Jump to content
IGNORED

Teofilovo cose


vinska musica

Recommended Posts

Nuspojave Palma protiv plavuša Srbija je u svom dugom i mučnom propadanju dosegla onu tačku dekadencije kada je još jedino važno jesi li "pri sebi" ili ne -------------------------------------------------------------------------------- piše:TeofilPančić Dobro, ?ajde za onog Dinkić Mlađana što nas izdade i prodade Novom Svetskom Poretku za kilo duvan-čvaraka, taj ionako nikada nije bio naš, samo se pravio dok je od toga imao vajde, ali Palma! ?Ej bre! Pobratim naš! Saborac ratni i posleratni! Uzdanica naša u sektoru velikomoravskom! Sto mu gromova, ko bi se tome nadao? Okreće li se Arkan u hladnome grobu, okreće li se Legija u nespokojnom snu na tvrdoj postelji zatvorskoj, okreće li se Pelević Borisav oko svoje ose na borilištu? Obrće li se Ceca u ležaljci kiparskog joj izbegličkog utočišta?U redu je, brate Veljo, hvala ti, dalje ću sam (op. T. P.). Andreja, skloni se, ostavi to! Ne, ne možeš sad malo ti, ovo je bre moja kolumna! Ustupio sam vam skoro 15 odsto njene teritorije, dosta vam je ? vi ne date ni toliko! Elem, Dragan Marković Palma, prvak nečega što se zove Jedinstvena Srbija, putinovski obljubljeni predsednik opštine Jagodina sa gotovo kimilsungovskim izbornim skorom u rodnom selu, ratni veteran, dugogodišnji patriota opšte prakse, mali i srednji privrednik, te bog i batina nekadašnjeg Svetozareva sa okolinom, izrekao je ovih dana nekoliko jeretičkih misli zarad kakvih, recimo, Čeda Jovanović ili neko njemu sličan redovno biva uvaljan u katran i perje, te takav provodan kroz tri-četiri čaršije, da ga narod vidi, za primer i za nauk. šta li je to tako strašno izrekao dični sin Pomoravlja? Ako ćemo pravo, ništa posebno, to jest ništa što ne bi bio u stanju izreći svako kome kosovske ili bilo koje druge svrake nisu popile svu pamet, pa sad, mada nije Jesenjin, namerno hoda svetom onako razbarušen. Mislim, duhovno, ne frizurno. Palma, uostalom, ne bi mogao da se tako razbaruši sve i da hoće. Kako god, rekao je Palma na nekoj tribini, pa ponovio u intervjuu Presu (3. 3. 2008) da je aktuelna vlast kanda krenula da načisto upropasti Srbiju, da je povlačenje naših ambasadora štetna ludost, da su nam neophodne strane investicije, da se ne mere mimo sveta (ko to, uostalom, bolje zna od njega i njihovih ? ta, oni su bar pokušali onomad, nije da nisu, ama nije išlo!), da ne može život da stane zarad Kosova ? zamal? da ne doda "život je konza"! ? da bi ministrima bilo bolje da idu u Brisel i Vašington nego što se šetkaju po mitinzima, da uostalom "ulica nije ništa dobro donela" i sve u tom smislu, i sve tako pregnantno da mu ni žarko Korać ne bi pronašao dlaku... mislim, u jajetu. Kad smo već kod "ulice" i njih, bogme, ima raznih. Ima recimo, ulice koja bije ? videsmo je na delu pre neki dan ? ali i ulice koju biju, kao što je bila ona koja je protestno šetala 1996-1997. E, ta je ulica porodila i onaj čuveni (auto)ironični transparent "i plavuše su ukapirale". Hm, deset godina kasnije, ta misao ide na reviziju: slabo su šta ukapirale one dve batajničke plavuše, to jest, ukapirale su jedino da je ovde glasni patriotizam samo prateća vrsta maloprivredne delatnosti sa obeju strana zakona, ali su svoj zaključak sprovele u delo na retko kretenski način, pa će sada biti egzemplarno kažnjene. Dragan Palma je sasvim drugačiji slučaj: on nije plavuša ? iz nekoliko opravdanih razloga ? ali je ukapirao jednu elementarnu stvar: ako ti povere, recimo, traktor u ruke, najbolje što možeš učiniti s njim je da ga voziš, jer on je zato i napravljen. A prethodno, bogme, moraš da se pobrineš da taj traktor ima gorivo, rezervne delove i tome slično, a bogme i da za njega bude nekakvog suvislog posla, a ne samo da uprazno tandrče tamo-amo. Prostije kazato, u ovoj temeljito devastiranoj zemlji ima malo posla i još manje para, i sve dok je tako ovo će biti slabašna zemlja nesrećnih ljudi. Danas je svet temeljito međuzavistan (globalizovan, je l? te), pa ni velike i moćne zemlje poput USA ne mogu bez velike štete da žive autarhično i mimo sveta, a kamoli ovo parčence zemlje razbacane po dvesta kilometara levo i desno od Velike Morave. Njegovim rečima, to zvuči ovako: "Molim vas lepo, evo Austrijanci u Jagodinu treba da ulože 14 miliona evra u gradnju deponije. I šta ja treba da im kažem? Da neću da radim s njima jer je njihova vlada priznala Kosovo?! E pa, što se moje opštine tiče, to neće moći! Ne može! Ne dam!", ili pak "Evo, jedna ozbiljna izraelska firma u moju opštinu hoće da investira pet miliona evra! Pa, ko bi normalan to zaustavio?!". Ne, pre?sedniče Palma, niko normalan to ne bi zaustavio. I u tome je cela stvar: da li mi ovde imamo posla s normalnim ljudima, ili je krajnje vreme da se neka kočićevska "glavata gospoda" koja vode ovu zemlju pošalju na neku vrstu, hm, sistematskog pregleda glave, pa kako im bude. Ako razumete šta hoću da kažem. A ako ne razumete, razjasniću. Srbija je u svom dugom, mučnom i besmislenom propadanju dosegla već onu tačku dekadencije kada više nikakve ideologije, nikakvi "svetonazori" ništa ne znače: sada je najvažnije jesi li pri sebi, umeš li da sabereš dva i dva, ili si u bunilu i vrućici, pa ti još ni to nije dosta nego bi da zaraziš time i ostatak Srbije? Izgleda da će nam to biti poslednja preostala razdelnica, i tu ćemo konačno ustati ili pasti. Evo, da li je Palma danas neko drugi u odnosu na onog koga znamo, je li on neki novi čovek, sprema li se možda da postane aktivista žena u crnom i kolumnista Helsinške povelje? Koješta. On je to što jeste, ni bolji ni gori od sebe samog ? samo, eto, nije baš pobenavio; ili ga je odavno prošlo, šta god. Ispostavlja se da je i to dovoljno za nekakav minimum razboritosti jednog javnog funkcionera; takođe, ispostavlja se da je i to previše za bar polovinu od, recimo, deset politički najmoćnijih ljudi ove zemlje. Ima li ovde naravoučenija? Ima: to što ne znaš ko je bio Betoven ne daje ti pravo da mahnitaš o opštem trošku; to što znaš ko je bio Betoven, samo ističe tvoju (pre)brižno gajenu otkačenost i dodatno povećava tvoju aktuelnu i istorijsku odgovornost.

Link to comment
  • 2 weeks later...
  • Replies 530
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Turnbull

    81

  • Caligula

    35

  • kim_philby

    32

  • bergasa19

    32

Top Posters In This Topic

Posted Images

Raport pod lipom Teofil Pančić I tako rokće, smrdi, štampa novine, on, ?otac naš?, ?patricij?, ?stup domovine?!?Naš barjak?, ?uzor muž? i ?idejno nam sidro?!o strvino, o gade, o polipe, o hidrotu pjesmu punu psovke, prezira i gadapribijam ti ko nadgrobni natpis,da prolaznika svakog zapeče ko lapis,da govori nad ovim živim grobom kao zapis,tog našeg stanja kad su sive huljebančile po knjizi našoj duge noći pijanei kad je glupost bezglavih rečenicapuzala po nama kao stjenica!(Miroslav Krleža: Nad otvorenim grobom, tužni zbore)I tako je jedanaestog dana marta leta gospodnjeg 2008, nad zatvorenim grobom, tužni zbore, pod onom lipom požarevačkom, Ivica Dačić, Gazdin vredni đačić, govorio i govorio dok je neki vetrić pirkao s dunavske strane i razvejavao mu nestašne šiškice, zborio je svejednako potresen i zgromljen jednom smrću-dvogodišnjakinjom već, a kao da je juče bilo, smrću jednog takođe ?oca našeg?, ?patricija? i ?stupa domovine?, kreatora i dirigenta njenih najsramnijih dana. I šta će nam to reći Dačić Ivica u svome poetskom nadahnuću? Mada, da se odmah razumemo, nije se Dačić nikakvim ?nama? obraćao, no je podnosio raport svom Vrhovnom Komandantu, jedno takorekuć anualno izvješće o stanju stvari sa Ove Strane ništavila. Ali nema veze, to što mu je rekao, dobro mu je rekao, a vredelo bi da i mi to oslušnemo. Reći će, naime, Dačić kako je ?u međuvremenu politika koju je (S. M.) vodio tokom devedesetih doživela 'moralnu i političku satisfakciju'?, pa će to zorno potkrepiti ovako: ?To se najbolje vidi u izjavama svih članova državnog rukovodstva koji kad govore o Kosovu i Metohiji govore na isti način kako smo mi vodili politiku u tom periodu? (Beta, po Danasu od 12. 3. 2008). Dačić je Ivica, dakle, posve zadovoljan politikom aktuelnih srpskih vlasti, ili bar njenim ?patriotskim? aspektom ? a drugoga aspekta tu jedva i da ima ? pa to svoje zadovoljstvo prenosi Vrhovnome, tamo negde dole, u blizinu užarenog središta Zemlje, spokojno primećujući kako je to zapravo ona ista politika, samo se sada malko drugačije zove. E sad, kada neko u Peščaniku ili tako negde izrekne nešto slično (mada sa mnogo manje zadovoljstva), kada, to jest, kaže da je najveći problem sa Ovim što nepodnošljivo mnogo liči na Ono (pa će mu i ishod biti negde isti, samo još gori), onda se svi nešto ljute, i najblaže što ćeš čuti o tome jeste da se radi o ogromnome preterivanju. Kada, međutim, Dačić Ivica autoritativno ustvrdi iliti dijagnostifikuje to isto ? a on bar valjda zna o čemu govori: ta, bio je tamo, mesio je i on to krvavo testo, eno se uflekao do iznad lakata ? onda to prođe nekako ugluho i bez ikakvih komentara, nit' ko da odobri, nit' ko da opovrgne, nego kao da je svima silno nešto neprijatno, pa bi hteli da se cela stvar nekako zaboravi, da se jastukom uguši, bez glasa, bez traga. Jer Dačić Ivica, hvališući se svome Vrhovniku, zapravo izgovara nedozvoljeni tekst, nedozvoljen baš zato što je tako blizu istine. Možeš lepo da zamisliš sve one de-es-esovske i ostale salonske protuhice kako se mršte, znoje, strižu ušima i kolutaju očima, ne znajući šta bi rekle: da se slože ne mogu, jer zaboga, ?bili su i oni protiv Miloševića? (na svoj delikatan i diskretan način), a da se usprotive, pa to tek ne mogu, jer niti imaju sučim, niti bi im to bilo oportuno, jer oni najbolje znaju da je Ovo isto što i Ono, osim što je još luđe, samim tim što se ponavlja (?kao farsa?, jelte), i što se čini deset godina nakon svega, što je već jedna posebna forma mahnitosti, do koje se Dačić i njegov Vođa ipak nikada nisu bili dovinuli. Nije da nam je Dačić rekao bilo šta što već nismo znali, ali lepo je što smo to čuli baš iz njegovih usta, jer iz njih mu to dođe nekako kao verifikacija, kao overa, izdata od eksperta, od insajdera, od Čoveka Koji Zna. Nešto kao kad obradiš neku Hendriksovu pesmu, pa ti duh Hendriksov, a kroz usta, recimo, njegovog basiste, očinski poruči: ?Hej, mali Džo, lepo si ti to odsvirao! Isti ja iz mlađih dana!?... Predizborna kampanja samo što se nije zahuktala, brzo će ove Dačićeve zen-misli prekriti ruzmarin, snjegovi, šaš i kakofonija besomučnog brbljanja, a to je šteta, povelika šteta, jer Dačić nam je ? mada mu nije takva bila namera, ali ko mari ? dao dragoceni naputak, ključ za odgonetanje jedne važne šifre. Poslušaj, dakle, šta se govori, pogledaj, dakle, šta se čini, pa svaku reč i svaki čin provuci kroz mentalnu dačić-mašinu, precizno odmeri bi li Ivica to odobrio ili ne, da li bi se time pohvalio onome tamo pod onom lipom, pa ćeš znati o čemu se radi. Onaj što mu je Dačić bio ađutant uzdigao se na ?Kosovu i Metohiji?, i ?Kosovo i Metohija? su ga sahranili, a umalo da i Srbiju sahrane s njim. Ovo što se sada rastelalilo i razgalamilo, sav taj radikalski i osobito ?narodnjački? bašibozluk, od iste je bofl-tkanine skrpljeno, i istom se zaludicom povazdan bavi, jer im je to najbolji način da ne rade ništa suvislo i korisno, a da emituju utisak kod neukih kako su em strašno silni i važni, em strašno rodoljubni. Kako se da videti, Dačić Ivica ni ubuduće neće imati razloga da se žali na njih neupokojenom duhu Gazde, naprotiv, verovatno ih tek čekaju prave pohvale. Pravo je pitanje hoće li oni drugi, pre svega demokrate ? oni su tu, kako god okreneš, uobičajeni sumnjivci ? ustrajati u iluziji da se može štrpnuti ponešto od Ivice i društva a da to ostane neprimećeno, i da bude neškodljivo, u maloj dozi, kao rum u kolaču, ne da opije, nego da da šmek. E pa, neće moći. Ne gradi se ?evropska Srbija? tako što se viče ?ja sam za Evropu, majke mi?, nego tako što se sistematski demontira i razvozi na đubrište sav onaj krš koji je onaj požarevački neupokojenik posejao okolo. Zar baš ništa tu nema da se spase, da se sačuva? Ništa, ni mrva. Uostalom, ionako su Voja & Velja pokupili sve što je ostalo. I neka im ga, pošteno su ga zaradili, evo im to i Dačić priznaje. Verovati da do podne možeš da budeš demokratski Milošević (to jest, zamajavati se svime čime se i on zamajavao, ali ?na demokratski način?), a od podneva se ležerno presvući i postati Ulof Palme, Vili Brant ili tako neko, to ne znači voditi ?umerenu i trezvenu politiku?, koja ?izbegava sve ekstreme?, nego znači nemati nikakvu politiku. Konzistentna politika je skup određenih ideja i vrednosti, koje su dakako pluralističke, ali ne mogu potirati jedna drugu, jer onda nastaje galimatijas, raspad svake koncepcije, kolaps svake produktivne akcije. U svakom slučaju, treba pomno pratiti Dačićeve godišnje izveštaje; tek ako dočekamo da Ivica D. dođe pod lipu tužan, snužden i ljut, raportiravši ?patriciju? i ?stupu domovine? da je ovde gore sve krenulo na zlo i naopako, onda ćemo znati da smo nešto uradili, i da za Srbiju ima nade. Sve ostalo je požarevačko tra-la-la, besomučno variranje sramote i propasti u hiljadu lekcija, sa ovom ili onom ?sivom huljom? u svojstvu trenutnog administratora, čuvara paklenske vatre.Peščani sprud, 13.03.08.

