Jump to content
IGNORED

Arhitektura


Mr.Smith

Recommended Posts

7 hours ago, nezvanova said:

bakic ili nije ni bio, ili se isto prosle godine isclanio, skoro iz identicnih razloga kao i bobic tj zbog BINE koja kao arhitektonska manifestacija dobija ubedljivo najvise para i iz budzeta i od stranih donatora, a u program, ni prosle godine a ni ove, nisu uvrstile nista sto problematizuje dva najveca problema arhitekture u beogradu i srbiji, BNV i Kalemegdan (istina, ovo drugo je sad vise zastitarski problem).

 

BINA je cedo nekoliko zena, sposobnih, pametnih i vrednih, ali vrlo zasticene pozicijama svojih supruga - jedna je supruga poznatog rektora slikara i pisca, druga jednog od najproduktivnijih projektanata (i sama je vrlo plodni projektant) u BG, treca je (neformalno deo BINE) Snezana Ristic koja im je i odobrila sredstva u MIN KUL .

 

*toliko znam od traceva, xaxaxax

 

ee, hvala nezvanova! da bas je "mirisalo" na tako nesto... to zaista dosta objasnjava. bolje da su im ti uspesni supruzi otvorili butike. gde im je strukovna etika?? sramota. stvarno tu jedino pomaze slauf pa sve u cugu pocistiti od tih parazita.

Link to comment

evo jos nesto intersantno, mada, ne i narocito inovativno, citali smo i gledali vec price na te teme ... ali, da ne propustimo prelepu ksenija (koja, rekla bih, daje sve od sebe da je se tako ne posmatra, al sta cu kad mi je lepa i pored te kamuflaze xaxaxa) i bojan kovacevic...

 

 

Link to comment
16 minutes ago, roksi said:

evo ti danas na primer, u bgd-u, penzioneri vise nece moci tako lako na kolarac na koncert - jedino ako vucic ne organizuje rikse (rickshaw) po novopecenom trgu. toliko o progresu i kvalitetu zivota van konteksta zlog drustvenog inzenjeringa.

 

Ovo je skroz ok, posto se tamo mnogo oseca na stariji ljudi

Link to comment

Slučajno naleteo na članak, pa da ne zaboravim

 

https://www.theguardian.com/cities/2019/may/15/sterile-or-stirring-britains-love-hate-relationship-with-new-towns

 

Quote

Sterile or stirring? Britain's love-hate relationship with new towns

Paternalistic social engineering or make-Britain-great-again utopianism? A new archive film compilation takes a look at the UK’s controversial postwar towns

 
 
Basildon

A modernist picture postcard: Basildon in the film New Town Utopia. Photograph: Verve Pictures

“People sometimes say to me, ‘You must get a terrific kick out of having been responsible for a huge thing like a new town,’” said Sir Frederick Gibberd in an interview in 1982, 35 years after he created the new town of Harlow. “Well, I get a lot of misery out of it, in fact. I go around and think, ‘My god, that’s unbelievably bad, and it could have been so good.’” :D

 

If that was what the designer thought, imagine how everyone else who moved to Harlow felt. The interview comes in a short film at the end of New Towns, Our Towns, a new compilation of archive films from the Independent Cinema Office chronicling Britain’s pioneering postwar new town movement – and our ongoing love-hate relationship with it. Paternalistic social engineering or make-Britain-great-again utopianism? Textbook example of the failures of macro modernism, or the type of bold, ambitious government initiative we need more of?

 

The project began in earnest with the New Towns Act of 1946, which sought to restore the nation’s housing stock after the second world war but also, in southern England, check the urban sprawl of London by enticing city-dwellers to modern settlements outside the green belt. In the first phase, that meant places such as Harlow, Basildon, Stevenage, Hemel Hempstead, in later phases, Peterborough and Milton Keynes – 22 towns in all.

 

The scale puts today’s housing targets and timid “garden village” proposals to shame. Informed by Ebenezer Howard’s Garden City movement and Corbusian modernism, the new towns were a radical proposition to put before a populace worn down by war and bound to traditional architectural values, but who were also desperate for basic amenities.

