FRAGMENTS

[Indy]

If you want money in your pocket and a top hat on your heada hot meal on your table and a blanket on your bedWell, today is grey skies tomorrow is tearsYou'll have to wait 'til yesterday is here

[lostfanforever]

zapravo nisam znala koju sliku da postavim, jer je potreban 360-stepeni pogled, pa sam objekivno odlucila - onu koju sam ja uslikala -_-

Edited December 21, 2007 by lostfanforever

[Indy]

The bottle is empty The sleigh has a flat The stripper in my bed is ugly and fat Her tassels are tangled and what's worse My jingle won't jangle

[Gonzo]

Some things we plan, we sit and we invent and we plot and cook up,Others are works of inspiration, of poetry,And it was this genius hand that pushed me up the hotel stairsTo say my last goodbye,To her hair white as snow, and her pale blue eyes,Sayin "I gotta go, I gotta go, the bomb and the bread basketAre ready to blow,"In this town of men with big mouths and no guts,The pencil seller's dog spooked by the explosionAnd leapin' under my wheels as I careered outta Longwood on my way to you,Waitin in your dress, in your dress of blue..

[kurdi]

zaboravi na evropsko vremetamo noc traje danima

[Indy]

Edited December 23, 2007 by Indy

[3opge]

ČUDESNA SPRAVA Moj djed Rade plašio se ne samo raznih životinja (zmija, daždevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i mašina: od pušaka, termometara, vaser-vage i tako dalje. Ni pod kakvim izgovorom u našu kuću nije se smjela unijeti puška: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju. Medjutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopoštovanje gledajući u njemu tajanstveno biće koje živi svojim zagonetnim životom, čistim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga čak volio ni u ruke uzeti, bojeći oe da ga na neki način ne obesveti i ne uprlja. Djedov rodjak Sava, stari lopov i nikakva vjera, često bi se oko toga dohvatio s djedom. - Ma, kako ti to zazireš od sata kao da je pred tobom živ stvor, a? - Pa dašta je nego živ - mirno kaže djed. - Sat živ?! - zabezekne se Sava. - živ, bogme, i deset puta mudriji nego ti. Iako baš nije bilo teško ispasti mudriji od Save, starčić uvrijedjeno puše: - Mudriji od mene? O, vidi ti njega. - Da, da. U po dana, u po noći, kad ti god drago, samo ga otvoriš, a on ti cak, cak! - toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znaš ni na koliko si mjesta šupalj, a kamoli što drugo. Djed poučno digne prst. - Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obična bena. - Dašta sam nego bena. Kod Babića se peče rakija, a ja ovde kod tebe džaba tupim zube - iskreno priznaje Sava i diže se da podje. U našoj kući, otkada se zna i pamti, nikad niko nije imao sata, nit je ko znao da po njemu čita vrijeme. Moj stric Nidžo, kad se vratio sa Solunskog fronta, pravio se da "zna u sat", ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponešto oko male kazaljke, pa je njegovo odredjivanje vremena ispadalo, otprilike, ovako: - Još samo kolik za jedan nokat pa će podne. To "gledanje u sat" za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umješnost kao i gatanje u dlan. Ako si rodjen za to, ti ćeš tu rabotu i naučiti, ako pak nisi, džabe ti je. Da žene ne znaju u sat i da to nisu ženska posla, to je za djeda bila jedna stvar koja se sama po sebi razumije. Jedne godine i naša kuća dobi sat. Bilo je to ovako: Imao ti je djed jednog pobratima, i prijatelja, nekog Petraka, samardžiju po zanimanju. Taj ti je čitave godine lutao ispod Grmeča, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajući svoju zaradu često već i na licu mjesta, uz domaćina kod koga je radio. Na Miholjdan, krsnu slavu našu, Petrak je osvitao kod naše kuće, svečan i obrijan, i zdravio oe s djedom: - Pobratime Rade, da nam bude srećan današnji svetitelj. Ostao bi tako koji dan, napio se, napričao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga, obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utješno prorokuje: - Brzo ćemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja. Jedne godine tako, rastajući se s djedom, on mu pruži povelik izlizan džepni sat. - Evo ti, pobratime, ovo ćeš mi sačuvati za dogodine. Zaradio sam ga u dobra čovjeka, pa mi je sve strašivo da ga djegod ne propijem. Djed obrisa oba dlana o čakšire i primi sat pobožno kao naforu pred oltarom. - U redu, pobro, biće paženo k'o oči u glavi. Sat je bio zaključan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz škole ponosito se šepureći: - Djede, ja znam gledati u sat, učili nas u školi. - Idi, beno, gdje će dijete znati u sat. Hajde de, da si bar vojsku odslužio, drugo bi bilo. - Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide. - E, e, laži samo. - Daj 'vamo pa ćeš vidjeti. Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u dječje ruke, to je za djeda bio odveć velik rizik. Sljedećeg Miholjdana pobratam Petrak ne pojavi se na našoj slavi. Djed se zabrinu. - Da nije bolestan, bog ti ga vidio? Propitivao se za nj u varoši, na stočnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmečom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utješiše pričom kako je stari govorio da će preho Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare. - Bogami će njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljačkati Kauri, lopovi su to - vajkao se djed. Jednog popodneva, tek što stigoh iz škole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobičak. Bio je sam kod kuće. - 'Odider 'vamo. Počeprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao. - A znaš ga naviti, veliš? - Znam. - Deder. Starac me usjede na svoj kreveg, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u rume, prinese desnom uvu i sav ozaren prošaputa: - Aha, radi, radi, kuca! Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao: - A, znao sam ja da je on živ, rdja jedna. živ i zdrav. - Ko to, djede? - Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to. Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je naveče čak i u mlin poveo. Do dugo u noć sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale žabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li još na zemlji ili zajedno s mjesecom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka.

[Cruella De Ville]

[3opge]

[debaser]

Hansel and Gretel are alive and wellAnd they're living in BerlinShe is a cocktail waitressHe had a part in a Fassbinder filmAnd they sit around at night now drinking schnapps and ginAnd she says: Hansel, you're really bringing me downAnd he says: Gretel, you can really be a bitchHe says: I've wated my life on our stupid legend When my one and only love was the wicked witch. She said: What is history?And he said: History is an angel being blown backwards into the futureHe said: History is a pile of debrisAnd the angel wants to go back and fix thingsTo repair the things that have been brokenBut there is a storm blowing from ParadiseAnd the storm keeps blowing the angel backwards into the futureAnd this storm, this storm is called Progress

[Aleksija]

budnost su nezavisnosti.

[Indy]

Brian Eno govori o tome sta ga je inspirisalo da napise Music for Airports."... Whenever you go into an airport or an airplane, they always play this very happy music, which is sort of saying: 'You're not going to die, there's not going to be an accident, don't worry!' And, I thought, that was really the wrong way around, I thought that it would be much better to have music that said: 'Well, if you die, it doesn't really matter.' You know. So I wanted to create a different feeling, that you were sort of suspended in the Universe and your life or death wasn't so important. ..."

[palfoot]

Volim da idem u bioskop. Ono sto mrzim jesu slike na ekranu.T.W.Adorno

[3opge]

volim da idem u bioskop. ono sto mrzim su proseravanja filozofa o njemu.

[makaronee]