Jump to content
IGNORED

FRAGMENTS


Allegra

Recommended Posts

  • Replies 4.6k
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Indy

    653

  • Takeshi

    358

  • roksi

    204

  • Caligula

    176

 

Strah od sećanja

..

 

SMEŽURANE GLAVE I HLADNJAČA KOD TEKIJE: U memorijalnom centru Buhenvald u koji me zovu svaki čas, pre nekoliko godina čitao sam šta su učenici zapisivali u knjigu utisaka. Stalna postavka ranije je izlagala i svetiljke sa abažurima od ljudske kože; žena komandanta logora Ilza Koh mnogo ih je volela. Posebno je bilo opasno za logoraše ako su bili tetovirani jer je tetovirana koža bila lep ukrasni detalj na lampi, pa jedno dete konstatuje: "Ceo Buhenvald bio je velika fabrika, a ljudi praktično sirovina koja se morala iskoristiti do kraja, kosti, koža, kosa, sve..."

 

Jedna devojčica piše: "Prilično je grozno što su odrali kožu ljudima da bi se pravili abažuri..."

 

Da li je "prilično grozno" pravi komentar? Da li da utešim tu devojčicu i ispričam joj da je za vreme Francuske revolucije, te slavne epohe za Evropu i za sveukupnu istoriju civilizacije, u nekim krugovima kratkotrajno bila moda uvezivati knjige u aristokratsku kožu? Naravno da joj to ne bih rekao iako je istina. Istina? Samo delić velike istine, jer ta revolucija je pozitivna, zar ne, pa ne treba da je "prljamo".

 

Citat jednog đaka: "Stavljali su mrtve ljude na sto da bi ih rasporili i odrali im kožu? Pa, to prosto ne može biti istina!" Međutim, istina je.

 

Još jedan citat: "Smežurana ljudska glava mi se činila sasvim vesela, takva jedna malecna glavica, pa kad zamislite da je to jednom zaista bila ljudska glava! Pa, tako nešto sam video samo u filmovima o Indijancima!" Esesovci su od odsečenih glava ponekog zatvorenika pravili smežurane glave veličine pesnice, što je bio ritual nekih indijanskih plemena, na primer Jivara. Esesovci su preuzeli njihovu "tehniku". Takva upokojena glava stručno se zove tsantsa, Vikipedija na srpskom je pominje, ali traži da se pojam na našem jeziku detaljnije opiše, podseća takođe i da su "esktravagantni kolekcionari" svojevremeno nudili "astronomske cene" za te "trofeje".

 

Jedna devojčica u knjizi utisaka memorijalnog centra Buhenvald piše: "Ja se strahovito bojim tih smežuranih glava. Ja bih na svoj pisaći sto stavila normalnu mrtvačku lobanju, ali ovako nešto, ne, hvala! Lobanje mi se stvarno sviđaju, samo što su skupe..."

 

Kako je ta nemačka učenica saznala da su lobanje skupe? Mogao bih da joj ispričam da je samo nekoliko kilometara daleko od izložbe u Memorijalnom centru Buhenvald, od tih smežuranih glava mrtvih logoraša, u prestonici nemačke klasike Vajmaru pesnik Johan Volfgang fon Gete dugo na svom pisaćem stolu držao lobanju svog mlađeg prijatelja, takođe velikog pesnika, Fridriha Šilera, sve dok ga nisu opomenuli da je to neprilično. I moj otac lekar je u svojoj radnoj sobi pred ordinacijom imao lobanju. Možda je bolje da joj to niko ne kaže.

 

Posetioci u Buhenvalda više neće moći da se plaše smežuranih glava jer u novoj stalnoj postavci više nisu izložene. Ne znam da li ih čuvaju u depou, ili su ih sahranili zajedno sa pepelom koji je nađen kad se popravljao krov krematorijuma.

 

Mladi posetilac, koji se baš raspričao, obratimo pažnju na njegov stil i rečnik, saopštava: "Film prikazuje masovni grob i kako svi ti leševi leže naokolo. Dakle, leševi, a bagerom ih ubacuju u jamu. To mi je bilo gotovo odvratno i deprimirajuće, što su tolike ljude trpali u istu jamu. Pa, kako su ih onda zatrpavali, a da niko nije dobio sopstveni grob i njihove porodice nikad neće saznati da je neko njihov tamo dole, recimo, njihov sin ili tako to..."

 

"Ili tako to", napisa momčić istih godina kao ja kad sam stigao ovamo u proleće 1944. godine.

 

Da je to napisao neki naš srednjoškolac, upozorio bih ga na "slučaj hladnjače" o kome je "Vreme" detaljno pisalo u broju 544 7. juna 2001. Ovde ću samo podsetiti da je marta 1999. godine iz Dunava, osamnaest kilometara uzvodno od Tekije, zbog niskog vodostaja izronio jedan kamion-hladnjača u kome se nalazilo pedesetak leševa dece, žena i staraca, što je videlo nekoliko stotina prisutnih građana, prolaznika i policajaca. Leševi su odvezeni i zakopani u zajedničku raku negde kod Zemuna, pa posle ponovo ekshumirani i možda negde ponovo sahranjeni, to više ne znam, a za ovo moje sadašnje razmišljanje nije toliko ni važno. Kamion-hladnjača pažljivo je uništen eksplozivom da ni delić ne ostane čitav za neku eventualnu kasniju istragu. To se nije dogodilo pre sedamdeset i kusur godina negde daleko u toj užasnoj nacističkoj Nemačkoj, nego ovde kod nas, pre manje od dvadeset godina. Učesnika u tom delovanju mora da je bilo na desetine, posmatrača na stotine, oni se sudaraju sa nama u tramvaju, sede sa nama u kafićima, tu su, možda su nam neki od njih bliski, veoma bliski.

