Jump to content
IGNORED

Permanentna kriza domaće ekonomije


Lord Protector

Recommended Posts

I nijedna od tih drzava nema problem sa otplatom kao sto je, u zadnjih 10ak godina, imala jugoslovenska ekonomija.

 

Ukupna visina duga i odnos prema BDPu nisu dovoljni pokazatelji toga da li se dug moze uredno servisirati.

 

by Tapatalk

Link to comment
  • Replies 2.6k
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Tribun_Populi

    485

  • Luther

    345

  • Prospero

    230

  • Lord Protector

    215

Top Posters In This Topic

Posted Images

Malo je bez veze da poredite ondašnje ekonomske tokove sa današnjim. Čitav svet se promenio, promenio se globalni sistem zaduživanja, danas se dugovi drugačije prave i drugačije otplaćuju nego pre 25-30 godina.

 

Sva ta poređenja u suštini ničemu ne služe. Čak i ako se gleda industrijska proizvodnja, pitanje je šta bi sa njom bilo da nije bilo rata. Ajde da simuliramo da su svi proizvodni kapaciteti SFRJ ostali očuvani i bez ratova ušli u 21. vek i krenuli ka današnjem danu. Onolika namenska industrija ne bi mogla da opstane zbog globalne promene političkog i vojnog okruženja. Železare i teška industrija bi bile oduvane cunamijem iz Kine. Automobilska bi mogla da opstane uz mnogo pameti i srećnih okolnosti. Morala bi u svakom slučaju da padne 1 velika transformacija privrede i u bilo kom ishodu (dobrom ili lošem) bismo dobili nešto što se više ne može porediti sa SFRJ.

 

SFRJ je bila to što je bila. Ko se seća, super; ko se ne seća, nema razloga da kopa po arhivama i to poredi sa današnjim stanjem.

Edited by beowl
Link to comment

Ja se slažem, bitno je drugačiji i sistem i vlasnička struktura i institucije, pa stoga mislim da je nuđenje rešenja pod izgovorom da su nekad imala uspeha u drugom sistemu (a što je već samo po sebi sporna tvrdnja, ili bar ničim potkrepljena) pomalo bezvezno.

 

Ovo na kraju ne razumem - s kojim to opravdanjem Jugoslavija pripada "kulturi sećanja", bez prava da se istražuje, i arhivski i drugačije? Nikome ne treba ni razlog ni opravdanje da bi kopao po arhivama ili čitao literaturu iz xyz perioda i poredio je sa savremenim saznanjima i teorijskim okvirima...

 

 

 

by Tapatalk

Edited by Prospero
Link to comment

Malo je bez veze da poredite ondašnje ekonomske tokove sa današnjim. Čitav svet se promenio, promenio se globalni sistem zaduživanja, danas se dugovi drugačije prave i drugačije otplaćuju nego pre 25-30 godina.

 

Sva ta poređenja u suštini ničemu ne služe. Čak i ako se gleda industrijska proizvodnja, pitanje je šta bi sa njom bilo da nije bilo rata. Ajde da simuliramo da su svi proizvodni kapaciteti SFRJ ostali očuvani i bez ratova ušli u 21. vek i krenuli ka današnjem danu. Onolika namenska industrija ne bi mogla da opstane zbog globalne promene političkog i vojnog okruženja. Železare i teška industrija bi bile oduvane cunamijem iz Kine. Automobilska bi mogla da opstane uz mnogo pameti i srećnih okolnosti. Morala bi u svakom slučaju da padne 1 velika transformacija privrede i u bilo kom ishodu (dobrom ili lošem) bismo dobili nešto što se više ne može porediti sa SFRJ.

 

SFRJ je bila to što je bila. Ko se seća, super; ko se ne seća, nema razloga da kopa po arhivama i to poredi sa današnjim stanjem.

