Jump to content
IGNORED

Roboti i zaposlenost


Lord Protector

Recommended Posts

Na ostatak posta nemam šta da dodam niti oduzmem bez predugačkih i verovatno jalovih pametovanja.

 

Pa dobro, ovo na sta bi odgovarao je prakticno definicija dugackog i jalovog pametovanja, tako da mozes se opustis :D

Link to comment
  • Replies 146
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Prokleto Djubre

    28

  • eumeswil

    22

  • Luther

    17

  • namenski

    11

Rumba ima cetkicu u cosku koja strci i koja sluzi za coskove. To funkcionise sasvim dobro. Sada, naravno da postoji neki cosak koji nece ocistiti skroz, imaj u vidu da je to platform na tockovima sa cetkama koja se vrti. Rumba je odlican supstitut za redovno usisavanje i odrzavanje - ono sto radis jedanput ili dvaput nedeljno. Ako hoces sve detaljno (sto ukljucuje i stvari koje Rumba ne moze ni teoretski da usisa, tipa preuske stepenike, lajsne, plafone, namestaj) onda moras da izvadis usisivac klasicni pa rucno. Mada i tu Rumba jeste velika pomoc, i kada se radi ,,veliko spremanje" Rumba moze da ti odradi 80-90% stvari a ti samo da prodjes za njom i pometes za 5-10 minuta ono sto ona nije mogla.

 

Sto se tice coskova bas, postoje neke imitacije Rumbe koje su cetvrtaste (neki Samsung npr.), kao bas zbog coskova (i zato je ovaj Brava jet cetvrtast, cini mi se), no Rumba nije dobra zbog toga sto je samopokretni usisivac sa rotarijucim cetkama, to moze bilo koji kinez da napravi - nego zbog kontrolnog softvera. A tu je iRobot nenadjebiv (firmu su osnovali likovi iz MIT AI lab-a).

 

Ukratko sve izgleda kako treba kada zavrsi.

 

(btw gore kad kazem lajsne, mislim one visoke sto strce 10-15 cm iznad poda)

 

Tepih?

Link to comment

Inventivnost, otkriće novog, kockanje, rizik, ulazak u nepoznato - ili umesto toga da se ludistički sklupčamo u nekom plakaru u tamnoj sobi, i čekamo bolje dane, bez tehnološkog progresa?

 

Ili da kupimo sojenicu na Mekongu (Noskich, PPP).

 

Mikijeva, i ta neka vizija, je duboko totalitarna iako se maskira kao anarhicna.

Link to comment

Ne znam zasto oslanjanje na boldovano vezujes (samo) za komunisticki konzervativizam; kao opsta boljka i nedoumica prisutno je jos od 50-ih.

Uopste, pogresno je problem svoditi samo na ideologiju, u pitanju su pre osnove na kojima pociva moderna zapadna civilizacija: besomucna kompetitivnost i ubedjenje da nema progresa (sta god to znacilo) bez neprestanog i sto veceg rasta.

Pri tom, sta god i kako god, jos nemamo niti pokusavamo da kao civilizacije dobijemo odgovor na sustinsko pitanje koje se sa svakim takozvanim tehnoloskim napretkom, skokom, postavlja u sve ostrijem obliku: da li je tehnologija sredstvo ili cilj?

Ili da, mozda, kao vrsta, jurimo sopstveni rep. 

 

Namenski i Miki BG, a da se vratite na pisanje kucacom masinom ili plajvaz u ruke?

 

Mozda bi vas antitehnoloski rant neko onda ozbiljno i shvatio.

 

Do what you preach.

Link to comment

 

Rad sam saslusati nekog od ovlascenih tumaca B.Milanovica, kak ce robotizacija doprineti boljitku jedinke iz Foxcona / u narednoj iteraciji istog mesta sa drugim opisom posla - vece plate, kraci radni dan ...? 
 
i sto uporno mumla o ludistima, robotizaciji, tehnoloskim inovacijama kad iste nisu problem vec nesto drugo?

 

 

Kako nisu, je l si cito Katica i Mikja BG?

 

I uopste, sta si to pa procitao od Milanovica. Cini mi se da ti promice njegov opus, a po kome je prilicno poznat u svetu.

