Jump to content
IGNORED

Kratke priče i pouke...


dare...

Recommended Posts

"O, tugom krunisana ljubavi mog života, zašto si me napustio? Zar nisam lepa?Voleh te dugo, i sva mesta tišine znaju moje jecaje. Onostran sebe te voleh, i zato patim.Volela sam te onostran života i sve njegove slatkoće, a slatkoća se preobratila u detelinu i bademe.Spremna sam da napustim ovaj svoj život, za tebe. Zbog čega ti da odeš mngonogim velikokrilim brodovljem preko mora, odvodeći svoje Lare i Penante, a ja ovde da ostanem sama? Načiniću veliku vatru - požar koji će spaliti vreme i sagoreti prostore koji nas razdvajaju.Uvek bih da budem sa tobom.Neću nežno i ćutke u taj požar ući, nego naričući. Nisam obična devica, koja bi venula i umrla, očiju potamnelih, bleda. Jer ja sam od krvi Prinčeva Zemlje, a moja ruka je u borbi ruka muškarca. Moj uzdignuti mač udara po šlemu mog neprijatelja koji pred njim pada.Nikada pokorena bila nisam, Gospodaru moj.Ali moje oči su obolele od plača, a moj jezik od kuknjave. Naterati mene da vidim tebe, a potom više nikad da te ne vidim, to je zločin onostran pokajanja.Ne mogu oprostiti svojoj ljubavi, ni tebi. Bilo je jedno vreme kada sam se smejala pesmama ljubavi i žalosti koje su device na rečnoj obali pevale.Sada mi je smeh iščupan kao strela iz rane, a ja sam bez tebe, sama.Nemoj mi oprostiti, ljubavi, što sam te volela.želim uspomenama i nadom da naložim vatru. želim da planu moje već zapaljene misli o tebi, da ih položim kao pesmu napisanu kad je u logorsku vatru staviš, da tvoje ritmičke reči buknu i od njih samo pepeo da ostane.Volela sam te, a ti ode.Nikad te više neću u ovom životu videti, nikada ponovo čuti muziku tvog glasa, osetiti grmljavinu tvog dodira.Voleh te, a ostadoh napuštena i sama. Voleh te, i reči moje padoše na uši gluve, a moj lik na oči nevideće.Nisam li lepa, o vi vetri Zemlje koji se preko mene prelivate i razgarate ove moje vatre?Kad si me se to odrekao, o živote srca u mojim prsima? Sad idem plamenu oca moga, da bolje primljena budem. U svim prolascima ljubavi, drugi takav kao što si ti neće se pojaviti. Neka te bogovi blagoslove i održe, o svetlosti, i neka njihova presuda ne padne suviše teško na tebe zbog ovoga što si učinio.Eneas, za tebe gorim! Vatro, moja poslednja ljubav budi!"