 

Jugoslavija je devedesetih izgubila strana tržišta za svoje prozvode, drugi su uleteli na njih i to je jedan od najvećih gubitaka sankcija. Što se tiče industrije, verujem da bi se ona brzo prestrojila da nije bilo rata. Startna pozicija jugoslovenske privrede je bila mnogo bolja od istočnoevropskih država, Jugoslavija je imala   tržišni know-how još od šezdesetih godina, njen način poslovanja je bio misaona imenica za ostale komunističke zemlje.

Dosta onih investicija svetskih giganata u Češku, Mađarsku, Poljsku bile bi realizovane u Jugoslaviji, Jugoslavija je bila idealna za skok stranih kompanija na Istok jer je imala i kadrovske i ekonomske mogućnosti za tako nešto. Možemo samo da žalimo što se to nije desilo.

Link to comment

Ovo na kraju ne razumem - s kojim to opravdanjem Jugoslavija pripada "kulturi sećanja", bez prava da se istražuje, i arhivski i drugačije? Nikome ne treba ni razlog ni opravdanje da bi kopao po arhivama ili čitao literaturu iz xyz perioda i poredio je sa savremenim saznanjima i teorijskim okvirima...

 

Može da se istražuje, naravno. Ali jedini smisao koji ja vidim u tom istraživanju je istorijski/akademski. Ne vidim nikakvu svrhu analiziranja tog sistema zarad dokazivanja kako je današnji sistem ovakav ili onakav.

Edited by beowl
Link to comment

Опасно потцењивање Чешке, Мађарске па и Бугарске, тако присутно у Србији. То што они нису могли да пију кока-колу не значи да нису имали моћнију индустрију од Југославије.

Србија би изгубила у 90им сасвим сигурно доста јер се тржиште СССР распало а земље наследнице биле у тешком стању. Србији је СССР био једна од најважних трговинских партнера.

Дуг Југославије током 80их је био мали у поређењу са данашњим бившим чланицама али како beowl каже то је било дуго време и другачији односи величина. Југославија је запала у кризу после Иранске револуције, као и многе друге земље, када су САД значајно ојачале $ подижући камате у небеса због инфлације која је изазвана ценом нафте. Тако да је рефинансирање и ново задуживање Југославије постало јако тешко, тада се зове ММФ, и креће игранка њих и домаће комунистичке елите, не зна се ко је горе радио.

Link to comment

Jugoslavija je devedesetih izgubila strana tržišta za svoje prozvode, drugi su uleteli na njih i to je jedan od najvećih gubitaka sankcija. Što se tiče industrije, verujem da bi se ona brzo prestrojila da nije bilo rata. Startna pozicija jugoslovenske privrede je bila mnogo bolja od istočnoevropskih država, Jugoslavija je imala   tržišni know-how još od šezdesetih godina, njen način poslovanja je bio misaona imenica za ostale komunističke zemlje.

Dosta onih investicija svetskih giganata u Češku, Mađarsku, Poljsku bile bi realizovane u Jugoslaviji, Jugoslavija je bila idealna za skok stranih kompanija na Istok jer je imala i kadrovske i ekonomske mogućnosti za tako nešto. Možemo samo da žalimo što se to nije desilo.

 

Jugoslovensko podneblje je poznato po mnogim stvarima - brzo prestrojavanje ne spada u njih. Znaš kada bi se u Jugoslaviji pojavio neko ko bi bio sposoban da shvati da se svet posle pada zida tako promenio da ćemo morati da se pozdravimo sa mnogim delovima ekonomije koji su do juče bili stabilni i zacementirani, i nadoknadimo taj gubitak nekim novim znanjima koja treba da steknemo? To jest, verovatno bi se pojavilo par njih ali znaš ko bi ih saslušao ili poslušao?

Link to comment

Опасно потцењивање Чешке, Мађарске па и Бугарске, тако присутно у Србији. То што они нису могли да пију кока-колу не значи да нису имали моћнију индустрију од Југославије.

 

Ovo je tačno. Srbi masovno misle da su svi ti ljudi živeli u pećinama i vladali u najboljem slučaju veštinom paljenja vatre na kremen. Zašto to misle? Pa zato što su Srbi imali fensi uvoznu robu u vreme kada su ovi mogli samo da je sanjaju. Sjajna logika.

