Superkapitalizam

[mozzer]

Hillarious  Ali ne tako daleko od nekih modernih tzv business people/ managera/ leadera sta god to znacilo

 

Gledam Bill Gates preporucio sledecu knjigu za citanje (i napomenuo da se ne slaze sa svim ponudjenim resenjima)

 

https://www.penguin.co.uk/books/307/307625/the-future-of-capitalism/9780141987255.html

 

Procitao review-e, ovaj poznati ekonomista koji definitivno zagovara kapitalizam predlaze neke mere - od medjudrzavnog/ globalnog do mikro/ porodicnog nivoa koje jako podsecaju na socijalizam, da ne kazem slicne kao Paul Mason u svojim knjigama...

Edited June 3, 2019 by mozzer

[namenski]

39 minutes ago, mozzer said:

...koje jako podsecaju na socijalizam

Na knjigu pare ne bacaj, ne budi mi zamereno na savetu.

A to sto se elite^tm prisete socijalizma kad god se kavez malo protrese je vec toliko puta vidjeno i ma koliko njima bilo mrsko spomenuti socijalizam i ma kakve intelektualne, naucne, verbalne i ostale egzibicije izvodili da se vlasi ne dosete da je socijalizam u pitanju...  

[mozzer]

Nece biti zamereno namenski, hvala na savetu  Dovoljan mi je bio detaljan review da shvatim ideje koje su iznete... otprilike ovo sto si napisao

[Čutura]

 

[hazard]

https://www.berggruen.org/the-worldpost/articles/a-vision-for-egalitarian-capitalism/#.XbIqFIdcSPA.twitter

 

Quote

A Vision for Egalitarian Capitalism

The goal is to give people more of a stake in the system, says Branko Milanović.

October 24, 2019 Branko Milanović

 

BI: Most discussions of inequality focus on inequality of income. But inequality of wealth is even more glaring, both within and between countries. What is the relationship between inequality of income from property and inequality of income from labor?

 

 

Milanović: When you look at inequality, as measured by the Gini coefficient, comparing inequality in income from property and inequality in income from labor in advanced countries, we are talking about a two-to-one ratio. The Gini coefficient for inequality in income from property is about 90 — which means it practically cannot get any higher — whereas the Gini coefficient for labor income (before taxation) is 40 to 50. The latter is still a high number, but the difference with inequality in income from property and thus wealth is enormous.

 

Now, in the United States, you have very unequal ownership of capital — you have more than 70 percent of all financial assets in the U.S. being owned by 10 percent of people. So, as you have a rising share of total income going to capital, which is a tendency in most countries since the 1990s, it naturally means that total income will tend to become more and more concentrated. The point is that with the current extremely uneven distribution of financial assets, the wealth of a country goes more and more only to the people at the top and very little percolates downward.

 

BI: You’ve sometimes expressed skepticism about the welfare state, at least as it existed in the 20th century, as a mechanism for addressing inequality, and you’ve argued that rather than trying to equalize incomes, we instead need to think about equalizing endowments. Can you expand on what you mean by this? And what kind of institutions might need to be built to make this kind of policy more concrete?

 

Milanović: While there is little doubt about the historical role that the welfare state has played in checking the increase of inequality in the 20th century, I am skeptical about the ability of the current welfare state to play a meaningful role in the 21st century. The forces that are pushing inequality up within rich countries — globalization, technological change — are stronger than ever. Add to that the fact that in rich countries, capital is very heavily concentrated among the wealthy, so you have a quasi-automatic transmission of inequality in wealth to inequality in income.

 

Additionally, as I discuss in my book “Capitalism, Alone,” phenomena that are by themselves desirable — like the ability to marry people we like and more capital-rich people who are also wage earners — tend, paradoxically, to exacerbate inequality. The first often implies that two equally educated and rich individuals partner (which increases inequality). The second that deciding, for example, to tax capital more may not be sufficient to thwart the concentration of income.