Link to comment

 

Nije da sam ovo prvi put cuo, cak postaje mainstream, ali meni i dalje ne ide u glavu konzervativni komunista kao pojava. Pa jebem mu, pricamo o ljudima koji su bili za odjebavanje tradicija, ono - dizemo se iz blata i osvajamo svemir. Novi svet, neopterecen starim vrednostima, modernost u svakom smislu. Mozda je problem u tome sto su njihove svete knjige napisane u odredjenom drustvu i oni sad vide potpuno drugacije drustvo i nemaju pojma kako da uklope dogme u realnost. Nesto slicno sto rade odani hriscani sa seksom. Ili to ili je problem u detaljnom planiranju drustva kome su cesto skloni ljudi koji mnogo vremena provode razmisljajuci o drustvenim odnosima. Valjda ne vole kad im izmice nesto sa tolikim uticajem, a tehnoloski zaokreti su previse nepredvidljivi za detaljno planiranje.
 
[...]

 

odbacivalo se ono staro u dolasku na pozicije sa kojih se upravlja društvom. kada si na tim pozicijama, posle nekog vremena ti sam postaješ nešto staro, i u nekom trenutku sam postaješ deo tradicije kojoj preti odbacivanje.

 

---

 

gledajući šire/globalno - verovatno bi se zarad efikasnosti ekonomije i u sklopu nekakvog tehnološki progresivnog zahvata stotine miliona ljudi mogle ostati bez posla ako bi došlo do brže robotizacije, a da se to ne oseti u robnoj i uslužnoj ponudi.

 

naravno da postoji mogućnost da se ne desi neka nova tehnološka revolucija koja bi usisala nove zaposlene kako bi tu tehnologiju primakli masovnoj proizvodnji i upotrebi, i da stoga u sličnim društvenim relacijama budemo u problemu velike nezaposlenosti, gde nezaposlenost nije rešiva društvenim naporom bez da se ozbiljno narušava efikasnost takve (robotizovane) ekonomije. 

 

stoga bi možda trebalo promišljati post-zaposleno društvo, gde kategorija plate za rad ne bi mogla biti osnova finansijskog preživljavanja jer bi postojalo jasno shvatanje da poslova prosto nema dovoljno a da nezaposlenost ne sme biti puka socijalna kategorija nego polazna tačka rekonfiguracije društva.

 

msm, na kraju, valjda je progresivna težnja da radimo što manje a ne što više, a da vreme provodimo u dokolici, s decom, knjigom, ljubimcima, štagod, tj da rad prestane biti neki fundamentalno važan deo života.

Link to comment

I šta ti predlažeš?

Promena svesti kod elita koje "upravljaju" planetom radi opšteg dobra i to najvećeg u istoriji vrste, to je jedini način IMO. A da za početak makar dobijemo neki klasični liberalizam sa regulacijom i  pravnom državom, koje ni kod domaćih tzv. komunista nije bilo, staljinizam i neostaljanizam da ne pominjemo.

 

 

 

Neposredan povod za ovaj razgovor je bio nominacija doktora Branka Horvata za Nobelovu nagradu u oblasti ekonomskih nauka. Ali, da se razgovara sa ovim našim poznatim ekspertom za ekonomska pitanja uvijek ima razloga. Valja čuti njegovu analizu ekonomskih kretanja kod nas i u svetu, jedno mišljenje sa kojim se ne moramo uvek složiti, ali koje ne možemo, a da ne poštujemo. . .

U trenutku kada ovaj tekst ide u štampu, mi znamo da, iako je bio prvi na listi medju predloženim za nagradu - nagrade još nema, ali ima intervjua. O tome šta bi, možda, trebalo uraditi da se izadje iz krize. Postoji li alternativa? Da li je mi možemo i smerno prihvatiti? Evo kako odgovara Branko Horvat.

 

Da li je vreme da se razmišlja o jednom novom, potpuno novom uredjenju malih ekonomija u svetu i, naravno, kvalitetu života?