Edited by laki21
Link to comment

Karel Čapek - Poslednje stvari čoveka''Poslednje stvari čoveka,'' rekao je gospodin Skšivanek i zbunjeno porumeneo. ''Ja bih vam nešto pričao, ali će vam možda to izgledati glupo.''''Neće,'' uveravao ga je gospodin Tausig. ''Samo pričajte!''''Ne znam otkud to,'' poče gospodin Skšivanek nesigurno. ''Naime, ja sam jednom hteo da se ubijem, pa ? kad je već gospodin Kukla pričao o rubu života ? i tu je čovek na rubu, kad čovek hoće da se ubije.''''Bežite, molim vas,'' reče gospodin Karas, ''a zašto ste hteli to da uradite?''''Iz razmaženosti,'' reče gospodin Skšivanek, crveneći još više. ''Ja sam, naime,... ja ne umem da podnosim bol. A u to vreme dobio sam upalu trokrakog živca ? doktori kažu da to može da bude jedna od najgorih bolesti što ih je ikad čovek ? ja ne znam.''''To je istina,'' gunđao je doktor Vitasek. ''E ja vas onda žalim, čoveče. Vraća li vam se to?''''Vraća,'' porumeneo je Skšivanek, ''ali sad više neću... Trebalo bi, naime, da vam pričam ? ''''Pa pričajte,'' podsticao ga je gospodin Doležal.''Teško je sve to izraziti,'' branio se bojažljivo gospodin Skšivanek. ''Uopšte... samo onaj bol...''''Čovek bi urlao kao zver,'' primeti doktor Vitasek.''Da. A kad mi je bilo najgore... treće noći... stavio sam sebi brovning na noćni ormarić. Još svega jedan sat, mislio sam u sebi, i više neću izdržati. Zašto ja, zašto baš ja moram toliko da patim? Ja sam neprestano osećao da mi se time čini strašna nepravda. Zašto ja, zašto baš ja ? ''''Trebalo je da pijete praškove,'' progunđa doktor Vitasek. ''Trigemin ili veramon, adalin, algokratin, migradon ? ''''Pio sam ih,'' protestovao je Skšivanek. ''Popio sam ih ja, gospodine moj, toliko da... da su uopšte prestali delovati. Naime... praškovi su uspavali mene, ali nisu uspavali bolove, razumete li? Bol je ostao, ali to više nije bio moj bol, jer sam ja bio... tako omamljen da sam s?m gubio svest o sebi. Nisam znao za sebe, ali sam znao za bol. I tako je počelo da mi se čini da je to bol nekoga drugoga. Ja sam tog drugog čuo... tako je tiho jaukao i zapomagao, a meni ga je bilo strašno žao... udarile su mi suze od žalosti. Osećao sam da bol raste ? Hriste Bože, govorio sam u sebi, kako taj čovek može sve to da izdrži! Možda... možda bi trebalo da ga ubijem, da se ne muči! Ali u taj čas sam se zgrozio... to, zaboga, ne može biti! Ja ne razumem: odjednom sam osećao tako čudno poštovanje prema njegovu životu, baš zato što tako beskrajno pati ? ''Gospodin Skšivanek je zbunjeno trljao čelo. ''Ja ne znam kako da vam objasnim. Možda je to bila opijenost od onih praškova, ali sve je bilo tako beskrajno jasno... upravo me je zasenjivala sva ta svetlost. Imao sam viđenje da je onaj koji onako pati i stenje zapravo celo čovečanstvo... zapravo sam Čovek. A ja sam samo svedok toga stradanja... noćni čuvar kraj bolesničke postelje. Kad ne bih bio prisutan, mislio sam, taj bi bol bio uzaludan; bio bi kao kakvo veliko delo za koje niko ništa ne zna. Naime pre toga... dok je to bio moj bol... izgledao sam u svojim očima bedan kao crv... sitan. Ali sad... kad me je taj bol prerastao... osećao sam čak s užasom kako je život velik. Osećao sam da...'' Gospodinu Skšivaneku je izbio znoj od zbunjenosti. ''Nemojte da mi se smejete. Osećao sam da je taj bol... neka žrtva. I zato, razumete, zato je svaka religija... prinosila bol na oltar božji. Zato su bile krvave žrtve... i mučenici... i Bog na krstu. Ja sam razumeo da... da iz bola Čoveka proizilazi neki tajanstveni blagoslov. Zato moramo trpeti, da bi se život posvetio. Nijedna radost nije dosta jaka i velika... A ja sam osećao da ću, ako kako izbijem iz svega toga, u sebi poneti nešto kao svetinju.''''A nosite li je?'' upitao je fratar Voves sa interesovanjem.Gospodin Skšivanek sav pocrvene. ''A ne,'' reče brzo, ''pa to čovek ne može da zna. Ali od toga doba... je u meni neko poštovanje; sve mi izgleda važnije... svaka sitnica i svaki čovek, znate? Sve ima veliku vrednost. Kada gledam zalazak sunca, kažem u sebi: vredi da čovek pati pa da ovo vidi. Ili ljudi, njihovi poslovi, njihov običan život... sve ima vrednost bola ? a ja znam da je to strašna i neizreciva vrednost ? i ja verujem da ne postoji zlo i da ne postoji kazna. Postoji samo bol koji služi tome da... da život ima tako veliku vrednost ? '' Gospodin Skšivanek zastade, ne znajući kako da produži. ''Vi ste prema meni tako ljubazni,'' reče zagrcnuto i ganuto se useknu da bi sakrio svoje upaljene obraze.