 

The forces that have been used in the past to address inequality — high marginal tax rates, increased levels of education to reduce the premium for highly skilled labor, trade unions — are either declining as a force (like the trade unions) or have reached their maximum. In other words, with tax rates that on average for richer people, for the affluent middle class, are already at 45 to 55 percent, you’re not going to increase that to 70 percent — or at least, people won’t like that or won’t vote for that.

 

What we need is a redefined vision of a more egalitarian capitalism, starting with endowments. And if the endowments are more equally distributed, then you’ll need less redistribution of current income. To use Thatcher’s term, the idea of “peoples’ capitalism” is to “financialize” the middle class — that is, to provide them with financial assets. The aim is not only to give them more of a stake in the system but also to break the strong link between the rising share of income received from capital and growing inequality. So, in my view of the world, that’s an essential thing: to lower the inequality of distribution of financial assets.

 

Now, you asked me: What are the institutions? That is a more difficult question. There are two general directions of change that I would like to see happening there. When it comes to policies to promote a broader ownership of capital, we need a whole gamut of things: tax advantages and insurance to favor small depositors or small investors, employee stock ownership plans, actual participation of workers in the management of their companies and finally higher taxation of inheritance, the proceeds of which could be distributed as grants to all citizens.

 

The second is education: so-called “human capital.” What is needed is equal access to high-quality higher education. In the case of the U.S., it’s very obvious that what matters is not simply the number of years in school but where you go to school. The gap in wages between people who go to top schools and those who go to mid-level schools is quite significant.

 

Historically, what was really outstanding in the U.S. was its high-quality public education. There were always the Harvards and Yales and so on, but in terms of numbers of students, these were always smallish, relative to public universities, and they still are. The bulk was public education. What made the U.S. special was the existence of so many really top public universities. Unfortunately, this is now being eroded. The discrepancy between the endowments and money at private and public universities means that top private universities can simply attract far better people than public universities.

 

Of course, this has the effect of driving up the price of access to a top-notch education, which means, effectively, that there is unequal access to these top institutions: people who are middle class have a hard time paying for access to the top schools. It’s not just about the student loan debt, which is hard to repay. Just to get your kid into a position where he or she can have a chance to go to a top private school requires an investment, it was recently calculated, of over $1 million per child.

So, this is a two-pronged approach — one focused on broadening access to financial capital, the other on broadening investment in so-called human capital through more access to high-quality education.

 

BI: The British Labour Party has recently proposed incrementally transferring up to 10 percent of the equity of larger United Kingdom-based companies into employee trusts, partly to help give workers a direct voice in these companies and partly to pay a dividend to workers. What do you think of this proposal? How do you compare it with other similarly motivated proposals, for example California Governor Gavin Newsom’s “data dividend” or several Democratic candidates’ ideas about not just “taxing the robots” but “owning the robots?”

 

Milanović: I think this is a proposal very similar to what I argue in “Capitalism, Alone.” Note that it broadens ownership and at the same time gives greater participation to labor, which, according to the studies that exist, should be very good for productivity. It thus shows that the ostensible trade-off between equality and growth is often non-existent. A “data dividend” may also be a good idea. It has similarities to the idea of using real estate (inheritance) tax to give grants to all.

 

All these ideas are driven by the desire to make more equal the distribution of income not only through taxation but also through some form of de-concentration of assets. This is what is called pre-redistribution: policies that aim to make starting points more similar rather than to use only taxes and transfers to equalize outcomes. If starting points are more similar, then your tax-and-transfer policies can be less extensive.

 

 

[Venom]

Intermeco

 

https://metro.co.uk/2019/10/23/hitman-hires-hitman-hires-hitman-hires-hitman-hires-hitman-tells-police-10971438/?__twitter_impression=true

Hitman hires hitman who hires hitman who hires hitman who hires hitman who tells police

 

Five hitmen have been jailed for attempted murder after each one avoided carrying out the contract themselves so they could make a profit

[Desmond Bojčinski]

Podizvođačke muke...