 

Kvalitetu života - da! Ali, ne vidim potrebe da se male ekonomije posebno izdvajaju. Uzmite »malu ekonomiju« u našem susedstvu - u Austriji. To je jedna od najstabilnijih ekonomija na svetu u kojoj nezaposlenosti nema, a inflacija je medju najmanjima u svetu, životni standard, takodje, brzo raste, a izgleda, na prvi pogled, ta Austrija nema nikakve uslove za razvoj. Brdovita zemlja bez prirodnih uslova, malo tržište. Medjutim, sve funkcioniše. Tako da nije problem malih, ili velikih ekonomija, problem je sasvim nešto drugo.

 

A kod nas?

 

Mi smo velika ekonomija koja ne funkcioniše.

 

U odnosu na rasparčanost naših ekonomija, zatvaranja u republičke i druge granice...? 

 

To je jedno sasvim drugo pitanje. Mi smo otkrili nešto što niko na svetu još nije otkrio kao mogućnost, a to je - decentralizovani monopol. I kad god je vaša inovacija jedan logički apsurd onda se u primeni mora pokazati kao stvarni apsurd. A to je sadašnja naša kriza.

 

Kako je vi još objašnjavate? Koji su drugi uzroci krize? Koliko je vezujete za svetsku krizu?

 

Vrlo malo! Baš u ovom Ekonomskom institutu se i rodila prva studija o privrednim ciklusima u Jugoslaviji i ta studija je pokazala da naši privredni ciklusi nisu uopće sinhronizirani sa svetskim. Kod nas je stopa rasta bila visoka kad je, recimo, u Zapadnoj Evropi bila niska, i obrnuto. Uzmite sasvim odredjeni period

vremena, 1965-1970. godina. Sve evropske privrede, a naročito južnoevropske, u koju mi spadamo, i koje su za nas merodavne kao privrede sa kojima se možemo uporedjivati, imale su veliko ubrzanje rasta, a nama se rast smanjio na pola, tako da je ta veza, izmedju jugoslavenske privrede i svjetske privrede, koja, naravno, postoji - jer čitava svetska privreda je danas integrirana, mnogo slabija, nego veza izmedju jugoslavenske privrede i pogrešne ekonomske politike.

 

Koji su naši uzroci krize?

 

Tu je teško dati jednostavni odgovor. Moglo bi se, recimo, reći da su dve reforme, ona od 1965. i ova 1972-1974. jednostavno, sa profesionalnog stanovišta, pogrešno koncipirane. Ona prva reforma koja je uvela laissez-faire likvidirala je planiranje i dobili smo odmah haos sa nacionalizmom, a ova druga je uvela administriranje i birokratiju na mala vrata. Proklamovala je samoupravljanje OOUR-a, suverenitete republika i tako dalje, a faktički se iz toga izrodio jedan pokušaj lokalnih političkih oligarhija da ostvare potpunu kontrolu na svojoj teritoriji. Tako da može da se kaže - odsustvo planiranja od 1965-1970. i birokratizacija od 1972. godine, pa nadalje.

 

Ali to onda postavlja novo mnogo ozbiljnije pitanje, kako je do toga došlo?

 

Prvo pitanje koje će neko postaviti je da li se to znalo u vreme kada su reforme donošene. Moram da odgovorim da se znalo, jer smo mi, opet u ovoj kući, pisali memorandume partijskim i državnim organima i upozoravali ih da te mere vode jednoj dezintegraciji, sa užasno riskantnim posledicama. Medjutim,

niko nije slušao. 

Drugo je pitanje, zašto nisu uvažavani saveti stručnjaka?

 

Ta nas redukcija vodi veoma daleko izvan sfere ekonomije. Ne mislim, da bi se u okviru jednog kratkog intervjua to moglo iscrpsti.

 

Koliko verujete u domete rada Krajgerove komisije, tom pokušaju da se nadje izlaz iz sadašnje krize?

 

Mislim da to, samo po sebi, ne predstavlja izlazak iz krize. I to iz nekoliko vrlo jednostavnih razloga. Ono što je pozitivno u tim separatima komisije, to se znalo pre deset, petnaest godina. To su ekonomisti u ."fugoslaviji bili sasvim eksplicitno formulisali. Ono što je problematično u tim redovima, za to, opet, postoje

alternativna rešenja koje su ekonomisti isto tako izradili. Simptomatično je da ta alternativna rešenja nisu prihvaćena. već su prihvaćena rešenja koja su lošija. A izvan toga, veoma je problematično da li će i ono što je dobro uradjeno u toj komisiji uz sve pritiske, kompromise i tako dalje, biti operacionalizirano.