 

I ne, ovo nije nikakvo poređenje bilo čega sa nacizmom. Ali, da li bi kod nas u Srbiji sa učenicima trebalo da pričaju svedoci "tog" vremena?

 

...

 

MLADI BEČEJCI: Susret u Bečeju prošle nedelje u prostorijama Kreativnog centra Gradskog pozorišta nije bio samo razgovor, rekao bih, to je bilo druženje, dešavanje, zajedništvo mladih sa mnom, sa starcem, nešto jedinstveno, sigurno jedan od najuspelijih susreta sa publikom u mom životu.

 

Nisu tražili da držim uvodno predavanje, oni sami su odmah uzeli reč jer su unapred pročitali moj roman Moj lepi život u paklu. Direktor pozorišta me je predstavio, profesorka srpskog jezika i književnosti Ivana Petrović rekla nekoliko reči, ali pored mene za stolom sedelo je nekoliko učenica koje su vodile sastanak, imale pripremljena pitanja, povremeno bi prozvale neku koleginicu iz publike koja bi pročitala odlomak iz neke od mojih knjiga ili članka na koji bi se nadovezali pitanjem.

 

Ne mogu detaljno da prepričam naš intenzivni razgovor koji je trajao sat i po. Trebalo je da opišem svoj život pre "vremena Zla" u gradiću sa druge strane Tise sličnom Bečeju, kako sam se osećao kad su me uhapsili i šta bih danas rekao svom stricu, koji me je možda izdao Nemcima, šta je bila Arijadnina nit koja me je vodila kroz logore, kako danas vidim svoj identitet, što nam je dalo prilike da porazgovaramo i o mom mišljenju o današnjem Izraelu.

 

Pitali su me i ko snosi odgovornost što mladi danas nisu dovoljno informisani. Čini mi se da su mnogi suštinu literarnog pristupa toj temi shvatili, jer su postavili pitanje da li pisanje za pisce ima i terapeutsko značenje. Želeli su da nešto kažem i o svom novom romanu Poslednji potez, koji se vezuje za Vojvodinu mnogim nitima. Novim pitanjem dali su mi priliku da upozorim da je eventualno bavljenje užasima holokausta problem njihove generacije, ali da su patnje i neretko smrt izbeglica sa raznih strana sveta, svakako, čak i dok mi udobno razgovaramo u mirnom Bečeju, umiranje beba od gladi u Africi ili kad se dave u Egejskom moru, strašna činjenica na koju mora da se reaguje sada. Sada, jer na strahote koje su se završile pre više od sedamdeset godina ne možemo da reagujemo konkretno, a na aktuelna dešavanja možemo i moramo.

 

Pre nedelju dana u Bečeju nisam bio tuđin, neko sa strane koji soli pamet, nego član zajednice od stotinak đaka, desetak starijih posetilaca, nekoliko profesorki i Zdravka Petrovića koji je, čini mi se, dobri duh koji je sve to smislio i organizovao.

 

Razvejali su mi strah od sećanja.

 

Share & Enjoy

Link to comment

One fine morning
I woke up early
o bella ciao, bella ciao
bella ciao, ciao, ciao
One fine morning
I woke up early
to find the fascists at my door

 

Oh partigiano
take me with you
bella ciao, bella ciao
goodbye, beautiful
oh partigiano
please take me with you
I’m not afraid anymore

 

And if I die
a partigiano
bella ciao, bella ciao
goodbye, beautiful
Bury me
up on that mountain
beneath the shadow of the flower

 

So all the people
the people passing
bella ciao, bella ciao
goodbye, beautiful

So all the people
the people passing
will say: “What a beautiful flower”

 

This is the flower
of the partisan
bella ciao, bella ciao
bella ciao
this is the flower
of the partisan
who died for freedom

this is the flower
of the partisan
who died for freedom

 

Share & Enjoy

 

Link to comment
  • 4 weeks later...



Juče na Adi gledam oca (pretpostavljam) sa dvoje dece, starosti od 10 do 12 godina kako stoje na pesku blizu vode.
Jezero je najvećim delom zaleđeno. Otac skida jaknu, što privlači pogled i nastavlja dalje da skida odeću. Sin se malo udaljio od oca, korak-dva unazad i snima telefonom. Otac na kraju ostaje u gaćama, a zatim unatraške uleće u vodu kršeći led. Kratko se zadržava i vraća na obalu.
Kasno je popodne, praktično sumrak i gotovo da nema svedoka, pogotovo na ovoj, ostrvskoj strani.
Nešto ranije, sa jezera se podiglo ogromno jato pataka i kružilo nad šumom u nepravilnom, ali ipak prepoznatljivom V poretku. Tišinu su u gotovo pravilnim intervalima narušavali motori aviona, svetleći reflektorima još od Avale, preko Košutnjaka nišaneći surčinsku pistu.
 


Inviato dal mio Redmi 4 utilizzando Tapatalk

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...