Jump to content
IGNORED

Либерализам у Југославији


namenski

Recommended Posts

Quote

Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji.

Коча Поповић.

Pesnik nadrealista, borac Internacionalnih brigada u Spaniji, komandant 1. proleterske brigade, nacelnik Generalstaba JA, ministar inostranih poslova, potpredsednik SFRJ....

Kominjara.

Do koske i dozivotno.

 

Popovic-Lekic.jpg

 

Tito-Koca.jpg

 

Koca-Popovic-Sofija-Loren.jpg

 

Quote

Neprekidno sam se divio spokojnoj hrabrosti proletera. Efikasnost bez nemira i užurbanosti, samouverenje bez hvalisavosti, odlučnost i upornost u izvršavanju zadataka, bez vike, jedna stalna pribranost i u najtežim situacijama. Sve se to ispoljavalo i izbijalo u neprekidnim borbama sa neprijateljem. Manje smo se odmarali — bili tvrđi i svežiji; slabije se hranili —- bili žilaviji; slabije naoružani — ubojitiji; bez motorizacije — brži. Skuplja je bila svaka naša smrt, naše je disanje imalo drukčiju, posebnu vrednost. Kao da su se sve naše muke, napori i teškoće zgušnjavali u ubojit prkos, kao da su se preokretali u našu prednost.

 

Quote

Naš narod, našu vojsku, našu borbu, naš nesavladivi duh Nemac ne poznaje i ne razume. U njegovoj glavi nema uopšte mere za veličinu naših podviga. On ne zna kako da se probije ni u našu dušu, ni u naš uvek pomični raspored. On godinama, neumorno, zadrto, svaki put poslednji put, baca letke kojim poziva partizane da se vrate kući, ako neće da budu konačno, munjevito uništeni. On ih uporno poziva da se vrate na domaće ognjište, koje opisuje kao raj; a ti ljudi su u šume, koje on opisuje kao pakao, otišli dobrovoljno, svojevoljno, svesno — zato baš što nisu više mogli da podnesu pakao domaćeg ognjišta pod fašističkom okupacijom. On uverava partizane da ih politički komesari mitraljezima gone u borbu. Narode kojima je pred očima sve oduzeo, od slobode do hleba, on ubeđuje da im je doneo blagostanje. Taocima koje vodi na vešanje tumači da ih spasava od boljševičkog terora.

 

Quote

Ratnički spoljni izgled srazmeran kukavičluku, terminologija i simboli (mrtvačka glava) takođe. Otkuda bi četnik mogao biti hrabar, kada osnova i osnovna pobuda njihovog stava i opredeljenja: kukavičluk, priznanje nemoći pred snagom okupatora.

 

 

  • +1 1
Link to comment

Namenski,

Da li znate nesto o izlasku i vracanju Koce Popovica iz partije u periodu 1939-41/2 godina? Cini mi se da je Dusan Ckrebic pisao o tome.

 

Pozdrav,

X500

 

 

Link to comment
3 hours ago, x500 said:

...nesto o izlasku i vracanju Koce Popovica iz partije u periodu 1939-41/2 godina? Cini mi se da je Dusan Ckrebic pisao o tome.

Nista vise od uobicajenih abera koji su se i zvanicno i poluzvanicno vrteli i za SFRJ vakta: da je navodni povod ne za isljucenje nego, cini mi se, bojkot - tada se to tako zvalo - zbog navodnog loseg drzanja u policiji tokom hapsenja/saslusanja.

Ckrebica nisam citao i necu, toliko vremena ipak nemam, a i gadljiv sam po malo na spisateljske poduhvate kasnokomunistickog i postkomunistickog perioda, ali je mrka kapa da cemo ikada saznati istinu o tom periodu zivota Koce Popovica, narocito sada u jeku etnickog ciscenje NOB, kada je Popovic avanzovao - za vuciceva vakta - cak i do ulice u Beogradu nazvane po njemu.