 

Mislite li da tu ima više načelnog, nego praktičnog?

 

Očigledno! I to je i prirodno, jer takva jedna komisija, sa zadacima koji su joj postavljeni, dugoročna stabilizacija, i tako dalje, nije imala zadatak operacionalizacije mera u narednih nekoliko meseci. To je trebalo da uradi vlada i njeni organi. A vlade su se u tom pogledu neodgovorno ponašale. Vlada nije ništa radila nego čekala da komisija završi sa radom, a kad je komisija završila sa radom, sad opet vlada nema šta da nam ponudi.

 

Ni »pakete mera«?

 

Ne! Vi znate da je bilo govora o nekakvoj poreskoj reformi, ali to nije pripremljeno dovoljno ozbiljno pa je izazvalo više negodovanja u zemlji, nego prihvatanja nečega što je inače u redu, jer poreski sistem kod nas ne valja, ali se on na ovakav balkanski način ne može izmeniti. 

Kakve vi sada posledice predvidjate?

 

Mi smo u jednoj riskantnoj situaciji, tako da je sve moguće, uključujući i moratorij. 

 

Reprogramiranje dugova?

 

Ako budu hteli da se prihvate. Ako ne dodjemo u situaciju Argentine da proglasimo moratorijum. A moratorijum u Jugoslaviji, za razliku od Argentine, znači potpuno diskreditiranje samoupravljanja i socijalizma, sa posljedicama koje su nesagledive.

 

Da se još jednom vratimo problemu malih ekonomija koje vi samo uslovno prihvatate: kako one mogu da reše problem energije?

 

Nema ništa posebno u malim, napram velikih ekonomija. Švajcarska i Austrija nemaju baš nikakav problem sa energijom. 

 

Ali, obzirom na izvore energija?

 

Nafte će biti. Mi ćemo davno biti u grobu, a još će biti nafte.  Sasvim dovoljno. I uglja! Tako da to uopće nije neposredni problem.

Koje mere treba preduzeti da se spreči kod nas sve teže podnošljiva inflacija?

 

Naša inflacija nije najveća u Evropi. Turci su imali veću, a Islandjani je sad imaju. U Latinskoj Americi Argentina ima veću, i Brazil ima veću inflaciju, ali to je slaba uteha. Ta inflacija je sigurno nešto što je sasvim nepodnošljivo i sasvim nespojivo sa jednom samoupravnom privredom. Inflacija u stvari je podsticaj

za špekulaciju, a špekulacija je nešto bolesno. Ako mi orijentaciju samoupravne privrede sa organizacijom proizvodnje, izgradnjom institucija, povećanjem produktivnosti rada, uvodjenjem tehnološkog progresa, ako tu orijentaciju zamenite jednom špekulativnom orijentacijom, vi u stvari upropašćavate temelje te samoupravne privrede. U tom smislu je inflacija za nas nepodnošljiva. Medjutim, njena eliminacija nije uopšte ekonomsko pitanje. To je političko pitanje.

 

Zbog čega?

 

Zbog toga što se nijedno ekonomsko racionalno rešenje u današnjoj situaciji ne može sprovesti.

 

Zbog socijalizacije problema?

 

Ne!

 

Zbog političkih posledica?

 

Ne, ne, ne! Evo što bih ja rekao. Takvo pitanje su mi neki dan postavili. Treba da mi uopšte počnemo da rešavamo ekonomske probleme, a medju njima i inflaciju. Za mene to nije niti poseban problem, niti uzrok nekih drugih problema. To je u stvari posledica jednog dubljeg sloja nerešenih problema. A taj

dublji sloj morali bismo oceniti kroz nekoliko ključnih problema. Prvo, jedna decentralizirana privreda može funkcionirati samo onda ako ima pravni sistem koji funkcionira. Pravna država je proizvod buržoaskog razvoja, ne zato što buržoazija ima nekakav specijalan afinitet prema pravu i pravnim normama,

nego zato što je reč o egzistencijalnom preduslovu da jedna tržišna privreda može funkcionirati, jer ničim drugim nije koordinirana nego pravnim normama. Mi smo pravni sistem razbili. Kod nas se zakoni ne održavaju. Prema tome, što god bihja vama kao ekonomist rekao da treba uraditi u oblasti ekonomije to ne može biti uradjeno, jer ne postoji čvrsti pravni okvir. To je jedan momenat.

