Jump to content
IGNORED

Notari i muke sa istima


nautilus

Recommended Posts

Kupoprodajni ugovor, žena kupac, sredstva na računu muža. Hoće da plati muž na osnovu 1 rečenice iz ugovora gde žena izjavljuje da je u braku i da kupuje nepokretnost od sredstava zajednički stečenih u braku. Odjebo ih na keca. Ugovor sastavljao notar iz Obrenovca.

Link to comment

Radimo ugovor o pripajanju zavisnog društva matičnom društvu. Sam ugovor mora da bude overen da bi došlo do upisa promene u APR, plus se njime prenosi masa nepokretnosti širom Srbije, plus se prenose razna druga prava i dozvole, od dozvole za proizvodnju do žigova.

 

Ono što niko ne zna sada da nam kaže je ko treba da overi ugovor, da bismo mogli da sprovedemo promenu - da li notar u sedištu zavisnog društva, da li sud u sedištu matičnog društva (nema notara na teritoriji), šta se dešava sa nepokretnostima koje se nalaze na teritorijama van sedišta društava (katastar neće da da odgovor da li će da izvrši upis samo na osnovu rešenja APR o pripajanju i ugovora overenog u drugoj jurisdikciji), da li je potrebno da se prave posebni aneksi za svaku nekretninu, itd. Osećam da ćemo osedeti dok sprovedemo sve do kraja, naročito što nećemo moći da radimo nove Anekse kada budemo sproveli pripajanje u APR-u.

Link to comment

Za overu je nadlezan svaki javni beleznik, bez obzira na to gde je prebivaliste odnosno sediste stranke koja zahteva overu. To ti je u cl. 2 Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa. Sl. gl. 93/2014

 

edit: moje misljenje je da ne treba praviti nikakve anekse.

Edited by gagorder
Link to comment

Obzirom da oko ove teme postoji dosta kontroverzi u javnosti, te i kako se podosta i spinuje sa svih strana, rešio sam da malo istražim kako je po evropskim zemljama uređeno pitanje notarijata i njihovih nadležnosti. Istražujući po netu naletim na odličnu studiju urađenu za potrebe Generalnog direktorata za konkurenciju Evropske Komisije, gde je dat uporedni prikaz aktera postupka prometa nepokretnosti, sa njihovim ulogama, ovlašćenjima i organizacijom u 21 zemlji članici EU. Podaci su malo stari (2006.) ali pretpostavljam da se je malo toga promenilo od tada.

 

U okviru zemalja koje imaju latinski tip notarijata (kao i sada mi), u pogledu njihovih nadležnosti u domenu prometa nepokretnosti mogle bi se identifikovati 3 grupe.

 

Prvu, najveću grupu, kod koje upis prava na nepokretnostima u zemljišne knjige/registar nepokretnosti predstavlja uslov za njihovo sticanje tj. upis ima konstitutivni karakter, karakteriše isključiva nadležnost notara za sastavljanje i overu ugovora o prometu nepokretnosti. Tu spadaju:

 

1. Belgija

2. Holandija

3. Luksemburg

4. Nemačka

5. Poljska

6. Grčka

7. Portugal

 

Drugu grupu čine zemlje kod kojih se pravo svojine i druga stvarna prava na nepokretnostima stiču samim zaključenjem ugovora, a upis prava u zemljišne knjige ima deklarativno dejstvo tj. koristi se jedino kao dokaz o svojini koji se može isticati prema trećim licima. Ono što karakteriše te zemlje je da notar nije isključivo nadležan za sastavljanje i overu ugovora o prometu nepokretnosti tj. taj ugovor može sastaviti bilo ko i on je kao takav punovažan i proizvodi pravno dejstvo, ali je notar isključivo nadležan za sastavljanje i overu ugovora ukoliko sticalac (kupac) želi da svoje pravo upiše u zemljišne knjige. Tako da iako notar nije formalno isključivo nadležan, on to suštinski jeste, budući da stranke imaju interes da svoja prava upišu u zemljišne knjige, te u praksi u skoro 95% slučajeva te ugovore sastavlja i overava notar. Autori ove studije u takvim slučajevima navode da notari imaju kvazi-monopol. Takav sistem imaju:

 

1. Francuska

2. Italija

3. Španija

 

Treću grupu čine zemlje bivše Austro-ugarske monarhije, kod kojih je u primeni ili je to bio austrijski Građanski zakonik (ABGB, Allgemeines burgerliches Gesetzbuch), kod kojih je upis prava svojine u zemljišne knjige uslov za sticanje prava tj. ima konstitutivni karakter, ali za punovažnost ugovora nije nužno da on bude sastavljen u formi notarskog zapisa, već je dovoljno da notar ili sud samo overi autentičnost potpisa stranaka na ugovoru, dok ugovor može sastaviti bilo ko (stranke ili advokat). Takav sistem važio je kod nas do 01.09.2014. god; pri čemu potpis nije overavao notar već sud; a takav sistem imaju:

 

1. Austrija

2. Mađarska

3. Češka

4. Slovačka

5. Slovenija

6. Hrvatska

 

U gotovo svim zemljama važi princip numerus clausus tj. ograničenje broja notarskih mesta, koji se određuje aktom ministra pravde, uglavnom na osnovu nekih objektiviziranih parametara (teritorijalni raspored, broj stanovnika, broj notarskih akata godišnje i novčani cenzus); a što se opravdava potrebom ravnomerne zastupljenosti notarskih kancelarija u čitavoj zemlji i sprečavanjem delovanja zakona tržišta (koncentracije notarskih kancelarija u razvijenijim krajevima). Jedini izuzetak od toga je Holandija, koja je 1999. godine ukinula ograničenje broja notarskih mesta.

 

Takođe, ono što sam primetio, u svim zemljama u kojima postoji isključiva nadležnost notara u prometu nepokretnosti, njihov broj je drastično veći od onog koji je propisan našim zakonom (u proseku 1 na oko 7.000 stanovnika vs. 1 na 25.000 stanovnika kod nas).

Edited by Tribun_Populi
Link to comment

Po tvom misljenju, koja od ove 21 verzije notarijata najvise odgovara prilikama u Srbiji, a koja od ovih verzija je najslicnija ovoj nasoj?

 

nije 21 verzija, već 3.

 

Mi smo do sada imali ovaj sistem koji imaju zemlje ex Austro-ugarske monarhije, jer smo sve vreme i bili pod njihovim uticajem u pogledu recepcije građanskog prava (naš Građanski zakonik iz 1844. koji se još uvek primenjuje na ugovore o poklonu i lične službenosti, je gotovo prepisani austrijski ABGB), gde je za punovažnost pravnog posla u domenu prometa nepokretnosti dovoljna samo overa potpisa na privatnoj ispravi.

 

Sada imamo nemački sistem, gde za punovažnost pravnog posla mora forma javno-beležničkog zapisa (a i uslovi za imenovanje notara su nam slični, jedina razlika je broj godina radnog iskustva posle pravosudnog, tamo 3 ovde 5). Pored nas, ovakav sistem u okruženju imaju BiH i CG, a imali su ga do skoro i Rumuni.

 

Postoji i četvrti sistem, koji imaju zemlje u našem okruženju i to Makedonija, Bugarska i (sada) Rumunija - to je tzv. solemnizacija tj. potvrđivanje sadržine privatne isprave od strane notara, kao uslov za punovažnost ugovora.

 

E sad, o svakom po malo.

 

Prvi sistem, nazovimo ga austrijskim, je kod nas bio u primeni, kao što znamo, do 01.09.2014. godine. Podrazumeva samo overu potpisa stranaka na privatnoj ispravi, bilo od strane notara, suda ili čak opštine (svejedno), bez upuštanja organa overe u ispitivanje sadržine ugovora, sposobnosti stranaka za zaključenje ugovora i podobnosti predmeta ugovora da bude u prometu. Ugovor može da napiše ko hoće (stranke, advokati, agencije za promet nekretnina). Efekti primene tog sistema kod nas su do sada onako, najblaže rečeno, katastrofalni po sigurnost pravnog prometa.