Link to comment

Zanimljivo je posmatrati njeznost s kojom ljudi gledaju sami sebe.Jeste li vec slusali kako ganutljivim glasom pripovjedaju o malim nepravdama koje su im ucinjene? Kako su samo do suza dirnuti svojom nezgodom i kako vole da je cine svjetskom i opcenitom, kako udarcima samo njima namijenjenim podmecu velike namjere samo da sebi dadu velicinu i dostojanstvo zrtve. Jeste li vec slusali malog covjeka kako pripovjeda o svom crijevnom kataru i Karlovim Varima? Ili o promaknucima i mimoilazenjima?Sto vise samujes i cutis o sebi, sve ti je plici i ludji razgovor tvog susjeda.(I. Andric - Ex Ponto)

Link to comment
  • 2 weeks later...

OPTIČKA VARKASemjon Semjonovič stavlja naočare, posmatra bor i vidi: na grani bora sedi jedan seljak i preti mu pesnicom.Semjon Semjonovič skida naočare, posmatra bor i vidi da na grani bora niko ne sedi.Semjon Semjonovič stavlja naočare, posmatra bor i opet vidi kako na grani bora sedi jedan seljak i preti mu pesnicom.Semjon Semjonovič skida naočare, opet vidi na grani bora niko ne sedi.Semjon Semjonovič opet stavlja naočare, posmatra bor i opet vidi kako na grani bora sedi jedan seljak i preti mu pesnicom.Semjon Semjonovič ne želi da veruje u ovu pojavu i smatra je optičkom varkom. D.Harms

Link to comment

(vise od igre)Among amateurs, most "touch-move" games are lost on stupid blunders. The game becomes pointless very early: neither player learns anything. I'm capable of playing a good game of touch-move, but I have a hard time enjoying it. I beat players I should lose to and lose to players I should beat. Either way, it leaves a bad taste in my mouth.Touch-move fans argue with equal fervor that being able to take moves back ruins the game. It's bad preparation for tournament play, encourages sloppiness. Maybe they're right. Maybe we should be made to face the consequences of our blunders. Cold hard world and all.Life is a lot more like touch-move than friendly chess, but maybe that's because there are so many goddamned touch-move players around.What I hope is true is that if we go about it the right way, we can take back a lot more than we think we can. If we could all make an effort to let anyone take back anything, if it's in our power to let them take back instead of jumping so greedily at mistakes, we might be able to make life much more pleasant. We might even be able to find a way to go backward in time and patch up what now look like irrevocable blunders. Letting friends take back chess moves would be as good a way to start as any. (Mark Vonnegut - The Eden Express)

Link to comment

Izvinjavam se, bice ovo malo duze, ali volim ovaj odlomak, pa reko' da ga postujem. Danilo Kis, Pescanik:

BELEšKE JEDNOG LUDAKA (IV)

51

Svestan činjenice da sam nesposoban da dignem ruku na sebe, gadeći se svoga tela, gadeći se smrti, krvi i svih rekvizita smrti, konopca, britve, oružja, ja sam, malopre, kada sam krenuo ka selu, otprativši sina do vrata, najednom osetio neko ozarenje zbog mogućnosti da se bezbolno otarasim svih strahova i briga, a da pri tom ne izložim sebe nekim granginjolskim zahvatima: smrt u snegu, slatka smrt, bez krvi i bez unakaživanja tela, bez bolova i bez nasilja! Jer krug je opisan. Moj povratak u rodno selo i nije ništa drugo do to: vraćanje na prapočetke, vraćanje u krilo zemlje, poslednji stepeni velike kružnice koju opisuje sve živo vrteći se tako u tom krugu između rođenja i smrti , vrtoglavo, sve dok se te dve tačke ne spoje.Zapravo to nije bila odluka, to nikad nije bila odluka, jer za odluke je potrebna volja, nego to bejaše samo daleka namera koju sam pokušao da prokrijumčarim ne samo svojoj životinji nego i svojoj svesti, jer da sam je makar samo domislio u sebi, možda bih svršio sa sobom.

52

Nad svim caruje priroda osim nad strahom pred njom (T. Berakoth, 33 B).