Drugi momenat je sasvim političkog karaktera. Da bi jedna privreda mogla da funkcioniše, ona mora biti uskladjena sa političkim sistemom, odnosno politički sistem mora biti uskladjen sa principima na kojima se privreda zasniva, a privreda se zasniva na samoupravljanju. A politika - na nasledjenoj politici. I tu je jedan od glavnih uzroka naše krize. Prema tome, dok ne rešimo pitanje uskladjivanja političkog sistema sa privrednim sistemom, nijedan od tih simptoma koje pokazuje sadašnja bolest« naše privrede, ne može da bude rešen. Ja bih mogao nabrojati još nekoliko takvih preduslova, koji nisu ekonomskog nego društveno-političkog karaktera, bez kojih je svaki razgovor o ekonomskoj reformi zapravo suvišan.

 

Neki smatraju da vi zagovarate ekonomski unitarizam da to činite na jedan vešt i prefin jen način, ne dirajući interese ni jednih ni drugih u okvirima Jugoslavije?

 

Ja uopšte ništa ne zagovaram. Ja sam formiran kao analitički ekonomista. Znači, ja analiziram situaciju. I ono što mi analiza kaže - to je to, dok se ne pojavi neko sa boljom analizom. Političari zagovaraju, ekonomisti ne zagovaraju. Oni analiziraju. A u ovom okviru koji ste vi skicirali analiza je vrlo jednostavna.

Ekonomija je sistem. Sistem je celina medjuzavisnih delova, gde je akcenat na ovom medjuzavisan i celina. I odatle sve sledi. Tu je unitarizam kao pojam deplasiran. Reći da svaki sistem implicira unitarizam, to je besmislica. A ipak je tačno da je celina - celina. Unitarizam jeste nekakva celina, a to su dve nesamerljive stvari, i logički i kako god hoćete.

 

Mešanje ekonomskih i političkih termina? 

 

Možete to i tako reći.

 

Našta sada, posle svega ukazuju vaše analize? Gde tražiti, ipak, neki izlaz. Šta menjati?

 

Politički sistem! Jer kad postavite pitanje zašto smo došli u krizu, odgovor je ta nesaglasnost političkog i ekonomskog sistema. 

 

A zašto je do te nesaglasnosti došlo? 

 

Zato jer je politički sistem onemogućio postepeno usaglašavanje ta dva sistema. On danas faktički blokira dalji ekonomski i društveni razvoj zemlje i u izvesnom smislu je to ilustracija, ali malo drugog tipa, one Marksove teze istorijskog materijalizma da u odredjenim situacijama ti odnosi koji su uspostavljeni postaju kočnica proizvodnih snaga. Kod nas su danas politički odnosi ta kočnica za razvoj proizvodnih snaga. U Marksovoj

analizi to su bili društveni odnosi u celini, klasni odnosi. 

 

 

Edited by miki.bg
Link to comment

Budjo, objasni kako je totalitarni pogled. Još samo fali da neko spomene ono čuveno: bilo kakva kritika ili promena statusa quo - populizam.

 

 

Evo još Milanovića:
 

The Economist Who Brought You Thomas Piketty Sees ‘Perfect Storm’ of Inequality Ahead

 

The rule of robots in Stiglitz and Marx

 

It is always instructive to speak to Joe Stiglitz. In a conversation in Paris which we had after his talk at the INET conference, he pointed out that the elasticity of substitution between capital and labor greater than 1 (which is often assumed by Piketty in his “Capital in the 21st century”), combined with technological progress which does not fall like manna from heaven but develops in response to the existing factor prices, would lead to an explosive process that would end only with capital owning the entire net income of a country. How?
 