 

Drugi sistem, neka bude nemački, je počeo da se primenjuje sada. Podrazumeva da javni beležnik tj. notar, kao iskljčivo nadležan za sastavljanje i overu ugovora, proverava sve, počev od sposobnosti stranaka za zaključenje ugovora, slobode volje, postojanja ili nepostojanja prava trećih lica na nepokretnosti (suvlasničkih ili založnih prava, ličnih ili stvarnih službenosti) kao i podobnosti same nekretnine (da li je upisana u zemljišne knjige, da li su prava prodavca upisana u tim knjigama, da li je objekat "legalan" tj. da li ima uredno izdatu građevinsku i upotrebnu dozvolu itd.) da bude u prometu. Ukoliko proceni da zaključenje ugovora ne bi bilo u skladu sa zakonom ili da se njime pokušava prikriti neki drugi (simulovani) pravni posao, notar je ovlašćen da odbije sastavljanje i overu tj. zaključenje ugovora.

 

Poslednji sistem, nazovimo ga makedonsko-bugarsko-rumunskim, je gotovo isti sa ovim drugim (nemačkim). Jedina razlika leži u tome što samu ispravu (ugovor) može sastaviti bilo ko, ali je opet notar nadležan za njenu konačnu overu. Pri tome, on za razliku od austrijskog sistema ne overava samo potpis stranaka, već ispituje sve ono što ispituje i notar u ovom nemačkom sistemu (sposobnost stranaka za zaključenje ugovora, slobodu volje, podobnost stvari da bude predmet pravnog prometa, postojanje prava trećih lica) i takođe je ovlašćen da odbije zaključenje pravnog posla, ako sumnja u njegovu zakontiost. Ključna razlika jeu tome što notar, kada ne sastavlja javno-beležnički zapis već potvrđuje (solemnizuje) sadržinu privatne isprave koju je sastavila stranka ili advokat, za tu uslugu naplaćuje 50% naknade iz javnobeležničke tarife.

 

 

 

Stoga, odgovor na tvoje pitanje je da uzevši u obzir da se bilo sastavljanjem i overom u formi javno-beležničkog zapisa bilo solemnizacijom (što se svodi na isto) mnogo ozbiljnije proverava čitav pravni posao tj. sam proces podiže na kvalitativno viši nivo, moje je mišljenje da je za sigurnost pravnog prometa ta varijanta mnogo bolja od one koju smo imali do sada. S tim da moram da naglasim da se taj moj stav odnosi samo na pravne poslove koji za predmet imaju prenos prava svojine na nepokretnosti (kupoprodaju), i to zbog velike novčane vrednosti takvih transakcija i izbegavanja do sada prisutnih mahinacija. Za masu ostalih pravnih poslova koji se odnose na raspolaganje nepokretnostima (zakup, hipoteka, konstituisanje stvarnih ili ličnih službenosti i sl.) tražiti formu javno-beležničkog zapisa ili solemnizaciju privatne isprave kao uslov za punovažnost je nepotrebno preterivanje (a to jeste sada slučaj kod nas). Pogotovu je to vidljivo kod npr. banalnog zakupa stana, gde se gotov ugovor može naći na internetu za džabe.

Edited by Tribun_Populi
Link to comment

nije 21 verzija, već 3.

Kako 3, kad u okviru ove 3 grupe koje si rasclanio postoje velike razlike izmedju prava i obaveza notara. Npr. u prvoj grupi, gde je javnobeleznicki zapis obavezan, postoje one drzave gde je obavezno i ucesce advokata, i one gde nije, postoje drzave gde notar prikuplja i proverava sve papire, a postoje one u kojima je to na strankama...

