnji rezultat upravo to da se nadnice ne menjaju u kratkom roku i kasnije u svojim istupanjima podrzava kejnzijansku politiku i mere. However, kejnzijanci zaboravljaju da se prilikom formiranja cena i nadnica uzima u obzir anticipirana inflacija i da se ugradjuje odmah, pod uslovom da vaze racionalna ocekivanja. Na kraju ispadne, da se sav novcani rast preliva u cene.Sto se tice Information Economicsa, njegov doprinos je nemerljiv. Ali ta oblast je nastavila dalje da zivi i vecina njegovih rezultata je prevazidjena, kako su se modeli priblizavali stvarnosti. On je jednostavno koristio svoje rezultate kao argumente protiv svemoci trzista. Medjutim, ako ti je poznata Koazova teorema, trebalo bi da znas da se i problem eksternalija moze resiti trzisnim putem.Uostalom, on je jedan od onih sto su zacrtali osnove Treceg Puta.

Link to comment

Nego, kad smo već tu, ja kao levak bih imao par nadasve nemalicioznih pitanja... (ozbiljno)1. Kakav stav imaju liberalne škole prema pomoći koju je vlada SAD obezbedila pojedinim propalim ekonomskim gigantima?2. Da li je ijedna škola u svojim teorijama predvidela da je tako nešto moguće da se desi i kakvu je reakciju predlagala u tom slučaju?3. šta bi se dogodilo da vlada SAD nije intervenisala?i konačno4. Koliko sve ovo ima veze sa izvornom liberalnom idejom i gde je uopšte ta granica (po liberalnim školama) kada liberalizam prelazi u socijaldemokratiju/socijalizam?Zafaljujem unapred :)

Link to comment

Au, Srki, taman je diskusija postala akademičnija (kad sam se ja povuk'o), a ti opet vraćaš na Obamu kao socijalistu. Ćuti, čitaj i uči, kao ja. Šta kaže drug Koaz, za nas sa jeftinijim kartama?

Edited by Buck Naked
Link to comment

Ne znam kojoj školi pripada Prokopijević, al' on bi ti rekao da se 2. desilo zbog prevelike uloge države u doba Bušove administracije, da je postupak pod 1. kontraproduktivan, a postupak pod 3. bi bio ispravan...

