Planinarenje i hajking

January 4, 2022

On 3.1.2022. at 11:44, ivy said:

Fruska Gora ...niska i blatnjava ali je obozavam!!!!

pouzdana i uvek tu za dozu sume

i srce mi sepa kako se njome gazduje tj. ne gazduje...juce idemo stazom Info Centar-Novo Hopovo i staza prava sumska,blaga,prati potok predivna...posle manastiri,pa malo juzne strane a suncano,vikendice i vocnjaci,zreli sipkovi iz kojih se cedi dzem.. i od Starog Hopova nazad na greben znam tu stazu i bas sam joj se radovala takodje prati potok,lepa sumska sa par mostica,nisam prosla tuda bar dve god i samo sto smo se malo popeli kad tamo seca...svuda...stabla svuda preko staze,ostavljena.. ne moze se ni hodati,morali smo preseci gore kroz sumu a putevi za kamione samo nicu na sve strane

ne znam jesam vise popizdela sto su ih odsekli ili sto su ih odsekli i ostavili...strasne stvari se desavaju...toliko da se stvarno brinem da za nekoliko godina drvo jedno tu nece ostati..

a planinari su im tu poslednji na umu..to se unistavaju/preoravaju staze,sece se drvece sa markacijama...bukvalno se u sumi guras sa njima samo ako si bas lud...

Jesenas, Park prirode (i UNESCO Geopark) Papuk. Stari planinarski put od Petrovog vrha do manastira Orahovica. Tuda je tekao i potok Iskrica, odnosno jedna njegova grana (ljudskom rukom napravljena prije nekoliko stotina godina), koja se kasnije spustala tocno na livadu ispred manastira. Tuda sam prolazio posljednjih 30ak godina, skoro svakog proljeca, a ponekad i zimi na skijama. Medjutim danas (tj. jesenas, 01.10.2021.), nema vise ni puta, ni potoka, ja sam jedva (uz rub sume) prosao, trebalo mi je skoro sat vremena akrobatskog preskakanja i podvlacenja ispod oborenih bukvi za svega nekoliko stotina metara.

Novi zivot.

Ovo je s druge, sjeverne strane manastira, pola brda poharano razornim nevremenom.

Ovo je pak dalje prema sjeveru, kad se vec spustas u Podravinu.

Tu gdje je sad ova ogromna paprat, i pakao od sunca ljeti, nekada sam (s klinkom, tada jos u vrticu, uvijek je trcala ispred mene) prolazio u debeloj hladovini stoljetne sume. Grebenom, po mekanom zelenom sagu od mahovine izmedju razbacanih vrsaka bijelih karbonatnih stijena, s puno vidika, krasna staza. Bila. Sad vise nije (osim za profesore botanike i biologije). Sad vise nema ni markacija, tako da se lako izgubiti. Medjutim, priroda se stalno mijenja, ne bila priroda da nije tako. Stariji planinari to znaju, ovi danasnji (ne svi, ali vecina) su zablenuti u gps mobitele i virtualnu stvarnost (u toj "stvarnosti" npr. nema vise sjevera i juga), pa ocekuju da se priroda prilagodi njihovim vizurama. Ili pak ocekuju da kad se nakon nekoliko godina vrate na neko romanticno mjesto u planini da ga nadju tocno onako kako je ostalo u njihovoj memoriji. Takav aranzman medjutim nije moguce ostvariti ni na vlastitom balkonu, a kamoli u prirodi, posebno onoj koju nazivamo netaknutom. Tim vise sto su klimatske promjene uvjetovale sve cesce pijavice / lokalna nevremena, koja strahovitom silom opustose pojedine dijelove planine. Nekada se to dogadjalo jednom u desetak godina, sada se dogadja nekoliko puta u toku jednog ljeta. I tu onda nastupaju sumari, koji rasciscavaju teren (teskom mehanizacijom) i sade nove sadnice. Tako je vjerujem i na Fruskoj Gori, ipak zivimo u 21. stoljecu. Ako nije, a to mozemo uvijek saznati od seljaka koji u tom kraju zive, ili u lokalnom planinarskom drustvu ili lokalnoj podruznici sumarije, onda treba reagirati. S argumentima. I prema nadleznim institucijama i prema medijima. Masa danasnjih tzv. eko drustava (ideoloski zasljepljenih) i fejsbuk planinara zna samo vristati, i senzacionalisticki privlaciti paznju (na sebe i svoje fejsbuk profile, dakako), umjesto da se prihvate knjige, da nauce nesto i o prirodnim procesima i o sumarskoj struci (bez koje danas ne bi uopce bilo suma, a kamoli parkova prirode, nacionalnih parkova, i posebnih, zasticenih rezervata). I time dakako, uvijek naprave vise stete nego koristi. Ono sto sam ja primjetio je da se nakon spomenutih oluja i izvala, prosiruju postojeci, ili krce posve novi sumski putovi / vlake, gdje dakako stradaju i posve zdrava stabla. Da smo u Svicarskoj, polomljena stabla izvlacila bi se helikopterima, medjutim, jbg, ne zivimo u Svicarskoj. Necemo nikada ni zivjeti u Svicarskoj ako znamo samo vristati, ili se, poput imbecila, vezivati za trule platane, pa "svojim tijelima braniti pluca grada". I onda to izgleda ovako: tamo gdje su bile uske planinarske staze sad su sumski autoputovi:

Dakle lagani uzas, posebno ako je padala kisa, pa na gojzericama nakupis nekoliko kg blata dodatnog tereta. Nasut ce (pretpostavljam, vidjet cu vec ovo proljece) tucanik iz obliznjeg kamenoloma, pa ce biti prohodnije. Ali takve vlake nece nestati, jer sumari moraju gospodariti sumskim podrucjima, to im je posao. Nece nestati ni proljetne i ljetne oluje, zivimo u vrijeme globalnog zatopljenja, bit ce ih dakle samo jos vise. Hoce li sumari pritom postivati planinarske staze, i zelje planinara, ovisi prvenstveno o radu planinarskih drustava na terenu, i volji planinara da suradjuju. Ne vrijedi vristati, niko te (u sumi) ne cuje.

Ja se odlicno sjecam kad sam prvi put u zivotu (tamo negdje 93/94) naisao na olujom (noc ranije) devastiranu sumu. Prizor je bio, bez imalo pretjerivanja, kataklizmicki. Posve ogoljen greben (centralni hrbat / bilo) planine, kao da je mala atomska bomba pala, polomljeni orijasi, jos uvijek poluzivi, na izdisaju, poput sibica razbacana debla od nekoliko metara u promjeru i nekoliko desetaka metara visine. I umjesto da taj prostor (zdravorazumski) zaobidjem, spustim se u dolinu, pa kasnije ponovno vratim na greben, sto su mi sumski radnici koje sam tamo zatekao i savjetovali, odlucio sam proci diretamente po sredini. Kao, da ne gubim visinu / vrijeme (drzeci se, imbecilno, unaprijed isplaniranog itinerarijuma). I premda sam bio u snazi i kondiciji, trebalo mi je nekoliko sati gadnog probijanja (za prostor manji od 1km), usput sam i povracao, ne toliko zbog iscrpljenosti vrucinom, koliko zbog paklenog zraka koji sam udisao i uzasne negativne energije koju sam konstantno na tom prostoru osjecao. Tesko za objasniti, ali nesto mi je (instinktivno) stalno govorilo da ne trebam biti tamo, da je to mjesto masovne smrti. Uglavnom, odvratno iskustvo. Treba se drzati ruba sacuvane sume, nikako se probijati sredinom kataklizmickih izvala, posebno ne ako su friske.

Edited January 4, 2022 by Vjekoslav

January 5, 2022

18 hours ago, Vjekoslav said:

Jesenas, Park prirode (i UNESCO Geopark) Papuk. Stari planinarski put od Petrovog vrha do manastira Orahovica. Tuda je tekao i potok Iskrica, odnosno jedna njegova grana (ljudskom rukom napravljena prije nekoliko stotina godina), koja se kasnije spustala tocno na livadu ispred manastira. Tuda sam prolazio posljednjih 30ak godina, skoro svakog proljeca, a ponekad i zimi na skijama. Medjutim danas (tj. jesenas, 01.10.2021.), nema vise ni puta, ni potoka, ja sam jedva (uz rub sume) prosao, trebalo mi je skoro sat vremena akrobatskog preskakanja i podvlacenja ispod oborenih bukvi za svega nekoliko stotina metara.

Novi zivot.

Ovo je s druge, sjeverne strane manastira, pola brda poharano razornim nevremenom.

Ovo je pak dalje prema sjeveru, kad se vec spustas u Podravinu.

Tako je vjerujem i na Fruskoj Gori, ipak zivimo u 21. stoljecu. Ako nije, a to mozemo uvijek saznati od seljaka koji u tom kraju zive, ili u lokalnom planinarskom drustvu ili lokalnoj podruznici sumarije, onda treba reagirati. S argumentima. I prema nadleznim institucijama i prema medijima.

ooo nazalost nikako nije tako i na Fruskoj...ovde je seca,surova seca za prodaju i bogacenje,bez pardona i mozda sa nekim planom ali avaj...to drvece nije izvaljeno olujom i nista mu nije falilo ni smetalo pre nego sto je do njega dosao drvoseca.

Sume su pre 5-6godina restitiucijom vracene crkvi i sada je crkva u vlasnistvu i zabole je bilo koja stvar za nacionalni park,mada su naravno u dilu sa tom institucijom koja se naziva NP, ili planinare ili sta ce ostati za buducnost.