Pravo pitanje je zasto posle dolaska na vlast lepih i pametnih nisu otvoreni odgovarajuci arhivi i cela stvar isterana na cistinu: doduse, da je icega u tim arhivima bilo, tesko da komunisticka vrhuska, neki njen deo sigurno*), ne bi to upotrebila protiv Popovica odmah posle rata i kasnije tokom njegovog politickog uspona.

Iz onoga sto znam, pre ce biti da su razlog bila neslaganja ideoloske prirode koja su kasnije izgladjena, sto ne bi, sva je prilika, bio slucaj da je verzija o losem drzanju u policiji tacna: Popovic od samog pocetka ustanka uziva maksimalno poverenje licno Tita i neprekidno se, tokom celog rata, uspinje, doduse pre svega zahvaljujuci svojim nespornim visokim kvalitetima kao komandant i sire.

Slucajtm Popovic je, dakle izgladjen pre pocetka rata, nikako 41/42. kada je Popovic vec uveliko komandant 1. proleterske.

Inace, cudan je odnos Tita i Popovica, bas kao - donekle - i Tita i Rankovica: ni jedan ni drugi nisu niti jednom recju, niti gestom, niti postupkom nikada, ama bas nikada sto bi narod rekao o Titu rekli ma i losu rec.

Tesko da su se bojali, a bice da se u slucaju Popovica radi - izmedju ostalog - i o jednom od kvaliteta velikih drzavnika, sto je Tito svidjalo se to nekome ili ne - bio: da proberu i oslone se na sposobne saradnike, kvalitetu koji bez razlike, radilo se o Istoku ili Zapadu, svejedno, na zalost opada sa godinama sto je valjda i ljudski.

A da je odnos bio u najmanju ruku dvosmislen i danas tesko razumljiv, novokomponovanim istoricarima sigurno, govori ne toliko cinjenica da je posle nesporno velike politicke krize nastale smenjivanjem Rankovica, za potpredsednika drzave - prvom i jedinom posle Tita - dakle na funkciju specijalno za njega napravljenu - postavljen bas Popovic.

Koliko cinjenica da je Popovic na to, doduse oroceno - pristao.

Uz sumnje nema punu svest o znacenjima tog postupka.

Pristajao je, tacnije prelazio preko i tokom rata preko ni malo prikrivenih pokusaja/postupaka da ga se gurne u stranu laktanjem i slihtanjem koga drugog nego CG-oraca - poput Peka Dapcevica, sto nikako ne spada u ideoloske sukobe nego jednostavno u posledice obicne, najobicnije ljudske i razumljive - sujete.

Pristao je i na, izmedju ostalog i na jedan verovatno najtezih zadataka tokom NOB: da po definitivnom pobednickom prelasku partizana u Srbiju 1944. godine bude imenovan za komandanta Glavnog staba NOV i POJ za - Srbiju.

Zadatak koji je u tom trenutku - na stranu tlapnje o Srbiji kao cetnicki orijentisanom delu Jugoslavije - bio verovatno nesto najteze sto je moglo da zadesi bilo kojeg partizanskog komandanta: da doceka Sovjete o cijem se buducem ponasanju prema NOV i POJ kao i Jugoslaviji, buduci da su prakticno poslednji od Saveznika digli ruke od takozvane JVuO, da isprati Nemce iz Grcke i da pre svega osigura Srbiju kao mobilizacijsku bazu za nastavak rata buduci da je - od svih delova Jugoslavije - bila ratom najmanje pogodjena.

Nazovi istoricari posle 1990. koji lupetaju o svesnom i namernom zrtvovanju srpske omladine na Sremskom frontu narocito, zaboravljajutm da je 1944, omladine, odnosno vojno sposobnih muskaraca u iole znacajnom broju bilo, preteklo, jedino u - Srbiji.

A da su Bosna i CG prakticno ostale bez omladine, odnosno vojno sposobnih muskaraca.

Odneo rat.