53

To osećanje da me napustilo moje sopstveno Ja , to viđenje sebe iz aspekta nekog drugog, taj odnos prema sebi kao prema strancu* (*Nedovršeno. Nedostaje jedan list.)na Dunavu dok sam stajao u redu. To bejaše isto ovo osećanje: s jedne strane E.S., pedeset i tri godine, oženjen, otac dvoje dece, razmišlja, puši, radi, piše, brije se mašinicom za brijanje, a sa druge strane, kraj njega, zapravo u njemu samom, negde u središtu mozga, kao u snu ili polusnu, živi neki drugi E.S., koji jeste i nije Ja, jer dok se onaj drugi brije, sasvim sračunatim pokretom ruke, koja i ne drhti, onaj drugi, smanjen do embriona, obavlja neke sasvim druge poslove, bavi se nekom sasvim nepoznatom no opasnom rabotom, i ja ga na mahove, u magnovenju, hvatam u tim nedozvoljenim i tajanstvenim radnjama, hvatam ga in flagranti kako čini nešto drugo, nešto i meni samom sasvim neshvatljivo, jer to što taj drugi čini ne samo da nema apsolutno nikakve veze sa brijanjem ili sa vezivanjem kravate ili sa jedenjem, nego to nema apsolutno nikakve veze ni sa mojim razmišljanjem , sa tokom mojih misli, niti sa mojim postupcima: to je neko drugi! Ali ono što je najstrašnije u toj stvari jeste činjenica da ja ne mogu tačno da znam šta taj drugi radi (dok se ja, na primer, brijem), kakvu to jezovitu stvar, jer taj drugi to skriva od mene, i kad mi se učini, usred brijanja, da sam ga upravo zgrabio za gušu, uhvatio na delu, taj mi se drugi izmakne, umakne mi negde u mom sopstvenom mozgu, negde u nekoj bolnoj vijuzi mog mozga, i ja nikad ne mogu sasvim da ga imam u svojoj vlasti, da ga pozovem na odgovornost ili makar da ga izvedem na svetlost dana i da ga otpustim s božjom pomoću, bez reči prekora ili prebacivanja. šta li taj drugi radi dok se ja brijem? Ide nekim nepoznatim predelima, govori neke nerazumljive slogove, neke nerazumljive reči i rečenice, ali ne nesuvislo, nego ih prosto izgovara šapatom ili ako ih izgovori glasno onda, odmah za tim, izgovori mnogo drugih rečenica ili nesuvislih slogova, kako bi me naterao valjda da zaboravim sasvim jasno i nedvosmisleno značenje onih prvih reči, sasvim jasnih i sasvim dovoljnih da se identifikuje značenje celog teksta, cela misao. Taj se drugi kreće u meni nepoznatim predelima i kada ga na trenutak iznenadim, pretvarujići se da sam se sav predao brijanju i onim dlačicama što su se sakrile iza nozdrva, uspevam katkad, na trenutak, samo na trenutak, da ga ugledam, tog drugog, kako ideu nekom pogrebu, za nekom žalobnom povorkom, ali se ne zna tačno da li je u mrtvačkim kolima taj drugi ili samo korača za pogrebom slučajno, nego se u idućem trenutku (tačnije sve u istom času) ne zna više ni to da li su to pogrebna kola ili samo neki crno lakirani fijaker, i da li je taj čovek upravo on, taj Drugi. Ali ono što je najgore u tom lovu na Drugog koji jeste i nije Ja, to je strašna činjenica da taj drugi koji je vezan za mene kao da smo sijamski blizanci, hrptenicom i mozgom i simpatikusom, da taj moj sijamski blizanac koji korača sam i okrenut u drugom pravcu, sa rukama i nogama sasvim slobodnim, da taj moj brat-blizanac, to moje Ja-ne-ja misli zapravo mojom glavom, krade misli moga mozga, kao da su nam i mozgovi spojeni, ili samo smešteni u jednu te istu nakaznu lobanju, u dve srasle lobanje, koje su tako postale jedan jedinstven nakazni Wasserkopf u kojem leže dva mozga, jedan uz drugog, pa se misli jednog prenose na onaj drugi, ali ne sasvim jasno, nego nedovoljno artikulisano, jer jedan drugom smetaju, kao kada se sluša u polusnu razgovor iza nekog zida, iza debelog zida koji razdvaja i spaja dve sobe: u drugoj se sobi možda kolju noževima dvoje ljubomornih, možda se hladno sečivo zariva u živo meso, jer čuju se nekakvi krici, nekakvo valjanje i bolno stenjanje, ali to može isto tako da bude i zagrljaj i dahtanje dvoje zaljubljenih u strasnom zagrljaju (to se kroz ove debele stene ne može jasno čuti), možda je to histeričan smeh ili bolno ridanje. Tako me taj drugi progoni, tako se javlja u meni iznenadno dok se brijem pred krnjim ogledalom i gledam svoje lice uokvireno penom, sasvim spokojno; jutro je, mećava je stala, sunce prodire kroz četvrtast prozor, čuje se mukanje krava u dvorištu preko puta, zvoni zvono sa seoskog zvonika. Unutra je toplo, plaminjaju šišarke u limenom šporetu, dim se razlegao, oseća se samo miris smole, miris šuma. U tom trenutku onaj se drugi javi u meni, izvi se iz mog mozga, bolno, do drhtavice, jer se u tom drugom dogodilo nešto strašno, neka mu je kobna misao oprljila mozak, misao o smrti, misao intenzivna i nemilosrdnakao u čoveku koji se probudio u svom grobu, ali ja, E.S., ne znam tačno značenje te misli, ne znam čak ni da li je to misao o smrti, ali i ja osećam intenzitet, težinu te misli, njenu pogibeljnu pesimističnost, njenu ubitačnu realnost, i počinjem da drhtim negde u dubini svog bića, ne drhte ruke, jer ruke još jednako drže mašinicu za brijanje a nikotinizirani prsti prate koščatu liniju brade, opipavajući dlačice, nego drhti moj simpatikus, moje srce, moja nutrina, moje uplašeno, zbunjeno Ja. Jer odsad se celokupna snaga moje lišnosti koncentriše na rešavanje te tajne, te zagonetke, te stravične afere s kojom je suočen taj drugi u meni, na rešavanje tog kriminalističkog slučaja u kojem nema ni jednog pozitivnog elementa, ni jedne jedine poznanice, i jedino se zna da je u pitanju smrt, smrt nekog lica, ili smrt kao takva, izvan svog građanskog konteksta, ali da je u pitanju smrt, pogibelj, neka užasna katastrofa bića, u to nema sumnje: ta drhtavica u meni, taj ludački pogled onog drugog što me gleda iz napuklog ogledala dok se brijem, to jasno kazuje.