Postoje ljudi koji se bore zakonom i institucijama protiv toga,Pokret Odbranimo Sume Fruske Gore i Dragana Arsic ali to je sporo i tesko daje rezultate u korumpiranoj i raspaloj drzavi kao sto je Srbija.

January 6, 2022

oprosti Ivy, smetnuo sam s uma tu problematiku. nekako sam valjda mislio da se to unormalilo, da se pronasao neki zajednicki jezik.

January 6, 2022

Ok,ne moras se izvinjavati...zanimljivo je,pak, citati kako reaguje neko iz iole normalnije zemlje od ove i kako je na prvu mislio da je seca zbog rasciscavanja drveca od oluje a ne lopovska seca ..

a unormalice se kad pobijemo govna,nikako ranije.

mada smo i juce obisli 16km sume i u Dumbovackom potoku i jednom okolnom je bas prilicna steta od ovog poslednjeg mokrog snega i dosta,dosta stabala je palo...ali to nas NP ne cisti,cak ni sa staze...

Edited January 6, 2022 by ivy

January 6, 2022

izmedju ostalog juce smo obisli i ,,Dumbovacku pecinu,, u selu,jel,Dumbovo..to je ustvari neki kao rudarski hodnik,sumnja se iz Rimskog doba..jako je zanimljivo..unutra moze da se uspravno hoda i prilicno je dugacko,kazu i do 200m cak ima i dva kraka...kao u Indijani Dzons

January 7, 2022

Koje bi amatersko planinarsko društvo preporučili u Beogradu?

January 7, 2022

uclanis se u bilo koje drustvo tj. uclanjenjem u bilo koje drustvo se uclanjujes u planinarski savez Srbije pa onda imas pravo da na akcije ides sa svim drustvima tj. clanstvo u odredjeno drustvo te nista ne obavezuje niti ogranicava...osim mozda u tempu kojim neko drustvo hoda i koliko su u formi ali to moras sam otkriti

April 2, 2022

April 5, 2022

Prošli vikend obišli vodopad Prskalo. Nije klasičan hiking jer smo sve vreme išli lokalnim makadamskim putem, ali misli da je to jedina opcija za ovaj lokalitet.

Iz BG preko Svilajnca i Despotovca do Resavice (malo jače od 150 km i dva sata vožnje), a onda pešačenje u dužini od oko 13.5 km do vodopada, uz konstantan blagi uspon (ukupno oko 350 m). Za šetnju nam je trebalo oko 3,5h uzbrdo i manje od 3h u povratku, što nije top tempo, ali za prvu prolećnu akciju i na momente solidne probleme s blatom prolazi kao prihvatljivo.

Info za neke kojima je previše pešačenje od 27 km > Put je u vrlo dobrom stanju prvih 4-5 km i može da prođe bilo koje putničko vozilo, a za dalje nisam siguran (put je dobar, ali ima mesta na kojima izvlače debla iz šume, pa su ga traktori i kamioni devastirali - još ako se poklopi da je zemljana deonica, eto blata do članaka). Terenci prolaze, moguće čak i neka putnička sa višim podovima, ili da se sačeka leto da nema snega i blata - pa probati sa običnim kolima.

Prskalo ima vode tokom cele godine, i u principu nema doba godine kada je značajno veći protok vode (za rezliku od obližnjeg Velikog Buka koji je najbolje videti tokom prve polovine proleća). Ne nalazi se na nekom ozbilnjom vodenom tokom, već voda preliva, kaplje i kao što mu ime i govori "prska". Ne može da se podiči nekom silnom visinom (6-7 m), ali je specifičan i stvarno ga vredi videti. Za razliku od Buka, okolina vodopada je neuređena - postoji samo jedna (ne baš reprezentativna) klupica na platou podno vodopada. Čak je i sam (mikro) pristup vodopadu otežan. Sa puta se vidi vodopad, ali je nekih 20m udaljen i preko potoka. U nekom letnjem periodu verujem da je lakše pregaziti potok, ali u ovo vreme je brz, leden i većim delom dubok bar do članka. Pa ako niste motorizovani, bolje je vratiti se nekih 100-200 m nazad gde postoji izgrađeni prelaz i poći zemljanim putem uzbrdo. Put vodi na vrh vodopada, pa da bi došli u dno, treba izaći sa tog puta na pola puta levo u šumu.

U dolasku smo obišli manastir Manasiju. U povratku smo planirali i Ravanicu, ali nismo stigli. Što se tiče bliže okoline, svakako su preporuke uz pomenute manastire, Resavska pećina i vodopad Veliki Buk - on je zgodan za vezati sa pešačenjem na vrh Beljanice (postoji lepa prava planinarska staza).