 

Sve u svemu - odgovora nema i mozda je tako istorijski najpostenije: radilo se, u sustini, o odnosu 2 coveka koji su jedan u drugoga imali puno poverenje, ali umeli da sacuvaju i postuju uzajamnu distancu, za sta nije sposoban svako.

I - sto se samog Popovica tice - gospodskog nacina na koji se odrekao vlasti, videci i znajuci, izmedju ostalog da su i takozvani hrvatski maspok i takozvani srpski liberalizam, kovan danas u zvezde, dve strane iste medalje: budjenje zla nacionalizma, narocito hrvatskog i srpskog i otvaranje onog cuvenog ormara iz kojeg kosturi jedva cekaju da izadju.

Kao sto su i izasli

 

 

*) a da je bilo slicnih pokusaja govori i dogadjaj koji se dogodio na proslavi cini mi se 15. godisnjice Bitke na Sutjesci, kada Popovic, jedan od kljucnih ljudi same bitke sigurno ne previdom protokola nije bio pozvan na istu i bio kaznjen - tako su barem mislili ondasnji recimo vesici - da jede i spava pod satorom sa obicnim ucesnicima, svojim ratnim drugovima in. I inace - jedinom, koliko se zna, javnom i otvorenom manifestacijom protiv i u prisustvu Tita i pred Titom tih istih boraca, upravo zbog tretmana Popovica.

Edited by namenski
  • +1 1
  • Hvala 1
Link to comment
13 hours ago, namenski said:

Pravo pitanje je zasto posle dolaska na vlast lepih i pametnih nisu otvoreni odgovarajuci arhivi i cela stvar isterana na cistinu.

Ovo. Bila je to jedinstvena prilika da se otvoreno i bez strasti razgovara o stvarima koje više nisu bile aktuelne, ali da se neki deo istorije zauvek počisti od odvratnih i otrovnih srpskih glasina.

 

14 hours ago, namenski said:

Nazovi istoricari posle 1990. koji lupetaju o svesnom i namernom zrtvovanju srpske omladine na Sremskom frontu narocito, zaboravljajutm da je 1944, omladine, odnosno vojno sposobnih muskaraca u iole znacajnom broju bilo, preteklo, jedino u - Srbiji.

A da su Bosna i CG prakticno ostale bez omladine, odnosno vojno sposobnih muskaraca.

Odneo rat.

Na ovome se nikad nećemo složiti (sem da je bilo svesno i namerno - nije, bilo je to čisto neznanje i ideološko slepilo, pomalo i bahatost pobednika)

 

Vratiću te na naš razgovor o Princ Eugenu - Nemci su regrutovane dobrovoljce iz srpskog i rumunskog Banata pripremali mesecima za izlazak na front uz vrhunske vojne instruktore, pa se ipak ravničari Banaćani nisu proslavili u kamenoj Bosni ni '42., ni '43; svoju snagu su dokazali tek '44. kao Korpusna grupa Miler u očajničkoj odbrani Kraljeva, dakle posle cele tri godine vojničke prakse.

 

Generaciju mog oca činili su savremenici, rođaci i braća tih tinejdžera izgubljenih na sremskom frontu u bezglavom jurišu za snagama koje su se ionako povlačile u pokušaju da se predaju savezničkim snagama. Naslušao sam se priča o svim glupostima koje su onoliko mnogo koštale u izuzetno teškom nastupu u ravnici. Treba imati u vidu i strašno motivisane snage Nemaca i njihovih saveznika koji su znali da im je izbor ili predaja saveznicima ili Kočevski rog i umiranje u ruskim logorima. Ispunjavanje želja sovjetskih komandanata za popunu brojnosti snaga bila je najobičnija srpska budalaština koju nisu pratili drugi narodi.

  • +1 2
Link to comment
7 minutes ago, April said:

Na ovome se nikad nećemo složiti (sem da je bilo svesno i namerno - nije, bilo je to čisto neznanje i ideološko slepilo, pomalo i bahatost pobednika)

Mislim da se ne radi o slaganju/neslaganju: mozda samo o drugacijem pogledu na celu stvar, uz - nikako kao negativnosttm - uzimanje u obzir licnih, subjektivnih stavova, pa ako hoces i predrasuda.