54

Sve što mi je ostalo u svesti to je utisak neke more, sve što sam mogao da formulišem suvislo to bejaše jedna jedina reč: VELIKO, pridev koji je stajao uz neku nemoguću stvar, uz neki pojam koji nije mogao da se identifikuje, ali koji je zračio nekim nepojmljivim užasom, a reč VELIKO koju sam uspeo da kroz bolan napor svesti izbacim u polje razuma, u polje artikulacije, da je na trenutak zgrabim u tom hitrom preletanju pojmova i slika, tako nalik na san, ta reč je bila sasvim adekvatna, stajala je sasvim prirodno i logično uz neki nepoznat pojam, slažući se s njime u rodu, broju i padežu, mada taj pojam bejaše još uvek izvan sfere shvatljivog, izvan žute mrlje svesti. To užasno i užasavajuće VELIKO pritiskalo me svojim velikim i užasnim prisustvom, a užas je poticao iz nemoći mog duha i svesti da uz taj pridev dodam imenicu, jer time bi, tim razjašnjenjem pojmova, stvar moje more postala izvesnijom, užas bi možda dobio ljudske konture, ili makar oblik jasnog i definisanog užasa. Ovako, sa tim neutralnim pridevom (zapravo bez roda) koji je stajao uz neku imenicu, ili možda glagol, moj strah, moja unutrašnja drhtavica prerastali su u neki budan košmar, i ja sam slutio da možda to što se događa sa mnom i nije ništa drugo do nastavak nekog naglo prekinutog sna: dok je deo mog bića pratio svakodnevni (logični) tok misli, drugi je deo, istovremeno, bio u dubokom snu, mučen morom nekog sna iz kojeg nije mogao da se prene: odlomci tog budnog sna, te more, (odakle je iskliznula jedino reč VELIKO) harali su mojom svešću i mojom nutrinom, a u mozgu, u biću, zbivala su se istovremeno dva procesa, san i java, mora i lucidnost, ali je između ta dva procesa postojao neprobojan zid, prekinuta veza; ceo napor moje budne ličnosti sastojao se u tome da dokuči neku reč koja dopire s one strane zida, iz druge, uspavane moždane kore, da kad već ne mogu da vidim, da makar ne čujem šta se zbiva u mom sopstvenom biću, sada, u ovom trenutku: reč VELIKO bejaše još jedina artikulisana i uhvatljiva reč, ako i to ne bejaše samo prevod, samo surogat neke reči, nekog drugog pojma, nekog drugog stanja: ono što se događalo s druge strane svesti događalo se odveć brzo, slike su odmicale nepojmljivom brzinom, a stvari koje su se događale tamo, u tami moga bića, slike koje su promicale u kori moga mozga, bejahu odveć užasne, da bih mogao da ih analiziram, hladnokrvno, čak i da sam ih uspeo dokučiti: sve se to događalo s onu stranu života, u dubokim mitskim predelima smrti, u stravičnoj dolini onostranog. Taj drugi, to moje drugo biće, to bejah ja sam posle moje smrti: mrtvi E.S. u susretu sa živim, mrtvim E.S. koji je izišao iz mog sopstvenog sna pa se otelotvorio, nastanio uz onog živog.*Moje kukavno, predvojeno Ja.

