Jump to content
IGNORED

jugoslavija od nemila do nedraga


kim_philby

Recommended Posts

Na osnovu kojih dokumenata je ovo zakljuceno? Drugo, koja UDBA? Sa cijim znanjem? Kakva Moskva?

 

Pročitao u Profilu. Tvrde da je Savezna DB dala pristanak. 1975-te, a da je sve organizovala slovenačka DB. Zanima me na osnovu kojih dokumenata su to saznali, to za pristanak Beograda.

 

Janša nije normalan. Svaka normalna država takve dokumente prvo daje svojim dobro biranim istoričarima. I to ne posle samo 35 godina. 

Edited by MancMellow
Link to comment
  • 3 weeks later...
  • Replies 266
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • namenski

    53

  • Prospero

    24

  • Radoye

    14

  • pasha

    14

Top Posters In This Topic

extra :D ima još gomila slika na linku
 

I Redesigned Famous Yugoslavian Posters To Bring Back Good Memories


1K views
1 day ago by Zoran Cardula


 



Yugoslavia was a socialist country in the South-East Europe during the 20th century. The constituent six Socialist Republics that made up the country were Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina, SR Croatia, SR Macedonia, SR Montenegro, SR Slovenia, and SR Serbia.
Since I grew up in this country, I wanted to make something that will bring back the good old memories.
Yugoslavia was known for the developed industry and many successful brands, so I made a redesign of its logos. I tried to make something modern ,sophisticated but also something that will contain the most important and recognizable elements of the brand.
Unfortunately, many of the factories do not exist anymore. I would like to introduce to you the high-developed design of that time. I just hope that I will bring back many good memories of those wonderful times.

Glory to Yugoslavian design


1100__880.jpg

1711__880.jpg
 
1318__880.jpg

429__880.jpg

1317__880.jpg

Link to comment
  • 3 weeks later...

Rolovic_zpsklsnskxa.jpg

 

Na danasnji dan 1971. godine je u dalekoj Svedskoj, u Stokholmu gradu, ubijen Vladimir Rolovic, poznati komunisticki bandit i zlocinac, clan partizana od samog osnivanja, a i ranije, tokom priprema, clan OZNA-e, pa zatim UDBA-e u kojima se narocito istakao prilikom hvatanja posle rata preostalih boraca za slobodu jugoslovenskih naroda i narodnosti, inace poznatih po nazivu cetnici i ustase.

To hrabro delo su izvrsili pripadnici HNO, Hrvatski narodni odpor, Andjelko Brajkovic i Miro Baresic.

Ubijeni se u vreme ubivanja krio pod krinkom izvanrednog i opunomocenog ambasadora tvorevine poznate u svetu kao SFRJ, sto je skracenica od Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija, sto mu, naravno, kao ovejanom zlocincu, nije smetalo da potegne pistolj na nevine napadace koji su u ambasadu usli samo da se raspitaju oko dobijanja viza.

Nespretan i nesposoban kakav je vec bio, potegnutim pistoljem je smrtno ranio sebe i posle par dana riknuo u bolnici, sto su svedske vlasti uzele kao olaksavajucu okolnost strankama prilikom izricanja presuda.

Stranke koje su u ambasadu usle su iz nje izasle u pratnji policije pevajuci i uzvikujuci parole kao sto je, na primer: Oj Hrvati jos nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima i Zivio Ante Pavelic.

Svedske vlasti su takodje, u duhu opste tolerancije i razumevanja, obezbedile i avion kojim su nepravedno osudjeni odleteli u Frankovu Spaniju da bi iz nje nesmetamo produzili u Stresnerov Paragvaj, zemlju inace poznatu po pruzanju utocista svim progonjenim posle Drugog svetskog rata, narocito onima koji su imali visi cin od Obersturmbanfirera.