Mojih, tvojih, svacijih: sto je i ljudski.

Bahatost mozda, neznanje u smislu nepripremljenosti, neosposobljenosti za nacin ratovanja kome se, s obzirom na prethodna iskustva nije cuditi.

Ideologija jok, barem ne u smislu koznih kaputa i komesara koji nateruju vojsku na mitraljeze.

A i bahatost samo u smislu odnosa starih partizana :isuse: prema novim borcima, bahatost tipa 'dok smo mi, itd, itd...', dakle prica stara kao svaka vojska.

 

Quote

Vratiću te na naš razgovor o Princ Eugenu - Nemci su regrutovane dobrovoljce iz srpskog i rumunskog Banata pripremali mesecima za izlazak na front uz vrhunske vojne instruktore, pa se ipak ravničari Banaćani nisu proslavili u kamenoj Bosni ni '42., ni '43; svoju snagu su dokazali tek '44. kao Korpusna grupa Miler u očajničkoj odbrani Kraljeva, dakle posle cele tri godine vojničke prakse.

Apsolutno.

Ali, ti zaboravljas, previdjas, da je sve vreme kaljenjatm Princa Eugena, isti bio deo jedne milionske vojske u kojoj je Princ Eugen bio samo sraf i to zamenljiv.

Ova ili ona divizija - svejedno.

Obaska sto je vojnicka praksa jedno, a zverstva, nesporna i dokazana i pokazana - nesto sasvim drugo.

Mada je i (vojnicka) praksa nesto apsolutno relativno: u Staljingradu, recimo, ne samo komande svih nivoa, nego i obicna vojska nije cudom mogla da se nacudi brzini (merenoj danima) kojom su pristigle rezerve postajale elitni ulicni borci.

Oni koji su pretekli tih prvih dana: slicno iskustvo imaju sve armije 20. veka u svim ratovima 20. veka.

Ovo ne iznosim kao argument nego samo kao dodatak/prilog prici: kao isti takav dodatak moglo bi da posluzi i nabrajanje - a potrajalo bi - sukoba u kojima su potpuno neobuceni i ratu nevicni dobrovoljci tukli super/ekstra obucene, pripremljene i vodjene vojske.

Na entuzijazamtm, cuku, bes, jebemliga, nikada necemo znati, ali motivacija ljudi da se uzajamno satiru cudna je stvar...

Bas kao sto je - ma koliko to danas pateticno i nemoderno zvucalo - cinjenica da se ljudi, kada ih se zaista pritera uz duvar - radije i zesce bore za pravdu nego za parce hleba.

Ili goli zivot.

Quote

Generaciju mog oca činili su savremenici, rođaci i braća tih tinejdžera izgubljenih na sremskom frontu u bezglavom jurišu za snagama koje su se ionako povlačile u pokušaju da se predaju savezničkim snagama. Naslušao sam se priča o svim glupostima koje su onoliko mnogo koštale u izuzetno teškom nastupu u ravnici. Treba imati u vidu i strašno motivisane snage Nemaca i njihovih saveznika koji su znali da im je izbor ili predaja saveznicima ili Kočevski rog i umiranje u ruskim logorima. Ispunjavanje želja sovjetskih komandanata za popunu brojnosti snaga bila je najobičnija srpska budalaština koju nisu pratili drugi narodi.

Mislim da ovde bitno masis: Nemci i prateca tevabija se na Sremskom frontu nisu povlacili, jos manje bezglavo.

Uspostavili su ga planski, kao levo krilo Istocnog fronta, sa naslonom na svoje snage u Madjarskoj i na ostatke koji su se preko Bosne pokusavali da izvuku ka zapadu.

I, tako uspostavljen, racuna se da je trajao od oktobra '41. do aprila '45, tacnije do proboja.