 

Most of the films in New Towns, Our Towns were made under the auspices of public information, but in retrospect are propaganda – often aimed at Londoners. Time and again, the messaging hammers home that new towns were places to raise families. Recurring images include children in outdoor playgrounds, men playing rugby on new pitches, brutalist shopping centres, modern sculptures on themes of family, and people doing jarringly traditional activities such as Morris dancing against the modern landscape. :D

 

The overriding visual motif, though, is Mother Pushing Pram: you’ll spot her in virtually every film, cruising alongside the traffic-less streets, parking outside the ever-so-convenient local shops or negotiating muddy building sites of neighbourhoods yet to come. Harlow even earned the nickname Pramtown, owing to its high birth rate. In the 1950s, a fifth of the population was under five years old.

 

The most overtly persuasive film, and the only fictional narrative in the compilation, is a 1951 short titled A Home of Your Own. It stars Harry Locke (previously seen in the Ealing classic Passport to Pimlico), as a Willesden bricklayer who happens to pass through Hemel Hempstead on a coach trip, and starts to wonder why, “with all that space and air, people had to go on living as I did: me, the wife and kids in two rooms in London.”

 

Of course, he has to persuade the missus back home first. Then they have to apply, using the form sent to every London household. Their dark, cramped Willesden apartment is contrasted with the light, spacious, airy new Hemel Hempstead terrace, with a garden to hang out the washing and “a real kitchen for me”, as the wife puts it. (The architecture might have been modern but the gender equality had a way to go.) “It was like the end of the nightmare,” she says. “At last we could wake up.”

 

A little over the top, maybe, but following the second world war, much of London’s housing stock was either slum housing or substandard: decrepit, overcrowded, damp, dark, draughty, vermin-infested, with outside toilets, no central heating, little outdoor space and atrocious pollution. It really must have felt like stepping into a new world.

 

Not all new towns are the same, but the criticisms levelled at them generally are. They are still looked down upon, derided for their lack of place, their soullessness.

 

Traditional British towns and cities grew organically around certain functions: a church or cathedral, a port, a university, a market, an industry. Their identities and culture accumulated over centuries. Building Rome in a day meant losing all that. You could drive anywhere in Milton Keynes within 15 minutes, planners claimed, but there was nowhere to go. And if you didn’t fancy driving, the car-centric grid plan condemned pedestrians to roaming miles of underpasses in search of civilisation.

 

New towns might have swept away the grime and overcrowding of London, but they often threw out the good stuff too, the chaos, the proximity, the unpredictability, the eccentricity, the history. Their modernist petri dishes were often too sterile for culture to flourish in. The sentiment is brought home in another documentary, New Town Utopia, a feature-length documentary from 2018 focusing on the new town of Basildon: one resident remarks: “You can’t possibly be Dylan Thomas walking through Basildon town centre.”

 

By the time those babies in the prams grew up into teenagers, the new town disaffection began to set in. Crime rates began to rise, infrastructure began to crumble, and the jobs didn’t always materialise as planned, so workers commuted to London. And some of that vaunted modernist housing was, itself, substandard. Young people, especially, felt alienated.

 

In Changing Places: Nearly New Town, the film revisiting Harlow in the 1980s, the older residents still think of it as a nice place to live but worry that it has become “rougher”; younger ones complain there is nothing to do and nowhere to go, and that they’d move out if they could. And Gibberd laments how badly things went – not because of failures in design but because of the constant cost-cutting. Harlow’s town hall for example, was supposed to be the dominant building, “a symbol of the civic life of the town”, says Gibberd, but budget cuts meant they could only build it nine storeys high, instead of the intended 15 at least. “The whole thing has been done on a shoestring,” he says. In design terms, Gibberd, who continued to live in Harlow until his death in 1984, says he wouldn’t change a thing. “I think it works.”