Link to comment
Nego, kad smo već tu, ja kao levak bih imao par nadasve nemalicioznih pitanja... (ozbiljno)1. Kakav stav imaju liberalne škole prema pomoći koju je vlada SAD obezbedila pojedinim propalim ekonomskim gigantima?2. Da li je ijedna škola u svojim teorijama predvidela da je tako nešto moguće da se desi i kakvu je reakciju predlagala u tom slučaju?3. šta bi se dogodilo da vlada SAD nije intervenisala?i konačno4. Koliko sve ovo ima veze sa izvornom liberalnom idejom i gde je uopšte ta granica (po liberalnim školama) kada liberalizam prelazi u socijaldemokratiju/socijalizam?Zafaljujem unapred :)
Jel' to ne znate odgovore na pitanja ili su pak odgovori suviše velika blamaža za liberalnu ideju?
pazi, ti na forumu imaš reputaciju da se pojaviš i ispališ ideološki obojen oneliner i nestaneš na par meseci. ne znam zašto si odjednom postao tako nestrpljiv, naročito ako se uzme u obzir činjenica da na ovom forumu teško da možeš naći odgovore na postavljena pitanja od direktno odgovornih za aktuelnu krizu.No, pokušaću da pretpostavim kako bi neki austrijanac odgovorio. Otprilike - ko vas jebe što nas niste slušali onomad kada smo govorili da je pogrešno ukidati zlatni standard. Sada se sami snađite da ispravite propuste vaše intervencionističke politike, umesto da optužujete nas koji sa time nemamo veze. Dakle, jedite govna koja ste izasrali.zabi, srđane,što se tiče kompromitacije tog termina liberalizam, i eventualnih paralela sa navodno sličnim scenariom koji je doživeo socijalizam, mislim da niste u pravu. Socijalizam su kompromitovali direktni učesnici revolucija, a ne neki promatrači sa strane. Nosioci revolucionarnih ideja, a koji i dalje stoje za neke gurue te političko-ekonomske teorije (lenjin, trocki), nikada nisu marili za ono što se danas naziva građanskim pravima, štaviše, sami su ih nemilosrdno gazili. Tako da ne treba da vas čudi što se sve odvijalo kako se odvijalo - kada ne obezbediš zaštitu određenih vrednosti u vreme revolucionarnih prevrata, nemoj se čuditi ako revolucija pojede svoju decu i još par miliona tuđe dece.E sad, liberalizam, odnosno oni najradikalniji liberali, pre svih oni iz austrijske škole (hayek, mises, rothbard) su čitav vek u defanzivi. Znam da iz srđanove perspektive sve što nije libertetski socijalizam deluje kao mainstream, ali to jednostavno nije istina. Na svetskoj sceni je već pola veka dominantan kejnzijanizam, tako da je malko licemerno optuživati zakone slobodnog tržišta za neuspehe svetske ekonomije, ako se zna da ti zakoni ne mogu da se aktiviraju u uslovima državnog i naddržavnog intervencionizma (ne, ne mislim da je intervencionizam=socijalizam).Paralela liberalizma danas i socijalizma onomad je pogrešna zato što je Lenjin bio na pozicijama odlučivanja, i uradio sve ono što je hteo. Epilog znamo. Za Rotbarda to jednostavno ne možemo da kažemo; on je ceo život bio alternativa poretku. Meni je on neviđeni car; baš sada čitam neke Misesove tekstove, neuporedivo sa Rotbardom! Čovek je pod matore dane zagovarao radikalne mere, insistirao na radikalnom idealizmu dok je Mises kenjkao o nepromenjivosti socijalnih institucija i njihovoj usklađenosti sa ljudskom prirodom - konceptom koji je, ako mene pitate, najveća slabost liberalne političke misli. No, to je neka druga tema.
Link to comment
Iz razloga sto svaku privredu karakterise rast stanovnistva (te stoga i rast ponude radnog inputa) i fonda kapitala, kao i tehnoloski progres, karakterise je i neka dugorocna stopa rasta. Da bi se sve te nove transakcije odvijale bez problema sa likvidnoscu, neophodan je i adekvatan rast novcane mase. Fridman predlaze da se stopa rasta novcane mase ne stimuje prema fazi u kojoj se privreda trenutno nalazi, vec da se odrzava fiksnom iz godine u godinu. Cela filozofija je u konzistentnosti monetarne politike. Time se smiruju inflatorna ocekivanja, jer znas da nema stampanja novca preko onoga sto je zacrtano.
Uh, hevi hevi fjul. Moraću malko da se doinformišem. Znam da postoji neko zajebano objašnjenje, ali ovo ne kontam. Dakle, ako dobro kapiram, da bi se likvidnost održala, potrebna je dodatna količina svežeg novca, koja se impregnira ravnomerno. Ok, ali problem inflacije i dalje stoji. Ako se doštampa tih 2.5% (ili koliko već), da li to znači da čikaška škola toleriše odgovarajući deficit? Dalje, to ne rešava osnovni problem inflacije, mada je obuzdava - sa stalnom količinom novog svežnja novca, inflacija ne može rasti po stopi manjoj od količine tog svežeg novca. Tih 2.5% će doneti korist budžetskim korisnicima i involviranim akterima državnog investiranja u infrastrukturu, ali će doneti srazmernu štetu onima koji, pazi sad, pune budžet.