Link to comment

Katić onda elegantno preskače devedesete godine, kao da ekonomija Srbije nije doživela jednu od najvećih kalvarija u istoriji sa sve  bembanjem na kraju. Ovde se treba podsetiti savršeno tačnih reči koje je u više navrata izrekao Manc Mellow (KIA? or MIA? or "Who is John Galt"?) da lljudi ovde uglavnom nisu svesni razmera propasti koja nas je zadesila devedesetih(ne samo ekonomske naravno). Od ove misli treba uvek početi razmatranje daljeg razvoja tj. od proleća 2001.g. Pa ipak od tada do danas GDP pc je porastao nominalno  pet puta a ppp dva puta (prema wiki) i to pored jake  SEKE iz 2008.g.

 

Oko teze da smo i tokom 90ih nekako sačuvali zaposlenost a onda je došla privatizacija koja je oduvala sve:

 

link

 

 

Osvrt 3. Da li je privatizacija glavni krivac za gubitak radnih mesta u Srbiji?

Milojko Arsić

 

Jedna od kritika koje se sve češće pojavljuju u javnosti odnosi se na to da je privatizacija odgovorna za gubitak nekoliko stotina hiljada radnih mesta. Po nekim procenama privatizacija je odgovorna za gubitak čak 800 hiljada radnih mesta, što je približno jednako ukupnom smanjenju broja radnih mesta u periodu 1989-2013 godina. Prethodni stav implicira, gotovo neverovatnu tvrdnju, a to je da je za gubitak radnih mesta u Srbiji isključivo odgovorna loša privatizacija, a da drugi faktori kao što su: tranziciona recesija, raspad tržišta bivše SFRJ, sankcije međunarodne zajednice, bombardovanje Srbije, aktualna svetska ekonomske kriza, loš privredi ambijent, greške u ekonomskoj politici i dr. nisu uticali na gubitak radnih mesta. Štaviše, iz ove tvrdnje sledi da je i smanjenje broja zaposlenih u preduzećima koja još nisu ni privatizovana, kao što je to slučaj sa javnim preduzećima ili preduzećima u restrukturiranju, odgovorna loša privatizacija!? Štaviše po ovoj logici privatizaciji se pripisuje u smanjenje zaposlenosti u izvornim privatnim preduzećima, do koga je došlo od početke krize!?

 

U kojoj meri je ovakav stav apsurdan najbolje se uočava na osnovu poređenja kretanje broja zaposlenih, BDP i produktivnosti. Na ovaj način se otkriva kada i koliko radnih mesta je postalo nekonkurentno, odnosno kada su ekonomski izgubljena radna mesta. Ova analiza je važna u slučaju Srbije jer su zakonska ograničenja i karakteristike društvenih preduzeća sprečavali da se stvarni gubitak radnih mesta pretvori u formalno smanjenje zaposlenosti. U nastavku će se, hronološki navesti niz događđaja i procesa koji su uticali na značajno smanjenje stvarne zaposlenosti.

 

U periodu 1990-1991. kao rezultat tranzicione recesije i raspada tržišta bivše Jugoslavije BDP Srbije je opao za oko 18%, a zaposlenost samo za 4%. Usled toga produktivnost je opala za oko 13%, što znači da je pri nivou produktivnosti iz 1989 godine, koji nije bila naročito visok, BDP Srbije u 1991. godini mogao ostvariti sa 300 hiljada radnika manje. To znači da je osim 150 hiljada ljudi koji su u periodu 1990-91. godina ostali bez radne knjižice, još oko 300 hiljada radnika izgubilo produktivan posao, ali da su ostali formalno zaposleni – što znači da se pojavljuje vrlo velika razlika između stvarne i formalne zaposlenosti.

