Jump to content
IGNORED

Mentalno zdravlje


Gospodin Slucaj

Recommended Posts

Tjah, kad bi se te dijagnoze mogle davati naukama™ i disciplinama - psihologija, psihoterapija i psihijatrija bi ispunile uslove za narcisoidni poremećaj. Srpske varijante bi dobile još i antisocijalni.

 

Uostalom, rado narcis ide u psihiće. Stalna težnja za dominacijom, zahvalnošću, divljenjem, moći nad pojedincem, frke oko toga ko je najbolji, svi koji ih hvale su ljudi ko i ostali, mnogima koji ih kude dodele prigodni epitet koji ih 100 posto diskredituje kao ličnost. I sve to rade jer su tu... da pomognu (aka manipulatori).

Srećom, pametni su, pa ne biraju takve za prve među jednakima. :)

 

 

 

Link to comment

pa šta znam... moja su iskustva uglavnom pozitivna

 

problem je što u psihijatriji ima mnogo pomenjivih o kojim ništa ne znamo osim da eto postoje

čak i za stvari koje se sa visokim procentom uspešnosti leče - poput psihoze - mi ne znamo kako dolazi do tretiranja tih pozitivnih simptoma šizofrenije

antipsihotici uglavnom deluju na dopaminske receptore ali na različite načine a to je samo jedna teorija nastanka psihoze

pored dopaminske teorije postoji i glutaminska(?) teorija na primer koja uzroke psihoze nalazi u disfunkciji ovog sistema

u americi svaki ssri antidepresiv ima obaveštenje da se tačni mehanizmi delovanja leka NE ZNAJU

dakle dolazi do povećanja nivoa serotonina u mozgu upotrebom tih lekova ali niko nema pojma kako i zašto to utiče na depresiju

(posebno je pitanje zašto deluju tek nakon nekoliko nedelja uzimanja)

 

i naravno da će u takvoj medicinskoj oblasti koja je najmanje egzaktna lekari imati najviše slobode

nažalost to je jako loše jer vaše lečenje zavisi ne od znanja lekara već od njihovih ličnih preferenci

na primer neki prepisuju šta hoćeš od terapije neki neće ni da čuju da se ti petljaš u njihov posao i kenjaju ti zbog loše komplijanse

a neki ne vole da čuju čak ni kad upotrebljavaš izraze poput anhedonija apatija itd

svašta se još dešava u njihovim ordinacijama vi ne bi mogli da verujete za kakve sve slučajeve netolerancije neprofesionalizma i neljudskosti ja znam

nisam čuo za mnogo primera neznanja doduše (zapravo znam samo za jedan slučaj)

 

ali kao što rekoh na početku moje je iskustvo uglavnom pozitivno

međutim ja shvatam nekoliko stvari

1. psihijatrija je tek u povoju

2. i naši psihijatri znaju znanje ali nisu baš u korak sa praksom razvijenog sveta (što nije uvek loše - pogledati pod ADHD)

3. oni su ljudi sa kojima treba da izgradiš dobar odnos koliko je to moguće jer bez dobrog odnosa nema dobrog lečenja (pošto je toliko promenjivih i nepoznatih)

4. ne postoji čarobna pilula

5. nešto sam još hteo...

Link to comment

Odlično pišeš o ovoj problematici.

Naročito si dobro opisao jedan od najvećih problema

 

naravno da će u takvoj medicinskoj oblasti koja je najmanje egzaktna lekari imati najviše slobode

nažalost to je jako loše jer vaše lečenje zavisi ne od znanja lekara već od njihovih ličnih preferenci

 

...

 

na primer neki prepisuju šta hoćeš od terapije neki neće ni da čuju da se ti petljaš u njihov posao i kenjaju ti zbog loše komplijanse

a neki ne vole da čuju čak ni kad upotrebljavaš izraze poput anhedonija apatija itd

svašta se još dešava u njihovim ordinacijama vi ne bi mogli da verujete za kakve sve slučajeve netolerancije neprofesionalizma i neljudskosti ja znam

Ovo je takođe bitno, i ko misli da fensi imena u privatnom (uglavnom ilegalnom) sektoru nisu sklona ovome, grdno se vara. Ima ih teških diskriminatora, a drugo - ima ih koji neslaganje tumače kao napad na sopstvenu ličnost i na njihovih 10+/20+/30+ godina karijere, te umeju da sasvim svesno teško psihički povrede. Nažalost, moja tvrdnja je nedokaziva.

Naravno, moram da kažem, iako je to očigledno, da nisu svi takvi. Ne verujem ni da je većina tačan izraz, jednostavno, ima ih.

 

...

 

 

 

psihijatrija je tek u povoju

E, sad, ovo može da se gleda na različite načine. U redu je da ne računamo protopsihijatriju 18. i 19. veka kada su ljudi lečeni polivanjem hladnom vodom, jahanjem na konju koje je trebalo da im protrese "životne sokove", transfuzijom krvi sa životinje na čoveka, gutanjem gvožđa, bičevanjem i kada su zatvarni zajedno sa prestupnicima i beskućnicima, ali i služili za zabavu tako što bi bili izlagani kao izložbeni eksponati. (proto reality show)

...da bi dvadesetom veku - i to još krajem pedesetih godina bile vršene lobotomije homoseksualaca, jer su oni, kao što je svima poznato, bili "bolesni" do sedamdesetih godina dvadesetog veka.