55

šta su svi napori čovečanstva, sve ono što se naziva istorijom, civilizacijom, sve ono što čovek čini, i što čini čoveka, šta je sve to do samo uzaludan i tašt pokušaj čovekov da se suprotstavi apsurdu sveopšteg umiranja, da tobože to umiranje osmisli, kao da se smrt može osmisliti, kao da joj se može dati ikakvo drugo značenje i ikakav drugi smisao osim onog koji ona ima! Filozofi, oni najciničniji, pokušavaju da besmisao smrti osmisle nekom višom logikom ili nekim duhovitim obrtom, radi sveopšte utehe, ali ono što ostaje, bar za mene, vrhunaravnom tajnom to je pitanje: šta dozvoljava čoveku da uprkos saznanju smrti deluje i živi kao da je smrt nešto izvan njega samog, kao da je smrt prirodna pojava! Drhtavica koja me je držala poslednjih dana pomogla mi je da shvatim, uprkos snažnim napadima straha, da moja bolest i nije ništa drugo do to: katkada, iz meni sasvim nepoznatih razloga, i iz sasvim neshvatljivih pobuda, ja postajem lucidnim, u meni se javlja saznanje smrti, smrti kao takve: u tim trenucima dijaboličnog ozarenja smrt za mene zadobija onu težinu i ono značenje koje ona ima in sich, a koju ljudi najčešće i ne naslućuju (zavaravajući se radom i umetnošću, zataškavajući njeno značenje i njen vanitas filozofskim krilaticama) da bi njeno pravo značenje ostali samo u trenutku kada im ona zakuca na vrata, jasno i nedvosmisleno, sa kosom u ruci, kao na srednjovekovnim gravurama. Ali ono što me užasnulo (saznanjene rađa utehu) i što je moju unutrašnju drhtavicu još više uvećalo, jeste saznanje da je moje ludilo zapravo lucidnost, i da mi je za moje ozdravljenje ? jer ovo se stanje drhtavice ne može podneti ? potrebna zapravo ludost, mahnitost, zaborav, i tek će me mahnitost spasti, tek će mi ludilo doneti ozdravljenje! Da mi kojim sučajem doktor Papandopulos sada postavi pitanje o mom zdravlju, o poreklu mojih trauma, mojih strahova, sada bih mu znao odgovoriti jasno i nedvosmisleno: lucidnost.