5 i jace meseci - nije bezglavo, obaska sto je sam front sa nemacke strane bio uredjen prema svim standardima i sa punom svescu o njegovom znacaju u sklopu celog nemackog ratnog napora u tom periodu: daleko je jos uvek sve to o Kocevskog roga, Blajburga, itd, itd...

Daleko i od Zapadnih saveznika: Nemci u jesen '44. jos uvek ne smatraju da su (potpuno) porazeni, naprotiv.

I - osnovne pogresne pretpostavke su: 

1. Ispunjavanje zelja sovjetske komande, i

2. Naglasavanje srpskosti u celoj stvari.

 

Ajmo redom: 

1. Oko sovjetske komande i njihovih zelja: ni Sovjetima se u tom trenutku ne preliva, cekaju ih jos uvek teska bijenja, neka - kao Budimpesta - Balaton, poslednja nemacka velika ofanziva, na primer. U toj situaciji tesko da im nije dobrodosao saveznik kome bi prepustili vise od 200 kilometara zajednickog fronta.

Politicki, postojalo je pametnotm resenje: obnarodovati da nisi sposoban da to radis sam i prepustiti Sovjetima (i Bugarima) ceo posao.

Mana: svest, puna, da Sovjeti imaju obicaj da ostanu tamo gde ih se pusti i da postanu vrlo nezgodni.

U svetlu cinjenice da je Jugoslavija bila jedina zemlja koja cije je vodstvo imalo jaja i sposobnosti da od Sovjeta trazi i dobije sa sve pecatom :D potvrdu da ce se po zavrsenom poslu da pokupe iz zemlje, kao i u svetlosti cinjenice da je to rukovodstvo odlicno znalo cemu se izlaze ako dozvoli da Sovjeti ostanu duze u Jugoslaviji, mozda bi (ti) neke stvari ipak izgledale drugacije.

 

2. Srpskost cele stvari: zaboravljamo, necemo da priznamo, svi koliko nas ima u danasnjoj Zapadnobalkaniji da je prica o WW2 u Jugoslaviji - jugoslovenska prica.

Nije ni srpska, ni hrvatska, ni slovenacka, itd, itd...

I da su svi potezi jugoslovenskog ratovodstva u tom periodu (kao i tokom celog rata) usmereni samo i jedino ka odbrani interesa Jugoslavije.

A da se u toj Jugoslaviji u jesen '44. jedino ljudstvo sposobno za vojsku moze naci isklucivo u Srbiji (Kosovo kljuca, rovito je, Makedonija sumnjiva, Bosna em iscedjena do suve drenovine, em najvecim delom van kontrole, Hrvatska i Slovenija pod punom kontrolom Nemaca...)

Tacno je da srpski vojni obveznizi (postoji vec drzava, postoji i mobilizacija, ali - ne zaboravi kao sto se danas zaboravlja da postoje i dobrovoljci) ali, a to je bitno - vremena nema.

Nema ako se hoce na vreme i sa svim mogucim adutima sesti za pobednicki sto za kojim se - na primer - vec gura i jedna Italija, dojucerasnji neprijatelj.

A ti sam k'o prst; pomenuo si druge evropske, pametne narode: jeste, tacno je da i oni imaju svoje vojske, tacnije vojskice.

I na istoku i na zapadu: Francuzi, Poljaci, ne samo Andersovi, Cesi, Holandjani...: sve su to vojskice koje deluju u sklopu velikih, ogromnih saveznickih armija, vojno prakticno nebitne, zgodne da udju u sopstvene zemlje i masu i mase im se zastavicama.

Jugosloveni su - sami.

I - nema se vremena: ako se ne stigne do Istre, Austrije, stici ce neko drugi, a taj drugi nece biti bas sklon da se skloni: a to se placa.

U ratu - zivotima.

Znam da je nezahvalno i nepopularno baratati, pozivati se na zrtve: ali - broj zrtava na Sremskom frontu, ukljucujuci i sam proboj je tek nesto veci od broja zrtava na Sutjesci.