 

U periodu 1992-93. godina, prvenstveno zbog uvođenja sankcija, a delimično i zbog hiperinflacije, BDP Srbije opada za čak 50%, dok se broj zaposlenih smanjuje za samo 6%. Skromno opadanje zaposlenosti uprkos drastičnom padu BDP posledica je prvenstveno donošenja Uredbe kojom je otpuštanje u periodu sankcija zabranjeno. Kao posledica raskoraka između kretanja BDP i zaposlenosti produktivnost je u periodu 1992-1993 opala za čak 47%, a to znači da je uz nivo produktivnosti iz 1989. BDP u 1993. godini mogao da se ostvari sa oko 1,3 milion zaposlenih, dok je stvarna zaposlenost iznosila 2,25 miliona. Prema tome u 1993. godini broj neproduktivnih, fiktivnih radnih mesta dostigao je čak 1,1 milion.

 

U periodu 1994 do 2001. BDP stagnira dok se broj zaposlenih postepeno smanjuje, najvećim delom kroz penzionisanje. Kao rezultat navedenih procesa višak zaposlenih u 2001 godini je iznosio blizu 900 hiljada, pod uslovom da je produktivnost bila na nivou iz 1989. godine. Pri tome je relevantno da je nivo produktivnosti u Srbiji i 1989. godini bio nizak, a da je u periodu 1989-2001. produktivnost u svetu rasla, jer je svet u tom periodu prolazio kroz jednu od najdugotrajnijih ekspanzija.

 

Od početka tranzicije BDP u Srbiji raste – kumulativni rast BDP u periodu 2000-2008, iznosio je 47% odnosno oko 5% prosečno godišnje. U periodu krize BDP Srbije opada pa je u 2012. godini bio za oko 2,5% manji nego u 2008. Godini. Prosečna stopa rasta BDP u celom periodu 2000-2012. godina iznosila je oko 3% godišnje što je nešto manje od proseka zemalja CEE u kojima je rast iznosio 3,4%. Da je Srbija rasla po prosečnoj stopi kao i druge zemlje CEE sada bi njen nivo razvijenosti bio za oko 5% veći.

 

Od 2000 godine do sada broj formalno zaposlenih smanjen je za 18%, odnosno za blizu 400 hiljada. Najveće smanjenje broja zaposlenih dogodilo se u periodu ekonomske krize kada je broj formalno zaposlenih smanjen za preko 13%, odnosno za 270 hiljada. Veliki pad zaposlenosti u periodu ekonomske krize jednim delom je posledica krize, dok je drugim delom posledica oslobađanje viškova radnika u privatizovanim preduzećima. U periodu 2008-2012. stopa nezaposlenosti u EU je povećana za 3,4 p.p., dok je u zemljama CEE stopa nezaposlenosti povećana za 5,5 p.p. Prema Anketi o radnoj snazi stopa nezaposlenosti u Srbiji je u periodu krize povećana za 11 p.p, ali ovaj pad sadrži i krajnje nekredibilnu procenu pada zaposlenosti individualnih poljoprivrednika od oko 100 hiljada. Stoga bi korigovani porast stope nezaposlenosti u periodu 2008-2012. koji isključuje enorman pad broj zaposlenih individualnih poljoprivrednika iznosio 8-9 p.p. Procenjeno povećanje stope nezaposlenosti za 8-9 p.p. u Srbiji u periodu krize je znatno veće od proseka zemalja CEE, a slično povećanja stope nezaposlnosti se dogodilo samo u Litvaniji i Letoniji.

 

Iznadprosečno povećanje stope nezaposlenosti u Srbiji je najverovatnije posledica isteka vremenskog perioda u kome je kupcima preduzeća u procesu privatizacije bilo zabranjeno da otpuštaju višak zaposlenih. S obzirom da je tempo privatizacije bio najbrži u periodu 2003-2005. godina početak ekonomske krize se poklopio sa istekom navedenog ograničenje za vlasnike privatizovanih preduzeća, pa je zbog toga došlo do ubrzanja otpuštanja radnika. Međutim, sa ekonomskog gledišta otpuštanje radnika u navedenom periodu uglavnom je predstavljalo formalizaciju stvarnog stanja, a to je da su navedena radna mesta tokom prethodne dve decenije postala neproduktivna.