Link to comment

Ko uznosi ime ? Ime gubi.Ko ne dodaje ? Oduzima.Ko neće da uči ? Neka umre.Ko se bude služio krunom ? Nestaće.Talmud ? Izreke otaca (13)Ako neću ja sebi - A ko će mi?***Ako sam ja sam ? šta sam?Ako ne sada ? A kada?Talmud ? Izreke otaca (14)Govori malo.Čini mnogo.Primaj svakog ozarena lica!Talmud ? Izreke otaca (16)Ko je bogat čovek?-Bogat je onaj, koji ima ženu koja se lepo ponaša!Talmud ? šabat (25)A sve te slične male životne mudrosti, mogu se naći i u jednostavnijim i novijim verzijama nalik na ovu: :rolleyes:SVE šTO TREBA DA ZNAMNAUČIO SAM JOš U VRTIĆU!1) Sve podeli sa sa drugima.2) Igraj pošteno.3) Ne tuci ljude.4) Svaku stvar vrati gde si je našao.5) Počisti za sobom.6) Ne uzimaj, što nije tvoje.7) Kada nekoga povrediš, izvini mu se.8) Puštaj vodu u toaletu i peri ruke pre jela.9) Kada si umoran, a imaš vremena... Odspavaj malo.10) živi uravnoteženo ? Od svega pomalo.11) Kad izađeš u svet, budi oprezan i ne udaljavaj se od druga.12) Zlatne ribice, hrčci, kuce i mace... Svi jednoga dana moraju da umru. I mi ćemo.13) Ne zaboravi da čuda postoje! Seti se semenke pasulja koju si ostavio da proklija...14) Otvori oči i VIDI!Robert Fulgam*** Ovo sam skoro video u nekom BS blogu ili u Peščanik priči kao krilaticu... ;)

Edited by dare...
Link to comment

Trenuci Kada bih svoj zivot mogao ponovo da prozivim. Pokusao bih u sledecem da napravim vise gresaka, ne bih se trudio da budem tako savrsen, opustio bih se vise. Bio bih gluplji nego sto bejah, zaista, vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao. Bio bih manji cistunac. Vise bi se izlagao opasnostima, vise putovao, vise sutona posmatrao, na vise planina popeo, vise reka preplivao. Isao bih na jos vise mesta na koja nikad nisam otisao, jeo manje boba a vise sladoleda, imao vise stvarnih, a manje izmisljenih problema. Ja sam bio od onih sto razumno i plodno prozive svaki minut svog zivota; imao sam, jasno, i casaka radosti. Ali kad bih mogao nazad da se vratim, tezio bih samo dobrim trenucima. Jer ako ne znate, zivot je od toga sacinjen, od trenova samo; nemoj propustati sada. Ja sam bio od onih sto nikad nigde nisu isli bez toplomera, termofora, kisobrana i padobrana; kada bih opet mogao da zivim, laksi bih putovao. Kada bih ponovo mogao da zivim, s proleca bih poceo bosonog da hodam i tako isao do kraja jeseni. Vise bih se na vrtesci okretao, vise sutona posmatrao i sa vise dece igrao, kada bih zivot ponovo pred sobom imao. Ali vidite, imam 85 godina i znam da umirem... Horhe Luis Borhes

Link to comment

Eto, to je moj život. Sve počinjem u nesvesti. Pipam. Pronađem kvaku jednog dana.Ne znam na kom sam spratu čovečenstva. Jesu li vrata? Ili prozor? Svejedno. Zažmurim i zakoračim sa visine. (lečilište Junaković, 1986.).........Nemoj slikati bojom, već slikaj svojim dahom. Prolazi kroz svoja platna kao da prolaziš kroz svetlost i kao kroz nevidljivo.Zamoči četku u ništa i isijavaj prozračno.Crtaj ljudima praznike.Naslikaj sebi jezero i skoči u njega i zaplivaj. Naslikaj duboke šume i diši miris borova.Put koji ima ime i reka koju prepoznaješ po tome kako je zoveš ne mogu trajati večno.Imaju kraj u prostoru.Umnožavati sebe, to znači: stići na kraju da kažeš neizrecivo.To znači: prožimati a ne samo dodirnuti. (Lenjingrad, Ermitaž, pred Šiškinom, 1974.).........Ne želim da vas ućutkam, ako ne mogu da vas uverim. Ali vam moram priznati da stvarno postoje stvari koje ne potiču od razuma.Moje je detinjstvo počelo negde posle pedesete. Šta sad s njim da uradim? (Portofino, 1983.).........Testament? Pa u redu, moramo napisati i testament: ako me zadesi zlo i ne umrem na moru, što sam večito želeo, ako ne budem spušten sa palube niz dasku u naježeni mir okeana, nego umrem na kopnu, što je ogromno poniženje, neka mi ne drže govore i na meni se mrtvom vežbaju raštimovanom besedništvu.Neka me do groba isprate Cigani tamburaši, i niko osim njih. Neka mi sviraju onu...znaju to oni koja je.I kada sam sam, nisam sam, jer imam sebe uz sebe. Zato prezirem one koji to ne shvataju, celog svog života,pa kad sa sobom u društvu na kraju vide smrt, oni urlaju od samoće. (Petrovaradinska tvrđava, 1972. sa orkestrom Janike Balaža i Zvonkom Bogdanom. Noć. Zavejani smo)M.A