Link to comment

Teofil razbija :) :Izdajnici javorovog listaTeofil Pančić Priznaću vam nešto: voleo bih, intimno, da su Priština, Gnjilane i Prizren ostali u državi čiji glavni grad se zove Beograd. Ali, još više bih voleo da su i, recimo, Ljubljana, Bled, Zagreb, Umag, Baščaršija i Kavadarci ostali u državi čiji glavni grad se zove Beograd, u državi u kojoj sam se rodio, proživeo prvih 26 godina, i naivno verovao da će ona biti tu zauvek, i kad mene više ne bude. Čovek obično misli da su države dugovečnije od ljudi, to je valjda nekako ?normalno?. Ali, ne lezi vraže, nevolja je u tome što te države više nema, pa se nije imalo u čemu više ostati (kako i zašto je do toga došlo? eh, o tome smo tomove ispisali, i još ćemo). A bogami, ako ćemo pravo, nema više ni onog Beograda, onog koji je bio i sposoban i dostojan da bude glavnim gradom jedne takve države. Ovakav kakav je sada, ovako obimom predimenzioniran, a svime drugim smanjen i skučen, on jedva pridržava i ovo što mu je ostalo. Ako nastavi da se smanjuje sve misleći da raste i da se uzdiže, jednog će se jutra uistinu probuditi ? kako nacionalistički zloguki proroci odavno najavljuju; oni su dokazani majstori samoispunjavajućih proročanstava ? gradskih zidina opasanih državnim međama na sve četiri strane. Kada se već ispovedam, reći ću i da mi je to što Ljubljana, Zagreb, Tribunj ili Skoplje (moj prilično slučajni rodni grad) više nisu Moja Zemlja ipak mnogo teže palo, jer me za njih svašta u životu vezuje, nego što to više nisu Priština, Gnjilane ili Prizren, jer me za njih lično ne vezuje ama baš ništa: intimno, emotivno, kulturološki, kako god hoćete, to su za mene ?bele mrlje?. Ali, to ne znači da ne uvažavam bol onih kod kojih je to drugačije. Naprotiv, razumem i jako dobro pamtim tu i takvu bol, iskusio sam je 1991. i potonjih godina. Samo što ja, valjda, nekako nisam dovoljno duševan, pa nisam svoju intimnu patnju sublimirao i preokrenuo u ratnu ili makar huligansku agresiju ? mora da je to u pitanju, nema šta drugo. Sigurno je greška u meni. šta me je, zaboga, odvelo ka ovim kontemplacijama? Ne toliko što su nam ?zli susedi zabili nož u leđa? priznajući ?lažnu državu? u kojoj su Priština, Gnjilane i Prizren (a o tome će se narednih dana, slutim, guslati do iznemoglosti), koliko jedno drugo Priznanje, jedno od onih koja se, po zvaničnoj jeremijada-doktrini ovdašnje vlasti, Nikako Ne Bi Smela Dogoditi. A evo se bogme dogodilo, pa nam sada samo preostaje da čekamo da nam nebo padne na glavu.Kanada je, dakle, priznala Kosovo. Pih, izdajnici javorovog lista... Ozbiljno, po jeremija-doktrini, to nije smelo da se dogodi. Zašto? Zato što Kanadu, jelte, ugrožava latentni separatizam, pa bi ona po toj osnovi trebalo da se solidariše sa Srbijom. Samo, taj separatizam u stvarnosti uopšte nije latentan, veoma je transparentan: ne baš malecki deo stanovništva pretežno frankofonog Kvebeka zastupa(o je) ideju da bi Kvebek trebao da bude samostalna država, članica UN. Postoje, i sasvim legalno deluju, političke stranke, mediji i razne institucije koje zagovaraju tu nezavisnost. Te stranke izlaze na izbore, nekad prođu bolje, nekada lošije. Na tu je temu organizovan i referendum, ali je ? tesno, doduše ? pobedila federalistička opcija. Drugim rečima, opcija nezavisnosti je načelno legalna i legitimna, ali ona nema u Kvebeku kredibilnu većinu. Sve dok je stanje stvari takvo, Kvebek ostaje u Kanadi, sa ili bez priznate nezavisnosti Kosova. U škotskoj vlast, tj. relativnu parlamentarnu većinu po prvi put ima independistička partija SNP Aleksa Salmonda. Pa ipak, istraživanja pokazuju da solidna većina škota nije za punu nezavisnost. Ali, šta ako se to čvrsto i nedvosmisleno promeni, i ako se ta promena izborno, možda i referendumski valorizuje? Ništa, škotska će postati nova članica EU i UN. Englezi neće zbog toga u hordama nahrupiti ka severu, da se silom obračunaju sa ?drskim suknjašima?. Ili, evo Belgije: hoće li ta čudna zemlja uopšte opstati? Trenutno to izgleda neizvesnije nego ikada, ali se svi slažu da je najgore što može da se desi to da od jedne države nastanu dve. To bi, istini za volju, bilo nekako tužno i otužno ? kao neprijatan poraz jedne više, plemenitije ideje nadetničkog državnog zajedništva ? ali ipak, teško da bi zbog toga nekome mogla pasti glava s ramena. Pošto je sve to ionako EU, nova ?granica? bila bi već u startu virtuelna, simbolička; tačnije, bila bi tek fiskalna, a to i jeste ? više nego jezik i ostale ?identitetske? začkoljice - koren većine međubelgijskih nesporazuma... Dobro, ali šta je sa Baskima? Zar ETA ne baca bombe? Da, ali ETA možda ?mrzi Madrid?, ali ipak je najnezadovoljnija samim ?običnim? Baskima, koje uredno zlostavlja: oni, naime, znatnom većinom ne pokazuju preterani entuzijazam za nezavisnu Baskiju, uz sav svoj izraženi nacionalizam i ?običajni? otklon prema ostatku države. Ko ne veruje, neka pogleda kako na tamošnjim izborima prolaze ?tvrdi? independisti. O Kataloniji da i ne govorimo: svakako ?Kastilja? nije među omiljenim imenicama u Barseloni i okolini, ali ?večiti derbi? sa Real Madridom ipak bi malo ko žrtvovao... Razumeli ste: sve dok je tako, biće ovako kako je. Zašto navodim sve ove primere? Od mučnine, ništa drugo. Zato što ne mogu više da slušam mizerno, glupo, debilno kokodakanje ovdašnjeg ?patriotskog? bašibozluka, koji je svih ovih godina sve učinio sa sroza Srbiju na najniže grane, e da bi se onda zgražavao ?zašto niko neće s nama, k'o da smo kužni?!?; e pa, ja nisam, niko normalan u ovoj zemlji nije, ali vi jeste kužni! I sve dok se vi pitate za nešto, svako će lako sticati ?legitimitet? da štrpka ovo nešto zemlje sa raznih strana. Kako god, taj se bašibozluk svakog božjeg dana po našim glajhšaltovanim novinčinama i televizijetinama celomudreno a blentavo, pompezno a plitko iščuđava nad Velikim Nepravdama i Duplim Standardima: zašto Teksas ne bi bio nezavisan? Zašto Vels ne bi proglasio samostalnost? Pa zato, prijatelji, što to tamo nema nikakvu podršku, ili ima slabu podršku, ili u ?najboljem? slučaju ima nedovoljnu podršku. A nivo podrške se egzaktno meri: preko izbora pre svega. Pa tek ako mašala poraste i približi se većini, onda se može na referendum, ili šta već. Samo što obično ne poraste... Nezavisnost Teksasa podržava šačica ekscentrika; nezavisnost Kosova nedvosmisleno, odlučno i kontinuirano podržava barem devedeset odsto stanovništva. Ko ne razume tu razliku i njene teško izbežne posledice ? naročito kada su ?zgodno? iskombinovane sa maksimalnom kompromitacijom i svakovrsnim slabljenjem ?matične? države ? taj jedva da je sposoban da sam nađe put do kupatila kad ustane izjutra, a kamoli za neke složenije ?intelektualne? operativne zahvate. A da li ja ?podržavam nezavisnost Kosova?? Ne. Zašto bih? Ja, naime, ne podržavam ni nezavisnost Srbije! Ali je ipak uvažavam kao deo životne stvarnosti, kao što uvažavam kišu, pa nosim kišobran. Ono što sam ?podržavao? više ne postoji, rasturilo se (rastureno je, to jest), i nezavisnost Srbije dete je tog procesa. Ja to dete nisam hteo, no ipak sam ga dobio, pa ga nunam, štaviše, gledam da mu budem od koristi, koliko mogu i znam. Nezavisno Kosovo, pak, dete je nezavisne Srbije ? unuče Jugoslavije, takoreći. Razmnožavanje deobom, tako to zove biologija. Dakle, rodili su ga počinioci ?prvobitnog greha? s početka devedesetih, ali sada, gle, ne bi da ga ljuljaju, nego ga podvaljuju meni i drugima koji im nismo čak ni sveću držali dok su išli u štetu. Jedina pravedna kazna za njih je da budu naterani da baš oni priznaju tu nezavisnost, a ne svi mi koji s tim nemamo ništa; i oni to znaju, ili bar slute, i zato toliko dreče, prenemažu se i zaklinju se da Neće Nikad. Loša savest ti je čudo: radi svoje čak i kod onih koji su empirijski dokazali da savesti nemaju.Peščani sprud, 20.03.08.

Link to comment
  • 4 weeks later...