 

Od ukupnog broja od oko 900 hiljada neproduktivnih radnih mesta koji je postojao 2001 godine, oko 400 hiljada radnika je izgubilo posao ili otišlo u penziju, dok je oko 400 hiljada radnika produktivno zaposleno u privatizovanim preduzećima ili u izvornom privatnom sektoru, dok je oko 100 hiljada radnih mesta i dalje neproduktivno. Ako bi uzeli u obzir rast produktivnosti u svetu u periodu 1989-2012. godine broj neproduktivnih radnih mesta u 2000. godini iznosio bi oko 1,2 miliona, a po istoj računici i sada postoji nekoliko stotina hiljada neproduktivnih radnih mesta u Srbiji. Od 2000 godine do 2012 produktivnost u Srbiji je porasla za 75% do čega je oko 70% posledica rasta proizvodnje, a oko 30% posledica otpuštanja radnika.

 

Eventualna “odgovornost” privatizacije mogla bi da se svodi na to što sva neproduktivna radna mesta u privatizovanim preduzećima novi vlasnici nisu učinili produktivnim. Međutim, skoro da je je nemoguće očekivati da se 900 hiljada neproduktivnih radnih mesta u periodu od nekoliko godina učini produktivnim. Ako bi uzeli u obzir da je i 1989. godine bilo neproduktivnih radnih mesta u Srbiji, kao i da je u međuvremenu došlo do snažnog rasta produktivnosti u svetu moglo bi se oceniti da je većina radnih mesta u Srbiji 2000. godine bila neproduktivna. Skoro sva radna mesta u sektorima razmenljivih dobara (industrija, poljoprivreda i dr. ) postala su nepoduktivna, a to znači i nekonkurentna na svetskom tržištu. Da bi se tada postojeća radna mesta postala konkurentna bile su potrebne investicije od nekoliko desetina, a možda i stotina milijardi evra, a za povećanje zaposlenosti bile su neophodne i dodatne investicije. Sigurno je da takve investicije nije bilo moguća obezbedi u periodu 2001-2008. godina, čak i da nisu postojale unutrašnja i spoljašnja ograničenja. Početak globalne ekonomske krize 2008. godine još više je smanjio mogućnosti Srbije da realizuje visoke investicije, koje su bile neophodne kako za otvaranje novih radnih mesta, tako i za očuvanje postojećih.

 

Ubedljiva većina empirijskih istraživanja u kojima se ispituju rezultati privatizacije u Centralnoj i Istočnoj Evropi ukazuju da je privatizacija pozitivno ili neutralno uticala na zaposlenost. Stoga se postavlja pitanje da li moguće da je samo u Srbiji privatizacije glavni uzrok značajnog povećanja nezaposlenosti? Pri tome treba imati u vidu da je Srbija primenjivala slične metode privatizacije kao i druge zemlje Centralne i Istočne Evrope. S obzirom da je Srbija poslednja ušla u proces masovne privatizacije na raspolaganju su joj bila iskustva drugih zemalja, pa je primenjivala metode koji su se u praksi pokazali kao najefikasniji. Stoga bi se teško mogao braniti stav da su metodi privatizacije u Srbiji bili slabiji nego u drugim zemljama CEE. Druga mogućnost je da da su inače dobri metodi privatizacije u Srbiji loše sprovođeni, zbog nekompetentnosti, korupcije i dr. Međutim, ni ovo objašnjenje nije ubedljivo jer je teško poverovani da je kompetentnost državne administracije bila značajno niža, a korupcija viša u Srbiji nego u sličnim zemljama, kao što su Rumunija, Bugarska, Hrvatska.