 

We don’t have to come down on one side or the other. There is no final verdict on the success of new towns. They are still works in progress, and about 2.7 million people still live in them. From a town-planning point of view, Britain was doing the most exciting thing in the world. No other country in Europe undertook such an ambitious rebuilding scheme, and many an apprentice planner from around the world has made the pilgrimage to Milton Keynes. For all the mockery of its concrete cows, Milton Keynes has consistently been one of the most economically successful cities in the UK. And one of the happiest. They’ve even retrofitted some culture into the city, such as the revamped MK Gallery, which opened this year.

 

And if you couldn’t be Dylan Thomas walking through Basildon town centre, you could still be Depeche Mode – who came from the town, and were doubtless shaped by its Ballardian landscapes. Today, fans of the band make pilgrimages to Basildon. Added to which Basildon’s brutalist town centre now has a certain retro cachet to it. New towns have now acquired what they previously lacked: history, difference, variety, perhaps even romance.

 

Link to comment

Goodbye to Gomorrah: the end of Italy's most notorious housing estate

 

Quote

Famous as the setting for the hit film and TV series Gomorrah, the towers of Le Vele became synonymous with poverty and organised crime – until residents took charge

 

Just a few years ago, Le Vele – a sprawling housing estate in Scampia, on the outskirts of Naples – was both the fictional location for the hit crime film and Italian TV series Gomorrah and the real-life location for the biggest international drugs and arms supermarket in western Europe.

 

In 2004, the tower blocks were seared into the popular imagination when a feud exploded between the ruling Di Lauro Camorra clan and a breakaway faction, the Secessionists. Their fight for control of the drug trade raged for almost a year. At its zenith it saw more than a murder per day, and more syringes per square mile in northern Naples than in all of Italy combined.

 

This week, however, marks a new chapter for the beleaguered estate, with the announcement that authorities will finally tear down the distinctive sail-shaped tower blocks. Unusually, the effort to demolish the buildings has been led by the residents themselves. On Monday, alongside the mayor of Naples, Luigi de Magistris, Le Vele campaigners unveiled a red banner which read: “The fight has been won, goodbye.” Arm in arm with residents, De Magistris declared the demolition a “victory for Naples” and dedicated it to “the inhabitants of Le Vele who never lost hope or dignity”.

 

For the residents, some of whom have already moved into new purpose-built apartments nearby, this week marks the culmination of a long struggle against politicians, architects and the stigma of Gomorrah, which transformed the buildings into a common shorthand for Italy’s socials ills and criminality.

 

Link to comment
1 hour ago, hazard said:

 

da ali nisi citirao to da nije sagradjeno verno po inicijalnoj ideji, vec se stedilo na materijalima (kreirajuci ekstremne probleme s vlagom etc.) + veoma bitno za sam plan: koridor (edit: preciznije = koridorska zona) koji je trebalo da spaja kompletni kompleks i da ima ulopgu korza, je sagradjen daleko uze nego sto je bilo porjektovano - tako da je prvobitna namera tog koridora kao glavnog drustvenog cvora i pulsa celog kompleksa, sasvim upropastena. 

 

tako da su vele nedovrsena skica necega sto je imalo izuzetan potencijal. i u biti veoma lep dizajn - mnostvo zanimljivih (and clever!) prostornih detalja.

 

levele2.jpg

 

levele1.jpg

Edited by roksi
Link to comment

Nisam citirao jer me je mrzelo da kopi-pejstujem ceo članak.

 

Zapadne modernističke arhitekte se često žale na to, da im vizija nije sprovedena u delo skroz itd. (ista je zamerka mnogih britanskih arhitekata za mnoge projekte i planirana naselja)

 

Ovaj napuljski kompleks je imao i mnogo veće probleme, koji su opisani u članku, npr. proneveru para koje su plaćane za održavanje itd

Link to comment
1 minute ago, hazard said:

Nisam citirao jer me je mrzelo da kopi-pejstujem ceo članak.

 

Zapadne modernističke arhitekte se često žale na to, da im vizija nije sprovedena u delo skroz itd. (ista je zamerka mnogih britanskih arhitekata za mnoge projekte i planirana naselja)

 

Ovaj napuljski kompleks je imao i mnogo veće probleme, koji su opisani u članku, npr. proneveru para koje su plaćane za održavanje itd

 

okej ali mislim da je bitno da se naglasi zarad stvarno odlicnog dizajna(projekta) francesco di salvo-a.