Hoću da kažem, slažem se da su oni još u povoju, ali mnogo dugo to traje.

 

Inače, put od protonauke do nauke™ pojedinci umeju da predstave ne kao sramnu prošlost, već istu zabašure i onda ponosno izjave kako im nauka™ stalno evoluira.

 

 

 

 

...

Da iskoristim priliku da odgovorim na tvoj post sa druge teme, a koji je bio odgovor na pitanje šta su REBT i KBT.

 

hahah ma neke psiho metode lečenja i svode se u suštini na reprogram tvojih obrazaca ponašanja i mišljenja kao rekcija na spoljni svet

ali sve je to jako banalno i onako divljački 

na primer tu ćeš te učiti da umesto da misliš da si debil i kreten totalni jer si ispao u nekoj situaciji debil i kreten totalni da misliš kako si samo u toj situaciji ispao debil i kreten totalni međutim da to ne znači da si debil i kreten totalni u totalu

i svašta još nešto pokušavaš da kognitivnim putem preoblikuješ u emotivni obrazac 

manipulacija načinima na koje reaguješ na spoljni svet

jedna od najpopularnijih metoda lečenja danas bogtepitaj zašto

možda je dobra za mlade neurotičare meni je bilo sve to jako smešno 

 

U principu se slažem sa poentom da je tim (skoro istim) terapijama velika mana nametanje lažnog optimizma ozbiljna mana, i za neke, nepremostiva prepreka.

 

Međutim, ipak i dalje mislim da bi KBT, odnosno REBT trebalo da budu prvi izbor kada su u pitanju napadi panike, prokrastinacija,  naročito (!!!) opsesivno-kompulsivni poremećaj, ruminacije i prisilne misli te razne fobije, bolest u bližoj okolini...

A popularni su zato što terapije znatno kraće traju u poređenju sa analitičkim terapijama, samim tim su finansijski pristupačnije i nisu toliko teške i mračne. Mada, nijednu terapiju nije lako podneti.

 

No, bottom line je da u izboru terapija nema baš previše izbora, uglavnom su u ponudi ili new age nametnuti optimizam upakovan sa vrlo korisnim tehnikama za bolje podnošenje stresa i ispravljanje štetnog ponašanja  ili psihoanaliza sa derivatima.

Ili tabletanje bez psihoterapije.

 

...

Što me podseti da napišem koji rant redak o Alber Ellis institutu u Beogradu i njihovim sertifikovanim terapeutima.

Oni se baš lože na profesionalnost, poštovanje procedure, naučnu dokazivost efektivnosti terapije itd.

 

Ovim putem im bih čestitao na profesionalnosti koja se sastoji u tome da na svoj zvanični sajt posle koliko... četranest-petnaest upisanih generacija studenata ... nisu našli za shodno da stave registar sertifikovanih terapeuta sa kontaktima, takođe na zvaničnom sajtu ne postoje ni adresa ni broj telefona ni email, postoji samo neki box za kontakt. Ko se seti, moći će da nađe broj instituta na FB stranici, ali to nije dovoljno.

 

Imaju više predavača, no većina takođe nije ostavila kontakt za zainteresovane za terapiju. Uključujući njihove najveće zvezde.

Meni je jasno da psihoterapija zakonski nije regulisana, i da im to uglavnom, pre svega finansijski odgovara, ali valjda postoji neka odgovornost prema onima sa kojima se radi.

 

...

 

Ima jedna zanimljivost koju nećete nigde pročitati. Do pre nekih 5-6 godina u Beogradu nije bilo moguće naći niti jednog KBT/REBT psihijatra sa odgovarajućim psihoterapijskim sertifikatom  ni preko oglasa u novinama ni preko interneta. Bilo je lažnih psihijatara-psihoteraputa, ali to je druga tema. Postojao je jedan broj gospođe koja je radila u Rakovici, ali on nije bio važeći. Bio je dostupan telefon Udruženja kognitivno-bihejvioralnih terapeuta na koji se niko nikad nije javljao. Jedino ako se neko setio da ih cima na LinkedIn mogao je da ih nađe. Otići do državne ustanove i moljakati za kontakt nije uvek završavalo uspehom.

Sada sam našao čak tri kontakta psihijatara tog usmerenja. Istina, možda sam propustio neki, ali sumnjam.

To u gradu sa više od milion i po stanovnika.

Svaka čast. Jebali ih i porezi i Infostan za fizička lica ili koji god problem ih sprečava da javno ostave svoj kontakt. I onda pričaju nešto o prihvatanju odgovornosti za sopstvene potupke tj. odgovornom ponašanju, kao i o onom čuvenom da su "tu... da pomognu".

 

 

Isti problem je sa psihijatrima-psihoterapeutima nekih drugih udruženja.

 

I još da ukratko objasnim kome su, pored onih očiglednih, potrebni psihijatri-psihoterapeuti.

Onima koji žele i u mogućnosti su da idu na psihoterapiju, ali su preosetljivi na hemiju, pa su potrebna dugotrajna eksperimentisanja sa različitim antidepresivima. Ili sa nekim težim hemijama. Dok simptomi koji su indikacija za psihijatra mogu da budu samo™ nesanica ili celodnevna anksioznost koje traju duže od dve nedelje.