Sad cu ja malo da razmisljam binarno (ovo pejsiju za sankerku!). Mislim na one sto se zalazu za redistribuciju dohotka. To mogu biti kejnzijanci, zagovornici 'drzave blagostanja' ili komunisti. Pitanje je samo razmere uplitanja drzave.
pusti ti onog zajceva, što ti pominje ferari i tako to. Ti apsolutno zadovoljavaš moje sveto trojstvo; partizan-kdp-povlačenje države iz ekonomije uz državnu potrošnju manju od 40% GDP :D
Link to comment
Nego, kad smo već tu, ja kao levak bih imao par nadasve nemalicioznih pitanja... (ozbiljno)
Mimo ovih kompleksnih teorija MayDay koje su malo previse (u ovom trenutku barem za mene) dosta odgovora (cak doslovno) na ta tvoja pitanja mozes pronaci u intervjuima i YouTube zapisima Peter Schiffa, receno na nacin za koji ne moras da budes doktor ekonomije da razumes.Inace, mislim da su te neke granice izmedju ekonomskih sistema malcice problematicna ideja - u poljoprivredi, npr. nigde na planeti - osim NZ - nema liberalizma niti ga je ikad bilo. Svi subvencioniraju (ovako ili onako, direktno u cashu, ili kroz nize cene inputa za farmere, poreske olaksice, itd). U drugim sektorima, sta ja znam, npr. real estate, mozes da imas u potpunosti slobodno trziste; u trecim oblastima, npr. telekomunikacija i slicno, neretko je mesetarenje drzave prikriveno (sto bi se reklo i vladajuci i opozicija su u krevetu sa velikim telkoima). I sve to skupa moze biti prisutno u razlicitom stepenu (znaci ne mora da bude ili/ili); mozda akcent treba prebaciti na liberalizaciju kao takvu, kao jedan na duze staze pozitivan proces (na kratke staze moze za nekoga da bude malo bolan, sto bi tebi kao medicinaru trebalo da je blisko). Znaci, liberalizacija (kao proces) ima sama po sebi neto pozitivan efekat, bez obzira na stepen u kome se ostvari. U mojoj domovini #2, Novom Zelandu, 1980-tih su liberalizaciju zapoceli Labour (!), sto je kasnije nastavila njihova opozicija (National Party). Drasticno su smanjene subvencije (politicki, Novi Zeland je jedinstven upravo po ukidanju subvencija farmerima). Izmene u socijalnim davanjima su uzrokovale masivni skok u zaposlenosti (posebno u nekim etnickim grupama). U principu, i u Australiji i u NZ (uz razlike, NZ je sluggish ekonomija pre svega zbog hronicnog nedostatka populacije) imamo situaciju u kojima vlade koje promovisu ekon. liberalizaciju (u Australiji se oni bas i zovu Liberal Party, premda su socijalno prilicno konzervativni) uglavnom iza sebe ostavljaju visak, tj. surplus u budzetu; u medjuvremenu dosade glasacima, ili im se zamere nekim drugim stvarima (npr. podrskom irackom ratu). Iza toga slede laburisti koji uglavnom stvoreni visak podele sto narodu sto biznisima sa kojima su u dilu, a ostave drzavnu kasu ne praznu, nego i zaduzenu, te kad narod to ukopca, ponovo izabere liberale... i tako to ide u nekim ciklusima od cca desetak godina (naravno, tu se upetlja i medjunarodna situacija, tek da ne bi sve bilo previse jednostavno).
Link to comment
što se tiče kompromitacije tog termina liberalizam, i eventualnih paralela sa navodno sličnim scenariom koji je doživeo socijalizam, mislim da niste u pravu. ...
A jok. Socijalistički pokret je od početka imao svoj mainstream, regionalne ogranke i svoje otpadnike. Pa sve glavne struje socijalističke i komunističke (marksističko-lenjinističke) misli imaju svoje savremene ideološe kritičare sa leve strane, kako one radikalnije, tako i umerenije. Anarhisti raznih sorta i trockisti su onako najupešatljiviji (pri čemu je trockizam ubedljivo najteža pizdarija, ali nećemo sad). Pomenuti, npr. pisaše itekako protiv glavnih struja u socijalizmu koje su kompromitovale socijalističke ideje - uvek će ti neki zadrti levičar naći primer autentičnog nekompromitovanog mislioca koji je lepo rekao, a niko nije slušao. Isto kao ti za nesrećnog Rotbarda.Takođe ovo da dominira kejnzijanizam pola veka, pa ja ove rasprave pratim već godinama i to prvi put čujem. Odjednom kad pukoše svetske finansije, ispade da je svo vreme bio kejnzijanizam, koga proglasiše pobeđenim početkom osamdesetih. Sve one priče o deregulaciji, privatizaciji