Link to comment
On 15.5.2019. at 0:11, roksi said:

 

al ajde da pogledamo siru sliku i postavimo jednostavno pitanje: da li je sveukupni razvoj doveo do prosecnog porasta u obrazovanju, zdravstvu (pa i u kulturi)?  kao nije donelo boljitak i poboljsalo kvalitet zivota oogromnom broju populacije na teritoriji YU? daj, nemojmo pricati price. kako se urusavo sistem, propratno s okrnjavanjem infrastrukture/objekata/itd, i naravno sinhrono se odrazilo na standard i prosecni pad kvaliteta zivota.

 

evo ti danas na primer, u bgd-u, penzioneri vise nece moci tako lako na kolarac na koncert - jedino ako vucic ne organizuje rikse (rickshaw) po novopecenom trgu. toliko o progresu i kvalitetu zivota van konteksta zlog drustvenog inzenjeringa.

 

 

 

Ovo je moj standardni odgovor na ovakve argumente (od 0:38, a naročito od 0:49):

 

 

Dakle hajde da gledamo širu sliku, ali stvarno:

 

Ne možemo jugoslovenski socijalizam posmatrati kao neki najbolji od svih svetova van kog se te pozitivne stvari koje nabrajaš ne bi dogodile, jer znamo vrlo dobro da on to nije bio - u isto vreme postojali su neki drugi sistemi, koji su uspeli da postignu i više od njega, i da na kraju, za razliku od njega, prežive. I u međuratnom periodu je bilo velikog progresa - najveći skok % pismenosti, pravljenje mreže javnih domova zdravlja, gradnja mnoštvo škola i drugih obrazovnih i kulturnih ustanova, rast gradova i njihovo uređivanje sa gradnjom velelepnih građevina, rast industrije i sl. Pa je opet ta država imala ogromne probleme...mislim ne može samo tako da se bupne, mora se sve uzeti u obzir, i ne samo vrhunac, nego - i kraj, posledice.

 

Sistem se, u privrednom smislu, urušio više puta, dok nije bankrotirao skroz 1982., i onda je potpuno nespreman i fragilan dočekao velike geopolitičke procese, i razbio se u paramparčad. Urušavanje kreće još 80ih, a to naročito vidimo u graditeljstvu, pa zato danas još uvek pričamo o tome kada će početi da se gradi metro u Beogradu, juče otvaramo autoput koji spaja sever i jug zemlje bez prekida, a u 2019. i dalje diskutujemo o tome kada će biti završen beogradski železnički čvor započet 1974. (!). Da ne nabrajam dalje projekte čiji nezavršeni status ne možemo da objasnimo samo i jedino 90tim.

 

Sistem je bio faličan. Nije se srušio zbog elementarne nepogode, nego zbog svojih internih kontradikcija, a slobodno se može reći da je svojom konstrukcijom bio maltene predodređen za propast. U svom krahu, koji je jednako sam proizveo kao i svoje uspehe, poništio je mnoge od tih uspeha ili bar značajno umanjio njihov sjaj, i ostavio nas s ovim što imamo sad. Pre nego što me neko optuži, ne mislim da su ,,komunisti za sve krivi", ali jako veliki deo naše današnje nesreće ima korene koje sežu duboko u socijalističku prošlost, sve na čelu sa ljudima koji direktno ili indirektno dolaze iz te prošlosti (90tih nas je uništio bivši komunistički apartčik, a danas nas uništava dete-mutan političke stranke koju je napravio komunistički DB) i peglanje i ispravljenje nekih od tih stvari, pa i '90., a tek 2000., zahtevalo je skoro pa genijalce koje nažalost nismo imali (ili nismo stavili na prava mesta). Zato mi je promašena i ta argumentacija ,,a vidi ovo danas", em što nigde nisam rekao da je ovo danas bolje, em što ovo danas ima svoje uzroke u onom nekad. No o tome i sličnim temama se razvila lepa diskusija na topiku o Srbiji i EU 2020. na Politici, sa sve referencama, pa da se ne ponavljam.