Vreme 902, 17. 04. 2008.NuspojavePokret protiv cimanjaKako je anonimni Novosađanin postao neznani junak pokreta otpora protiv reklamnog teroraživeo sam u socijalizmu, pa znam: to ništa nije valjalo. Previše, bre, ideologije po glavi stanovnika, ko to da izdrži?! A još je moja generacija bila srećna, zahvatila je onaj omlohaveli i sklerotični socijalizam, kojem se zalazak već počeo nazirati i koji više valjda ni samom sebi nije verovao dok je po navici brbotao besmislice u onom neprobavljivom socijalističkom žargonu. Oni ranije rođeni prošli su mnogo gore. Kako god, život u socijalizmu ipak je imao jednu veliku prednost: davao ti je čistu, nepatvorenu veru u kapitalizam. Paradoks? Ni najmanje. Naime, dok je socijalizam bio živ i naizgled zdrav, i kapitalizmu je išlo bolje, prosto je nekako blistao u društvu svog siromašnijeg i zaostalijeg rođaka. Svako poređenje išlo mu je u korist, i to sasvim spontano. Avaj, otkad je ostao sam, i on se nešto ofucao, ne možeš ga prepoznati.Ili je možda sa kapitalizmom ? ako uzmemo zdravo za gotovo da je ovo u čemu mi živimo neka, ma koliko primitivna, sorta kapitalizma ? sve u najboljem redu, no sam ja to neki čovek nahvao, pa mi ništa nije po volji, i svemu tražim mahanu, a u svakoj dlaci nađem jaje, ili obrnuto, svejedno? I to je moguće, ali šta da radim ? čovek će lakše i protiv sila nemerljivih no protiv sopstvene prirode. Dakle, kapitalizam: previše reklama po glavi stanovnika, ljudi! Ko to da izdrži?! Ja sam odavno poklekao s živci, ko god mi se pohvali da radi "u advertajzingu" lični mi je i klasni neprijatelj, i otuda ozbiljno rizikuje da ga podvrgnem dužoj egzorcističkoj seansi koja podrazumeva mentalno i fizičko nasilje teško kontrolabilnih limita. Znam da to nije lepo, ali je korisno, što bi rekao Samardžić Slobodan.Možda je, velim, falinka moja, a ne sistemska, ali teši me makar to da nisam usamljen u svom (uzaludnom) otporu. štaviše, upravo sam dobio svog idola; nažalost, ime mu ne znam jer ga ovaj skromni čovek taji, ali je poznato barem to da se radi o Novosađaninu. Nepoznati mi je zemljak učinio herojski podvig: insistirao je kod "Informatike" ("Infostan", jelte, u prevodu na beogradski) da mu ubuduće šalje račune za koje neće biti priheftana nekakva drečava reklama, kao što je u poslednje vreme običaj. Pisao je "Informatici" jednom, pa drugi put, ovi su ga hladno izignorisali, ali se ovaj nije dao smesti i kontaktirao je u gradu vrlo uticajni Radio 021 (vidi www.radio021.info); ljudi iz svirajuće kutijice su se malko poangažovali oko cele stvari, i Golijat je morao da prizna poraz pred Davidom: N.N. građanin prometejske upornosti dobijaće ubuduće ono što i treba da dobija, dakle "klot" račune, a ko voli reklame, taj neka ih slobodno sebi zatakne... za šešir. Lovački, sa kićankom. Može i drugde, ukusi su različiti. Elem, štos je u tome da Zakon o oglašavanju (ili kako se već zove) zabranjuje slanje reklama onome ko ne želi da ih prima. Jer, i to je neka ? ne tako bezopasna ? vrsta, što bi se lepo srpski reklo, harasmenta.Recite vi šta hoćete, ali za mene je N.N. iz NS nepatvoreni heroj borbe za ljudska prava i slobode, čovek koji je hrabro odbio da poraženo slegne ramenima pred Datim Stanjem Stvari, čovek koji je rešio da se pobuni ? Alber Kami bi se ponosio njime... ? smatrajući da on u svom životu ne duguje ama baš ništa ni ovom "izmu": pošteni je građanin, uredno plaća svoje prinadležnosti, i to mora biti dovoljno od njega za miran i spokojan život. Nije, dakle, dužan da se mimo i protiv svoje volje izlaže psihološkom cimanju za rukav od onih koji su navalili da mu na silu boga prodaju nešto, iako on prethodno nije izrazio želju niti pokazao nameru da bilo šta kupi. Osim, dakako, komunalnih usluga zvanih topla voda i daljinsko grejanje.Nekada davno, Frederik Pol i Sesil M. Kornblut napisali su roman Reklamokratija; objavljen i na srpskom, još 1967. Čitao sam tu knjigu kao klinac, sećam se da je bila dobra, ali nije da me je baš nešto potresla: jednog SFRJ tinejdžera tog doba morili su drugačiji problemi. Trebalo bi, bogme, Reklamokratiju iščitati ponovo, sa ovom pameću. Mada, i kad je ne čitaš, živiš je. Kako to, recimo, izgleda u mom slučaju? Prvo otvorim elektronsku poštu, pa iz nje poizbacujem svakojaki (para)reklamni spam, što ume da potraje i da istanji živce. Posle siđem da kupim novine, usput ispraznivši poštansko sanduče od tradicionalnije forme onog istog đubreta koje me zasipalo i sajber-putevima. U povratku od kioska zastanem kraj kante za đubre: kupujem mnogo novina, tako da njihovo preventivno trebljenje od reklamnih vaši ? šljaštavo šarenih priloga koji mi extremno povoljno nude blanjalice i cvikcangle, paštetu od brabonjaka i kobasice od kopita, letovanje u Ovčar Banji i zimovanje u Jakobsfeldu ? ume da potraje. Vratim se kući, uključim radio, pa ga isključim, jer moju nekada omiljenu radio-stanicu danju više uopšte ne mogu da slušam, pošto joj se program pretvorio u sve ređe pauze između reklama (a i one, pauze, mahom su ispunjene kreveljenjem i pubertetskim šalikanjem). Ako uključim televizor, tek to je belaj: ima stanica koje 90-minutni film prikazuju po četiri-pet sati, pošto reklame višestruko nadmašuju trajanje "filmske radnje". Tek sad razumem onu frazu "celovečernji film"...Sve u svemu, biće da je naš Novosađanin časna i zaslužna avangarda i Neznani Junak jednog pokreta otpora koji ima tek nastati, Tihi ili Prle u borbi protiv advertajzing-terora, protiv surove, tiranske, sveprožimajuće opresije Svetog Marketinga. I tako, dok trebim novine ili kompjuter od smeća, ponekad uhvatim sebe kako patetično nostalgišem za socijalizmom, ali ne zbog njega, nego zbog kapitalizma: kako je bio lep, kako je bio dobar, kako je bio kul! Samouništivši sebe i svoj nemogući sistem, komunisti su mu učinili poslednju pakost: sada je pred nama u svom najmoronskijem izdanju, isprazan i glup a agresivan i brbljiv. A u službu je primio mahom one iste koji su radili i za prethodnog poslodavca: nema boljih japija od bivših komesara. Teofil Pančić+Slobodan Antonić je izvoleo javno misliti o Teofilu...Legenda o Velikom HigijeničaruTeofil Pančić, Kroz klisurine, ?Biblioteka XX vek?, Beograd 2007, str. 408.Odmah da kažem: Teofil Pančić je dobar kolumnista. Njegov stil je tečan, njegova razmišljanja povezana, njegove ideje privlačno iznesene, uz maštovite slike koje se prosto lepe za čitaoca. On je često duhovit i oštrouman. Čak i kada proizvodi mnogo (a Pančić piše i za ?Vreme?, i za ?Peščanik? i za ?Helsinšku povelju?) to nije samo ?odrađivanje posla?. On i tada daje zanatski valjano urađene proizvode. Mnogi ga ogovaraju zbog toga što nema fakultet. Ali, Pančić je puno knjiga pročitao. I, što je važnije, mnoge je i razumeo. Iskren da budem, on često piše bolje od mnogih intelektualaca okićenih najvišim akademskim titulama.U čemu je onda problem? Možda baš u zavodljivosti koju nosi Pančićeva darovitost. Kao što znamo, ?Lukavi?, od koga se u Očenašu molimo da nas Gospod izbavi, vrhunske je inteligencije. Baš kao takav, on proizvodi Zlo. Pančić je nesporno darovit. Ali, misaoni kontekst u kome se on kreće usmerava njegovu darovitost u pravcu koji nije baš sasvim neproblematičan. Taj misaoni kontekst, kao što se vidi iz ove Pančićeve knjige, zove se intelektualni globalistički konformizam. Sa moćnim transnacionalnim strukturama iza sebe, Pančiću odista nije teško da ?hrabro? juriša na ovdašnje džepove otpora onome što se naziva ?evrounionizam? ili ?neoliberalni rasizam?.Kao i drugi krstaši globalicizma, i Pančić veruje da je vitez koji se bije sa dvoglavom aždahom. Jednu glavu čine svetski ?turbolevičari? (121) tipa Čomskog ili Naomi Klajn (122). Drugu glavu čine lokalni desničari, sa tipičnim ?ksenofobičnim, populističkim, delomice otvoreno profašističkim diskursom? (121). Hrabri vitez Teofil juriša na ovu drugu glavu, zamahuje mačem, vitla kopljem. A kada je poseče, verovatno planira da krene u obračun i sa prvom, ?turbolevom? glavom beštije. Teško Naomi Klajn, samo kada je se Teofil dočepa!Ali, ono što je ozbiljno u čitavoj stvari jeste Pančićevo jezično proizvođenje mržnje, svojevrsna lingvistička kontaminacija naše medijske scene. Pančić i sam, u ovoj knjizi, lepo kaže da se Zlo uvek najpre začne u jeziku (138). Naime, protofašistički jezik netrpeljivosti najčešće u sebi krije ?nepodnošljivu lakoću demoniziranja Drugog? (160). Drugi, samim tim što je Drugi, postaje neprijatelj (247). Jer, kao što dobro objašnjava Pančić, problem sa običnim, ?malim? čovekom, ali i sa mnogim intelektualcem, jeste što su oni često ?sistematski lišeni sposobnosti uživljavanja u poziciju Drugog? (371). Pošto nisu u stanju da se postave u položaj Drugog, oni ga ne razumeju. Pošto ga ne razumeju, oni ga se plaše. A pošto ga se plaše, oni ga mrze.Prvi učinak mržnje je psovka , neprestano misaono i verbalno obezljuđenje Drugog. ?Oni (protofašisti ? A. S) iskreno ne mogu da veruju da ima ljudi koji ne fukcionišu u tom (njihovom ? A. S) pojmovno-vrednosnom registru? (372). Zato za njih Drugi prestaje da bude čovek i postaje poluživotinja. Status životinje Drugi najpre dobije u jeziku (?svinja?, ?stoka?, ?smrad?). Iz takvog jezika lako proistekne Zločin. A prva najava zločina upravo je jezička dehumanizacija Drugog. ?Ono što je neophodno učiniti u pripremnoj fazi Zločina?, lepo zapaža Pančić, ?jeste simboličko obezljuđenje budućih žrtava? (125).Paradokslano je da Pančić, taj gorljivi branilac Drugog, uopšte i ne primećuje da i on sam ima svog Drugog! Da i on ima predmet potpunog nerazumevanja, straha i mržnje. I da se ta sistematska mržnja završava potpunim obezljuđenjem Drugog. Njegov Drugi zove se ? Nacionalosta, Patriota. I sada gledajte kako se kod Pančića pojavljuje sve ono protofašističko u jeziku, upravo ono što i sam Pančić prethodno prepoznaje kao Veliku Najavu Zločina!Najpre, obezljuđenje. Patriote nisu ljudi. Kada oni govore to je ?rodoljubivo groktanje? (128). Kada se patriote uznemire oni se ?uskreketaju? (360). Patrioti nemaju ljudske, već ?rutave uši? (79). Oni su ?razlarmana kasta potkontinentalnih Dvopapkara, radosnih da smrde? (71). Da, glavno u obezljuđenju je optužba da neko smrdi. Pridev ?smrdljivi? najbolji je način nečijeg poživinčenja. ?Smrdljivi Jevrejin? zaudara zato što nije čovek. I pošto Jevreji smrde, ?konačno rešenje? jevrejskog pitanja nije pokolj, već prosta tehnika društvene higijene.Poslušajte sada Pančića. Za njega ?fekalni Patriota? (147), kao deo ?parapatriotske ekipe, vazda spremne da zasmrdi gde god i kom god treba? (207), izrasta u osobeni filosofsko-teološki pojam. Autor tog pojma je lično Teofil Pančić, a pojam glasi: ?Govnočovek? (254)! To je suprotni, ali istinski lik ?Bogočoveka ? na kojeg se licemerno i odurno pozivaju svi ti Desni Tradicionalni Patriotski Hrišćanski Listovi? (254). Takav ?Govno-čovek? po pravilu ?zasvinji sve čega se dotakne? (366). Stoga svaka stvar koju dodirne ?fekalni Patriota? dobije ?specifično smrduckav etničko-politički preliv (proliv?)? (366).Naravno, sve je stvar društvene higijene. Kada se, odmah posle 5. oktobra, a valjda posebno posle 12. marta, vodilo računa o higijeni, takvi su izbacivani napolje prosto ?da ne smrde po kući? (378). Nažalost, sa tom higijeničarskom praksom se mnogo brzo odustalo. Ali, ima još nade. Samo da evroreformske snage pobede!Za Pančića je patriotizam takvo supstancijalno zlo da jednostavno ne može biti dobrog patriote. Kao što za naciste ne postoji Dobar Jevrejin, tako ni za naše građanističke protofašiste ne postoji Dobar Patriota. On je uvek samo Nacionalista, u kojem god obliku da se javi. Pančić daje jednu potpunu i nadahnutu klasifikaciju svih nacionalista.U prvu kategoriju spada ?polupismena fukara? (145). Nju odlikuje ?neopevano i neopevljivo prostaštvo i banalnost grotesknih palanačkih Rodoljubaca? (391). To su po pravilu ?zadrigle palanačke budaletine? (367) koje ?još nisu ni primile hrišćanstvo, o prosvetiteljstvu je besmisleno nagvaždati: do toga će im trebati oko 1500 godina nakon hristijanizacije? (348). Kada se ti Dvopapkari okupljaju, recimo na ?skrnavom letnjem derneku u Guči? (120), oni dolaze ?iz samo dva pravca: s Koca i Konopca? (111). Naravno da takve spodobe koje se deru po Guči i nisu ljudi već ?dvonožni egzemplari? (145). Najgore je, međutim, upozorava nas Pančić, što taj ?zadrigli fašistoidni polusvet? (315) zapravo ?sve vreme merka najpogodnije mesto da nas pobaca u kanjon? (349). Zato, valjda, sa nacionalističkom fukarom čovek nikada ne može biti dovoljno surov.Druga kategorija srpskih nacionalista jesu intelektualci. To je ?perverzni soj negovanih, znanjem, elokvencijom i otmenim manirima pristojno opskrbljenih Patriota Opšte Prakse među intelektualcima? (145). Odmah sam se i sam prepozano među ovim sojem. Ali, ostalo mi je nejasno, zašto ono - ?perverzni?? Znam da protofašizam uz ?pogrešne? ideje ili poreklo obavezno dodaje i moralnu iskvarenost koja se po pravilu ispoljava u seksualnoj perverziji. Jevereji su, tako, bili ne samo smrdljive svinje, već i muželošci i skotološci. Zato me je kopkalo koju vrstu seksualne perverzije upražnjavamo mi, intelektualci-nacionalisti? Ubrzo me je Pančić lišio svake neizvesnosti. Lepo je objasnio da sve te ?`fine` desničare uvek i svugde paraerotski uzbuđuju ti divlji primitivci ? (159). Dakle, najzad je razotkrivena naša Tajna! Ti nacionalistički intelektualci, svi ti kabinetski desničari, zapravo su samo dobro prikriveni homoseksualci, latentni muželošci koji perverzno uživaju u prljavom, ali jakom muškom telu Primitivnog Nacionaliste!Hej, ali otkuda sada ?homofobija?? Nije li Pančić predstavnik potpune EU tolerancije i potpunih seksualnih ljudskih prava? Ne zalaže li se i sam za legalizaciju ?lakih? droga i ozvaničenje homoseksualnih ?brakova? (330)? Da, ali protofašizam je neumoljiv gospodar. Na površini možete biti koliko hoćete ?tolerantni? i ?ljudskopravaški?. Ali u svojoj mentalnoj dubini vi ostajete netrpeljivi, zli i diskriminatorni. Zato ćete, u obezljuđenju Drugog, primeniti sav uobičajeni arsenal protofašističkih stereotipa. Pa čak i one koji su u neposrednoj suprotnosti sa vašom sopstvenom ideologijom!Ali, da se vratimo Pančićevoj tipologiji nacionalista. Sledeći njihov soj su naizgled pristojni i normalni ljudi. U taj soj ne spada niti fukara, niti inteligencija. Čine ga ljudi iz srednje ili čak iz više klase (tzv. japi-fašisti; 79). Naizgled normalni nacionalista zapravo je, podučava nas Pančić, ?bolesno, upadljivo normalan?. A svako ko je gledao Hičkokove filmove, a Pančić ih je gledao sve pa zato i zna, nema nikakvu nedoumicu da su upravo takvi ?najsumnjiviji?. ?Taj je manijakalni ubica, vidi mu ruke, otr`o ih o zavesu? (70).Kakva pronicljivost! Na Primitivnom Nacionalisti i na Intelektualcu-Nacionalisti odmah se lepo vidi ko su i šta su. Prvi je smrdljiva svinja, drugi je perverzna pederčina. Ali, neki nacionalisti su toliko pokvareni da se majstorski prerušavaju u Normalne ljude. No, ne mogu prevariti našeg Teofila. Njegov njuh ih neumoljivo detektuje. Baš to što izgledaju ?nekako isuviše normalno? za Pančića je najbolji dokaz da su zapravo nenormalni! I on, neumoljiv kao smrt, strog ali pravedan, upire prstom u njih, razotkriva njihov unutrašnji smrad, razotkriva tog Govno-čoveka, tog fekalnog Patriotu, i objavljuje: ?Higijenšite ih! Da nam više nikada ne smrduckaju po kući!?.Ako ste mislili da je ovim upotpunjena Pančićeva klasifikacija i da sada ni jedna fela nacionalista nije ostala nepokrivena, grdno se varate. Ostala su ? njihova deca! Da, čak su i deca Nacionalista i Patriota nekako drugačija. Razumljivo, jer je nacionalizam takva genetska bolest koja se prenosi sa kolena na koleno. Otuda naš higijeničar Pančić ne može a da se ne osvrne i na njihov ?smrad?. Dakle, podučava nas Teofil, svima je poznato da su ?deca osmoškolske dobi, muška osobito, neretko baš krasni mali fašisti? (278). Čak i kada su naizgled dobra i potiču iz valjanih porodica, ta deca su suštinski zla jer dolaze iz dobrih, ali nacionalističkih porodica. ?Nisu oni Prljavi Mali Fašisti zato što su`nevaljali`, naprotiv, kao dobra deca , oni postaju verne kopije svojih nakaznih roditelja, pokorno reprodukujući njihov govnarski weltanschauung do u lošu beskonačnost. Sva velika zla ovoga sveta počinila su bivša dobra deca , takvih se treba kloniti kao kuge? (277).I kada takva, nakazna deca od nakaznih roditelja postanu tinejdžeri, ona ne mogu biti ništa drugo do Mladi Mutanti. Sva ta balavurdija, objašnjava Pančić, koja danas peva srpsku himnu na tribinama i po ulicama kliče ?Kosovo je srce Srbije?, zapravo je sastavljena od ?Mutanta Devedeetih? (380). Reč je o novom pokolenju mladih nacionalista, ?zastrašaujće mutiranih u skladu sa onom vrstom genetskog inženjeringa koji je devedesetih oblikovao naše živote, a od kojih su oni najteže mogli da se odbrane, jer nisu posedovali iskustvo? (380). Ti Mladi Mutanti baš su se nakotili, vajka se Pančić, svuda ih ima, a što je najgore, lepo se vidi da ne vole naše prijatelje iz Brisela i Vašingtona, da ne uživaju da gledaju B92, da ne vole da slušaju Dve Svete Cece iz ?Peščanika?, da odbijaju Suočavanje Sa Srpskom Genocidnom Prošlošću.Ali, ništa ih neće spasiti. Srećom, tu je Veliki Higijeničar! On će ih namirisati, on će ih razobličiti, on će ih neumoljivo označiti. Sve njih, i one primitivne, i one obrazovane, i one siromašne, i one bogate, i one stare i one mlade, i decu, i starce, sve, sve... Niko se neće izvući, na sve njih Veliki Higijeničar udariće jedno veliko i neumoljivo ?O?. A ono će značiti - ?Očistiti!?. I kada dođe dan, o samo kada dođe taj veliki Dan Higijene, i kada nam naši vašingtonski prijatelji pošalju dovoljno jaku ekipu za deratizaciju i dekontaminaciju, i kada hiljadu mladih ?EU-nema- alterantive?-Higijeničara uđe u škole i na fakultete, u bolnice i porodilišta, o kakvo će samo Čišćenje onda da nastane! Sve će da prašti od čistoće, sve će da prašti od higijene! A Veliki Higijeničar samo će zadovoljno da gleda, da pije svoje ?Zlatorog? pivo (jer, kako nam je lepo objasnio, ?svako ko zna nešto o pivu radije će kupiti Zlatorog iz Laškog od bilo kojeg domaćeg pivolikog bućkuriša?; 97) i da kaže: ?Ove ovde sam sredio, dajte sad da se malo pozabavim i sa Naomi Klajn!?.Ali, do toga dana, naš Veliki Higijeničar ne gubi vreme. On nastavlja da vredno udara ?O? na svakog kod koga namiriše tu strašnu bolest zvanu nacionalizam. I evo ga kako nikoga ne preskače. Ni Natašu Jovanović (SRS), koja je ?razularena Gibaničaruša? (80), ni Boru Đorđevića, koji je ?osvedočeni, eksplicitni i nesumnjivi ratno-nacionalistički huškač? (257), ni Aleksandra Vučića, koji je ?japičetnik koji bi kod Hičkoka sigurno igrao odlikaša-masovnog ubicu? (82), ni Matiju Bećkovića, koji je ?jedan od apostola srpske sramote? (273), ni Aleksu Đilasa, koji kada govori ima ?Izliv Sluzi u Javnosti? (73), ni Kostu Čavoškog, koji je ?opskurni radikalno desničarski politikant? (137) koji se ?odao genocidu? (137)...Da, neumoljiv je Pančić. Jer, ti nacionalisti baš umeju da ga iznerviraju. Oni iz svojih ?gadnih usta? (207) štošta ?umeju da izarlauču? (81), da ?palamude? (141), ?lupetaraju? (177) ?sumanuto trućaju? (179)... Ako još u tome ima neke argumentacije, nekog znanja ili logike, niko ljući od Pančića. Zato je Teofil posebno besan na Čavoškog. Zato, dok se seća kako je Čavoški svojevremeno negde nešto ?istrtljao? (za to što on govori, veli Pančić, ?ne postoji uljudija reč?; 136), Teofil kaže da ?likovi poput Čavoškog simbolički zapišavaju naše buduće grobove i radosno jašu na bombi koja otkucava? (136). Stoga se Pančić s pravom pita: ?koliko bi to ljudi trebalo da pomre pa da Čavoški zaćuti?? (137)Ali, ne brine Pančić, ućutaće Čavoški, ućutaće Aleksa Đilas, ućutaće Matija Bećković, ućutaće sav taj ?perverzni soj negovanih, znanjem, elokvencijom i otmenim manirima pristojno opskrbljenih intelektualaca?. Oni će biti konačno ućutkani u tom velikom Danu Higijene. Posle njega Srbija će konačno biti sterilno čista, konačno umivena, konačno europejska, i konačno spremna da konačno bude vaznesena na konačno nebo punopravnog članstva NATO pakta. O, ta divna Konačna Rešenja! Pomolimo se Svetom Teofilu, da taj Dan što pre dođe!Pečat (Direktor i glavni urednik: Milorad Vučelić, Odgovorni urednik: Aleksandar Vulin), 11. april 2008, br. 8, str. 54-57.