 

Rezimirajući prethodno ocenjujemo da je pripisivanje većine izgubljenih radnih mesta u Srbiji u periodu 1990-2013. godina privatizaciji duboko pogrešno, i da je ono posledica namernog ili nenamernog izostavljanja uticaja drugih faktora, počev od raspada bivše Jugoslavije, preko sankcija, do aktulne ekonomske krize i grešaka u ekonomskoj politici i reformama.

Link to comment

Može da se istražuje, naravno. Ali jedini smisao koji ja vidim u tom istraživanju je istorijski/akademski. Ne vidim nikakvu svrhu analiziranja tog sistema zarad dokazivanja kako je današnji sistem ovakav ili onakav.

 

Niko ne počinje od nule nego se oslanja na ono prethodno, hteo to ili ne.

 

Katićev tekst upravo koristi argumente (imho netačne) iz prethodnog perioda da bi pokazao da treba da budu primenjeni sada.

Edited by Prospero
Link to comment

Опасно потцењивање Чешке, Мађарске па и Бугарске, тако присутно у Србији. То што они нису могли да пију кока-колу не значи да нису имали моћнију индустрију од Југославије.

Србија би изгубила у 90им сасвим сигурно доста јер се тржиште СССР распало а земље наследнице биле у тешком стању. Србији је СССР био једна од најважних трговинских партнера.

Дуг Југославије током 80их је био мали у поређењу са данашњим бившим чланицама али како beowl каже то је било дуго време и другачији односи величина. Југославија је запала у кризу после Иранске револуције, као и многе друге земље, када су САД значајно ојачале $ подижући камате у небеса због инфлације која је изазвана ценом нафте. Тако да је рефинансирање и ново задуживање Југославије постало јако тешко, тада се зове ММФ, и креће игранка њих и домаће комунистичке елите, не зна се ко је горе радио.

 

Ma kako potcenjivanje, dobar deo stranih kompanija je već bio u SFRJ decenijama, veliki deo jugoslovenske privrede je radio po stranim licencama i standardima.  Samo da nabrojim neke: U Kopru si ima Reno, u Kragujevcu Fiat, u Kikindi Opel, u Sarajevu VW. IBM je imao svoje podružnice u SFRJ još od sedamdesetih, centrala im je bila u Sloveniji (Radovljica), u Nišu Honywell-Bull (veliki računarski sistemi), Phillips, tako dalje i tako redom.

 

Kad si već spomenuo pijenje Coca Cole, mogu da ti kažem iz prve ruke, pola familije mi je bilo zaposleno u industriji osvežavajućih napitaka (stric je bio i direktor fabrike), kao mali sam se muvao po sirupanama i punionicama :) : nije se pila samo ona već i engleski Schweppes i Pepsi. Sve punionice su radile po zapadnim standardima, imale su redovne obilaske inspekcija iz zapadnih centrala, morali su da rade po strogim tehnološkim zahtevima. Još polovinom sedamdesetih uveden je moderan način rada komercijalne službe (trgovački putnici, marketing), to si u Mađarskoj i Poljskoj mogao da nađeš malo sutra.

Link to comment

Mnogo volim ove uradke koji apologiraju tranziciju. Sve je već bilo sjebano i nije moglo bolje, šta ćete. I kod drugih je, eto, bilo tako.

 

Ma aaajde.

 

BTW oko poređenja Srbije i drugih istočnoevropskih zemalja - Češka je još 1990. imala duplo veći BDP od Srbije.

 

TT tj. CZ M57

Link to comment

Nisam siguran da je bas tako bilo: ono sto se u doba pucanja komunizma moglo nazvati gradjanskim slojem ili barem njegovim sasvim pristojnim zacecima, bilo je - za evropske i to ne samo istocnoevropske - uslove sasvim pristojno udaljeno od ideologije, vecim delom udaljeno i od Partije, a na drzavu naslonjeno otprilike onoliko koliko je na drzavu naslonjen bilo koji evropski pandan, manje-vise.