Postoji i mogućnost da se paralelno mesecima ide kod psihologa i psihijatra, ali to je jednostavno finansijski neprihvatljivo za mnoge.

 

 

...

...

...

 

I da završim ovu salatu od posta primerom analitičke terapije, jer svojevremeno nisam mogao da nađem isti.

Analitičari manipulišu tako što se kriju iza nekonkretnih i nedovoljno jasnih objašnjenja svojih terapija tipa "prilika za rast", "sticanje uvida", "spoznaja nesvesnog", "može da bude bolna i da dugo traje", a po etičkom kodeksu  koji potpisuju jesu u obavezi da klijentu odnosno pacijentu ipak donekle opišu šta ih čeka, rekao bih mnogo konkretnije od navedenih magli koje prezentuju.

Sve u šta oni veruju i čine je mnogo jasnije kada se pročita neki primer.

Hrvatsko psihoanalitičko društvo je bilo pošteno i okačilo jedan poduži takav tekst na svoj sajt.

Mana teksta je što je reč o ipak malo anahronoj varijanti analitičke terapije i to verovatno one na koju se ide više puta nedeljno, ali - bazične stvari su tu.

 

Ovaj, kao, tizer koji ću navesti ne stavljam zato što je bizaran i smešan (a jeste), već zato što se u nekoliko rečenica vidi u šta analitičari veruju, kako razmišljaju, kako od nejasnih sećanja formiraju aksiome koji idu njima na ruku i veličaju ih, koliku i kakvu vrstu podataka oni traže, koliko oni drže za jajca analizanda i kakav bol može da stvori propala terapija, naročito ako je prekid izazvan odavanjem ličnih podataka i/ili ismevanjem drugih klijenata, odnosno pacijenata.

Poduži tekst je na priloženom linku.

 

edit ups, stavio pogrešan pasus, sad je OK.

 

U snu se vidi da je on napustio selfobjektni svijet i da može vidjeti analitičara kao cjelovitu osobu odvojenu od sebe.
San:“ Sanjao sam da sam kakao. Feces ne vidim, samo znam da sam se pokakao. Pogledam u školjku i vidim da u vodi nema fecesa, već samo pjena od dezinficirajućeg sredstva i u toj pjeni ja ugledam nešto malo kako pliva. Kad sam bolje pogledao vidim da je to neka mala životinjica slična mišu. Pogledam još bolje i vidim da je to medvjedić. Medvjedić koji ima vašu facu i vrlo je simpatičan. Taj medvjedić je zapravo cijeli vi. To je topla draga životinja i postaje mi žao što sam je izbacio iz sebe. Istovremeno mi je i drago što to nije nešto ružno i prljavo kao miš, kako je znalo biti nekada, ali ipak mi je žao što je izišao iz mene.“

Komentar: U snu se vidi da je pacijentu žao što se odvaja od analitičara. Rastanak od dobrog vanjskog objekta nije praćen separacionom tjeskobom, jer je unutarnja reprezentacija dobrog objekta ostvarena.

http://www.hpsg.hr/narcisticne-osobnosti-primjeri-razlicitih-faza-iz-njihovih-analiza/

Edited by Malkmus
Link to comment

Kao laik mogu da kažem da čitanje određenje filozofske i naučne literature može puno da pomogne. Čitanje npr. Ničeove Volje za moć može da da mnogo mentalne i fizičke snage, teretana za psihu bukvalno, bolje rešenje nego olako hvatanje za farmakoterapiju i razne antidepresante. Preporučujem i Bejtsonovu Ekologiju uma.

Link to comment

Eh, nema "hvatanja za farmakoterapiju". Većina uslovljava psihoterapiju farmakoterapijom, ukoliko ima indikacija.

 

edit: najviše što u tom pogledu može da se izdejstvuje bude neki Bensedin za nesanicu, ali i to nije baš zgodno, jer se (svesno) može postati zavisnik i od benzodijazepina, ali i u neku ruku od psihića.

Edited by Malkmus
Link to comment
Slično je i kad odeš kod dermatologa bilo javnog bilo privatnog. Overthecounter mazalice, hemijske i laserske terapije, i na kraju teška farmako rešenja gde moraš da radiš analize krvi svakih mesec dana da paziš da ti ne sjebu jetru. Ne rešavaju problem  fundamentalno, sa namerom da pacijentu zaista bude bolje, nego da te što duže vežu za njihove i profite kozmetičke i farmaceutske industrije. Pa ti onda prekopavaj internet i studije u potrazi za alternativnim rešenjima.

 

To je potpuni poraz zdravstva što se mene tiče, da neko guglanjem može da dođe do rešenja koje oni opušteno ignorišu.

Edited by miki.bg
Link to comment

Donekle se slažem s tobom, a odnekle ne...

 

To što kažeš za antidepresive i druge lekove jeste tačno. Ali se dešava veoma retko. Rizik uvek postoji. Ono što antidepresivi konkretno umeju da urade je da na duže staze uzrokuju emotivnu otupelost, povećanje telesne težine i da zeznu razne stari koje se tiču intimnog života, i to posle onog inicijalnog talasa nuspojava koji traje od nekoliko dana do nekoliko nedelja. Ima i drugih stvari koje mogu da urade, ali ne bih o tome, ovo su najčešće.