[Luther]

BRANKO MILANOVIĆ31/10/2019

U poslednje vreme objavljen je veliki broj članaka i knjiga o „krizi kapitalizma“ u kojima se predskazuje njegova skora propast ili depassement. Onima koji imaju dovoljno godina da se sećaju 90-ih, sve to neobično liči na ondašnje objave da je hegelovski kraj istorije konačno stigao. Vreme je pokazalo da vesnici kraja nisu bili u pravu. Za današnje najave propasti kapitalizma verujem da su jednako neutemeljene i da pogrešno dijagnostikuju problem.

Činjenice pokazuju da kapitalizam ne samo da nije u krizi, već se nalazi na vrhuncu svoje istorijske ekspanzije, kako u pogledu geografske rasprostranjenosti tako i po brzini širenja na nova područja (kao što su slobodno vreme ili društvene mreže) na kojima gradi nova tržišta i komodifikuje stvari koje dosad nisu bile predmet tržišnih transakcija.

Geografski, kapitalizam je danas dominantan (ili čak jedini) način proizvodnje na planeti, kako u Švedskoj, gde privatni sektor zapošljava više od 70 odsto radne snage, ili Sjedinjenim Državama gde zapošljava 85 odsto, tako i u Kini gde (na kapitalistički način organizovan) privatni sektor proizvodi 80 odsto dodate vrednosti.1 To, naravno, nije bio slučaj pre pada komunizma u Istočnoj Evropi i Rusiji, i pre nego što se Kina otisnula u proces koji se eufemistički opisuje kao „transformacija“, a zapravo je zamena socijalizma kapitalističkim proizvodnim odnosima.

Takođe, globalizacija i tehnološka revolucija otvorile su nekoliko novih, dosad nepostojećih tržišta: veliko tržište ličnih podataka, tržište privatnih automobila i stanova koji se nude na korišćenje (ništa od toga nije predstavljalo kapital dok se nisu pojavili Uber, Lyft, Airbnb i slične aplikacije), tržište usluga smeštaja za „nomadske“ preduzetnike (koje nije postojalo pre platforme WeWork), kao i tržišta usluga kao što su nega starih lica, čuvanje dece i kućnih ljubimaca, spremanje i isporuka hrane, odlaženje u nabavku itd.

Društveni značaj novih tržišta je u tome što stvaraju novi kapital; takođe, utvrđivanjem cene za stvari koje dosad nisu imale utvrđenu cenu naša dobra (upotrebna vrednost) pretvaraju se u robu (razmenska vrednost). Takva kapitalistička ekspanzija ne razlikuje se značajno od ekspanzije u Evropi 18. i 19. veka o kojoj su pisali Adam Smith i Karl Marx. Kada se uspostave nova tržišta, robe i aktivnosti dobijaju neknjižnu vrednost. To ne znači da ćemo odmah svi pojuriti da izdajemo sobe turistima ili nudimo prevoz sopstvenim automobilom, ali znači da ćemo biti svesni finansijskog gubitka koji trpimo zato što to ne činimo. Kada ponuđena cena postane privlačna (bilo usled promene naših finansijskih prilika ili relativnog rasta cene), mnogi će izaći na nova tržišta i tako ih ojačati.

Nova tržišta su fragmentirana u tom smislu da ne zahtevaju celodnevno radno vreme. Tako komodifikacija napreduje paralelno sa gig ekonomijom. U gig ekonomiji istovremeno smo pružaoci usluga (popodne možemo da isporučujemo pice) i kupci brojnih usluga koje dosad nisu bile monetizovane (već pomenuto: čišćenje, kuvanje, nega). To nam omogućuje da sve svoje potrebe zadovoljimo na tržištu, što na duži rok otvara pitanje funkcije i opstanka porodice.

Ako se kapitalizam toliko proširio u svim pravcima, zašto govorimo o krizi? Da li zato što očekujemo da će se problemi koji su zasad ograničeni na bogate zemlje uskoro proširiti na ostatak sveta? To nije slučaj. Problemi koji muče zapadne zemlje pre svega su posledica neravnomerne distribucije dobiti od globalizacije, kao što je bilo i u vreme globalizacije u 19. veku kada su disproporcionalo veliki deo koristi požnjeli Evropljani.