Link to comment

Antonic je 1 masno, ljubomorno UEFA! angry.gifNego, da ne kvarimo Teofilovo cose, da postavim i ovde:Pitanje kvadratureTeofil Pancic14.04.2008.Razvilo se crno vreme opadanja,nabujao sljam i razvrat i poroci,podigao se truli zadah propadanja,umrli su svi heroji i proroci.Progledale sve jazbine i kanali,na visoko podigli se sutereni,sve podmukli, svi prokleti i svi mali,postali su danas nasi suvereni. (...)Od pandura stvorili smo velikase,dostojanstva podelise idioti,lopovi nam izradjuju bogatase,mracne duse nazvase se patrioti.Svoju mudrost rastocismo na izbore,svoju hrabrost na podvale i obede,buducnosti zatrovasmo sve izvore,a poraze proglasismo za pobede.Pod sramotom zivi nase pokoljenje,ne cuju se ni protesti ni jauci,pod sramotom zivi nase javno mnjenje,narastaji koji sisu kao pauci.(...)(Vladislav Ptkovic Dis: NASI DANI; 1913)Nikada nisam bubao podatke, kao što nikada nisam učio pesme napamet ? osim jedne Ujevićeve, koja mi se davno uvukla, pa ne izlazi ? ali ima jedan podatak koji sam dobro zapamtio, ko zna zašto, negde sam ga usput pokupio od nekog prašnjavog nastavnika geografije i nema šanse da ga zaboravim dok me ima: zemlja u kojoj sam rođen i odrastao prostire se na tačno 255804 kvadratna kilometra. Te zemlje, doduše, nema već sedamnaestu godinu, i nikada je više neće biti, to je pouzdano koliko i to da se ni ja neću ponovo roditi, ali taj podatak o njenoj kvadraturi pohranjen je u mojoj svesti pouzdano i trajno, trajno tačno onoliko koliko je trajna i sama ta svest. Uostalom, lep je to broj, nekako prirodan i dovršen, uliva poverenje, zvuči kao telefonski broj neke drage osobe. No, ako ikada umrem (što bi rekao Neprikosnoveni Vladar onih 255804 kvadrata) i samim tim zaboravim taj podatak, učini mi se ponekad, više se niko i nigde neće sećati tog dragog, a besmislenog fakta, i to će možda biti konačno upokojenje te zemlje, koja će tako naposletku ostati bez kvadrata i preseliti se u čistu virtuelnost, kao pokojnik čijeg se lica više niko od živih ne može prisetiti. Ili bar čovek to tako voli da zamišlja, pridajući previše pažnje i nepostojećeg opšteg značaja sopstvenim misaono-emotivnim senzacijama? Mada, šta drugo i možeš da radiš ? nije li svet ionako volja i predstava, što reče jedan pakosni eristički dijalektičar, i sam nekako (z)dvojan, pre podne šopen, popodne Hauer?Kako god okreneš, velika je glupost potrebna, kao i veliko zlo, da bi se razbucalo, da bi se, čak, u krvi ugušilo, nešto što se prostire na celih 255804 kvadratna kilometra, ali šta sad, ima se, bre, resursa na bacanje, našlo se i Gluposti i Zla u dovoljnim, čak impresivnim količinama, da se posao obavi temeljito i nepopravljivo. Podigoše se oni disovski sutereni, a iz tih naplavina ? kako to uvek biva - izroniše svakakve čume, anđame i karakondžule, svakovrsni ludaci (izvorni i hinjeni), secikese i maroderi. Pogledajte samo biografije mnogih naših nesnosno razgalamljenih narodnih tribuna: ko bi oni uopšte bili da nije bilo dekade ratova i sramote? Ko bi, recimo, bio jedan Nikolić Tomislav da je ovde sve vreme vladao mir Božiji-Hristos se rodi, te da on nikada nije dobio priliku da izigrava Vojvodu Od Pasulja u Antinu i strašilo opšte prakse u Beogradu? U najboljem slučaju, proživeo bi kao mrzovoljna mastiljara u nekom Javnom Komunalnom Preduzeću opštine Kragujevac, u slobodno vreme nadobudni kafanski mislilac koji ?ima rešenje za sve državne probleme? i kojem ljudi iza leđa čudno gestikuliraju. Ili Aleksandar Vučić? Po najboljem zamislivom scenariju, bio bi možda advokatski pripravnik specijalizovan za naročito teške slučajeve kokošarenja, ?delija? u penziji i anonimni smarački javljač u političke kontakt-programe... Međutim, bilo je kako je bilo, i u toj su realnosti oni i njima slični postali Neko i Nešto. Njihov se program, sećate se, svodio na proširenje kvadrature Srbije, ali se Srbija, gle, poprilično smežurala, što je (i) njihova istorijska zasluga. No, kada već nisu mogli da prošire Srbiju, proširili su svoj lebensraum, i to do neslućenih razmera, a sve na naš račun. U redu, nije da to nisam znao i do sada, ali kao da tek sada stižem da bolje porazmislim o dimenzijama cele te stvari. Neko ih ovih dana, u predizbornoj kampanji, kalpi zbog stančuga dobijenih manje-više na poklon od države koju su toliko silno zadužili da će još dugo da ispašta, i meni opet zapinju za oko brojevi i kvadrature, kao onomad davno, na onom času geografije: Nikolić Tomislavu poklonili smo onomad stan od 187 kvadrata, a mlađanom Vučiću (čoveku koji nikada u životu nije ništa stvarno radio) nešto skromniji, od svega 117 metara kvadratnih. Spisak je, jasno, daleko od konačnog, ovo je samo vrh. Ne znam za vas, ali ja sam impresioniran.Prisilni sam nomad otkad znam za sebe, živeo sam po svakakvim stanovima i stančićima, podstanarskim tavanima i podrumima, ?službenim? dvosobnim i tome sličnim gajbicama. Kada sam imao nepunih jedanaest godina, uselili smo se u lep, svetao, nov-novcijat stan u kojem ću provesti sledećih petnaest godina Postajanja Čovekom, da bih ga naposletku zauvek izgubio na jednoj perverznoj Istorijskoj Lutriji, na kojoj uopšte nisam ni hteo da uplatim tiket, ali ko me je šta pitao. Sećam se još dobro kako je ogrooooman bio taj stan kada sam kročio u njega, dok beše onako još prazan i beo: velika dnevna soba, kuhinja sa trpezarijom, predsoblje, hodnik, spavaća soba, dečija soba ? koja će koliko sutradan biti okićena posterima iz Džuboksa ? špajz, kupatilo, toalet, lođa sa koje puca pogled na ceo Agram (ako ga ne sakrije zavesa od jezive savske magle), balkon na kojem će se ubrzo ugnjezditi golubovi. Nikada, ni pre ni posle, nisam živeo u nečemu tako prostranom. Činilo mi se da se otac, majka i ja možemo po ceo dan igrati žmurke u tom stanu, a da se satima ne pronađemo. Kako god, evo suve statistike: radilo se o 79 metara kvadratnih. Taj stan je nekako ?imao sve?, a opet, do onih Nikolićevih 187 fali mu celih 108 kvadrata. To je, znači, još ceo jedan takav stan, pa plus još skoro trideset kvadrata, koliko zaprema solidna jednosobna gajbica, a baš u takvima prebivaju ? onako sabijeni - mnogi pametni, vredni, zaslužni i časni ljudi. A i njih su, te stančiće, bogme kupili, i to po tržišnim cenama. Na selu vlada ?kult prostora?: čim malko zaima, od zemljoradnje, gastarbajta ili čega god, seljak diže još jedan sprat na kući, pa još jedan... Množe se hladne sobetine, bez reda i smisla, u njima uglavnom nema ko da boravi, u njima uglavnom nema šta da se radi, one su na svetu samo iz pukog nedostatka mašte onoga ko ih je izgradio, ne znajući šta bi drugo. U gradu je drukčije, ne što su građani ?bolji?, nego zato što ih je mnogo, pa je prostora mnogo manje, te je otuda i mnogo skupoceniji. Zato na ovom mestu meni ponestaje mašte: kako, zaboga, može izgledati stan od 187 kvadrata, usred Novog Beograda?! Jel' ima balsku dvoranu, teretanu, čekaonicu za ponizne molioce iz provincije, apartmane za delegacije iz nesvrstanih i prijateljskih zemalja (sve sa pratećim halal, košer i hindu kuhinjama), gluvu sobu za poverljive razgovore, kupatilo za NBA košarkaše, štalu za Gadafijeve kamile? Nemam pojma, moja je imaginacija preskromna za toliki prostor. A nije, uostalom, ni važno. Jer je, naime, važno sve ono drugo u vezi s tim.Besramna vampirska bulumenta koja se nalapala ljudske krvi ? i srpske, i hrvatske, i bošnjačke, i albanske, koje god ? preti da ponovo dođe na vrh, da svoj Suteren iznova izdigne iznad svega dobrog, pametnog i časnog; lešinari i paraziti svih ratova i nesreća ? kojih, uostalom, bez takvih kao oni ne bi ni bilo ? spremni su i orni da se provozaju još jedan krug na našim grbačama. Pa dobro, ako im to dopustimo, onda to valjda znači da smo ih ionako zaslužili, kao i oni nas. Ja to svakako ne mogu da sprečim, ali mogu bar da urlam u gluvu srpsku noć da znam ko su, i da nas ima još dosta koji znamo ko su i šta su, i odakle im je došlo to što imaju i što jesu. Sve je to, ovako ili onako, izgrađeno na krvi, na skrckanim kostima, na zlatnim zubima, širom onih 255804 kvadratna kilometra životnoga prostora koji se pretvorio u prostor za umiranje, zato da bi maroderi svih boja, otmičari tuđih egzistencija, mogli bolje i komotnije da se ugnjezde. I evo ih sada, tako ugnježđenih, gledaju nas osorno i prezirno sa Vrha na koji su isplivali još za Velike Poplave, besni su i nezadovoljni, niko im nije dovoljno dobar patriota, niko ne zadovoljava njihove visoke standarde. Mračne su to duše, baš kao kod Disa, i mračne su im namere, ali zar su oni, uostalom, krivi što ih niko nije na vreme zaustavio? A kad jednom kreneš tom divljom stazom, nešto te valjda tera da se ne zaustavljaš, čak ni onda kada bi to bilo korisnije za tebe nego za druge.Peščani sprud, 14.04.08.http://pescanik.net/index.php?option=com_c...4&Itemid=74