Suppose that we have a given r (you can imagine that it is 5% as is often  mentioned by Piketty) and a given wage (w). Suppose also that at this ratio of factor prices, it is profitable to invest in more capital-intensive processes (that is, they reduce unit cost of output). So capitalists will replace labor by capital and K/L and K/output ratios will both increase. Since elasticity of substitution between K and L is greater than 1,  r will only slightly decrease while wage will only slightly increase. Although factor prices, being sticky, will not have budged much they would have moved ever slightly further in making capital intensive processes even more attractive. So there would be another round of increased capital investment, and again K/L and K/output will go up with only minimal effects on prices.
 
This will continue round after round until the entire output is produced practically only by using capital and perhaps just an infinitesimal quantity of labor. Both r and w will remain almost as they were at the beginning, but instead of (say) 100 machines and 100 workers, we will, at the end, have 100 robots and 1 worker. Almost all output will belong to the owners of capital. Piketty’s alpha will be close to 1.
 
This is why, in my interpretation, Stiglitz argues that the elasticity of substitution greater than 1 combined with endogenous technical progress leads ultimately to an explosive equilibrium. Now, this interpretation is, to repeat, mine and it is quite possible that Stiglitz might not agree or that I got something wrong.
 
But, after talking with Joe, on the way back to the hotel, I thought of something else. Isn’t this in some ways almost the reverse, and in some ways, very similar, to Marx’s process of increased “organic composition of capital” eventually leading  to the euthanasia of a capitalist (to use Keynes’ term in a Marxist framework)? In Marx, the assumption is that more capital intensive processes are always more productive. So capitalists just tend to pile more and more capital and replace labor (very similarly to what we have seen they do in the Stiglitz example). This in Marxist framework means that there are fewer and fewer workers who obviously produce less (absolute) surplus value and this smaller surplus value over an increased mass of capital means that the rate of profit goes down.
 
The result is identical if we set this Marxist process in a neoclassical framework and assume that the elasticity of substitution is less than 1. Then, simply, r shoots down in every successive round of capital-intensive investments until it practically reaches zero. As Marx writes, every individual capitalist has an interest to invest in more capital-intensive processes in order to undersell other capitalists, but when they all do that, the rate of profits decreases for all. They thus work ultimately to drive themselves “out of business” (more exactly they drive themselves to a zero rate of profit).
 
What are the similarities and differences between the two outcomes? In both cases, labor will be replaced by capital to an extreme degree,  so in both cases, production will be conducted mostly by robots. Employment will be negligible. In Marx, the ultimate equilibrium would be with r at almost zero, and wage (by assumption in Marx) at the subsistence—with of course a huge “reserve army of the unemployed”. In the Stiglitz case, capitalists will end up with an unchanged r and with pocketing the entire net product. In the Stiglitz equilibrium, that sole remaining worker will have a higher wage, but again, no one else would be employed.
 
Net income, in Marxist equilibrium, will be low because only labor produces “new value” and since very few workers will be employed “new value” will be low (regardless of how high capitalists try to drive the rate of surplus value). To visualize Marxist equilibrium, imagine thousands of robots working in a big factory with only one worker checking them out, and with the useful life of robots being one year so that you keep on replacing robots continuously and thus run enormous depreciation and reinvestment costs every year.  The composition of GDP would be very interesting. If total GDP is 100, we could have consumption=5, net investment=5 and depreciation=90. You would live in a country with GDP per capita of $500,000 but $450,000 of that would be depreciation.
 
(To see how this works, imagine having income of $1100 per year and in order to earn it needing to have a laptop which costs $1000 and whose useful life –everybody would agree on that—is one year. So every year you  just use most of your income to replace the laptop and your net disposable income remains small. To make the situation worse, assume that every additional year, as you are competing with other guys with laptops, you need to increase the number of  laptops you own by 5%; your net income will keep on decreasing although you would live in a cornucopia of laptops.)
 
The Stiglitz equilibrium, in some ways, looks very similar: there would the same immense factory halls with thousands of robots but their net marginal product will be high and the entire net product will be appropriated by the capitalists.
 
For labor, in either case, there is almost nothing—simply because practically no one will be employed. Quite a negative utopia either way, one could say. But not quite: in the Stiglitz case, you could tax the capitalists and use that income to keep potential workers happy enjoying lots of leisure, watching TV and playing funny games on their laptops. In the Marxist equilibrium, net income will be low although we would live in a world full of complicated machines. So, there would not be much income to redistribute.  Your pick?