Novi krug globalizacije politički je „prodat“ zapadnim zemljama u paketu sa „krajem istorije“, uz tvrdnje da će od toga najviše koristi imati bogate zemlje i njihovo stanovništvo. Ali dogodilo se upravo suprotno. Najviše koristi imale su mnogoljudne azijske zemlje: Kina, Indija, Vijetnam, Indonezija. Iza nezadovoljstva globalizacijom krije se nesrazmera između očekivanja pripadnika srednje klase na zapadu, niskog rasta njihovog dohotka i pada na globalnoj dohodovnoj lestvici. Njihovo nezadovoljstvo pogrešno je opisano kao nezadovoljstvo kapitalizmom.

Postoji još jedan problem. Širenjem tržišnog pristupa na sve (ili gotovo sve) aktivnosti u društvu, što jeste jedna od važnih odlika razvijenog kapitalizma danas, politika se transformiše u neku vrstu preduzetničke delatnosti. U načelu, politika i slobodno vreme istorijski nisu bili područja na koja se primenjuju tržišna načela. Ali to se promenilo. Otuda bujanje korupcije u današnjoj politici. Politika se vidi kao ekonomska aktivnost kao i bilo koja druga, a i političari koji nisu bili direktno uključeni u korupcijske radnje tokom svojih mandata očekuju da monetizuju stečene kontakte i znanja kada završe političku karijeru. Takva vrsta komodifikacije proizvodi cinizam i razočarenje u mejnstrim politiku i političare.

Otuda ovo nije kriza kapitalizma, već kriza izazvana neravnomerno raspoređenim efektima globalizacije i širenjem kapitalizma u oblasti koje se tradicionalno nisu smatrale pogodnim za komercijalizaciju. Drugim rečima, kapitalizam je postao previše moćan i često ulazi u sukob sa našim duboko usađenim uverenjima. Možda će nastaviti da se širi i osvaja nove, još nekomercijalizovane sfere ljudskog života. Ili će biti zauzdan i prinuđen da „polje svog delovanja“ vrati u nekadašnje okvire.

[Budja]

On 6.11.2019. at 2:54, Luther said:

BRANKO MILANOVIĆ31/10/2019

U poslednje vreme objavljen je veliki broj članaka i knjiga o „krizi kapitalizma“ u kojima se predskazuje njegova skora propast ili depassement. Onima koji imaju dovoljno godina da se sećaju 90-ih, sve to neobično liči na ondašnje objave da je hegelovski kraj istorije konačno stigao. Vreme je pokazalo da vesnici kraja nisu bili u pravu. Za današnje najave propasti kapitalizma verujem da su jednako neutemeljene i da pogrešno dijagnostikuju problem.

Činjenice pokazuju da kapitalizam ne samo da nije u krizi, već se nalazi na vrhuncu svoje istorijske ekspanzije, kako u pogledu geografske rasprostranjenosti tako i po brzini širenja na nova područja (kao što su slobodno vreme ili društvene mreže) na kojima gradi nova tržišta i komodifikuje stvari koje dosad nisu bile predmet tržišnih transakcija.

Geografski, kapitalizam je danas dominantan (ili čak jedini) način proizvodnje na planeti, kako u Švedskoj, gde privatni sektor zapošljava više od 70 odsto radne snage, ili Sjedinjenim Državama gde zapošljava 85 odsto, tako i u Kini gde (na kapitalistički način organizovan) privatni sektor proizvodi 80 odsto dodate vrednosti.1 To, naravno, nije bio slučaj pre pada komunizma u Istočnoj Evropi i Rusiji, i pre nego što se Kina otisnula u proces koji se eufemistički opisuje kao „transformacija“, a zapravo je zamena socijalizma kapitalističkim proizvodnim odnosima.