Link to comment

VREME 903-904 piše:TeofilPančićNuspojaveKapacitet i imunitetMože se lako dogoditi da baš Ivica Dačić odluči hoćemo li drumom ka matičnom kontinentu, ili stazama i bogazama ka tundrama, stepama i tajgama paganske prapostojbine Teofil PancicSigurno ste se susreli s tim paranormalnim fenomenom, hajde da ga nazovemo "frižiderski sindrom": znate, to vam je ono kad se ustručavate da otvorite frižider, jer sve ukazuje na realnu opasnost da tamo, umesto vašeg omiljenog piva i podriguše, ugledate Njega (ili Nju, ali nekako je češće to On), pošto Taj Neko tih dana ionako izviruje odasvud, iz televizora, radija, kompjutera, novina, pa posle već i iz kućanskih aparata bele i obojene tehnike, ispuzava ispod tepiha, izranja iz kade, vrti se kroz sve programe veš-mašine, džedži onako presovan u limenci: otvoriš je, a ono skuša, skuša, On i opet skuša. Na kraju, iznerviran, kreneš da ga pojedeš stisnutog međ tim skušama, ali ne lezi vraže, taj se odmah (po)vraća, jeste ljigav i nauljen, ali ne vredi, neprobavljiv je kao gumeno crevo.Poslednjih nedelja na tronu g. Neizbežnog stoluje Ivica Dačić, aktuelni predsednik organizacije koja se duhovito i autoironično samoprozvala Socijalistička partija Srbije, nekadašnji napredni(ji) omladinac iz dueta Perčević–Dačić (nešto kao SPS-ov Sajmon i Garfankl, ali više u recitatorskom fazonu), potom desna ruka požarevačkog hazjajinčića skromnih kapaciteta, ali zastrašujuće destruktivne moći, a pre svega toga po vlastitom priznanju "đak generacije" na Fakultetu političkih nauka (preučio?), te zemljak, drugar i estetski istomišljenik Svetlane Ražnatović, estradne umetnice i fudbalske menadžerke sa sunčanog Kipra. Što ne znači da je on rodom s Kipra: nije, nažalost. Jer da jeste, ne bi se Kipar majci nagledao Evropske unije iznutra, pa da taman je još toliki! I taman da mu svi lokalni Turci zaigraju sirtaki!Enivej, ono što Kipar ne bi mogao izdržati, Srbija je stoički podnela, mada skoro pa terminalno ranjena: tačno dvadesetak godina Ivica i Svetlana su u ovoj zemlji Neko i Nešto, i tačno dvadesetak godina ova zemlja se sistematski transformiše u Ništa. Zanimljiva koincidencija, garant je slučajno. Bez njih bi sigurno bilo još gore, mada, avaj, nismo imali čast da probamo. Nego, nazad ka frižideru, to jest, Ivici, to jest... šta sam već hteo da kažem. Dakle, Ivica je Dačić, a s njim i ceo SPS, kanda najveći politički superstar ovog proleća, vedeta prelaznog roka, vegeta svake političke čorbuljine: voli ih Koštunica, smeška im se Velja, Toma i Vučić (bez Perišića) pozivaju se na stare, dobre dane u zajedničkom domaćinstvu, a evo i Tadić i okolina ispustiše određeni broj probnih zvukova negadljivosti glede njih. Dinkić ih je, uostalom, preležao još za prvog ministarskog mandata, pa je imun, nije mu ništa kad ih vidi. Pa makar i u frižideru.Izgleda da niko drugi na vaskolikoj političkoj sceni Srbije nema tako raskošan koalicioni kapacitet, niko drugi nije u tako komfornoj poziciji: može se lako desiti da jedanaestog maja uveče, ili nekog od potonjih dana, baš Ivica Dačić, i niko drugi nego Ivica Dačić, odluči kome će podariti većinu, to jest hoćemo li vi i ja i svi ostali drumom ka matičnom kontinentu, ili stazom & bogazom ka tundrama, stepama i tajgama daleke paganske prapostojbine. Neko će već zapitati/zavapiti: "Pa dobro, sto mu gromova, kako je moguće da je baš jednog Dačić Ivicu zapalo da odlučuje o tako nečemu?" Tjah, šta ćete, zgodno se namestio, to je valjda veština koju jedan đak generacije na FPN-u mora da ima...Rečnikom životinjskog carstva kazato, ispada da je cenzus jedini Dačićev prirodni neprijatelj: ako njega savlada, besmrtan je. Dobro, nađe se tu i tamo nekih džepni(ji)h dušmana poput LDP-a, Lige ili sepeoa, ali od njihove slabašne ruke Dačić ne pogibe. Važno je da ga svi Golijati tetoše i čuvaju ga u zlatnoj rezervi, pa čak i onaj koji je baš diskretno strvinareći na kopnećem (biračkom) telu SPS-a izrastao u Golijata, a to je onaj što ga zovu Grobar, mada se odavno ne bavi tom ili bilo kojom drugom korisnom delatnošću, naprotiv.Mada naizgled skroman i zahvalan – štono se kaže: gde ga turiš, tu ga i zatekneš – Ivica D. zapravo je u poslednje vreme prilično raspištoljen. A kako i ne bi: iskušenje je uistinu preveliko i za čvršće karaktere, ako pretpostavimo da takvih ima. Zato je svako ko tokom ovog proleća neoprezno i brzopleto rukuje frižiderom, peglom ili onom keramičkom nekretninom što dominira u nusprostorijama u velikoj opasnosti da mu bude po n-ti put vispreno objašnjeno kako Ivica i njegova partija doživljavaju veliku satisfakciju (koja je čak i Rolingstounsima izmakla!): nekako su, bre, svi ključni politički akteri došli na njihove pozicije u "nacionalnoj politici", nekako sve ono što sada govore i čine glavni ljudi i glavne partije u državi neverovatno podseća – ne toliko stilski, ali svakako sadržinski & suštinski – na ono što je govorio i činio Milošević. A ako je već tako, a tako je, šta može biti prirodnije, pa i poželjnije, nego to da se njegovi legitimni naslednici što pre iznova nađu na Najodgovornijim Poslovima, koji njima i inače tako lepo stoje! Lako se može desiti da posle 11. maja niko neće imati srca da im odbije tu malu uslugu, koju će Ivica i društvo zasigurno umeti da cene.E sad, ako se vi pitate šta je to, dođavola, sa ovom zemljom, i kako smo se, famoznih Osam Godina Kasnije, strmeknuli tako nisko da nam budućnost možda može zavisiti od hirova, pizmi i interesa jednog Ivice, i to ne bilo kojeg Ivice nego The Ivice, ja vaistinu ne bih znao šta da vam na to kažem. Osim možda da ne treba kriviti Ivicu za to što je izvoleo zaposesti sav onaj široki, nebranjeni, promajni prostor koji mu je ljubazno stavljen na raspolaganje. Bilo bi to kao da se ljutite na kompjuterski virus što je oglodao mozak vašeg kompjutera. Pih, pa virus tome i služi, šta ste drugo očekivali?! Reč je o tome da je trebalo da ojačate imunitet vaše mašine. A i Srbija, sirota, još je slabunjava, svaka je infekcija kači. Mislite o tome – dok imate čime, dok imate o čemu i dok imate zašto.Link.

Edited by nesha taxista
Link to comment
  • 4 weeks later...

Nuspojave Veliko prevaspitavanje Dva-tri dana nakon izbora, radni ljudi, građani, samoupravljači, individualni poljoprivredni proizvođači, a naročito omladina i poštena inteligencija, još su u stanju nepodnošljive neizvesnosti: hoće li biti podvrgnuti procesu prevaspitavanja ili pak ne? Produhovljena Gordana Pop-Lazić, radikalska šefica Zemuna ? jednog devastiranog suburbanog naseljenog mesta negde između Inđije i Beograda ? najavila je, naime, koji dan pre izbora da će radikali nakon svoje neizbežne pobede morati malo da se pozabave katastrofalnim stanjem u redovima narodne omladine, nedovoljno nacionalno osvešćene, zaluđene trivijalnim produktima i dekadentnim stilom života trulog, imperijalističkog Zapada. Jes, vala, tako: evo, kad ste poslednji put videli svesnog omladinca ili omladinku kako ritmički lupa čelom o beton zemunskog keja, očajan i skrhan zbog Kosova & Metohije (oni što nose taze patike u ruci se ne računaju)?! Sledi, dakle, veliko prevaspitavanje sa plemenitim ciljem da jednog lepog, mada podalekog dana (u komunizmu?) svi budemo pametni kao GPL i suptilni kao Nataša Jovanović. Kako god, da bi ono bilo efikasno, prethodno treba očistiti medije i slična uporišta zlih i izdajničko-plaćeničkih "evrounijatskih snaga". O nevladinim organizacijama da i ne govorimo: to je, bre, sam korov i nesoj, jedina dobra nevladina organizacija je SRS, to jest, onda kada isti nije vladina organizacija. Na čemu se, bajdvej, upravo vredno radi. Pa dobro, ako je tako, preostaje nam samo da vidimo jesu li radikali uistinu pobedili, ili šta? Ako nisu, piši propalo, ostadosmo vaspitno zapušteni. Ali, šta ako jesu?Onome čemu tepamo "proevropska Srbija" trebaće neviđeno mnogo pameti, sreće i koječega još pa da Beograd ne padne u ruke nimalo nemogućeg i neostvarivog SRS-DSS-SPS "trija katastrofikus". Svi govore o vlasti na nivou države, ja ovde aludiram (i) na nešto drugo, ne manje važno: ako grad Beograd dopadne šaka ovoj ubistvenoj kombinaciji, Gordana Pop-Lazić biće možda čista kamilica prema onome što nas čeka. A to što bi nas (sa)čekalo vaistinu bi mogao biti Veliki Glajhšaltung u kojem bi nam još samo ritualno javno spaljivanje knjiga i pokazna izložba "izopačene umetnosti" nedostajali, pa da određene istorijske paralele budu bukvalne. Preterujem? Verovatno. Mnogo preterujem? Nikako.Stvar je u tome da je grad Beograd osnivač i "vlasnik" mnogih kulturnih ustanova od prvorazrednog (inter)nacionalnog značaja, recimo, svih prestoničkih pozorišta osim Narodnog. Zamislite samo tu situaciju: polupismeni radikalski hahari na prepad osvajaju Jugoslovensko dramsko (pardon, Srpsko dramsko...), Beogradsko (zemunsko?) dramsko i Atelje 212, i tamo postavljaju neku Čučuk Stanu za upravnicu, a na scenu instaliraju, šta ja znam, dramatizaciju čuvene filozofske knjige Vojislava šešelja "Engleski pederski isprdak Toni Bler"... A na maloj, avangardi i experimentu posvećenoj sceni, može i nešto od Janka Veselinovića, al? da bude poučno. Mada bi bilo bolje da se pusti Arsić Tihomira da deklamuje Nikolajeve tirade o štetnosti sapuna, koji rimokatolički podmuklo tanji prirodnu Srbinovu auru, a obaška mu i uništava prepoznatljivu aromu. Mislite da je ovo strašno? Ne budite naivni, to se neće dogoditi. Stvar bi, ako događaji krenu tim tokom, bila još mnogo gora. Kulturu Beograda ? te s tim, kako rekoh, i "pola Srbije" ? pre bi preuzeo DSS. Oh, pa to je ipak bolje, oni su barem finiji, zar ne? Ma, ne. Osnovna razlika između jednih i drugih je, naime, u tome što su deesesovci to isto, ali pretenciozno. Zato oni ? u svojoj grotesknoj i štetočinskoj jurodivosti nadrndanih mediokriteta ? obožavaju da se pačaju u stvari koje se poštenog političara uopšte ne tiču. Setite se famoznog "krstovdanskog" DSS-protesta protiv koncerta "demonskih" Rezidentsa pre nekoliko godina; možete li zamisliti da se radikali ikada bave nečim tako ezoteričnim i zaludnim, da tako živopisno prave budaletine od sebe? Naravno da jok, njima je samo do Srbije u minimalističkim Karlobag-Virovitica granicama, i svoje vlasti i masti u njoj, a ko će šta unutar tih graničica da radi u slobodno vreme, to ih se baš mnogo ne tiče. DSS "tvrdolinijaši", ti smušeni fanatici i klerikalne suklate, mnogo su totalitarniji: oni bi ? baš poput svojih crkvenih uzora ? da vas nadziru, usmeravaju i (pre)vaspitavaju 24 sata dnevno. Utoliko je i ona famozna izjava Gordane Pop L. duhom nekako više "deesesovska" nego radikalska; nije čudo da je Aleksandar Dandy Warhol Vučić odmah krenuo da je "reinterpretira". Hoću reći: nije da su radikali tu principijelno "bolji", nego naprosto odvajaju (njima) bitno od nebitnog. Eto bar neke opipljive vajde od njihove republikanske i sekularističke zasnovanosti.Kako to izgleda kada se DSS, na bilo kojem nivou, dočepa one, marksistički kazato, "idejne nadgradnje", moglo se videti na primeru njihovog gazdovanja Ministarstvom prosvete: neverovatna Ljiljana Čolić i jedinstveni Zoran Lončar nisu se brukali i nisu štetočinili samo nedeljom, pod uslovom da ne izlaze iz kuće. Jadni Vuksanović Slobodan, između njih dvoje uopšte nije došao do izražaja, mada se trudio! Čolićeva je posle neke od svojih genijalnih ideja pokušala da sprovede i na Studiju B, ali joj nije pošlo za rukom (delom, doduše, i zato što su već sprovedene, ali je ona to propustila da primeti, valjda se zadržala na molebnu).Ima li ovde kakvog naravoučenija? Još je kanda rano, stvari su u previranju, ali "evropskoj Srbiji" ? šta god to bilo ? ovaj skromni glasač upućuje samo jedan vapaj: ne dajte Udruženoj Jurodivosti da zavlada našim životima, na bilo kojem nivou! Znam da vam to nije tako atraktivno, jerbo vi ste obične, normalne političke životinje pa zato znate da nema u kulturi, prosveti i sličnom velikih para i velike vlasti, ali znajte i to da od palanačkih dunstera i nadobudnih ludaka na tim mestima ima velike, dugoročne, skoro pa nepopravljive štete!