 

Ugovor može da napiše ko hoće (stranke, advokati, agencije za promet nekretnina). Efekti primene tog sistema kod nas su do sada onako, najblaže rečeno, katastrofalni po sigurnost pravnog prometa.

Kvalitet ugovora nema veceg uticaja na probleme u prometu nepokretnosti, jer je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti  u 90% slucajeva "tipski" ugovor koji moze i neuka stranka da sastavi. Ugovor koji danas sastavljaju notari nema nikakav poseban kvalitet u odnosu na ugovore koje su do juce sastavljali advokati. Bas obratno, ako ima kvalitativne razlike, za ocekivati je da ona nije na strani notara.

 

Prvi sistem, nazovimo ga austrijskim, je kod nas bio u primeni, kao što znamo, do 01.09.2014. godine. Podrazumeva samo overu potpisa stranaka na privatnoj ispravi, bilo od strane notara, suda ili čak opštine (svejedno), bez upuštanja organa overe u ispitivanje sadržine ugovora, sposobnosti stranaka za zaključenje ugovora i podobnosti predmeta ugovora da bude u prometu.

Ko danas ispituje sadrzinu ugovora? Onaj ko ga je sastavio, a overava ga isto onaj ko ga je sastavio. Znaci da isto lice sastavlja ugovor, ispituje™ sadrzinu, overava i formalno odgovara za eventualne stetne posledicice. Zasto taj posao ne bi mogli da rade advokati? I advokati su pravnici, sa odredjenim radnom iskustvom, polozenim pravosudnim i advokatskim ispitom, koji takodje odgovaraju strankama za stetu i u tu svrhu moraju imati osiguranje. U cemu je razlika za tebe kao kupca nepokretnosti da li ce ti za eventualnu stetu odgovarati notar, ili advokat? Sta ti kao kupac dobijas time sto ugovore moze da sastavi samo notar?

Edited by Uskebasi
Link to comment

Kako 3, kad u okviru ove 3 grupe koje si rasclanio postoje velike razlike izmedju prava i obaveza notara. Npr. u prvoj grupi, gde je javnobeleznicki zapis obavezan, postoje one drzave gde je obavezno i ucesce advokata, i one gde nije, postoje drzave gde notar prikuplja i proverava sve papire, a postoje one u kojima je to na strankama...

 

Razliku sam pravio u odnosu na obaveznost forme javno-beležničkog zapisa za punovažnost ugovora. U ogromnoj većini slučajeva gde postoji taj uslov notar odrađuje sve, bilo da postoji ta obaveza ili ne, što je i logično zbog uštede novca i smanjenja troškova. Koliko sam video, jedina zemlja koja pripada toj grupi a gde je obavezno učešće advokata (i to 2, i kupčevog i prodavčevog) je Grčka, i to u fazi overe ugovora, kao vid kontrole.

 

 

Kvalitet ugovora nema veceg uticaja na probleme u prometu nepokretnosti, jer je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti  u 90% slucajeva "tipski" ugovor koji moze i neuka stranka da sastavi. Ugovor koji danas sastavljaju notari nema nikakav poseban kvalitet u odnosu na ugovore koje su do juce sastavljali advokati. Bas obratno, ako ima kvalitativne razlike, za ocekivati je da ona nije na strani notara.

 

Nije tu nikakva poenta u kvalitetu samog ugovora. Nema razlike između ugovora koji sastavi advokat i notar, to svakako, pravno-tehnički gledano to jesu "tipski" ugovori i uglavnom sadrže istovetne odredbe.

 

Ima kvalitativne razlike u proceduri koja prethodi sastavljanju ugovora, a to je ispitivanje svega onoga što sam naveo gore - sposobnosti stranaka za zaključenje ugovora, slobode volje, postojanja ili nepostojanja prava trećih lica na nepokretnosti (suvlasničkih ili založnih prava, ličnih ili stvarnih službenosti) kao i podobnosti same nekretnine (da li je upisana u zemljišne knjige, da li su prava prodavca upisana u tim knjigama, da li je objekat "legalan" tj. da li ima uredno izdatu građevinsku i upotrebnu dozvolu itd.).