 

Inače, rikše stižu i zvaće se vrapci :isuse: i biče električne i besplatne, sa kapacitetom od 8 putnika :isuse: i biće ih valjda dve :isuse: tako da, raduj se narode. Evo predlažem da se vrapci zovu Vučko i Vukan, da ih lakše razlikujemo.

 

Quote

pride sto postavljas termin 'drustveni inzenjering' da bi valjda naglasio artificijelnost tog procesa - a to bi bilo za razliku od, recimo, kapitalizma? i to je svojevrsni drustveni inzenjering. with polar opposite intentions, of course.  

 

Naravno da jeste društveni inženjering kada to radi totalitarna vlast, sa jasnim ideološkim motivom koji mora biti matrica u koju se sve uklapa i koja sve objašnjava, i to vlast koju legalno ne možeš da smeniš i koja političko neslaganje sa sobom na kraju rešava na koncu tamničenjem i egzekucijom. Mislim, socijalizam i komunističke partije nigde ne kriju da su stremile da naprave ,,novog čoveka" (npr. Dobrica Ćosić otvoreno govori o tome u jednom intervjuu, referišući na svoje partizanske dane), šta je to ako nije društveni inženjering? I naravno da je proces veštački, ako kažemo sada ćemo ovde da se industrijalizujemo i sada ćemo od seljaka praviti radničku klasu i moramo graditi klasnu svest radnika sl.? Kapitalizam na Zapadu nije bio ni izbliza tako veštački, jer je proizvod jedne privredne i kulturološke evolucije koja je trajala vekovima, prva industrijalizacija nije bio državni plan ili diktat nego se desila spontano, itd. I privrede su se razvijale sa mnogo više ekonomskog smisla. I naravno da nije bilo savršeno, naravno da je i na zapadu i u kapitalizmu bilo koluzije kapitala i države i društvenog inženjeringa itekako, i znam znam, imperijalizam i kolonije, sve stoji i svašta se može kritikovati i pljuvati do sutra. No jasno je šta je bilo uspešnije i šta je proizvelo bolji efekat, i šta je izvuklo više ljudi iz strašnog siromaštva. I kakve veze imaju "polar opposite intentions"? In a complex system, intentions do not matter; only results do. ,,Zli kapitalizam" napravi za svoje građane, uključujući i radničku klasu, bogatije pa i humanije društvo, veće materijalno blagostanje prosečnog čoveka i daleko veći standard života nego socijalizam pod vođstvom komunističkih partija sa sve svojim lepim i dobrim namerama i pokušajima pravljenja utopije.

Link to comment

:isuse:

 

@roksi

 

Ne bih ti ja savetovao - izvini na savetovanju - da se upustas u ovu pricu na ovaj nacin.

Ovo su vec ozbiljni izlivi politike i ideologije u mozak arhitekturu, obaska sto su ispod svakog nivoa, sa sve trcanjem na sve strane ne bi li se posto-poto dokazalo da je sistemtm bio neuspesan.

Nivoa su, otprilike, kao kada bi se tvrdilo - nabrajam random - da je ruski carizam, apsolutizam, kao neuspesan model, bio jalov na umetnickom planu, pa prema tome, mozemo slobodno da zanemarimo Tolstoja, Dostojevskog, itd, itd..

Ili, da je mracni srednji vek, feudalizam, koji je takodje puk'o kao sistemtm, nevredan, na stranu sve dostignuto i postignuto.

Ili, da se drzim arhitekture, da je Amerika (samo i iskljucivo i pored svoje istorijske uspesnosti) Diznilend, a ne 1 Frank Lloyd Wright, itd, itd...