Link to comment

RFE, 16.05.2008.Ivičina nedelja Četiri noći smo prespavali od poslednjih srpskih izbora, ali teško da smo pametniji nego u nedelju uveče. Naprotiv, dezinformacije i mistifikacije koje se množe mogu samo dodatno da slude svakoga ko bi da se nekako razabere u ovom zamešateljstvu.Recimo da je, za sada, ovoliko ipak jasno: Demokratska stranka i njeni saveznici pobedili su nadmoćno, upravo trijumfalno, a ipak im se može desiti da ostanu u opoziciji; radikali su doživeli primetan pad, pa ipak će možda imati vladu; DSS i Nova Srbija doživeli su nešto blisko katastrofi, a Koštunica će možda ipak ostati premijer; SPS je u minusu u odnosu na prethodno ? takođe ne baš impresivno - brojno stanje, a ipak ga svi traže i daju mu za pravo da se ponaša kao apsolutni pobednik; LDP je ostao gde je i bio, jedva iznad cenzusnog ambisa, a njegovi čelnici ipak glume silno zadovoljstvo. Gluma im je dosta amaterska, valjda zato što je većina poznatijih glumaca zaposela DS, a i Lečić je dao petama vetra.To je, dakle, ta paradoksalna Srbija u svom reprezentativnom izdanju: sve ?može da bude, al' ne mora da znači?. Protiv ove entropije racionalnost ne pomaže baš uvek, ali hajde da pokušamo... Najpre, DSS, G17, LSV i SPO sa osvojenih 102 mandata premašili su čak i sopstvena najsmelija očekivanja; prisutni novinarski svedoci kunu se da je po hodnicima zgrade radikala one postizborne noći odjekivalo preneraženo vajkanje: ?zgazili su nas?. Posle se Tomislav Nikolić malo pribrao, počeo da sabira, i ozario se kreativnim mogućnostima matematike. Ipak, čistoj pobedi demokrata & co. ključno je doprineo SSP i sporazum sa ?Fiatom? (koji možda jeste mačka u džaku, ali mačka je mačka, možda nešto i ulovi kad je pustite!); ona druga, ?antievropska? strana nije nudila ništa za uzvrat, osim depresivne retorike ?odbrane i poslednjih dana?. E, to je ključ za odgonetanje ovolike razlike između dveju vodećih lista: mnogi potencijalni radikalski glasači uplašili su se nihilizma i crnila koji su izbijali iz njihove ponude, opredelivši se da naprosto ostanu kod kuće.Koštuničina i Ilićeva koalicija jedini nisu iznenadili nikoga: dobili su tačno onoliko glasova koliko im je odmereno, a ni toga ne bi bilo bez jednog specifičnog dela centralne Srbije koji prema ?regionalnom begu? Velimiru Iliću gaji pomalo bizaran ?feudalni? odnos. Sudeći po prvoj Koštuničinoj reakciji, serijskog premijera sve to nije preterano zabrinulo: on je politički i psihički sasvim spreman da veselo parazitira na daleko boljem radikalskom skoru, baš kao što je prethodno parazitirao na izbornom dostignuću Tadićevih demokrata. Javnost percipira Koštunicu kao pomalo krutog čoveka; kakva zabluda ? može li se uopšte biti fleksibilniji od ovoga? Sve, naime, može i sve je dobro, sve dok sam ja premijer i sve dok Srbija sprovodi baš moju politiku, iako ogomnom većinom ne glasa za nju. Pa vi recite!To što su socijalisti, sve sa živopisnim g. Palmom i udruženim penzionerima, ?hit? ovih izbora gorka je ironija za sve ?petooktobarce?, ali realno nije ništa više od jedne za njih srećne koincidencije: lepo su se namestili na vetrometini između dva zaraćena politička bloka, i to je sve; njihova realna snaga zapravo je relativno minorna i u dodatnom je opadanju, što bi se mnogo jasnije videlo da nisu ? mora se priznati ? vrlo mudro izabrali koalicione partnere. Bez njih bi vodili krajnje neizvesnu bitku za parlamentarni ?fenjer? sa LDP-om, a ni ispadanje iz ?prve lige? ne bi im bilo nezamislvo. Kako god bilo, sada su u poziciji da biraju kojoj će se atraktivnoj bračnoj ponudi privoleti, da li da poslušaju ?pamet? ili ?srce? - i da u oba slučaja neizostavno profitiraju. Tja, šta ćete, svaki čovek jednom ima ?nedelju svog života?. Nedelja Ivice Dačića teče baš sada.Liberalno demokratska partija postigla je jedan uspeh: prebacila je cenzus bez pomoći Nenada Čanka, koji joj je na prethodnim izborima bio neophodan (ali i ona njemu, da se razumemo). To bi možda bilo sasvim dovoljno, da nema bar dvaju smetajućih detalja: prvo, očekivali su i samouvereno najavljivali znatno više, i čini se da je to bilo nešto više od uobičajenog predizbornog samokuraženja; drugo, nije li ideja bila da sa demokratama i manjinama prave ?jasnu proevropsku vladu?? Demokrate su svoj deo posla obavile besprekorno (102!), manjine uglavnom u skladu s brojčanim mogućnostima; dakle, podbacio je LDP. Da je dobio najavljivanih dvadesetak mandata, druge bi se pesme pevale. A zašto nije? Duga je to priča, za početak je dovoljno i ovoliko: arogantno-popujuće držanje u kojem je veći merak bio opaliti po Tadiću, Đilasu, Dinkiću ili Čanku nego po realnim političko-ideološkim suparnicima, uglavnom nerazgovetna kampanja, izvesna probijajuća (i iritirajuća) neozbiljnost i nesolidnost pristupa najeksponiranijih ljudi ? to se baš u Beogradu videlo ?iz aviona?, a Beograd je ipak kičma LDP-ovog glasačkog tela - sumanuto i suicidalno soliranje u Vojvodini, itd. Rezultat: stagnacija. A jedna mlada i dinamična politička stranka ne sme da ?šlajfuje?, naočito ne u ?cenzusnoj zoni?, jer je to u očima javnosti čini strankom vrlo limitiranog potencijala rasta. A da je bilo samo malo drugačije, odgovornije, ozbiljnije i bolje, ne bi Ivica Dačić ovih dana bi najvažniji čovek Srbije...Kako god bilo, ?igranka? je možda tek počela. Sve je to u redu, sve je to normalan politički folklor, samo da na kraju ne bude ono ?igračka-plačka?. Za onu toliko željenu i prizivanu ?evropsku Srbiju?, naravno.Teofil PančićPeščani sprud, 18.05.08.Ivičina božanska siestaHe sleeps with angels (to soon)He's always on someone's mindHe sleeps with angels (too late)He sleeps with angels (too soon)Neil Young: Sleeps With Angels (1994)Bog je, po stanovitoj školi mišljenja, šest dana stvarao svet, a sedmog se odmarao. Znate već tu priču: prvo je uveo osvetljenje, a posle se pobrinuo za vodovod, kanalizaciju i ostalo pokućstvo i instalacije, zaključno sa zverovima i ljudima. Otuda nije čudno da oni koji veruju da je to baš tako bilo Boga toliko poštuju i toliko ga se boje: kako da ponizno ne respektuješ nekoga ko je za ciglih šest dana stvorio Sve Ovo, od kvazara i pulsara do tostera i Lu Rida?Ivica Dačić nije Bog, ali čini se da hrli ka tom statusu. Taj čovek još od postizbornog ponedeljka vredno pravi Vladu Srbije, a svi mu se nude da mu u tome pomognu ? i tako to traje šest uzastopnih dana, širom Beograda, Moskve i Sheveningena. Sedmog dana, u nedelju, pregovora o Vladi nema: ?odmaram se, zato danas nema pregovora o Vladi?, prostodušno kaže Ivica. Ne bi bilo sevap olako protrčati kroz tu rečenicu, valjalo bi na tren zastati da joj se divimo zajedno: ja se odmaram, ergo, pregovori se takođe odmaraju. Sve je stalo, samo deca rastu (pošto deca nemaju biračko pravo)! Drugim rečima: može mi se. I volim što to svi znate, i što mogu to da vam kažem, onako uzgred. I, znate šta: niko ništa ne prigovara. Jer, gde bre da ljutiš Ivicu u ovom odsudnom času?! Uostalom, nije li trudbenik iz žitorađe zaslužio da malo ohane posle tolikog državotvornog napora? Ko se nije previše smorio od svega, može se zabavljati zamišljajući tu žanr-scenu: nadžidžali se snishodljivi prosci pred Ivičinom kapijom, namerni da mu pod prozorom odtule koju serenadu, pa neka on odabere najmuzikalnijeg, a onda se najedared pronese glas: ?pssst! Ivica se odmara!?. I svi promptno zaćute, jedan čak urolanom ?Politikom? diskretno klepi neku zalutalu zunzaru, da ni to beslovesno leteće živinče slučajno ne poremeti Ivičin san, da nam se Ivica ne raskrmelja razdraženo i bunovno, jerbo niko od prosaca nije rad postati kolateralnom žrtvom moguće njegove zlovolje. A grešna muva se zakoprca, zbzzkne u agoniji još jednu produženu sekundu, pa izdahne u gornjem desnom uglu, malo ispod portreta uv. kol. Dragane Matović.A Ivica sve to zna, pa merači, pa uživa, svestan da proživljava blaženi vrhunac svog života. I zato Ivica, taj novi naš Kraljević Sunce, nonšalantno objašnjava novoformiranu suštinu stvari: ja, Ivica, vredno sam delao šest dana, a sedmog se eto odmaram, a sa mnom se odmara i cela Srbija, jer je došao takav neki vakat da kad ja ne radim ? niko ne radi, i kad se ja ne događam ? ništa se ne događa, jer svi ionako moraju strpljivo da sačekaju da ja presudim šta se u ovoj zemlji ima događati ubuduće.Tu smo, dakle, gde smo, baš usred jedne nedeljne božanske sieste, iza koje će uslediti ko zna šta, ali nešto će svakako biti, ?nigdar ni bilo da nekak ni bilo?, usidrena srpska šklopocija se mora odvući na ovu ili onu stranu, mada kanda ne tako brzo, jer šta god da bude, Ivici i drugovima mili se što više razvući ovo sadašnje đuvegijsko stanje, jer ništa, pa čak ni vlast ? o čijem psihodeličnom učinku na čoveka oni bar znaju sve ? ne može biti toliko slatko i toliko moćno kao ovo što im se sada dešava. Ovaj tekst nastaje baš Sedmog Dana, ma evo, i ja nekako spontano tiše drndam po tastaturi da slučajno ne probudim pravedno zaspaloga Ivicu, okruženog neizbrojnim SPS-anđelčićima i anđelkovićima, ružićima i uveocima, sa očima izvan svakog zla; a kako li su, bogo moj, onda tek utihnuli oni što im ga je moliti, pa im ga nije ljutiti?Vidim da svako ima svoju teoriju o tome šta nam se to dogodilo u nedelju, i kako i kuda sad valja ići dalje. To je u redu, volim kad ljudi imaju teorije, utoliko pre što su neke od njih čak i suvisle. Okej, evo zato i moje teorije. Ovo što nam rade Ivičini momci imalo je svoje ime još kad sam bio klinac. Ne, ne mislim da nam ?prave decu?: deca se ne mogu praviti tamburanjem u taj deo tela, bez obzira na mogući prateći užitak. Mislim na to da nam udaraju čežnju: malo koketiraju, pa se malo izmiču, nekad s kikotom koji više razdražuje nego što (se) obećava, a nekad uz protest čija se mikronski precizno odmerena intonacija uči na kursevima ponašanja udavača iz finijih kuća: ?iju, šta vam pada na pamet!?.Najlakše bi bilo sada jediti se na njih zbog toga; drago mi je što to niko (javno) ne radi, eto, toliko se bar sazrelo na našoj političkoj sceni. Mislim, dakako, prizor jeste maksimalno odvratan, ali oni samo uzimaju ono što im je Srbija ponudila na tacni, i šta se tu sad može? To što je Srbija, osam godina posle, spala na to da joj Ivica & co. budu poslednja nada i mogući spas pred nailaskom unutrašnje varvarske horde, to nije njihov problem. Dobro, a čiji je?Najpre, to je problem ? ili krivica, ako baš hoćete - onih koji su preveslali na drugu stranu, svejedno da li zarad vlastohleplja i srebroljublja, ili zarad sumanutog ideološko-nacionalističkog fanatizma. Zovemo ih ?narodnjaci?, što ne znači baš ništa: u stvarnosti, više su ekološki devastirajući miks Aleksandra Rankovića i Mite Ljotića, a sve u ritmu Bore Čorbe. Onda, to je problem onih koji su čaršiji vikali ?dobro jutro? na sve četiri strane, pa više ni sami nisu znali šta im je politika; time su bitno doprineli sveopštoj konfuziji pojmova i vrednosti. No, ako ništa drugo, barem su napravili rezultat: stotinu, pa još dva, zar je malo u ova nedoba? Najzad, hajde da se ne femkamo: to je i problem onih koji su se zakleli da su alternativa i jednima i drugima, da bi se ispostavilo da odviše često ne znaju šta hoće, i odviše glasno znaju šta neće, a da to što neće odviše često dolazi, gle, iz onog pravca gde bi trebalo da traže političke, medijske i ostale saveznike, a ne dušmane. Naravno da to odbija i plaši ljude koji tu nemaju baš nikakav ?ideološki? problem, ali im je dosta i preko glave bilo čijeg nadobudnog ego-tripovanja o zajedničkom trošku. Ishod: traljavo u Srbiji, vidljiv podbačaj u Beogradu, pomor u Vojvodini. Posledica: sada više ni ne moraju da se cimaju da traže saveznike, pošto se sa svojih neupotrebljivih trinaest apostola uopšte nisu kvalifikovali za bilo kakav savez. Da jesu, uostalom, ne bi nam Ivica bio tako ponižavajuće važan u životu, ne bi nam carski velevažno saopštavao da ga malo popričekamo jer ide da odrema posle dugog puta, nego bi se grozničavo preslišavao šta ono bi onomad s onim koferčetom. Ako se toga ko još seća; ako se, uostalom, neko seća i onih Deset Krvavih Godina tokom kojih nam se kezio sa Kasapinove desne strane. Mirno spavaj Ivice, i nama se nešto drema.Teofil Pančić