Link to comment

:rolf:


Nespretan i nesposoban kakav je vec bio, potegnutim pistoljem je smrtno ranio sebe i posle par dana riknuo u bolnici, sto su svedske vlasti uzele kao olaksavajucu okolnost strankama prilikom izricanja presuda

 

Link to comment
  • 1 month later...

22/05/2015 14:53

 

Zrake iz sadašnjosti: Branko Lazarević

Naš splav na svetskom okeanu

 

Lazarević i njegova dela su nepročitana, on i ona marginalizovani. Previše su bogata i previše zahtevna za folirante, karijeriste i opsenare. Još uvek su subverzivna za diktatore i mangupe na vlasti

 

AUTOR: MOMČILO ĐORGOVIĆ

 

XIV01_ocp_w380_h500.jpg

 

 

Treći svetski rat nije izbio zvanično, ali nezvanično biju se ta dva sveta. U Njujorku je kapitalistačka aždaja. U Kremlju je crvena aždaja.

 

Tako je zapisao krajem 1946. godine u dnevniku Branko Lazarević, a tek se izašlo iz strahota Drugog svetskog rata. Samo bi ih ludak mogao ponoviti, mislilo se. Svet se savladavši jednu silu, međutim, odmah podelio u dva nepomirljiva tabora, Lazarevićje prorokovao: Amerikanci u obračunu sa Rusima koristiće večno ukrajinsko nezadovoljstvo.

 

Dok je išao preko raskopanih Terazija, preskakao isprevrtano kamenje, gazio kroz dim pesak, cement, tucanik, prašinu, ukazala mu se slika celog sveta: Smušeno je, mračno i tmasto svuda i sa svih strana. Zemlja kao da je prepukla i iz nje izbijaju otrovni gasovi. Buldožeri zla raskopavaju ovu zemlju. Satane se raspojasale i na svet padaju gad, škorpije i spletovi guja-otrovnica. Iz Kremlja i iz Njujorka silna zvona zvone na uzbunu i trešte fabrike demona i veštica. Zemlja se puši i ruši, a nebesa ćute, zlokobne ćute.

 

Amerika oseća, nastavlja Lazarević, da je SSSR slab i navaljuje, hoće jednom za svagda da pobedi kolektivizam - ljutog neprijatelja individualizmu i privatnom interesu. Sukobljavaju se po svim kontinentima. I Zapad i Istok znaju da će prevagnuti onaj ko Nemačku dobije za sebe. Borba je to trenutno oko nemačkog leša, ali Lazarević prenosi šapat nemačkih zarobljenika koji rade na železničkom mostu da će Nemci upravo od sada, brzo i energično, podignuti i sagraditi još bolju Nemačku.

 

Dva tornada, Amerika i Rusija, sukobila su se nad svetom i kakva je sudbina Balkana u tom kovitlacu?

 

Naš splav je bedan i trošan za ovakav svetski okean, odgovara Lazarević. A u kakvoj ćemo državi i društvu živeti, to zavisi od Amerike i Rusije. U čemu je razlika? Amerikanizam je izvesna preorijentacija evropeizma, dok je sovjetizam njegova deformacija. Amerika se nastavlja na Platonovu Evropu, Erazma i Dantea, a sovjetizam se kalemi na Aziju.

 

Aktuelnu dilemu opredeljivanja - Vašington ili Moskva, Zapad ili Istok, Lazarević bez dvoumljenja rešava: Bolje je da se priklonimo Americi. Samo Amerika može da spasi svet. Ili napred sa Zapadom, ili nazad sa Istokom. Samo nas Zapad može restaurisati ekonomski, politički, etički i socijalno. Evropa je svetska memorija, otadžbina pronalazaka, centar i svetionik misaonog čovečanstva.