Pritom, zrtve nisu samo srpski tinejdzeri, nego i pripadnici jedinica iz Bosne, Hrvatske, CG, ljudi koji su presli hiljade kilometara da bi skoncali na Sremskom frontu.

Sve u svemu: fama o Sremskom frontu kao zrtvovanju srpske mladosti nastala je 90-ih u sklopu opsteg srbovanja i njanjavog guranja Srbije u vecite zrtve.

I to od strane koga drugog, nego omrazenih komunista.

Jos jednu svoju veliku pobedu, krvavo placenu, prodali smo za male pare, popisali se sami po sebi i to za period - da ponovim po ko zna koji put - kada smo, kao Jugosloveni bili, posle Velikih, najjaca evropska antifasisticka armija, veca i od Francuske.

I, kada je bilo najozbiljnije razmatrano da dobijemo svoju okupacionu zonu.

U Berlinu. 

 

Uostalom, jebes sve to, naravno da se o tome moze da diskutuje, ali: da je bilo koja evropska zemlja, izuzev CCCP i Velike Britanije postigla u WW2 samo deo, delic toga sto je postigla Jugoslavija, danas ne bismo mogli da zivimo od talambasanja istih o sopstvenim zaslugama...

 

Usput: u porodici, uzoj i siroj, imam, imao sam tacnije tinejdzere o kojima govoris.

Neki se nisu vratili, groba im se ne zna.

  • +1 2
Link to comment
1 hour ago, Hamlet Strašni said:

Kako su Latinka Perović i ostali liberali bili neko ko je budio srpski nacionalizam?

Lako.

Jer, nacionalizam je podmukla boljka: ako ga ne pustis na vrata, uci ce kroz prozor.

Uz sve (nesporne) ljudske kvalitete i jos nespornije dobre namere, boljka svih tadasnjih takozvanih liberala krije se u 2 cinjenice:

1. da je su komunisticka drustva, pa i ne bila toliko rigidna poput, nesporno jugoslovenskog, sistemski nesklona radikalnim reformama koje Partiji, po pravilu, presdstavljaju objektivnu opasnost da izgubi kontrolu narocito nad privredom sto ce reci osnovnom polugom vlasti.

Primer koji je mozda, ali samo mozda jer ishofd jos uvek ne znamo, prevazisla Kina - zivi bili pa videli.

2. u iluziji kojoj su podlozni svi liberali, oni komunisticki pogotovo, a jugoslovenski/srpski jos pogotovije, nedostatak svesti o tome da bi uvodjenje visepartijske demokatije u zemljama poput Jugoslavije pa i Srbije bez daljnjega znacilo politicko organizovanje na nacionalnoj osnovi u kome bi se politicki zivot, sve i da ne zapuca, sveo na - staru Jugoslaviju. Dakle, na beskonacno i jalovo koalicionisanje, politikantstvo najgore vrste i sve sto uz to ide.

Mozda u tom pravcu treba traziti objasnjenje/opravdanje za izabran srednji put, u ono vreme iskazan u vicu 'daj levi migavac, a skreni desno' - tek jugoslovenska potraga, neuspesna kako se pokazalo, za nalazenjem nekih drugih puteva za nuznu artikulaciju i zastupanje interesa razlicitih drustvenih grupa, dakle politicki pluralizam.

Sto je, inace, napor kome se danas podsmevamo.

Umesto svega, izabran je srednji put, neka vrsta kompromisa i to u drustvu decenijama obucavanomtm da ne trpi drasticne nejednakosti: danas ces tesko da nadjes, cak i u najozbiljnijoj :isuse: literaturi podatke o privrednoj liberalizaciji tih godina, GG preduzecima, ali i besnim drustvenim reakcijama na takozvano neosnovano bogacenje, nicanje velelepnih vila preko noci, nuveau riche ponasanje, ali i 14-casovno radno vreme kod privatnika.