Nesposobnost i nespremnost da se prizna (ne prepozna: to su uradili pozamasni autoriteti, sa sve onom MoMa izlozbom, na primer) ostvaren kreativni potencijal 1 Jugoslavije, koja je, izmedju ostalog, bila 1 kulturni prostor koji je u svetskim razmerama pomerio neke granice i upisao se u svetsku kulturnu bastinu, sta god neko o tome mislio i kakve god mu bile ideoloske predrasude.

To nije pitanje ni prokazanog jugonostalgicarenja: pitanje je, ako cemo pravo, elementarnog dobrog ukusa.

Jeste, donekle, i pitanje emocionalnog odnosa prema jugoslovenskom kulturnom nasledju i dostignucima u umetnosti: ali, ta dostignuca su - za jugoslovenski period - ili jugoslovenska ili - nisu umetnicka buduci da umetnost ne moze da se odredjuje nacionalnim granicama.

Doduse, moze da se pokusa etnicko ciscenje umetnosti, njeno sabijanje u nacionalne okvire, ali u tom slucaju - to nije umetnost.

Nego je Dobrica Cosic sa sve socijalnim inzenjeringom, a to je vec neka druga prica.

Negirati jugoslovenske domete u kulturi, umetnosti, knjizevnosti, filmu, sve do roka ako cemo bas da teramo mak na konac, kao sto radi mladjahni Hazard papagajski ponavljajuci floskule o bravaru, klaviru, socijalnom inzenjeringu, humanometrisuci tamo gde tome ni mesto ni vreme nije je prosto-naprosto ideoloska zaslepljenost koja je izgubila smisao za svaku meru, a pogotovo za cuveno ali stvarno :Dsagledavanje sire slike...

Jeste ta umetnost bila i pomeranje granica, osvajanje nekih novih sloboda, pa i subverzija, ali to je umetnost uvek bila, radilo se o jednoj Jugoslaviji ili 1 Amerikitm...

Drugacije - ne bi bila umetnost.

Ukratko i sve u svemu: nista sto je postignuto u umetnosti, pa i arhitekturi kada smo vec na odgovarajucem topiku, nije postignuto kontra Jugoslavije i kao njena negacija, nego u Jugoslaviji, takva kakva je bila, sa svim njenim (priznatim) manama i neuspesima.

Ali, ako cemo ali stvarno, i - po nekom vrlinom i uspehom

Ipak i uprkos svemu.:)

@roksi

Link to comment
16 hours ago, hazard said:

 

Ovo je moj standardni odgovor na ovakve argumente (od 0:38, a naročito od 0:49):

 

 

Dakle hajde da gledamo širu sliku, ali stvarno:

 

Ne možemo jugoslovenski socijalizam posmatrati kao neki najbolji od svih svetova van kog se te pozitivne stvari koje nabrajaš ne bi dogodile, jer znamo vrlo dobro da on to nije bio - u isto vreme postojali su neki drugi sistemi, koji su uspeli da postignu i više od njega, i da na kraju, za razliku od njega, prežive. I u međuratnom periodu je bilo velikog progresa - najveći skok % pismenosti, pravljenje mreže javnih domova zdravlja, gradnja mnoštvo škola i drugih obrazovnih i kulturnih ustanova, rast gradova i njihovo uređivanje sa gradnjom velelepnih građevina, rast industrije i sl. Pa je opet ta država imala ogromne probleme...mislim ne može samo tako da se bupne, mora se sve uzeti u obzir, i ne samo vrhunac, nego - i kraj, posledice.

 

Sistem se, u privrednom smislu, urušio više puta, dok nije bankrotirao skroz 1982., i onda je potpuno nespreman i fragilan dočekao velike geopolitičke procese, i razbio se u paramparčad. Urušavanje kreće još 80ih, a to naročito vidimo u graditeljstvu, pa zato danas još uvek pričamo o tome kada će početi da se gradi metro u Beogradu, juče otvaramo autoput koji spaja sever i jug zemlje bez prekida, a u 2019. i dalje diskutujemo o tome kada će biti završen beogradski železnički čvor započet 1974. (!). Da ne nabrajam dalje projekte čiji nezavršeni status ne možemo da objasnimo samo i jedino 90tim.