Takođe, globalizacija i tehnološka revolucija otvorile su nekoliko novih, dosad nepostojećih tržišta: veliko tržište ličnih podataka, tržište privatnih automobila i stanova koji se nude na korišćenje (ništa od toga nije predstavljalo kapital dok se nisu pojavili Uber, Lyft, Airbnb i slične aplikacije), tržište usluga smeštaja za „nomadske“ preduzetnike (koje nije postojalo pre platforme WeWork), kao i tržišta usluga kao što su nega starih lica, čuvanje dece i kućnih ljubimaca, spremanje i isporuka hrane, odlaženje u nabavku itd.

Društveni značaj novih tržišta je u tome što stvaraju novi kapital; takođe, utvrđivanjem cene za stvari koje dosad nisu imale utvrđenu cenu naša dobra (upotrebna vrednost) pretvaraju se u robu (razmenska vrednost). Takva kapitalistička ekspanzija ne razlikuje se značajno od ekspanzije u Evropi 18. i 19. veka o kojoj su pisali Adam Smith i Karl Marx. Kada se uspostave nova tržišta, robe i aktivnosti dobijaju neknjižnu vrednost. To ne znači da ćemo odmah svi pojuriti da izdajemo sobe turistima ili nudimo prevoz sopstvenim automobilom, ali znači da ćemo biti svesni finansijskog gubitka koji trpimo zato što to ne činimo. Kada ponuđena cena postane privlačna (bilo usled promene naših finansijskih prilika ili relativnog rasta cene), mnogi će izaći na nova tržišta i tako ih ojačati.

Nova tržišta su fragmentirana u tom smislu da ne zahtevaju celodnevno radno vreme. Tako komodifikacija napreduje paralelno sa gig ekonomijom. U gig ekonomiji istovremeno smo pružaoci usluga (popodne možemo da isporučujemo pice) i kupci brojnih usluga koje dosad nisu bile monetizovane (već pomenuto: čišćenje, kuvanje, nega). To nam omogućuje da sve svoje potrebe zadovoljimo na tržištu, što na duži rok otvara pitanje funkcije i opstanka porodice.

Ako se kapitalizam toliko proširio u svim pravcima, zašto govorimo o krizi? Da li zato što očekujemo da će se problemi koji su zasad ograničeni na bogate zemlje uskoro proširiti na ostatak sveta? To nije slučaj. Problemi koji muče zapadne zemlje pre svega su posledica neravnomerne distribucije dobiti od globalizacije, kao što je bilo i u vreme globalizacije u 19. veku kada su disproporcionalo veliki deo koristi požnjeli Evropljani.

Novi krug globalizacije politički je „prodat“ zapadnim zemljama u paketu sa „krajem istorije“, uz tvrdnje da će od toga najviše koristi imati bogate zemlje i njihovo stanovništvo. Ali dogodilo se upravo suprotno. Najviše koristi imale su mnogoljudne azijske zemlje: Kina, Indija, Vijetnam, Indonezija. Iza nezadovoljstva globalizacijom krije se nesrazmera između očekivanja pripadnika srednje klase na zapadu, niskog rasta njihovog dohotka i pada na globalnoj dohodovnoj lestvici. Njihovo nezadovoljstvo pogrešno je opisano kao nezadovoljstvo kapitalizmom.

Postoji još jedan problem. Širenjem tržišnog pristupa na sve (ili gotovo sve) aktivnosti u društvu, što jeste jedna od važnih odlika razvijenog kapitalizma danas, politika se transformiše u neku vrstu preduzetničke delatnosti. U načelu, politika i slobodno vreme istorijski nisu bili područja na koja se primenjuju tržišna načela. Ali to se promenilo. Otuda bujanje korupcije u današnjoj politici. Politika se vidi kao ekonomska aktivnost kao i bilo koja druga, a i političari koji nisu bili direktno uključeni u korupcijske radnje tokom svojih mandata očekuju da monetizuju stečene kontakte i znanja kada završe političku karijeru. Takva vrsta komodifikacije proizvodi cinizam i razočarenje u mejnstrim politiku i političare.