Uostalom, pogledaj Kamiondzije.... :D 

Na tom srednjem putu pripusteni su takozvani disidenti :isuse: koji su ukupno nabrojali jedva dvocifren broj godina zatvora, pripusten je 1 cika Dobrica da odrzava srpska ognjista i vatru na njima, sa sve gomilom likova koji su u niskom startu cekali da dodje njihovo vreme.

Bas kao i oni kanadski vlasnici picerija, kada je rec o Hrvatskoj.

Na sve to su Sluzbe, prepustene same sebi - radile svoj posao.

i brzo otkrile da su same sebi najvaznije.

Uostalom, priseti se: prvi zadaci koje je na sebe uzeo srpski visepartizam/demokratizam nije bila demokratizacija Srbije, inace uslov svih uslova, nego skretanje paznje prema - spolja, pri cemu se smetalo sa uma da bi istinski demokratska Srbija imala daleko vece izglede pa i pravo da drugima namece svoju volju, ako treba i silom.

Priseti se i da je, prakticno do danas, glavna primedba Milosevicu, upucivana od strane visepartijske opozicije ili barem njenog najvece dela bila ne to sto je ratovao.

Nego sto je ratove gubio.

Sve u svemu, da ne bude zabune: Nikezic i Perovicka nisu bili nacionalisti, cetnici pogotovo.

Ali ni Tripalo i Savka nisu bili - ustase.

Mada je, kazu, put u pakao poplocan dobrim namerama...

  • +1 1
Link to comment

Па не морају да буду усташе да би били хрватски националисти. То је оно што већина Срба не схвата, није свако ко је Хрват у политичком смислу нужно одмах усташа. Али маспок је био хрватски хрватски националистички, а либерали су били либерали и оријентисани на привреду и нису били националисти. 

  • +1 1
Link to comment
16 minutes ago, Hamlet Strašni said:

либерали су били либерали и оријентисани на привреду и нису били националисти. 

Pau tome i jeste kvaka koja pokopava narocito srpski takozvani liberalizam: nema liberala/liberalizma bez liberalne privrede.

I svega sto uz to ide.

Jedna od mana svih srpskih liberalizama tog doba, mislim na period 70-ih i 80-ih je, uslovno, neogranicena intelektualna vera u (sve)moc liberalizma i uverenje da ce on sam po sebi da resi sve druge drustvene probleme i protivurecnosti - od privrednih do nacionalnih.

Rezultat je - tajkunizacija, primitivna prvobitna akumulacija, sa politickim vodjstvom koje privredu posmatra kao privezak politike.

Uz to, moram da te upozorim da opreznije baratas politickom terminologijom tog vremena: liberalima, liberalizmom, nacionalizmom, tehnomenadzerstvom.

Takozvano hrvatsko proljece :isuse: bilo je u pocetku izraz istih liberalnih teznji poput onih u Srbiji.

Dok se nije otrglo u pravcu nacionalizma - neizbezno u visenacionalnim sredinama poput i Hrvatske u kojoj se jedna manjina osetila opravdano ugrozenom.

I kojoj nije imao ko da ponudi konstruktivniji odgovor od takodje zestokog nacionalizma.

I tako u (nacionalisticki) krug u kome - na vajdu snalazljivihtm - svi, hteli to ili ne postaju Hrvati, Srbi, itd, itd...

Umesto da gledaju od cega se zivi.

 

Edited by namenski
  • +1 3
Link to comment

Mozda da splitujete ovo o liberalima u novu temu?

 

Zanimljiva diskusija se vodila pre par godina nakon izlaska Latinkine knjige o nezeljenim elitama i prilicno brutalnog odgovora Mire Bogdanovic u njenom Elitistickom pasijansu. Obe sam citao samo na preskok i diskusiju pratio vise iz druge ruke, ali razne zanimljive teze su se tu cule. Bogdanovicka je u toj raspravi bila, cini mi se, mnogo konkretnija i objektivnija, dok je Latinka pokusala da nategne neke od teza zarad svoje agende.

 

U svakom slucaju, tesko je o "liberalima" govoriti kao o homogenoj grupaciji. Citav spektar stavova i karaktera se tu nasao.