 

Sistem je bio faličan. Nije se srušio zbog elementarne nepogode, nego zbog svojih internih kontradikcija, a slobodno se može reći da je svojom konstrukcijom bio maltene predodređen za propast. U svom krahu, koji je jednako sam proizveo kao i svoje uspehe, poništio je mnoge od tih uspeha ili bar značajno umanjio njihov sjaj, i ostavio nas s ovim što imamo sad. Pre nego što me neko optuži, ne mislim da su ,,komunisti za sve krivi", ali jako veliki deo naše današnje nesreće ima korene koje sežu duboko u socijalističku prošlost, sve na čelu sa ljudima koji direktno ili indirektno dolaze iz te prošlosti (90tih nas je uništio bivši komunistički apartčik, a danas nas uništava dete-mutan političke stranke koju je napravio komunistički DB) i peglanje i ispravljenje nekih od tih stvari, pa i '90., a tek 2000., zahtevalo je skoro pa genijalce koje nažalost nismo imali (ili nismo stavili na prava mesta). Zato mi je promašena i ta argumentacija ,,a vidi ovo danas", em što nigde nisam rekao da je ovo danas bolje, em što ovo danas ima svoje uzroke u onom nekad. No o tome i sličnim temama se razvila lepa diskusija na topiku o Srbiji i EU 2020. na Politici, sa sve referencama, pa da se ne ponavljam.

 

Inače, rikše stižu i zvaće se vrapci :isuse: i biče električne i besplatne, sa kapacitetom od 8 putnika :isuse: i biće ih valjda dve :isuse: tako da, raduj se narode. Evo predlažem da se vrapci zovu Vučko i Vukan, da ih lakše razlikujemo.

 

 

Naravno da jeste društveni inženjering kada to radi totalitarna vlast, sa jasnim ideološkim motivom koji mora biti matrica u koju se sve uklapa i koja sve objašnjava, i to vlast koju legalno ne možeš da smeniš i koja političko neslaganje sa sobom na kraju rešava na koncu tamničenjem i egzekucijom. Mislim, socijalizam i komunističke partije nigde ne kriju da su stremile da naprave ,,novog čoveka" (npr. Dobrica Ćosić otvoreno govori o tome u jednom intervjuu, referišući na svoje partizanske dane), šta je to ako nije društveni inženjering? I naravno da je proces veštački, ako kažemo sada ćemo ovde da se industrijalizujemo i sada ćemo od seljaka praviti radničku klasu i moramo graditi klasnu svest radnika sl.? Kapitalizam na Zapadu nije bio ni izbliza tako veštački, jer je proizvod jedne privredne i kulturološke evolucije koja je trajala vekovima, prva industrijalizacija nije bio državni plan ili diktat nego se desila spontano, itd. I privrede su se razvijale sa mnogo više ekonomskog smisla. I naravno da nije bilo savršeno, naravno da je i na zapadu i u kapitalizmu bilo koluzije kapitala i države i društvenog inženjeringa itekako, i znam znam, imperijalizam i kolonije, sve stoji i svašta se može kritikovati i pljuvati do sutra. No jasno je šta je bilo uspešnije i šta je proizvelo bolji efekat, i šta je izvuklo više ljudi iz strašnog siromaštva. I kakve veze imaju "polar opposite intentions"? In a complex system, intentions do not matter; only results do. ,,Zli kapitalizam" napravi za svoje građane, uključujući i radničku klasu, bogatije pa i humanije društvo, veće materijalno blagostanje prosečnog čoveka i daleko veći standard života nego socijalizam pod vođstvom komunističkih partija sa sve svojim lepim i dobrim namerama i pokušajima pravljenja utopije.

 

oo, hazarde:)) u pravu je namenski, tesko je raspravljati s nekim koji je vec a priori odlucio da to drugo ne vredi nista. 

 

mozda onda jedino da se slozimo po pitanju da je ono sto vredi tebi vs. ono sto vredi meni, jesu sasvim dugacije pozicije. ti nalazis uspesnost u onome sto je preovladalo, a ja u onome sto je imalo za cilj boljitak daleko siri spektar ljudi. u isto vreme uzimajuci u obzir i vrline i propuste tog sistema. 