Otuda ovo nije kriza kapitalizma, već kriza izazvana neravnomerno raspoređenim efektima globalizacije i širenjem kapitalizma u oblasti koje se tradicionalno nisu smatrale pogodnim za komercijalizaciju. Drugim rečima, kapitalizam je postao previše moćan i često ulazi u sukob sa našim duboko usađenim uverenjima. Možda će nastaviti da se širi i osvaja nove, još nekomercijalizovane sfere ljudskog života. Ili će biti zauzdan i prinuđen da „polje svog delovanja“ vrati u nekadašnje okvire.

 

Branko odlican.

 

Jos jedna stvar: Ulazak novih usluga u trzisnu razmenu povecava GDP, ali ne zato sto je ekonomija narasla, vec zato sto odredjene aktivnosti sada imaju cenu. To je i kritika koncepta GDPija: da li, recimo, to sto mi baba cuva decu a ne placena dadilja treba da utice na razliku u merenju GDPija.

[Lord Protector]

Quote

Branko: To nam omogućuje da sve svoje potrebe zadovoljimo na tržištu, što na duži rok otvara pitanje funkcije i opstanka porodice.

1 hour ago, Budja said:

 

Branko odlican.

 

Jos jedna stvar: Ulazak novih usluga u trzisnu razmenu povecava GDP, ali ne zato sto je ekonomija narasla, vec zato sto odredjene aktivnosti sada imaju cenu. To je i kritika koncepta GDPija: da li, recimo, to sto mi baba cuva decu a ne placena dadilja treba da utice na razliku u merenju GDPija.

 

Milanović ovde nije dosledan, trebao je da širenje tržišnog principa dovede do krajnjih konsekvenci. U superkapitalizmu baba će da postane preduzetnik, monetarizovaće čuvanje svojih unučadi, deca mogu da podignu pozajmicu i da plaćaju kasnije svoje čuvanje, nešto kao studentski kredit. Bračne obaveze supružnika postaće novo tržište usluga, sve će se naplaćivati, od peglanja košulje, sitnih popravki po kući, do spremanja hrane i seksa. Višak bračnih resursa može da se monetarizuje kao Uber ili CarGo, tako da će i švaleracija da donese profit, a ne kao dosad da bude u domenu primitivne razmene dobara, nepokrivena jasnim tržišnim principima i monetarizacijom.

Edited November 11, 2019 by slow

[Lord Protector]

[brusli]

Zanimljiva rasprava, evo npr dogovore se 2 osobe da prva ovoj drugoj da 100 E, a druga joj odmah vrati.

Jel to povecalo GDP za 200 E ?

 

[Braća Strugacki]

samo ako je transakcija obavljena elektronski

[Peter Fan]

On 10.11.2019. at 19:46, slow said:

 

Milanović ovde nije dosledan, trebao je da širenje tržišnog principa dovede do krajnjih konsekvenci. 

Pa nije, to je (jos) jedna od negativnih eksternalija  koju drustvo mora drzati pod kontrolom. E sad, kako I koliko uspjesno, to cemo vidjeti.

[hazard]

On 11.11.2019. at 2:46, slow said:

 

Milanović ovde nije dosledan, trebao je da širenje tržišnog principa dovede do krajnjih konsekvenci. U superkapitalizmu baba će da postane preduzetnik, monetarizovaće čuvanje svojih unučadi, deca mogu da podignu pozajmicu i da plaćaju kasnije svoje čuvanje, nešto kao studentski kredit. Bračne obaveze supružnika postaće novo tržište usluga, sve će se naplaćivati, od peglanja košulje, sitnih popravki po kući, do spremanja hrane i seksa. Višak bračnih resursa može da se monetarizuje kao Uber ili CarGo, tako da će i švaleracija da donese profit, a ne kao dosad da bude u domenu primitivne razmene dobara, nepokrivena jasnim tržišnim principima i monetarizacijom.

 

Mislim da bi se Milanovic slozio sa tobom, nesto slicno je i pisao na tviteru cini mi se