 

Kada je izbegavanje farmakoterapije u pitanju, teorijski to jeste moguće, u praksi - veoma teško je naći terapeuta koji će klijenta sa nekim umerenim anksiozno-depresivnim stanjem primiti na psihoterapiju a da ovaj odbija hemiju.

 

Ima ljudi kojima je nekakva vrsta intervencije neophodna, da li psihoterapijska ili farmakoterapijska, a često su obe indikovane. Zašto - jer ne znaju kako da se izvuku iz stanja u kome su, nemaju dovoljno dobro izgrađene mehanizme tolerancije na stres ili kapacitet za prevazilaženje problema, koje često ni ne prepoznaju. Ili ih toliko muče simptomi neuroze ili depresije da im je funkcionalnost bitno narušena, pa može da dođe do raznih komplikacija ili teških posledica tipa gubitak posla, socijalne samoizolacije i sl.

 

 

Tako da bih se uzdržavao od saveta da se izbegavaju psihići po svaku cenu, iako je stanje u toj oblasti veoma loše. I za to su dobrim telom oni sami zaslužni, uključujući i one koji su "sasvim sigurno" "dobri", "posvećeni",  "tolerantni", "profesionalni" i sl., jer ćute o tom istom stanju.

Edited by Malkmus
Link to comment

Našao sam Beckov test. To nije pouzdan, već skrining test, ili orijentacioni - kako ko voli, koriste ga KBT terapeuti pri prvom susretu. Kome kao rezultat ispadne umerena ili teška depresija, po proceduri bi morao da ide na antidepresive.
 

 

 

 

Beckov indikator depresije je najpopularniji upitnik za utvrđivanje prisutnosti depresije. Upitnik se sastoji od tvrdnji rasporedjenih u više grupa. Pročitajte pažljivo svaku grupu i zatim u svakoj od njih odaberite izjavu

koja najbolje opisuje kako ste se osjećali ove nedelje, uključujući i današnji dan. Zabilježite broj izjave koju ste izabrali. Možete izabrati i više odgovora pod jednom tačkom ukoliko odgovara vašem slučaju.

Pročitajte sve rečenice u grupi pre nego što izaberete odgovore.

 

A.

0 Ne osjećam se tužno.

1 Osjećam se tužno.

2 Osjećam se tužno sve vrijeme i ne mogu se osloboditi toga.

3 Tako sam tužan ili nesrećan da to više ne mogu da podnesem.

 

B.

0 Nisam posebno obeshrabren u pogledu budućnosti.

1 Obeshrabren sam u pogledu budućnosti.

2 Osjećam da se nemam čemu radovati.

3 Osjećam da je budućnost beznadežna i da se stvari ne mogu popraviti.

C.

0 Osjećam da sam neuspješna osoba.

1 Osjećam se neuspješnijim od prosječnog čovjeka.

2 Kad sagledam unatrag svoj život, vidim samo mnogo neuspjeha.

3 Kao osoba osjećam se kao potpuni promašaj.

D.

0 Neke mi stvari i dalje čine zadovoljstvo kao i ranije.

1 Ne uživam više u nekim stvarima kao ranije.

2 Više mi gotovo ništa ne donosi pravo zadovoljstvo.

3 Ništa mi ne moze pričiniti zadovoljstvo i sve mi je dosadno.

E.

0 Ne osjećam se posebno krivim.

1 Dobar dio vremena osjećam krivicu.

2 Većinom se osjećam krivim.

3 Cijelo se vrijeme osjecam krivim.

F.

0 Ne mislim da sam kažnjen.

1 Osjećam da sam možda kažnjen.

2 Očekujem da ću biti kažnjen.

3 Osjećam da mi je ovo kazna.

G.

0 Nisam razočaran sobom.

1 Razočaran sam sobom.

2 Gadim se sam sebi.

3 Mrzim se.

H.

0 Ne osjećam se gore nego bilo ko drugi.

1 Kritičan sam prema sebi zbog svojih slabosti ili grešaka.

2 Sve vrijeme se okrivljujem zbog svojih grešaka.

3 Krivim sebe za sve loše što se dogodi.

I.

0 Uopšte ne pomisljam na samoubistvo.

1 Pomišljam na samoubistvo, ali ne bih ga počinio.

2 Volio bih se ubiti.

3 Ubio bih se, da imam priliku.

J.

0 Ne plačem više nego obično.

1 Sada plačem više nego ranije.

2 Sada stalno plačem.

3 Ranije sam mogao plakati, ali sada više ne mogu plakati čak i kada to želim.

K.

0 Više se ljutim nego ikada.

1 Lakše se razljutim nego ranije.

2 Sada se cikelo vrijeme ljutim.

3 Više me uopšte ne ljute stvari koje su me ranije ljutile.

L.

0 Nisam izgubio zanimanje za druge ljude.

1 Drugi me ljudi zanimaju manje nego ranije.

2 Uglavnom sam izgubio zanimanje za druge ljude.

3 Izgubio sam svako zanimanje za druge ljude.

M.

0 Odluke donosim dobro kao i prije.

1 Odlažem donošenje odluka više nego ranije.

2 Teže mi je donošenje odluke nego ranije.

3 Uopšte ne mogu više da donosim odluke.

N.