 

To u sistemu koji smo imali jednostavno nije rađeno.

 

 

Ko danas ispituje sadrzinu ugovora? Onaj ko ga je sastavio, a overava ga isto onaj ko ga je sastavio. Znaci da isto lice sastavlja ugovor, ispituje™ sadrzinu, overava i formalno odgovara za eventualne stetne posledicice. Zasto taj posao ne bi mogli da rade advokati? I advokati su pravnici, sa odredjenim radnom iskustvom, polozenim pravosudnim i advokatskim ispitom, koji takodje odgovaraju strankama za stetu i u tu svrhu moraju imati osiguranje. U cemu je razlika za tebe kao kupca nepokretnosti da li ce ti za eventualnu stetu odgovarati notar, ili advokat? Sta ti kao kupac dobijas time sto ugovore moze da sastavi samo notar?

 

Ispituje ga stranka ako ima potrebu, pa angažuje drugog stručnjaka iz oblasti prava (advokata), opet ako ima potrebu.

 

Kad bi se najjednostavnije mogao definisati položaj i uloga notara, to bi najgrublje rečeno moglo biti da je on vanparnični sudija - privatnik, jer on na osnovu poverenih javnih ovlašćenja obavlja poslove koje je do sada obavljao sudija Osnovnog suda u vanparničnom postupku (sastavljanje, overa i solemnizacija isprava i niz drugih vanparničnih postupaka).

 

Zašto taj posao ne mogu da rade advokati? Odgovor je veoma prost - zato što ga ni do sada nisu radili, onda kada je ugovor sastavljao i overavao sudija. Taj postupak je bio regulisan članovima 166. do 174. Zakona o vanparničnom postupku pre ovih izmena, i gotovo je bio identičan ovome što sad rade notari. Nepristrasnost i nezavisnost, kao i zaštita interesa svih strana u pravnom poslu i zaštita javnog interesa je obaveza sudije i notara, ali nije obaveza advokata koji je zastupnik jedne stranke i njenih privatnih interesa. Zbog toga notari i postoje, svuda gde postoje.

 

E sad, čak i da nisu uvedeni notari, država je mogla da izmeni Zakon o prometu nepokretnosti u tom smislu da naloži da svaki ugovor o prometu (kupoprodaji, poklonu i sl.) nepokretnosti bude sastavljen i overen od strane sudije po onim gore odredbama ZVP koje sam naveo, pravdajući to potrebom zaštite pravne sigurnosti u prometu nepokretnosti. Onda bi sud imao monopol a ne notari, što je sa aspekta interesa građana i privrede poprilično svejedno, jer se postupak svodi na isto.

 

A jedan od ciljeva koji se želi postići uvođenjem notarijata kod nas upravo jeste rasterećenje sudova, primenom klasičnog outsorcing-a.

Edited by Tribun_Populi
Link to comment

 

Ima kvalitativne razlike u proceduri koja prethodi sastavljanju ugovora, a to je ispitivanje svega onoga što sam naveo gore - sposobnosti stranaka za zaključenje ugovora, slobode volje, postojanja ili nepostojanja prava trećih lica na nepokretnosti (suvlasničkih ili založnih prava, ličnih ili stvarnih službenosti) kao i podobnosti same nekretnine (da li je upisana u zemljišne knjige, da li su prava prodavca upisana u tim knjigama, da li je objekat "legalan" tj. da li ima uredno izdatu građevinsku i upotrebnu dozvolu itd.).

 

To u sistemu koji smo imali jednostavno nije rađeno.

Sposobnost stranaka za zakljucenje ugovora i sloboda volje se pretpostavlja i to notari nece ispitivati na neki poseban nacin. Tu notari nemaju nikakva ovlascenja koja radnik suda nije imao.