Dostigavsi i to najcesce i u drugoj generaciji (cenim da dobra polovina ovog foruma deli to iskustvo i licno) zavidan stepen emancipacije, visoko skolovanje skoro kao standard, nivo taozvane opste informisanosti kome se po kvalitetu moglo pozavideti u u razvijenijim evropskim zemljama, urbanizovan na moderan nacin i u sklopu svetskih trendova, ovaj sloj je najveci gubitnik desavanja devedesetih.

Prodat je, a na njegovo mesto je dosla takozvana prigradska, periferijska Srbija, Srbija mentaliteta poslovodje maloprodajnog objekta.

Sa danasnje tacke gledista bice da je najveci gubitak Srbije i ne samo Srbije bio upravo gubitak tog slojam njegovo unistenje koje je bilo skoro fizicko; sa dovoljno izgradjenom zdravom skepsom glede politike i politicara, taj sloj je - da je samo bilo malo pameti i dalekovidosti - mogao da predstavlja itekakvu snagu u mogucim ali sada bojim se izgubljenim prilikama za formiranje istinski gradjanskih partija.

Ovako, da ponovim, prodat je budzasto, njegovi rezultati (nesporni) i dostignuca su jos u prvim naletima visestranacja na srpski nacin najstrasnije ispljuvani i proglaseni za sockomunisticku budalastinu i mlacenje prazne slame, popisalo se na tekovine generacija koje su izistinski radile i doprinele sredini u kojoj su zivele i radile i to bez obzira na njen ideoloski predznak.

Podmladak tog sloja je bio taj koji je vecim delom zapalio napolje, a od njegovih pripadnika su napravljeni danasnji - penzioneri.

 

Obaska sto najvise obozavam ova poredjenja Ceske koja je imala duplo veci BDP od Srbije, Bugarsku da ne pominjem, koja zaboravljaju stepen razrusenosti i zaostalosti sa kojim je iz WW2 izasla Jugoslavija i sve sto je trebalo preduzeti da se posledice rata prevazidju; Ceska je i pre rata bila velika ekonomija, za vreme rata se proslavila poprilicno visokom, na mahove i rekordnom produktivnoscu, sa Nemcima kao gazdama doduse, bez da su na njenu teritoriju pale znacajne kolicine bombi, bas kao i na Bugarsku.

Brojke su jedno, ceski i ostali socrealisticki BDP-ovi nesto sto su mladi istrazivaci danas otkrili: razlike i to u korist Jugoslavije, bile su u mentalitetu, svojevrsnoj samosvesti najsirih slojeva, velikom broju kvalifikovane i na zavidnom nivou skolovane radne snage, tehnologijama o kojima razvijene Ceske i Bugarske u to doba nisu smele da sanjaju, pristupu trzistima sirom sveta...

 

Naravno da u nedostacima sistema i njegovoj degeneraciji tokom godina lezi poprilican deo uzroka kasnijih desavanja: ali takozvanu nekomunisticku* intelektualnu elitu nista, ama bas nista ne moze da opere od cinjenice da je nasela, a u vecini slucajeva i generisala, nacionalisticku pricu umesto ekonomske; sa visestranacjem su na vlast dosli papani koji su manje od Milosevica bili sposobni da uvide kakve se promene u svetu dogadjaju.

Glavna primedba na postmilosevicevske pizde je takodje neuvazavanje ekonomije; sve je bilo vaznije, takozvani narod je trebalo zamajavati svim i svacim, umesto da se iskoristi, na primer, barem jedna jedina prednost zakasnele tranzicije - da se nauci nesto na greskama drugih.

 

Prospero sve to zna, medjutim, dokumenti koje on selektuje i ovde prezentuje imaju cudnu osobinu da su - sva do jednog - usmerena na to da dokazu da valjalo nije bas nista i da koreni svih zala leze u periodu '45 - 2000.