Link to comment
  • 2 weeks later...
intervju u plastelinu
...copy/paste-ovan iz poslednjeg broja "Ulaznice"...Ali, dobro - isti autor saradjuje i tamo i 'vamo, pa mu se moze...Nego:Pobjeda, 31. 05. 2008.Krug dvojkeVašar bez batinaJedva da bi bilo pretjerano reći da je ovo što se sada naziva Eurosong nešto slično kao kada bi se evropsko prvenstvo u fudbalu igralo na to ko dobije više SMS-glasova, a ne ko na terenu postigne više pobjeda i golovaIako je u toku postizborna groznica, vest nedelje dolazi iz sasvim drugog sveta: jednonedeljni evrovizijski cirkus bezbedno je napustio Beograd. Naglasak je, ako niste razumeli, na onom ?bezbedno?. Sve ostalo je, kažu, bilo u najboljem redu, organizacija vrhunska, spektakl upriličen po najvišim kič-standardima ? ?kič? ovde nije prezrivo ?elitističko? vrednosno određenje, nego naprosto žanr, posve legitiman ? i već sve što uz to ide. Briga za bezbednost ipak nije bila bez osnova: pošto su dražesni naši tabloidi tokom prethodnih nedelja otkrili hektolitre tople vode i izbušili bezbrojne rupe na saksiji pišući o tome kako je Eurosong ?pedersko okupljalište?, i kako su navijački huligani, neonacisti, paracrkvene falange i slični polusvet to ?uputstvo za delovanje? shvatili tačno onako kako je i napisano te zapretili da neće nama ?evropske pederske horde zagađivati pravoslavni Beograd?, i da će biti teških batina i ?pederske? krvi do kolena, mnogi su očekivali teški belaj. No, Eurosong je negde tamo pri vrhu vlasti shvaćen kao ?državotvorni projekat? ? tako, naime, beznadno provincijalna pamet zamišlja ?podizanje rejtinga i ugleda zemlje?; ma da, biće da je i švedska na dobrom glasu zbog ?Abbe?, ni zbog čega drugog? - pa su se svojski potrudili da sve protekne u najboljem redu. Pouzdani izvori su nam došapnuli da je policijski vrh u diskreciji porazgovarao čak i sa vođama navijačkih bandi i opskurnih desničarskih organizacija, objasnivši im vrlo razgovetno i uverljivo da će za njih biti jako, jako loše ako tih dana bilo kome bude falila dlaka s glave? šta smo iz ovoga naučili? Pa, u najmanju ruku to da je ovdašnja vlast u stanju da ama baš svakoj zamislivoj manjinskoj ili po bilo kojem osnovu nepopularnoj grupi ? seksualnoj, etničkoj, političkoj, verskoj, kojoj god ? obezbedi potpunu zaštitu. I to pre svega preventivnim delovanjem. A zašto se onda ?incidenti? ipak dešavaju? Vi zaključite sami, ja vam neću sugerisati da to onda znači da vlast naprosto neće time da se bavi. Osim kada su u pitanju sveti ?državotvorni razlozi?.Dobro, ali šta je to uopšte ?državotvorno? u vezi s jednom raskreveljenom estradnom kompaserijom? Zašto bi bilo ko ?zvaničan? mario za to više nego za, na primer, gostovanje nekog ?uglednog međunarodnog cirkusa? na livadi pored zemunskog hotela ?Jugoslavija?? Neko je svojevremeno rezignirano napisao da je Eurosong ?mala seoska zabava?. Dobro, to jeste preterivanje. U stvarnosti, Eurosong je ipak velika seoska zabava. Otuda, reći za ovu šaradu prpošnog ništavila da u njoj ima nečega nepopravljivo drugorazrednog znači dati joj kompliment bez pokrića: davno je prošlo to zlatno doba kada je Pesma Evrovizije bila obeležena ?drugorazrednošću?. Godinama već taj je nivo mnogo niži, naročito otkad je na evropskom kontinentu nastala hiperinflacija postkomunističkih državica, a svaka se od njih nadima od nekog čudnog, ni na čemu ozbiljnome zasnovanom ?nacionalnom ponosu?, ubeđena da ceo svet baš od nje čeka pevajuće-plešuću Objavu, makar kao poletni, globalizmu pop-kulture prilagođeni iskaz neke njene, avaj, nedovoljno prepoznate ?jedinstvenosti? (bez koje svet, inače, sasvim lepo napreduje, blaženo nesvestan da mu bilo šta nedostaje). Dakle, dok se revija benignog kiča zadržavala u arealu zapadne i srednje Evrope, stvar se još i mogla podneti; otkad je tu i šest postjugoslovenskih i milion postsovjetskih državičica (za većinu kojih je prilično sigurno da su tek plod otkačene spisateljske mašte), plus sva ona nekadašnja ?S.E.V.-ska ostrva?, kako je zatočene države Varšavskog pakta svojedobno nazvao lucidni mađarski pesnik Đerđ Petri, stvar je izmakla svakoj kontroli, pretvorivši se u apoteozu histeričnog besmisla, u parapolitički folklor u kojem po etničkoj, jezičkoj ili konfesionalnoj osnovi ?bratske i sestrinske? državice (mahom balkansko-evroazijski Apsurdistančići) šalju jedna drugoj tople rođačke pozdrave. Dobro, bivalo je toga i ranije, ali ipak u tragovima i bez težih posledica, i to opet daleko najviše tamo dole na razbarušenom evropskom jugu (recimo, na relaciji Grčka-Kipar); sada je to, bogme, postalo gvozdeno pravilo. I ništa se drugo ovome više ne može (efikasno) suprotstaviti. Da se i Bitlsi lično pojave na sceni, sve sa vaskrslima Lenonom i Harisonom, prošli bi kao i bilo koji drugi britanski predstavnici: dakle, vukli bi se po dnu. Jer u ovakvoj podeli uloga neizbežno ?izvise? zapadnoevropske zemlje, naročito one velike, pošto one em izazivaju zavist i odbojnost drugih, em nemaju brojnu i napornu ?dijasporu?, koja će neumorno drukati za njih iz Klete Tuđine... što nas dovodi do drugog bitnog faktora sistem(at)ske apsurdizacije Eurosonga: onog trenutka kad su (kakvi-takvi) stručni žiriji zamenjeni SMS-glasanjem, stvar je nužno, zakonito i neizbežno otišla u tandariju. Spojite populizam i neposredan tržišni interes u nerazmrsivo klupko, i izazvaćete ekološku kataklizmu nesagledivih dimenzija. Jedva da bi bilo preterano reći da je ovo što se sada naziva Eurosong nešto slično kao kada bi se evropsko prvenstvo u fudbalu igralo na to ko dobije više SMS-glasova, a ne ko na terenu postigne više pobeda i golova: jasno vam je da tamo neka Holandija, Italija, Nemačka ili Danska ne bi imale nikakve šanse protiv SMS-velesila kakve su Jermenija, Srbija, Albanija ili Uzbekistan.Pa dobro, sve to na koncu nije važno, kao ni sama ta manifestacija. Važno je da niko nije u Beogradu dobio batine zato što je ?peder? ili bar nekome tako izgleda. Mali je to korak za čovečanstvo, ali veliki za jednu ponosnu i gordu ?zemlju radnika i seljaka na brdovitom Balkanu?. Sada smo ponovo ostali sami, pa ako gdegde padnu i neke batine po leđima bilo ?pedera? bilo nekih drugih nepoćudnika, nije ništa strašno: naši smo, ko se bije taj se voli!Teofil Pančić
Link to comment

Dnevnik, 01. 06. 2008.KARMA KOMA: Zastavnik u DvoruPiše: Teofil PančićHodam ulicom Zmaj Jovinom od Crkve Imena Marijina ka Vladičanskom dvoru, korak po korak, nogu pred nogu, pogledom premeravam baštu po baštu, kafansku naravno, nije još došlo dotle da po Zmaj Jovinoj gajimo mlad luk i paradajz.Polako mu se približavam, razaznajem već sve detalje na zidovima lepog zdanja, zagledam neću li gde ugledati neki izvirujući dašak života, neće li se neko od darkerskog življa koji napučuje Spomenik Kulture ? živeti u spomeniku, o, zar se i to može? ? pojaviti na prozoru, tek da kibicne sav taj prolazeći mirjanski ?milet? koji svojim banalnim postojanjem NJegovom Preosveštenstvu ometa san ili duboku kontemplaciju, toliko duboku da se nikada još nije umela odraziti u nekim blagim i mudrim rečima, onim koje miluju i teše smrtno ljudsko biće, nego samo u ispraznom, odbojnom, a opet negde urnebesno smešnom mrgodstvu, dostojnom filmskoga ovekovečenja, samo kad bismo mi ovde imali jednoga takvog Bunjuela ? koji za popove bio je majstor nad majstorima ? ali nemamo mi, avaj, ni mnogo manje od Bunjuela, zato nam i ide kako nam ide, i zato nam svaka ala i vrana na grbaču zajahuje, pa odande još i sikće na nas, uvređena i besna što se kadikad i promeškoljimo.A ovaj se vala nasiktao, uporniji i naporniji od kakvog nervoznog penzionisanog zastavnika sa četvrtog sprata, brkatog jutarnjeg alkosa i celodnevnog nadzakdede koji nadrndano zivka Narodnu Miliciju čim momak sa petog ili curetak sa drugog pozovu društvance i samo malko, malčice odvrnu i u opojno lipomirisno veče pošalju ?Peperse?, one nesmajnike čiji bas luduje baš po ritmu razđipanih hormona. Elem, prvo su mu ? odličniku, ne zastavniku ? zasmetala deca (mali đavoli), pa ih je razjurio na bezbednu distancu; posle su mu zasmetali umetnici (veliki đavoli), pa ih je izanatemisao ?i đe čuli i đe ne čuli?; sada mu već trajno smetaju i svi ostali dvonošci. Doduše, ne baš svi: samo oni živi. S mrtvima nema nikakvih problema. Nije to, pravo da vam kažem, uopšte tako nelogično: pokojnici su tihi i krotki, nemaju običaj da se špaciraju centrom grada, ne razgovaraju ili čak ? ne daj Bože ? pevaju, ne zveckaju čašama, ne gube vreme razvlačeći dane po kafanskim baštama. NJihovi su dani ionako trajno izbrojani, račun im je zaključen, fiskalna im zabravljena i predata Svetom Petru na uvid, što se razvuklo od zemaljskih dana, razvuklo se, ostala je samo Noć bez Kraja.Pa dobro, ima sveta ovakvog i onakvog, i u mantiji i u civilu. Nije problem, dakle, u karakteru, nego u (ne)formalnoj društvenoj moći i njenoj (zlo)upotrebi: jeste, svi smo u snu ravnopravni, ali neki su ravnopravniji. što će reći da nismo ravnopravni, nikako, ama ? ni u snu. A jednom se stečena i priznata moć voli testirati i pokazivati, upotrebljavati malo zarad nje same, a malo zarad praktičnih svakodnevnih koristi. Sve ovo, rekao bih, zvuči razumno, ali dzaba: moć je moć tek ako svet prilagođava sebi, a ne sebe svetu; stolovati u najstrožem centru grada, na samom raskršću puteva kojima se kreće relaksirano popodnevno i večernje građanstvo, ono isto koje naporno je radilo da bi On i ekipa imali od čega živeti, podrazumeva mnoge prednosti (?sve ti je blizu? ? malo li je?) ali zahteva i poneku žrtvu.Imati i jare i pare malo je mnogo i za svetovnoga silnika (koji se zato radije povlači u dobro čuvanu diskreciju, u kojekakve lopovske i ostale doline), a kamoli za skromnoga slugu Božijeg. Osim kad sluga umisli da mu služenje Bogu obezbeđuje gospodarenje nad ljudima. A sve i ako umisli takvo šta, opet nije on tu naposletku kriv, nego oni koji mu u tome uslužno povlađuju, mada uopšte nisu u njegovoj službi nego smo ih mi birali i plaćamo ih da nas štite od svake napasti, a ne da napast, bilo koju, brane od nas, od činjenice da postojimo, te da smo radi ponekad i zasesti negde, u suvome i suštome centru našeg i sveopšteg Grada, bez da se zato izvinjavamo bilo kojoj nedostojnoj Gordosti.Kad legnem, često tek pred jutro, pratim još neko vreme igru svetlosti sa jarkožutog Bulevara, a onda zatvorim oči, pa mi se sluh izoštri, i sve ih po brektanju dobro raspoznajem: ovo je kombi, verovatno za štampu, evo i taksija, eno kamiona, gle, zaustavlja se prva ?četvorka? na stanici preko puta, ta zar je već prošlo pola pet?! Pošto nisam vladika, no sam niko i ništa, ne zahtevam od vlasti da pomere saobraćaj iz Bulevara da bih ja lakše zaspao: deo sam Bulevara, a ne neko nad njim, pa ili ću živeti u njegovom ritmu, ili ću se ukloniti. A Vladičanski dvor, znate, to vam je jedan prekrasan ?spomenik kulture?. Samo, čega li je vladika spomenik, da mi je to znati?