0 Ne mislim da izgledam imalo gore nego obično.

1 Bojim se da izgledam staro ili nepoželjno.

2 Osjećam da su se u mom izgledu dogodile promjene koje me čine neprivlačnim.

3 Mislim da ružno izgledam.

O.

0 Mogu raditi jednako dobro kao i prije.

1 Moram uloziti poseban napor da bih počeo nešto raditi.

2 Moram se vrlo teško tjerati da bilo što radim.

3 Uopšte ne mogu raditi.

P.

0 Spavam dobro kao i obično.

1 Ne spavam dobro kao prije.

2 Budim se sat-dva ranije nego obično i teško mi je ponovo da zaspim.

3 Budim se nekoliko sati ranije nego prije i više ne mogu da zaspim.

Q.

0 Ne umaram se više nego obično.

1 Umaram se lakše nego prije.

2 Ako bilo šta radim, umorim se.

3 Preumoran sam da bih bilo šta radio.

R.

0 Nemam slabiji apetit nego obično.

1 Nemam više tako dobar apetit kao prije.

2 Apetit mi je sada mnogo slabiji.

3 Uopšte više nemam apetit.

S.

0 Nisam mnogo smršao - ako sam uopšte smršao

1 Izgubio sam više od 2 kg.

2 Izgubio sam više od 5 kg.

3 Smršao sam više od 7 kg.

T.

0 Zdravlje me ne zabrinjava više nego obično.

1 Brinem zbog fizioloških problema kao što su bolovi, ili nervoza stomaka, ili zatvor.

2 Vrlo sam zabrinut zbog zdravstvenih problema i teško mi je da razmišljam o drugim stvarima.

3 Tako sam zabrinut zbog zdravstvenih problema da više ni o čemu drugom ne mogu

da razmišljam.

U.

0 U poslednje vrieme nisam primjetio da se moje interesovanje za seks promijenilo.

1 Seks me zanima manje nego ranije.

2 Jako sam izgubio interesovanje za seks.

3 Potpuno sam izgubio interesovanje za seks.

Sabiranje

Saberite sve brojeve ispred zaokruženih rečenica. Najveći mogući rezultat je 63 boda.

Prosječni rezultati - stepen depresije

a) Nema depresije 11 bodova

b) Blaga depresija 12-19 bodova

c) Umjerena depresija 20-26 bodova

d) Teška depresija 26 bodova

 

Edited by Malkmus
Link to comment

tabletanje bez psihotarapije je ubedljivo najčešća opcija cenim

ja kod državnih psihijatara se ne zadržavam ni 2 minuta

što ne bi bio problem naravno kada bi mi pomoć psihoterapeuta bila dostupna ali ne

od 3-4 psihologa u mojoj bolnici samo jedan ima završeno za terapeuta

rebt terapeuta  :frust:

 

 

Slično je i kad odeš kod dermatologa bilo javnog bilo privatnog. Overthecounter mazalice, hemijske i laserske terapije, i na kraju teška farmako rešenja gde moraš da radiš analize krvi svakih mesec dana da paziš da ti ne sjebu jetru. Ne rešavaju problem  fundamentalno, sa namerom da pacijentu zaista bude bolje, nego da te što duže vežu za njihove i profite kozmetičke i farmaceutske industrije. Pa ti onda prekopavaj internet i studije u potrazi za alternativnim rešenjima.
 
To je potpuni poraz zdravstva što se mene tiče, da neko guglanjem može da dođe do rešenja koje oni opušteno ignorišu.

 

 

malo čudno gledaš na problem ali jesi u pravu

o čemu se tu zapravo radi...

oni imaju princip da ne prave novu štetu lečenjem e al u psihijatriji to znači da oni neće prstom mrdnuti da ti budeš optimalno zdrav

svima njima kakvi god da su kao ličnosti je bitno samo i isključivo da ti nisi potpuno lud i da ne naškodiš sebi ili drugima

razmišljanje izvan tih okvira je apsolutno nemoguće za njih

a to je zato što oni zapravo i nemaju izbora nego da se vode konzervativnim metodama lečenja koje su već naučno ispitane i dokazane kao dovoljno efikasne

holistički princip lečenja preventiva alternativni i neortodoksni vidovi lečenja... nema šanse

 

optimalno zdravlje nije njihova briga

tek toliko da ne budeš saaasvim bolestan i opasan

što ostavlja zaista ogroman broj slomljenih i demidžovanih ljudi na ulici prepuštenih sami sebi

 

što je najgore oni imaju neke elemente brige za opšte zdravlje u vodičima dobro kliničke prakse za šizu i depru

to su dokumenti koje je napravilo ministarstvo kao neku vrsta uputstva za psihijatre

ali psihići se ne obaziru na to mnogo

čak su mi jednom rekli da idem u neku bolnicu u bg jer "tamo je ministarstvo" a tu gde ja moram da se lečim moram i da pratim njihove protokole

pričamo o osnovnim stvarima poput slanja na magnetnu kontrolu krvi hormona jetre i takvih stvari

(ja sam morao sam da prokljuvim da mi jedan lek stvara problem s jetrom na primer ili da mi drugi lek stvara problem s prolaktinom)

 

nemojte da me shvatite pogrešno ja nisam antipsihijatrija

svako sa problemom bi trebalo kod psihića a kod psihologa i eventualno terapeuta bi trebalo svi bez iznimke

higijena je u pitanju

ja samo želim bolju psihijatriju 

što bi trebalo da je opšti interes jer je cilj smanjivanje kriminala koje počinje nestabilne osobe kao i smanjivanje stope samoubistava

i generalno da manje demidžovanih ljudi hoda okolo nego da se se svi volu i ljube

Link to comment

Kao laik mogu da kažem da čitanje određenje filozofske i naučne literature može puno da pomogne. Čitanje npr. Ničeove Volje za moć može da da mnogo mentalne i fizičke snage, teretana za psihu bukvalno, bolje rešenje nego olako hvatanje za farmakoterapiju i razne antidepresante. Preporučujem i Bejtsonovu Ekologiju uma.