 

kako god da se uzme, taj sistem se danas olako poima i proglasava utopijom - ali to nije sasvim cinjenicno. jer ne zaboravimo da je isti zaista pomogao ogromnoj grupaciji da stane na noge - obrazovno, zdravsteno, you name it. 

 

12 hours ago, namenski said:

:isuse:

 

@roksi

 

Ne bih ti ja savetovao - izvini na savetovanju - da se upustas u ovu pricu na ovaj nacin.

Ovo su vec ozbiljni izlivi politike i ideologije u mozak arhitekturu, obaska sto su ispod svakog nivoa, sa sve trcanjem na sve strane ne bi li se posto-poto dokazalo da je sistemtm bio neuspesan.

Nivoa su, otprilike, kao kada bi se tvrdilo - nabrajam random - da je ruski carizam, apsolutizam, kao neuspesan model, bio jalov na umetnickom planu, pa prema tome, mozemo slobodno da zanemarimo Tolstoja, Dostojevskog, itd, itd..

Ili, da je mracni srednji vek, feudalizam, koji je takodje puk'o kao sistemtm, nevredan, na stranu sve dostignuto i postignuto.

Ili, da se drzim arhitekture, da je Amerika (samo i iskljucivo i pored svoje istorijske uspesnosti) Diznilend, a ne 1 Frank Lloyd Wright, itd, itd...

Nesposobnost i nespremnost da se prizna (ne prepozna: to su uradili pozamasni autoriteti, sa sve onom MoMa izlozbom, na primer) ostvaren kreativni potencijal 1 Jugoslavije, koja je, izmedju ostalog, bila 1 kulturni prostor koji je u svetskim razmerama pomerio neke granice i upisao se u svetsku kulturnu bastinu, sta god neko o tome mislio i kakve god mu bile ideoloske predrasude.

To nije pitanje ni prokazanog jugonostalgicarenja: pitanje je, ako cemo pravo, elementarnog dobrog ukusa.

Jeste, donekle, i pitanje emocionalnog odnosa prema jugoslovenskom kulturnom nasledju i dostignucima u umetnosti: ali, ta dostignuca su - za jugoslovenski period - ili jugoslovenska ili - nisu umetnicka buduci da umetnost ne moze da se odredjuje nacionalnim granicama.

Doduse, moze da se pokusa etnicko ciscenje umetnosti, njeno sabijanje u nacionalne okvire, ali u tom slucaju - to nije umetnost.

Nego je Dobrica Cosic sa sve socijalnim inzenjeringom, a to je vec neka druga prica.

Negirati jugoslovenske domete u kulturi, umetnosti, knjizevnosti, filmu, sve do roka ako cemo bas da teramo mak na konac, kao sto radi mladjahni Hazard papagajski ponavljajuci floskule o bravaru, klaviru, socijalnom inzenjeringu, humanometrisuci tamo gde tome ni mesto ni vreme nije je prosto-naprosto ideoloska zaslepljenost koja je izgubila smisao za svaku meru, a pogotovo za cuveno ali stvarno :Dsagledavanje sire slike...

Jeste ta umetnost bila i pomeranje granica, osvajanje nekih novih sloboda, pa i subverzija, ali to je umetnost uvek bila, radilo se o jednoj Jugoslaviji ili 1 Amerikitm...

Drugacije - ne bi bila umetnost.

Ukratko i sve u svemu: nista sto je postignuto u umetnosti, pa i arhitekturi kada smo vec na odgovarajucem topiku, nije postignuto kontra Jugoslavije i kao njena negacija, nego u Jugoslaviji, takva kakva je bila, sa svim njenim (priznatim) manama i neuspesima.

Ali, ako cemo ali stvarno, i - po nekom vrlinom i uspehom

Ipak i uprkos svemu.:)

@roksi

 

ja nemam sta dodati ili oduzeti. elokventno i vrlo u metu.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...