Edited by notenoughreasonsforclaire
Link to comment

Vreme, 29.05.2008.Nuspojave Prilika čini patriotu Mnogi se upuste u patriotizam bez zadnjih namera, ali kad se jednom nađu tamo, "u prilici", prosto im ruka krene sama -------------------------------------------------------------------------------- piše:TeofilPančić Sto dana nakon (samo)proglašenja nezavisnosti Kosova, pale su i prve žrtve tog čina, i to, gle, usred Beograda. Srećom, žrtvovanje o kojem govorim simboličke je naravi; odviše simboličke, rekao bi mnogokoji svedok nedavne istorije. Elem, plavokosa Jovana i plavokosija Maja osuđene su na po deset meseci zatvora, uslovno na četiri godine, zato što su tokom najodvratnije noći u savremenoj istoriji Beograda odviše lično doprinele ionako već odviše pravednom gnevu zarad nepravde koju su belosvetski imperijalistički moćnici naneli standardno, upravo već monotono nedužnom narodu srpskom. A Jovana i Maja udarile su neprijatelja znalački, tamo gde ga ? onako obezduhovljenog ? najviše boli: u novac, tj. u robu. Otuđile su, naime, iz imperijalističkih radnji ? tih varljivih izloga lažnog sjaja Novog svetskog poretka ? izvesnu količinu krpica, patika i sličnih andrmolja od one sorte koja se odavno još pravi na Istoku a "brendira" na Zapadu. Kako sada stoje stvari, kanda su Jovana i Maja jedine koje su se te noći pozabavile nečim protivzakonitim, pošto niko drugi (još) nije osuđen za bilo šta drugo u vezi s tadašnjim dešavanjima, mahom mnogo opakijim od mažnjavanja patika i parfema. Fakat je, uostalom, da su stotine, možda i hiljade drugih radile isto što i one, ali šta ćeš, baš one su imale maler da budu usnimljene i prikazate, te tako surovo kažnjene najgorim mogućim vidom globalne slave. Nije da ih nešto žalim i branim: odrasle su osobe, svesno su činile kažnjiva ? pri tome još i niska, prezrenja dostojna ? dela, te se utoliko može reći da im se u ovih stotinak dana nije dešavalo ništa što nisu zaslužile. Ovde me više zanima nešto drugo: ko su Jovana i Maja, šta[/i je društvo u kojem su se formirale, i [i]kakvi su ljudi koji ? u sudnici i van nje ? mere njihovu vinost ili nevinost? Najpre, kontekst: Jovana i Maja krenule su tih dana na "patriotski protest" zarad Kosova; nema razloga da im ne verujemo da im tog popodneva još nije bilo ni na kraj pameti da će koliko uveče na, hm, prilično nekonvencionalan način doći do firmiranih krpica. Ta, ne kaže li stara izreka: "prilika čini lopova"? E, tu smo braćo i sestre, kod prilike: šta je, u ovom kontekstu, "prilika"? šta je to što "obične" ljude & mirne građan(k)e koji se inače ne bave kriminalom u vidu zanata, niti su na bilo koji drugi primetan način sociopatski strukturirane ličnosti, tako ponese da očas posla prelete preko stanovitog zakonsko-etičkog Rubikona koji u "normalnim" prilikama ne bi pregazili ni slučajno? Ko se seća serije kanibalskih ratova 1991-1999. nagledao se tog fenomena: čak su se i mnogi do tada čestiti ljudi ? znate ono: vredan, neosuđivan, dobar radnik, uzoran kolega, brižan otac i muž... ? vraćali sa terenskih "oslobodilačkih" pohoda nakrcani tuđim frižiderima, televizorima, videorikorderima ili makar buradima vina i konavoskim pršutama. Još tada je gotovo pa "legalizovana" ta pošast: patriotizam kao legitimni iskazni oblik sociopatije i pokriće za svakovrsnu niskost, od imovinskih nestašluka do zadovoljavanja nekih mnogo mračnijih poriva. Samo što se to, eto, dešavalo Negde Drugde, po dalekim poljanama i gudurama, a ne u centru Beograda, i što to nisu snimale kamere. A opet, ko vam garantuje da mnogi od onih kolekcionara tuđe pokretne imovine koji su onomad krenuli u "boj za narod svoj" nisu to isprva učinili čista srca, kaogod što su Jovana i Maja krenule na miting sa očima i mislima izvan svakog zla (osim da, recimo, "šiptarima jebemo kevu" ili nešto slično, ali otkad je to etički prekršaj po rodoljubačkoj meri stvari)? Ali, kad se jednom nađeš tamo, to jest "u prilici", dogodi se jedan paranormalan fenomen, prosto ruka krene sama... Ima, dakle, neka tajna veza između patopatriotizma i lopovluka koju nauka, čini se, nije još dovoljno ispitala! Jovana i Maja bile su tek bebe kada je negde u njihov komšiluk iz Slavonije ili Semberije stigao prvi golf, video, zetor ili motor odviše zanimljive vlasničke istorije. U međuvremenu su ih sa televizijskih, školskih, uličnih, a možda i kućnih predikaonica učili da su onaj Srećni Par, okrutni šef mafije i priprosta drumska zevaljka simboli poželjnosti, glamura i uspeha. Dobro, učili su tome i mnoge druge, pa ipak nisu svi kupili tu priču, daleko od toga. Jovana i Maja, dakle, nisu nedužne, taman posla: one samo nisu krive na onaj način na koji to zamišlja bernhardovski odvratna malograđanska imaginacija, etički osetljiva samo na najbanalnija nepočinstva: u redu je šiptarima Jebati Kevu, ali nije OK krasti patike! Naročito što su to, b?ate, kad malko razmisliš, zapravo srpske patike! Među onima koji su hteli da "spale" Maju i Jovanu onih februarskih dana čuče mnogi baš takvi: njima su one i krive i dužne jer su "osramotile jedan veličanstveni događaj". Koješta: Jovana, Maja i slični su (ofrlje skrivana) istina i suština tog i takvog "događaja", a ne tek njegove neželjene nuspojave, ili čak kontraindikacije. Takvi su "događaji" po sebi nosioci mračnog i razornog, a pri tome veoma jakog naboja destruktivnosti, nasilja i svakovrsne sociopatije. To, naravno, ni u ludilu ne znači da su svi učesnici takvih događaja siledžije i(li) lopovi: ali, da, to vaistinu znači da su takvi događaji po samoj svojoj naravi legla niskih poriva. U tom je kontekstu čak nekako "ljudskije" maznuti patike iz prodavnice ? to jeste sebično i nisko, ali opet nekako biofilno ? nego razbiti nekome glavu, kola ili ambasadu, šta već ko ima (što je nastrano u svojoj patološkoj samosvrhovitosti). Na drugoj strani, uslovnim osuđivanjem Jovana i Maja de facto su oslobođene: prilično je sumanuto verovati da bi u narednih četiri godine one iznova krale patike, pošto je prilično nezamislivo da Kosovo još jednom proglasi nezavisnost, i da se mi onda još jednom zbog toga iznenadimo i uvredimo... šta ih je to oslobodilo? Loša savest, potuljena saučesnička solidarnost, eto šta. Kakvi su šerbulići i Smrdići, takva su im i deca.http://www.vreme.com/cms/view.php?id=635896

Link to comment

Magazin Vojvodina, broj 3 (jun 2008.)VIA BEšKAKošava sa DunavaTeofil PančićVojvođani će kanda s krova Banovine nervozno pljuckati ka jugu odmahujući glavom i govoreći "e, svašta"; to ih, međutim, neće sačuvati od učinaka neke nove košave sa DunavaRadikali su, dakle, izgubili Novi Sad, i potučeni su u Vojvodini; za utehu, kanda će imati Beograd i celu Srbiju... Koštuničari takođe: severno od Dunava i Save - sve u paketu s Veljom - kreću se oko nivoa statističke greške, ali će im zato Ivica Od Milošte Gljivica i društvo kao kompenzaciju pokloniti Beograd, a potom i ceo Pašaluk pride... Vojvođani će kanda s krova Banovine nervozno pljuckati ka jugu odmahujući glavom i govoreći "e, svašta"; to ih, međutim, neće sačuvati od učinaka neke nove košave sa Dunava.Tako izgleda dijalektika dobitništva i gubitništva u ovoj zemlji, i cenu ovog bizarnog zapletaja tek ćemo svi platiti. A neće biti niska, ako se u poslednjem trenutku ne zgodi kakav preokret, makar u vidu "neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar". No, o tome ćemo imati još i odviše vremena da dumamo. Možda je zato uputnije sada se skoncentrisati na "severnjačku utehu".To što su radikali i narodnjaci na pokrajinskim izborima prošli kao što bi ono američko filmsko svinjče Bejb prošlo na turneji po Iranu posve je prirodno, jer vojvođanski "politički narod" (dakle, birači) u većini zna i razume da se, sa njihovom prevlašću, sam smisao bilo kakvih vojvođanskih institucija ukida: one onda ne mogu biti drugo doli posve prazna ljuštura, kao tokom devedesetih, u vreme dok su Banovinom gazdovali drug Smiljanić od Apatina i slični miloševićevski lumeni. Doduše, cinik će reći da ni ova sadašnja omnibus-Vojvodina, ni riba ni devojka, nije institucionalno i "nadležnosno" baš ne znam koliko bolje utemeljena, i to zapažanje nije baš bez neke, ali ipak: simbolička i psihološka (da sad ne idemo dalje od toga) vrednost demokratskih vojvođanskih institucija najbolje se shvata ako zamislite mogućnost da sasvim nestanu, ili da se promene (i splasnu) do neprepoznatljivosti. Zato je prosečni Vojvođanin mnogo veći autonomista kada glasa za pokrajinsku skupštinu nego za druge nivoe vlasti: ta, gde će ako tu neće?! I ako to mesto treba da bude tek replika - a ne korektiv, pa po potrebi i oponent - državnog Centra Moći, pa onda lepo ponesite celu Banovinu na krkače, pa na Slaviju, da popunite "Mitićevu rupu"!Okej, Pokrajina je iz mnogih razloga neosvojiva tvrđava za "snage haosa i bezumlja", ali šta ćemo s Novim Sadom? Nije li glavni grad Vojvodine pokazao i dokazao opasnu nerezistentnost na radikalski virus, kako tokom devedesetih, tako i u novom milenijumu? O, da, pokazao je. Pa, šta se promenilo? Ništa, osim onoga što će možda morati da se promeni i u celoj Srbiji da bi znatna većina progledala: isprazne larmadžije dobile su vlast, a sa njom i odgovornost. I, kako je to izgledalo? Hm, zavisi iz čijeg ugla se posmatra. Sa njihove tačke gledišta, bilo je ludo i nezaboravno: bančenja, terevenke, behatonisanja, saobraćajna MAS-akriranja, paragrađevinska orgijanja, termitski masovno zapošljavanje šurnjaja, pašenoga, zaova, bratučeda i ostalih stričevića na virtuelna, a dobro plaćena radna mesta o sveopštem trošku... Sa stanovišta ostalih, bilo je ravno elementarnoj nepogodi, a ne smem ni da zamislim kako bi tek bilo da im se Maja G. nije odmetnula, što ih je umelo gdegde pomalo omesti i prikočiti. Ne, dakako, ne radi se o tome da su radikali u Novom Sadu izmislili lopovluk, nepotizam i slična iskušenja smrtnika: radi se o tome da u tome nisu imali ni mere, ni stida, ni stila. I da su se dosledno čuvali toga da, makar uzgred, makar kolateralno, makar greškom, učine i ponešto trajno korisno i dobro za Novi Sad, po čemu bi ih možda neko takođe pamtio. Osim ako neko ne misli da im treba biti zahvalan na onom fontanolikom čudu u Katoličkoj porti, ili na tome što su podmašili onog nadobudnog krčedinskog preduzetnika da na nekoj livadi u bližoj okolini Novog Sada izgradi nekakav trajno prizemljeni NLO i nazove ga, o urnebesa, "Međumesna autobuska stanica". Ono, mislim, jeste međumesna: sa nje možete otputovati čak i u Novi Sad! Mada se ne preporučuje, predug je put.Tako je došlo do toga da su i mnogi "tradicionalni radikalski glasači" doživeli nekakvo profano prosvetljenje: vidi, vidi, izgleda da ipak nije najpametniji, najsposobniji i najpošteniji onaj ko je najgrlatiji! Pak su se onda hrabriji među njima odvažili da glasaju za neku normalniju opciju (pa makar to bila i "Naša Maja", kao tranzicioni oblik od plemenskog i pretpolitičkog ka građanskom i političkom glasanju), a oni slabunjaviji su za opšti interes učinili makar toliko da su ostali kod kuće. Hvala im i na tome, od koga je, sjajno je. Evo, u drugom krugu Pokrajinskih, samo se g. Zigor provukao, i to - zna vragolan da suza nema đe no na oko! - u jedinici Veternik-Futog, notornoj po političkoj suptilnosti skandinavskog tipa. Kako sam teško zlopamtilo, predložio bih da Futožani i Veterničani budu kažnjeni time da Milorad Mirčić sledeće četiri godine svake večeri njihovoj deci čita bajku za laku noć. Avaj, zašto deci, nisu ona ništa kriva, ona još ne glasaju?! E, baš zato: da nauče na vreme.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...