 

ja preporučujem na putu džek keruaka 

toliko mi je nade i snage dala ta knjiga da sam otišao i upisao novi faks i to na budžetu

a bio sam na pola koraka do klošara...

još i poljubac žene pauka pride... ako ste gej

 

 

inače beck kaže 17 woohoo

Link to comment

srećan nam dan mentalnog zdravlja (juče)

evo jedan textić o mentalnom zdravlju u srbiji (prošlogodišnji dakako)

 

 

Politike mentalnog zdravlja u Srbiji

LIDIJA VASILJEVIĆ · 15.09.2015.

Mentalne bolesti i poremećaji su jedan od najrasprostranjenijih problema javnog zdravlja u Srbiji. Usled decenijskog stresa i životne nesigurnosti i ugroženosti, materijalno osiromašeno stanovništvo, kao i ono koje je društveno stigmatizirano, češće oboljeva. Ujedno, aktuelno sprovođenje mera štednje, sa sve restriktivnijim uslugama u zdravstvenom sistemu, lečenje pacijenata čini sve manje dostupnim najvećem delu populacije.

U svakoj šali ‒ pola zbilje, pa i u čuvenoj: Ko danas u Srbiji nije poludeo, taj nije normalan.

Stigmatizacija psihijatrijskih pacijenata, stereotipi i predrasude prema seksualnim, rodnim, rasnim različitostima cvetaju. Elitizam i dvostruki moralni standardi vladaju, a dominacija farmakoterapije nad psihoterapijom svakodnevno stvara sve veći broj ovisnika o lekovima. Dostupnost usluga psihoterapije opterećena je cenama usluga, finansijskom održivošću programa zaštite mentalnog zdravlja, kao i procenom njene neophodnosti. Aktuelne mere štednje doneće još veću restriktivnost usluga, dok će se ujedno nastaviti odlivanje kvalitetnog profesionalnog kadra u privatni sektor i u inostranstvo.

Simptom 1: „Škrtost“

Mentalni poremećaji u Srbiji predstavljaju jedan od najvećih problema javnog zdravlja, a uzrokovani su u znatnoj meri decenijama stresa kojem je naše stanovništvo izloženo još od devedesetih, dok u Ministarstvu zdravlja tvrde da je mentalne poteškoće osetilo blizu 400.000 ljudi. 1 Prema istraživanju iz 2013. godine prisustvo depresivnih simptoma u populaciji odraslih povezano je s materijalnim stanjem, starošću i polom.

Svaka finansijska i društvena kriza za sobom povlači porast broja potencijalnih klijenata (ljudi u krizi, ali i slabije platežne moći). Privatno lečenje u proseku košta od 80 do 200 evra mesečno, što retko ko može sebi da priušti, a kvalitet usluge nije (uvek) zagarantovan. U javnim institucijama slabo plaćeni psihijatri i psiholozi nisu motivisani za rad, a zbog smanjivanja broja zaposlenih dalje opada kvalitet usluge kao i sigurnost zaposlenih u radu s težim psihijatrijskim bolesnicima.

Manjak zaposlenih negativno utiče i na prosečno vreme zadržavanja kod psihijatra, koje iznosi desetak minuta, što je nedovoljno za određivanje dijagnoze, koju kasnije teško možete revidirati. Za tako kratko vreme, često se preskoče važne životne činjenice, poput iskustva izbeglištva i rata, seksualnog zlostavljanja, izloženosti nasilju, mobingu ili nekim velikim životnim stresovima.

Sve manje ulaganje u javno zdravstvo negativno se odražava i na primenjivanje terapije lekovima, na šta ukazuje davanje isprva veće doze lekova koja se zatim smanjuje po potrebi. Posledica takvog postupka jeste loša reakcija pacijenata na lek (mučnina, otupelost, nesvestica), pa i stvaranje zavisnosti. Umesto toga, pacijenta bi trebalo zadržati na odeljenju dok se dijagnoza ne ušteluje, što se izbegava zarad uštede na bolničkim troškovima.

Tome treba još dodati da u bolnicama manjka svega – od osnovnih higijenskih sredstava, kvalitetne hrane, do materijala za kreativne radionice ili radnu terapiju.

U pokušaju da bolje razumeju svoje stanje i predvide tok bolesti, usled škrtosti informacija koje dobijaju od svojih lekara, klijenti se okreću različitim izvorima na internetu poput vikipedije i foruma. Posledica dostupnosti informacija o dijagnostici, lekovima kao i alternativnim formama lečenja na internetu može biti stvaranje lažne ili uprošćene slike o bolesti, simptomima, lekovima i terapiji, kao i opasan podsticaj nekima da se leče sami.