 

 

 

 

 

Varufakis kroz Marksa:

 


 

 

From my first steps of thinking like an economist, to this very day, it occurred to me that Marx had made a discovery that must remain at the heart of any useful analysis of capitalism. It was the discovery of another binary opposition deep within human labour. Between labour’s two quite different natures: i) labour as a value-creating activity that can never be quantified in advance (and is therefore impossible to commodify), and ii) labour as a quantity (eg, numbers of hours worked) that is for sale and comes at a price. That is what distinguishes labour from other productive inputs such as electricity: its twin, contradictory, nature. A differentiation-cum-contradiction that political economics neglected to make before Marx came along and that mainstream economics is steadfastly refusing to acknowledge today.

Both electricity and labour can be thought of as commodities. Indeed, both employers and workers struggle to commodify labour. Employers use all their ingenuity, and that of their HR management minions, to quantify, measure and homogenise labour. Meanwhile, prospective employees go through the wringer in an anxious attempt to commodify their labour power, to write and rewrite their CVs in order to portray themselves as purveyors of quantifiable labour units. And there’s the rub. If workers and employers ever succeed in commodifying labour fully, capitalism will perish. This is an insight without which capitalism’s tendency to generate crises can never be fully grasped and, also, an insight that no one has access to without some exposure to Marx’s thought.

 

 

 

Science fiction becomes documentary

In the classic 1953 film Invasion of the Body Snatchers, the alien force does not attack us head on, unlike in, say, HG Wells’s The War of the Worlds. Instead, people are taken over from within, until nothing is left of their human spirit and emotions. Their bodies are shells that used to contain a free will and which now labour, go through the motions of everyday “life”, and function as human simulacra “liberated” from the unquantifiable essence of human nature. This is something like what would have transpired if human labour had become perfectly reducible to human capital and thus fit for insertion into the vulgar economists’ models.

 

Every non-Marxist economic theory that treats human and non-human productive inputs as interchangeable assumes that the dehumanisation of human labour is complete. But if it could ever be completed, the result would be the end of capitalism as a system capable of creating and distributing value. For a start, a society of dehumanised automata would resemble a mechanical watch full of cogs and springs, each with its own unique function, together producing a “good”: timekeeping. Yet if that society contained nothing but other automata, timekeeping would not be a “good”. It would certainly be an “output” but why a “good”? Without real humans to experience the clock’s function, there can be no such thing as “good” or “bad”.

 

If capital ever succeeds in quantifying, and subsequently fully commodifying, labour, as it is constantly trying to, it will also squeeze that indeterminate, recalcitrant human freedom from within labour that allows for the generation of value. Marx’s brilliant insight into the essence of capitalist crises was precisely this: the greater capitalism’s success in turning labour into a commodity the less the value of each unit of output it generates, the lower the profit rate and, ultimately, the nearer the next recession of the economy as a system. The portrayal of human freedom as an economic category is unique in Marx, making possible a distinctively dramatic and analytically astute interpretation of capitalism’s propensity to snatch recession, even depression, from the jaws of growth.

When Marx was writing that labour is the living, form-giving fire; the transitoriness of things; their temporality; he was making the greatest contribution any economist has ever made to our understanding of the acute contradiction buried inside capitalism’s DNA. When he portrayed capital as a “… force we must submit to … it develops a cosmopolitan, universal energy which breaks through every limit and every bond and posts itself as the only policy, the only universality the only limit and the only bond”, he was highlighting the reality that labour can be purchased by liquid capital (ie money), in its commodity form, but that it will always carry with it a will hostile to the capitalist buyer. But Marx was not just making a psychological, philosophical or political statement. He was, rather, supplying a remarkable analysis of why the moment that labour (as an unquantifiable activity) sheds this hostility, it becomes sterile, incapable of producing value.

At a time when neoliberals have ensnared the majority in their theoretical tentacles, incessantly regurgitating the ideology of enhancing labour productivity in an effort to enhance competitiveness with a view to creating growth etc, Marx’s analysis offers a powerful antidote. Capital can never win in its struggle to turn labour into an infinitely elastic, mechanised input, without destroying itself. That is what neither the neoliberals nor the Keynesians will ever grasp. “If the whole class of the wage-labourer were to be annihilated by machinery”, wrote Marx “how terrible that would be for capital, which, without wage-labour, ceases to be capital!”