Postojanje, ili nepostojanje prava trećih lica na nepokretnosti (suvlasničkih ili založnih prava, ličnih ili stvarnih službenosti) kao i podobnosti same nekretnine da bude u prometu (gradjevinska, upotrebna dozvola...) se dokazuje listom nepokretnosti, sto je i do sad bio slucaj. Pri tom sud je poslednjih par godina podatke unosio direktno u centralni registar, tako da nije postojala mogucnost overe ugovora ukoliko svi parametri nisu uneti na propisan nacin. Notar nema nikakve posebne zakonske procedure i metode koje mu daju vecu mogucnost kontrole ispravnosti podnete dokumentacije. Bas naprotiv, notari (jos uvek) nemaju pristup centralnom registru nepokretnosti.

Edited by Uskebasi
Link to comment

Све у свему следи освежавање правног саобраћаја употребом доброг старог сељачког метода признанице на папирчету..

Link to comment

Sposobnost stranaka za zakljucenje ugovora i sloboda volje se pretpostavlja i to notari nece ispitivati na neki poseban nacin. Tu notari nemaju nikakva ovlascenja koja radnik suda nije imao.

 

Referent overe sa srednjom pravno-birotehničkom će ispitivati da li deda Milojko, koji je rešio da unuku pokloni njivu, pri čistoj svesti i zdravoj pameti i ni od koga nagovoren, svojom slobodnom voljom zakjučuje ugovor o poklonu? Ne zajebavaj. Niti je na to bio ovlašćen (ne zaboravi, overavao je samo da je taj ugovor potpisao lično deda Milojko, što utvrđuje uvidom u ličnu kartu, to mu je bio jedini posao), niti je većinu njih za to bilo briga.

 

Lično se mnogo puta uverio.

 

 

Postojanje, ili nepostojanje prava trećih lica na nepokretnosti (suvlasničkih ili založnih prava, ličnih ili stvarnih službenosti) kao i podobnosti same nekretnine da bude u prometu (gradjevinska, upotrebna dozvola...) se dokazuje listom nepokretnosti, sto je i do sad bio slucaj. Pri tom sud je poslednjih par godina podatke unosio direktno u centralni registar, tako da nije postojala mogucnost overe ugovora ukoliko svi parametri nisu uneti na propisan nacin. Notar nema nikakve posebne zakonske procedure i metode koje mu daju vecu mogucnost kontrole ispravnosti podnete dokumentacije. Bas naprotiv, notari (jos uvek) nemaju pristup centralnom registru nepokretnosti.

 

Pristup katastru nepokretnosti, i to elektronski, je moguć od pre nekoliko godina. Dovoljno je da podneseš zahtev RGZ, platiš godišnju naknadu za korišćenje elektronskih podataka i da imaš kvalifikovani elektronski potpis. Verujem da će to većina i uraditi uskoro, to je do njih.

 

A što se tiče provere, evo ti na keca primer iz mog okruženja:

 

Bivši supružnici razvedeni, u lošim međusobnim odnosima. Za vreme trajanja braka sagradili kuću, na ekstra lokaciji, kuća velika i lepa. Naravno, dozvolu nisu vadili. Posle razvoda, ex muž zaključi drugi brak, te sa drugom ženom kupi kuću na drugom kraju grada. U ovoj prvoj žive prva žena i dvoje dece, sin i ćerka. On reši, kako je to i običaj kod nas, da sinu prenese kuću. Zaključe ugovor o poklonu i bez problema overe kod suda. To sazna prva žena, naljuti se i tuži obojicu - bivšeg muža i sina, sa zahtevom da sud poništi ugovor u odnosu na jednu polovinu kuće, jer je to njena bračna tekovina. I naravno dobije. I sad ima jednu polovinu kuće, s bivšim mužem ne razgovara a sa sinom, sa kojim živi u toj kući, samo službeno.

 

E toga više nema.

 

Све у свему следи освежавање правног саобраћаја употребом доброг старог сељачког метода признанице на папирчету..