Edited by KristinaS
Link to comment

ZADIVLJUJUĆE, reče Smrt. ODISTA ZADIVLJUJUĆE. DOPUSTITE MI DA IZNESEM JOš JEDNU PRIMEDBU: VI NISTE NIšTA VIšE DO SREĆNA VRSTA MAJMUNA KOJA POKUšAVA DA POJMI SLOžENOST STVARNOSTI PUTEM JEZIKA KOJI SE RAZVIO DA BI STE MOGLI JEDAN DRUGOM DA GOVORITE GDE IMA ZRELOG VOĆA. Terry Pratchett napomena: Velika slova su u originalu. Kada govori Smrt licno jedino tako i moze da se pise.

Link to comment

Hotelske sobe umeju čudno i depresivno da deluju na moju malenkost, pogotovu na duži rok... <_< Otud nekako i spojih ove dole neobične ljude, u ko zna kojem kontekstu moje lude glave... :unsure: --------------------------------------------------------------------------------------?živeo ti i tri hiljade ili deset puta po tri hiljade godina, seti se da niko ne gubi neki drugi život, do onaj koji sada živi, niti živi nekim drugim, do onim koji gubi.Tako je i ono najduže razdoblje, jednako onom najkraćem.Sadašnjost pripada svima! Umreti znači izgubiti sadašnjost, koja je tek časak. Niko ne može izgubiti, ni prošlost, ni budućnost, jer nikome, ne može biti oduzeto, ono što nema.Seti se, da se sve stvari okreću i opet će se okretati istim putanjama, a da je onome koji gleda sasvim svejedno, gleda li ih stoleće, ili dva, ili beskonačno dugo...? Marko Aurelije---------------------------------------------------------------------------------------?Kad jednom iz života pravog odem,Nikad oblik svoj, od života natrag tražiti neću,Već oblik onaj, što ga stari Grci,Od kovanog zlata i pozlaćene tvari prave...Ili ću sa zlatne grane pevat`Vladarima i damama Bizanta,O onome što je prošlo, il`prolazi,Ili tek će doći...? Yeats (William Butler)---------------------------------------------------------------------------------------Išao bih da izgrlim jabuku na livadi...Ali sam put do detinjstva zaboravio! B. Miljković

Edited by dare...
Link to comment

Čovek mašta od detinjstva o velikim gradovima islavnim poprištima, ali slavne i odlučne bitke zaodržavanje svoje ličnosti i ostvarenje svega što ona u sebinagonski krije, mora da bije tamo gde ga sudbina baci,bog zna na kakvom uskom, bezimenom prostoru, bez sjaja i lepote, bez svedoka i sudije.I. Andrić

Link to comment

gledam neku knjigu e. morena, razgovore na temu ekologije. u podnaslovu pise: la Terre d?pend de l'homme qui d?pend de la Terre. nije nista novo, al' je lepo sroceno.poz

Link to comment

ovo možda i nema neku eksplicitnu poruku, al ja baš volim ovih par rečenica.dakle:''Nismo odrasli, Lusija. To je vrlina koja se skupo plaća.Deca se posle igranja uvek počupaju za kosu. Mora da je tako nešto.Trebalo bi razmisliti o tome.'' H.Kortasar

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...