 

Quote

videci i znajuci, izmedju ostalog da su i takozvani hrvatski maspok i takozvani srpski liberalizam, kovan danas u zvezde, dve strane iste medalje: budjenje zla nacionalizma, narocito hrvatskog i srpskog i otvaranje onog cuvenog ormara iz kojeg kosturi jedva cekaju da izadju.

Kao sto su i izasli

 

S tim da je srpski liberalizam grupisan, oznacen i homogenizovan spolja ne bi li bio prepoznat kao nekakav parnjak maspoku (koji je bio povezan iznutra i daleko homogeniji po idejama koje je zastupao). Moram da razmislim kako to bolje da forumulisem.

Link to comment

Totalna je glupost stavljati liberale u jedan kos. Kao otprilike i socijaliste - ima svega od komunista do nacional-socijalista, demokratskih socijalista pa do soc-dema.

Tako i tzv. liberali of anarho-liberala do soc. liberala ili konzervativnih liberala. Sasvim razliciti svetovi. U kontekstu SFRJ pricamo zapravo o liberalnim ili nacionalistickim tendencijama u okviru komunizma sto je opet druga prica i daleko od neoliberalizma.

Edited by Anduril
  • +1 2
Link to comment
12 minutes ago, Anduril said:

Totalna je glupost stavljati liberale u jedan kos. Kao otprilike i socijaliste - ima svega od komunista do nacional-socijalista, demokratskih socijalista pa do soc-dema.

Tako i tzv. liberali of anarho-liberala do soc. liberala ili konzervativnih liberala. Sasvim razliciti svetovi. U kontekstu SFRJ pricamo zapravo o liberalnim ili nacionalistickim tendencijama u okviru komunizma sto je opet druga prica i daleko od neoliberalizma.

 

S tim da su ovi nasi liberali bili, ko sto kazes, u ovirima jedne drzave i jedne partije/ideologije, ali cak ni tu nije vladalo jedinstvo ideja i pogleda na buducnost bilo SFRJ, bilo komunizma. Iako se danas govori najcesce o Latinki i Nikezicu, cistka je zahvatila mnogo siri krug.

 

Zanimljiva je ta kritika Mire Bogdanovic gde je Latinka zestoko demistifikovana sa levog-liberalnog krila. Ne znam je li citao to neko?

Link to comment
19 hours ago, namenski said:

I - sto se samog Popovica tice - gospodskog nacina na koji se odrekao vlasti, videci i znajuci, izmedju ostalog da su i takozvani hrvatski maspok i takozvani srpski liberalizam, kovan danas u zvezde, dve strane iste medalje: budjenje zla nacionalizma, narocito hrvatskog i srpskog i otvaranje onog cuvenog ormara iz kojeg kosturi jedva cekaju da izadju.

Kao sto su i izasli

 

Sa dosta toga se slažem, ali odakle ti ovo? Koča se pozdravio sa Titom baš zato što je ugušio srpske liberale kojima je on bio saveznik. Srpski liberali s početka 70-ih nisu bili nacionalisti.

 

btw, pročitaj Čkrebića.

 

btw2, osim poznate epizode posle Sutjeske, kad je Tito hteo da ga izvede na vojni sud zato što ih je, na svoju ruku, sve spasao, ima i ona anegdota koja kaže da Koču nisu izabrali za Narodnog heroja baš zbog toga, sve do 1951.g. kada je, na 10-godišnjicu osnovanja Prve Proleterske, cela Brigada, svi preživeli, direktno od Tita tražila da Koča bude proglašen za Narodnog Heroja.

Link to comment
On 17.4.2021. at 14:42, namenski said:

 

 

Da, ovo je sjajno. Jebe se Koči za sahranu Kenedija i uplakanu Žaklinu, nije mogao da odoli na ih ne prozove :)

 

btw, skoro sam gledao dokumentaraco poseti Tita Britaniji 1953.g. kad ga na pristaništu dočekuje niko drugi do skoro preminuli Princ Filip :D

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...