Pri tom on, ko god da je, sta god da radi, cime god da se bavi, i gde god to da radi - sedi u kancelarijama - ako su kancelarije i pitanju, koje su zadnji put ljudski okrecene pre 1990. i u kojima je - kladim se - namestaj iz tog doba  :P

Link to comment

Ma kako potcenjivanje, dobar deo stranih kompanija je već bio u SFRJ decenijama, veliki deo jugoslovenske privrede je radio po stranim licencama i standardima.  Samo da nabrojim neke: U Kopru si ima Reno, u Kragujevcu Fiat, u Kikindi Opel, u Sarajevu VW. IBM je imao svoje podružnice u SFRJ još od sedamdesetih, centrala im je bila u Sloveniji (Radovljica), u Nišu Honywell-Bull (veliki računarski sistemi), Phillips, tako dalje i tako redom.

 

Kad si već spomenuo pijenje Coca Cole, mogu da ti kažem iz prve ruke, pola familije mi je bilo zaposleno u industriji osvežavajućih napitaka (stric je bio i direktor fabrike), kao mali sam se muvao po sirupanama i punionicama :) : nije se pila samo ona već i engleski Schweppes i Pepsi. Sve punionice su radile po zapadnim standardima, imale su redovne obilaske inspekcija iz zapadnih centrala, morali su da rade po strogim tehnološkim zahtevima. Još polovinom sedamdesetih uveden je moderan način rada komercijalne službe (trgovački putnici, marketing), to si u Mađarskoj i Poljskoj mogao da nađeš malo sutra.

 

То си имао по другим земљама Источног блока. Автоваз је правио свој легендарни модел Жигул по лиценци Фиата 124. То се прваило и у Бугарској.

Шкода је крајем 80их заједно са западним дизајенрима и западним моторима и другим деловима аутомобила(укључујући и Порше, да, добро си прочитао) почела рад на Фавориту.

Автоваз, је заједно са Поршеом, развијао Ладу Самару.

То аутомобили, за своје време, нису ни почему били лошији од онога што је правила Застава. штаише, вероватно су били бољи јер се Самара правила и у Финској.

 

 

Back in 1975, Porsche's chairman Ernst Fuhrmann met with the Soviet automotive industry minister Viktor Polyakov and agreed on a three-year partnership where Porsche would help design Ladas.

Lada did, however, accept some work Porsche carried out through 1980 on the Niva offr0ader. Porsche apparently reworked the engines for accepting bad gas and did some work in aluminum for Lada as well,

 

Мало прецењујете Југославију.

Link to comment

I nijedna od tih drzava nema problem sa otplatom kao sto je, u zadnjih 10ak godina, imala jugoslovenska ekonomija.

 

Ukupna visina duga i odnos prema BDPu nisu dovoljni pokazatelji toga da li se dug moze uredno servisirati.

 

 

E, aj se mani ekonomije, leba ti.

 

То си имао по другим земљама Источног блока. Автоваз је правио свој легендарни модел Жигул по лиценци Фиата 124. То се прваило и у Бугарској.

Шкода је крајем 80их заједно са западним дизајенрима и западним моторима и другим деловима аутомобила(укључујући и Порше, да, добро си прочитао) почела рад на Фавориту.

Автоваз, је заједно са Поршеом, развијао Ладу Самару.

То аутомобили, за своје време, нису ни почему били лошији од онога што је правила Застава. штаише, вероватно су били бољи јер се Самара правила и у Финској.

 

 

Мало прецењујете Југославију.

Ovo je enormna kolicina gluposti i lupetanja, obaska sto pojma nemas o cemu pricas: gadjanje zvucnim imenima, obaska legendarni  :isuse:  Ziguli koji se pravio po licenci, sa sve Porse Lada Samarom.

Pa i Volga se jos 60-ih pravila u Belgiji, pa je ostala Volga.

 

Sve na stranu, da se ne smaram: stepen kontrole kvaliteta koji je jugoslovenska privreda i koji je inace bio nedovoljan po zapadnim standardima, u istocnoevropskim privredama ukljucujuci i CCCP nije bio dostignut ni u vojnoj industriji.

 

A to da su istocnoevropski automobili bili bolji - jebote, ne mogu da verujem.

Doduse, nema auta bez Moskvica  :isuse:

Edited by namenski
Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...