Simptom 2: seksizam, klasizam, heteronormativnost

U sistemu zdravstvene zaštite žene prolaze teže, ostaju duže i izložene su seksizmu i seksualnom uznemiravanju.2 Veći broj žena svoju dijagnozu duguje prevelikim pritiscima društva i porodice da živi u skladu s rodnim ulogama, ili dugotrajnom zlostavljanju. 3 Na privatnu psihoterapiju dolazi sve veći broj klijentkinja koje doživljavaju odbacivanje i trpe diskriminaciju kao neudate, same ili bez dece, što je u direktnoj vezi s dominantnim patrijarhalnim sistemom vrednosti.

Viša stopa hospitalizacije kod socijalno ugroženih grupa (siromašnih, nezaposlenih, manjinskih grupa) može se objasniti većim brojem uzroka poremećaja među siromašnima i pomeranjem mentalno obolelih u siromaštvo. Siromaštvo praćeno nezaposlenošću, lošijom edukacijom, često i beskućništvom, vodi do rasta stope prevalencije mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja, uključujući i zloupotrebu alkohola i nekvalitetnih narkotika, koja dovodi do loših reakcija na mentalnom planu. Nije zanemarljiv broj onih koji se na klinike vraćaju da bi imali nešto da pojedu i gde da prespavaju.

Što se tiče položaja LGBT osoba u našem sistemu mentalnog zdravlja, sutuacija je veoma loša. Članove/ice ove zajednice stručnjaci i dalje tretiraju u okviru stereotipa: njihovo seksualno opredeljenje smatra se glavnim uzrokom problema, koriste se kriterijumi predviđeni za heteroseksualnu populaciju, ili ih i dalje pokušavaju izlečiti od homoseksualnosti. Kao i u slučaju nasilja nad ženama, istorija njihove traumatizacije ne uzima se dovoljno u obzir u dijagnostici, te je posledica toga i veći stepen suicida, nego kod pripadnika drugih grupa.

Među najugroženijima su osobe s posebnim potrebama, jer osim nekoliko entuzijasta koji organizuju psihosocijalnu podršku i tretman za njih, ne postoje programi koji bi se bavili specifičnim problemima ove populacije.

Pored skiciranih, prisutan je i problem elitizma, koji se ogleda u prevladavajućem jeziku dijagnostike (testiranje, intervjuisanje), kao i u psihoterapijskim tretmanima, koji nije prilagođen slabije obrazovanim osobama niti pripadnicima manjinskih grupa. Problem je i u njegovoj nedovoljnoj rodnoj osetljivosti, kao i stereotipnom utemeljenju – pristup viđenju roda kao nedihotomne kategorije našim stručnjacima je nepoznat.

Proces „ozdravljenja“ vezan je za konformiranje i prihvatanje dominantnih vrednosti patrijarhalne kulture. Jedan ilustrativan primer za to je tendencija bračnih savetnika da svoje klijente vrate u socijalno prihvatljiviji oblik funkcionisanja ‒ bračnu zajednicu, koja je (čak i kada je nefunkcionalna ili i nasilna) manja pretnja konzervativnom ustrojstvu od razvoda braka i samostalnog života.

Simptom 3: Stigmatizacija, odbacivanje neposlušnih, dvostruki aršini

Po mišljenju stručnjaka, ljudi u Srbiji su „mentalno zapušteni“ i za pomoć se obraćaju tek kada dođu u najtežu fazu. Strah od odbacivanja i stigma kao i odsustvo podrške porodice mnoge sprečava da se jave za pomoć („šta ćeš kod psihoterapeuta, nisi lud!“), ili da terapiju nastave.

Stigmatizacija ima dugu istoriju. U srednjem veku sve kategorije „nerazumnih“: ludaci, beskućnici, gubavaci i politički disidenti, smeštani su na brodove kojima su plovili bez cilja, da tzv. normalni ne bi morali svakodnevno da ih gledaju. Danas, kad su hospitalizovani, takođe su smeštani daleko od očiju (i klinike su često udaljene od centra). Stigma je danas suptilnija, ali prepoznaje se u stavovima javnosti i pojedinaca prema mentalnim problemima. Strah i odbacivanje najjasnije reprodukuju mediji jer su puni podrugljivih članaka o labilnim VIP ličnostima, ispadima u rijaliti programima, koji se doživljavaju kao zabava za narod. Mnogi TV programi praktično žive od bizarnih sadržaja koji guraju dublje u bolest one koji bi trebalo ozbiljno da se pozabave svojim mentalnim stanjem. 4

Za mnoge hospitalizovane osobe problem nastaje s izlaskom iz institucije i ulaskom u fazu oporavka, jer se suočavaju s neprijateljstvom i zazorom. Nekada hospitalizovani pacijenti teško se vraćaju na posao, te je velika mogućnost da će se pridružiti armiji nezaposlenih i nastaviti da se osećaju odbačeno i disfunkcionalno, dok se studentima za obnavljanje godine, ukoliko su bili na lečenju, traži potvrda da su ozdravili.