 

Pa dovoljno bi bilo da ministar, koji je notarsku tarifu propisao na osnovu neznanih kriterijuma, samo malo smanji doživljaj. A onaj kome je skupo bilo da plati bilo kakav ugovor (a ima ih), taj će svejedno tu prostu seljačku metodu i dalje koristiti, baš njega briga dal ugovor sastavljao sud, advokat ili notar.

Link to comment

Ili tuzba. Kupac podnese tuzbu™ protiv prodavca radi koji odmah prizna tuzbeni zahtev i presudom se utvrdi pravo svojine.

 

Može i tako, pod uslovom da mu je jeftinije da plati sudsku taksu, ili da je sud ne obračuna onako kako bi trebalo po Zakonu o sudskim taksama.

 

P.S. Mada, za konvalidaciju ugovora o prometu nepokretnosti koji nisu sastavljeni u propisanoj formi sudska praksa je zahtevala najmanje da je ugovor na papiru ili bar da ima kakve pisane priznanice, usmene ugovore nisu priznavali. Videćemo kakav će stav sada zauzeti.

Edited by Tribun_Populi
Link to comment

Referent overe sa srednjom pravno-birotehničkom će ispitivati da li deda Milojko, koji je rešio da unuku pokloni njivu, pri čistoj svesti i zdravoj pameti i ni od koga nagovoren, svojom slobodnom voljom zakjučuje ugovor o poklonu? Ne zajebavaj. Niti je na to bio ovlašćen (ne zaboravi, overavao je samo da je taj ugovor potpisao lično deda Milojko, što utvrđuje uvidom u ličnu kartu, to mu je bio jedini posao), niti je većinu njih za to bilo briga.

 

Ni notar sa 26 godina iskustva, polozenim pravosudnim i javnobeleznickim ispitom i doktoratom na temu "sposobnost za zakljucenje ugovora" nije ovlascen da ceni sposobnost za zakljucenje ugovora nekog lica.

Ni notar nema mogucnost da proveri da li je neko pretnjom primorao prodavca da zakljuci ugovor.

 

Bivši supružnici razvedeni, u lošim međusobnim odnosima. Za vreme trajanja braka sagradili kuću, na ekstra lokaciji, kuća velika i lepa. Naravno, dozvolu nisu vadili. Posle razvoda, ex muž zaključi drugi brak, te sa drugom ženom kupi kuću na drugom kraju grada. U ovoj prvoj žive prva žena i dvoje dece, sin i ćerka. On reši, kako je to i običaj kod nas, da sinu prenese kuću. Zaključe ugovor o poklonu i bez problema overe kod suda. To sazna prva žena, naljuti se i tuži obojicu - bivšeg muža i sina, sa zahtevom da sud poništi ugovor u odnosu na jednu polovinu kuće, jer je to njena bračna tekovina. I naravno dobije. I sad ima jednu polovinu kuće, s bivšim mužem ne razgovara a sa sinom, sa kojim živi u toj kući, samo službeno.

 

E toga više nema.

Ne razumem, cega nema? Nezadovoljnih bivsih zena?

Kako notari sprecavaju to nesto sto si hteo da kazes ovim primerom?

 

Može i tako, pod uslovom da mu je jeftinije da plati sudsku taksu, ili da je sud ne obračuna onako kako bi trebalo po Zakonu o sudskim taksama.

Sto je u praksi u 99% slucajeva daleko povoljnije nego notarska tarifa.

Link to comment

Evo iz iskustva sta je trazio notar od stvari koje su meni zvučale nestandardno: Izvod iz mat knjige vencanih svež, izjavu supruge, plaćene račune za infostan, struju i telefon, potvrdu o plaćenom porezu za imovinu. On je izvršio uvid u katstar, izvršio je uvid u ugovor o otkupu stana, utvrdio je da svi razumeju srpski, procitao je detaljno prilično obiman ugovor pred strankama itd....

Sve u svemu, da postoji izbor, ja bih uvek kupovao stan ovako, a ne na onaj stari način. Nekako ovo deluje mnogo sigurnije.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...