itd. to je bio sve vreme kejnzijanizam? I reganomika i tačerizam? I temeljne reforme javnih sistema širom sveta kao posledica krize sedamdesetih godina? Daj molim te. Malkice je kasno, pa ćemo moći opširnije neki drugi put o ovome.E ovo što reče Indy za NZ i labour vladu koja sprovodi reforme... Pa imamo slučaj školskih vaučera koje je predložio niko drugi nego časni Milton. Jedina evropska zemlja (bar koliko ja znam) gde je taj sistem primenjen univerzalno (a mislim da je to redak slučaj i za ceo svet) je - švedska. Reforma je sprovedena za vreme (zaslužene) pauze socijalističke vlasti početkom devedesetih, uspela je fenomenalno i građani su itekako zadovoljni njome. Socijalističkoj radničkoj partiji nije, naravno, padalo na pamet da vrati stari sistem, nego ga je još i razvila. Takođe, i oni su reformisali javni sektor, doduše ne u pravcu vlasničke transformacije, nego organizaciono i to je takođe dobro prošlo. Ali to su švedi... Pametne nacije jednostavno uče, prilagođavaju se i prihvataju dobra rešenja. Najveći je problem što u praksi sve to treba da sprovedu - političari. Uključujući liberalizacije i deregulacije. O tome sam davno pisao: teško je zamisliti da političari sebi seku granu na kojoj sede. U najboljem slučaju nađu novo drvce.
Link to comment
Odjednom kad pukoše svetske finansije, ispade da je svo vreme bio kejnzijanizam, koga proglasiše pobeđenim početkom osamdesetih. Sve one priče o deregulaciji, privatizaciji itd. to je bio sve vreme kejnzijanizam? I reganomika i tačerizam? I temeljne reforme javnih sistema širom sveta kao posledica krize sedamdesetih godina? Daj molim te.
Kao da je pročitao tvoj post i odgovara, piše David Burchell u današnjem The Australian:
Governments' so-called Keynesian instincts at times of crisis generally have their roots in politics rather than ideology. Roosevelt's competing expenditure programs were part employment-creation exercises, part vote-buying strategies, and partly a tactic to keep ambitious agency heads in counterpoise. Likewise the huge bailouts and expenditures of the past few months are designed primarily to stanch the fears of voters about their jobs and savings, and have little to do with purging the financial system of its ocean of un-assessable assets. And the hard-nosed types who want governments to keep their purses zipped and to let financial assets fall to their "real" values are really the descendants of the Depression-era deflationists, whose arguments were defeated by political necessity rather than economic logic.
I još:
...why not flip through those conversations in 1936 where Keynes envisions the pillars of a secure financial order.The first pillar, according to Keynes, is persistent low interest rates or cheap money, by which logic former US Federal Reserve chairman Alan Greenspan must truly be, as wits used to claim, the greatest living Keynesian. The second is greatly increased investment in housing, since according to Keynes that's the quickest route to financial recovery. The third is a vastly more plentiful supply of capital, since it is scarcity of capital that is the chief cause of unproductive market speculation. And yet to us each of these policies necessarily looks like the tottering pillars of our own free market boom, rather than a supposed Keynesian recovery from it.About four-fifths of what passes for practical Keynesianism nowadays is simply a generalised impulse towards ever-higher levels of public expenditure, seen as a moral response to the evils of the world. This has less to do with economics than it does with the New Testament. The remaining fifth is nothing more than Keynes's own simple sentiment that the dignity of citizens requires a relatively high degree of economic security. Or, to make the same point a different way, that democracy will always trump economic purity. But that is something we should already have known.
Zanimljiv članak, vredi pročitati.
Link to comment

Kao da odgovara meni? Pa Indy, nesto ti se cesto omakne da mi odgovaras linkovima koji bas i ne protivrece onome o cemu ja govorim.No stvarno zanimljiv clanak. Da li tacerizam ima korene u politickoj nuznosti ili u ideologiji? Ako stvari postavimo tako, onda svaka javna reforma (posto je sprovode politicari) motivisana je politikom, a ne ideologijom.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...