 

 

Link to comment

...

The Stiglitz equilibrium, in some ways, looks very similar: there would the same immense factory halls with thousands of robots but their net marginal product will be high and the entire net product will be appropriated by the capitalists.

 

For labor, in either case, there is almost nothing—simply because practically no one will be employed. Quite a negative utopia either way, one could say. But not quite: in the Stiglitz case, you could tax the capitalists and use that income to keep potential workers happy enjoying lots of leisure, watching TV and playing funny games on their laptops.

...

 

yeah

 

...

stoga bi možda trebalo promišljati post-zaposleno društvo, gde kategorija plate za rad ne bi mogla biti osnova finansijskog preživljavanja jer bi postojalo jasno shvatanje da poslova prosto nema dovoljno a da nezaposlenost ne sme biti puka socijalna kategorija nego polazna tačka rekonfiguracije društva.

 

msm, na kraju, valjda je progresivna težnja da radimo što manje a ne što više, a da vreme provodimo u dokolici, s decom, knjigom, ljubimcima, štagod, tj da rad prestane biti neki fundamentalno važan deo života.

Link to comment

Ali mislim da postoji veliki procenat ljudi koji ne bi sedeli i gledali TV ili već koja vrsta VR zabave bude postojala nego bi poušala da radi i stvara nešto smisleno, međutim bez prinude da im toga zavisi gola egzistencija. Osim što mislim da smo od takvih društava i dalje jako daleko, ja bi osnovni cilj evolucije smestio u situaciju u kojoj čovek više ne "radi", nego "dela"/"čini". 

Edited by MancMellow
Link to comment

Ali mislim da postoji veliki procenat ljudi koji ne bi sedeli i gledali TV ili već koja vrsta VR zabave bude postojala nego bi poušala da radi i stvara nešto smisleno, međutim bez prinude da im toga zavisi gola egzistencija. Osim što mislim da smo od takvih društava i dalje jako daleko, ja bi osnovni cilj evolucije smestio u situaciju u kojoj čovek više ne "radi", nego "dela"/"čini". 

I ja mislim da bi ljudi veoma razlicito razmisljali kad ne bi bili prinudjeni da rade da bi obezbedili stan i hranu. Jedino ne vidim to kao osnovni cilj, nego kao pocetnu poziciju.

Link to comment

I ja mislim da bi ljudi veoma razlicito razmisljali kad ne bi bili prinudjeni da rade da bi obezbedili stan i hranu. Jedino ne vidim to kao osnovni cilj, nego kao pocetnu poziciju.

 

pa, mislim, cilj iz danasnje perspektive, a osnovna pozicija za ono posle. hronologija :) 

Link to comment

Pazi ovako:

 

 

Na moju primedbu koja nije bila licna, niti prepucavanje, ti odgovoris tako sto me proglasis za druga komesara.

OK, shvatam, ima ih koji se na takvo saljenje loze i vlaze.

 

Onda se uteknes optuzivanju mene za promptno svodjenje na licna prepucavanja.

Ovo sabansko pa da polegamo obaska.

 

Pazi dalje: sa bezobrazlukom mogu, nauci se to vremenom, mogu i sa ucitavanjem, nisam ovde od juce.

Ali brate sa tuposcu nikako ne mogu.

Hajde sada da polegamo, vreme je.

 

Eh ta kritika i samokritika, relikt sretnih vremena kad smo "imali" pripadajuću ideologiju a fabričke hale bile prepune radnika koji su imali kontrolu nad svojim elitama.

Samo nemoj preterivati. U samokritici mislim.

 

Inače tvoje prvo pojavljivanje na topiku :

 

Pa ti barem nemas zasto da brines, znas resenje, blago tebi  :fantom:

 

nije imalo nikakve veze sa temom, robotima, zaposlenošći i sličnim tricama i kučinama. Ali jeste bila lična, podrugljiva poruka pa si sličan odgovor i dobio. Ne znam što se sada duriš. 

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...