Od prošle godine najšire korišćena klasifikacija mentalnih bolesti, DSM, u svom petom izdanju uvodi Bolest oponiranja autoritetima, čije su odlike ispoljavanje obrazca negativnog, odbrambenog, neposlušnog i agresivnog ponašanja u odnosu na autoritete kod tinejdžera.5U Srbiji je broj adelescenata koji se javljaju psihijatrima (zbog poremećaja pažnje, depresije, napada anksioznosti) poslednjih nekoliko godina u porastu. Ukidanje mesta psihologa u školama (najnovija mera štednje Vlade Srbije) predstavlja dodatnu otežavajuću okolnost za adolescente.6 Možemo očekivati da za neposlušnost autoritetima mnogi budu kažnjeni udaljavanjem iz škole, otkazom, a zatim i stresom i somatizacijom (koja može završiti dijagnozom).

Preporuke za tretman

Politiku mentalnog zdravlja jedne države čine mere kojima bi trebalo obuhvatiti sve aspekte mentalnog zdravlja: od prevencije, pružanja pomoći do obuke kadra. U Srbiji je 2013. godine donet zakon o zaštiti lica s mentalnim smetnjama, koji prvi put sistemski uređuje pitanja vezana za ovu grupu. Pored nekih pozitivnih pomaka, kao sporna se pojavljuje tačka u kojoj se predviđa mera izolacije osoba s teškim i hroničnim mentalnim poremećajima. Ljudska prava i dostojanstvo pacijenata i formalno i neformalno se krše u azilima i ustanovama.7

Veliki uticaj znanja iz oblasti socijalnog rada, feminističke teorije i prakse u oblasti mentalnog zdravlja, kao i razvoj transdisciplinarnih pristupa otvaraju nove prostore za ostvarenje inkluzije, prihvatanje koncepta doživotnog psihičkog razvoja i uključivanje antidiskriminacionih praksi ‒ uz adekvatno upoznavanje s problemima roda, rase, klase i psihoseksualnog identiteta. Time bi se omogućio bolji i kvalitetniji rad sa svim grupama. Cilj terapije i savetovanja trebalo bi da ima jasno izdiferencirane vrednosne prinicipe na kojima zasniva svoje premise. Prihvatanje različitosti, uključivanje vrednosnih sistema svih grupa s kojima se radi i korišćenje jezika razumljivog svima bio bi početak ostvarenja ravnoteže u odnosu klijentkinja/klijent – psihoterapeutkinja/psihoterapeut.8 Merama štednje potrebno je pružiti sistemski otpor, jer uskraćivanje novčanih sredstava javnom zdravstvu ne doprinosi uvođenju drugačijih praksi i modela i smanjuje dostupnost usluga terapije i lečenja, ne doprinosi destigmatizaciji klijenata, koja traži rad na vrednosnim sistemima, predrasudama, pogrešnim uverenjima.9

Jačanje privatnog sektora i sužavanje dometa javnog zdravlja nije dugoročno, a ni pravedno rešenje za njegove korisnike. Ovakav trend vodi daljoj degradaciji mentalnog stanja velikog broja stanovnika stvaranjem novih klasa psihoterapeuta za bogate i siromašne, koji će stvarati svoje (odvojene) pristupe, a nepristupačnost kvalitetne terapije za većinu će značiti i dalji porast korišćenja farmaceutskih proizvoda, što će obezbediti zaradu farmaceutskim kompanijama, ali ne i prihvatljivo rešenje za pitanja mentalnog zdravlja. Zato je neophodno jačanje zdravstvenih kooperativa, udruživanje pomagača svih profila, koji bi ne samo radili na kvalitetnijem programu zaštite i koristili inkluzivnije tehnike i metode rada, već doprinosili učvršćivanju politika kojima se politika otpora postojećem sistemu može učvrstiti.

 

 

Link to comment
  • 1 month later...

velike vesti...

pronađen fizički uzrok depresije!

 

 

The medial OFC, which fires up when we receive rewards, showed reduced functional connectivity in depression. This explains why people with depression feel a sense of loss, disappointment, and low self-esteem. Furthermore, this also leads to weaker memory system functional connectivity in the hippocampus (the brain’s memory center).

The lateral OFC, on the other hand, exhibited stronger functional connectivity in persons with depression. This sector of the OFC is involved in non-reward and punishing events. The lateral OFC displayed strong connections with the precuneus (related with the sense of self) and the angular gyrus (responsible for memory retrieval and attention), making it difficult for depressed persons to feel good about themselves due to easy recall of negative experiences.

 

http://futurism.com/not-just-a-state-of-mind-scientists-locate-the-physical-source-of-depression-in-the-brain

 

 

imaju i slike na linku pa odite pogledati :D

 

 

ja ne znam šta da mislim o ovome

imao sam i postpsihotičnu i atipičnu i melanholičnu depru i svaka je prošla!

uz lekove naravno i pitanje je da li bi se depra vratila kad bih prestao sa lekovima

 

inače ovo otkriće pokazuje koliko su SVI antidepresivi zapravo jako gruba oruđa

čudo je da uopšte i funkcionišu (kod onih kod kojih funkcionišu)

Link to comment
  • 2 weeks later...

uh suze mi navrle morate odvojiti vreme da pogledate ovo

kaže (između ostalog) da su psihijatri jedini medicinari koji ne dobijaju da pogledaju organ koji leče

 

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...