 

Pokazalo se da je kapitalizam u istoriji jedna od najjačih pokretačkih snaga, kapitalizam udružen sa religijom, ali ne i sa crkvom. On je veliki motor istorije. Zlato ima mađijsku moć. Nagomilani kapitali, dobro organizovani novac, preobrazili su zemlju, stvorili su čudesa. Kapitalizam je stvorio slobodu i slobodnu ličnost. Varvarska je ljudska priroda, naglašava Lazarević, a ne kapital. U siromaštvu se samo propada, ono je i duhovno siromašno - moguće su usmene narodne književnosti, ali ne i katedrale. A boljševizam (i nacizam) jeste totalitarizam, protivan svakom zdravom razumu. On je diktatorizam, i taj sprečava prirodan razvoj ljudskih sposobnosti. On je, sem toga, jednoobraznost i uniformnost, a to su staračke snage. On je vraćanje svih vrednosti unatrag.

 

Dinarskom tipu, veli Lazarević, boljševizam i nacionalizam su najprihvatljivija rešenja. Taj tip ljudi unosi permanentnu demoralizaciju, jer je isključiv i uvek je podeljen u dva tabora. Moraš mu se pokoriti ili ćeš biti uništen. On hoće apsolutno sam da vlada, ne priznaje Vladu i Opoziciju, te dve dinamičke snage koje guraju napred. Ruši velike ličnosti i elitnu manjinu koja stvara, nameće kolektivizam mediokriteta i lenjivaca. Dinarski tip unosi mržnju i fanatizam, prostakluk. Zapravo povode se za nagonima - povode se za trbuhom koji, kod tih pasivaca, nikada ne može da bude pun koliko treba.

 

Naš karst je naša nesreća, ubeđen je Lazarević dok je gledao kako je propala jedna Jugoslavija i kako je nastajala druga. Komandanti partizanskih jedinica koje su ušle u Beograd bili su Crnogorci, Dalmatinci, Ličani i Bosanci. Komandanti gotovo svih ravnogorskih jedinica bili su Crnogorci. Epicentri mržnje na Balkanu su, po njemu, Crna Gora i Hercegovina. Odatle je došla i ustaška neman. A ako bi se ko usudio da kaže da Tito nije genije, Crnogorci bi ga raščerečili.

 

Sa krša su provalili revolucionari, bundžije, nezadovoljnici, ustaše, četnici, partizani, šuckori, junaci, žbiri, agenti, žandarmi, tragedije, glad, žeđ. Krš je i Turcima liferovao janičare i dahije, kao i Mlečićima uskoke. Na tom terenu nema hleba. Sirotinja je u osnovi svakog poroka i svakog negativnog rada. U Beogradu je, svedoči Lazarević, izvedena crnogorska revolucija. Nije samo njihova, naravno, ali se oni najuspešnije penetriraju po celom Balkanu, i najuspešnije u Beogradu.

A ko je revolucionar na Balkanu? Onaj koji misli: Ovde bih ja stanovao, ovu kuću bih ja hteo, ovu ženu hoću da otmem, hoću da gospodarim a ne da radim.

Naša sredina je primitivna i nekulturna i zato nam je sve ovako kako jeste, lamentira Lazarević. Nemaština je kod nas prirodno stanje i to je uzrok našem cincarskom: dobro jutro, na sve četiri strane i onom da primitivac nikada nije zadovoljan onim što ima i da ne vidi granicu između dopuštenog i nedopuštenog, pristojnosti i nepristojnosti.

 

Svaki je tuđinski interes među njima nalazio mnogobrojne svoje agente, i sa Zapada i sa Istoka, samo "mi", Jugosloveni, nikada nismo imali svoje zastupnike: Svesno i nesvesno celo se naše klanje odvijalo na naš račun a za račun tuđih interesa>. Tačno je da se naše selo nije dalo, ali iz razloga što ga niko nije hteo. Ono je bilo i ostalo "mrtvo more", mada je jako bilo pristalo uz ravnogorce.

 

Ti ljudi sa krša u svesti mrze nešto, ali u podsvesti to što mrze obožavaju. Ta mržnja je luda želja da se dođe na mesto koje se mrzi: Primitiva hoće na vrh.

To nije lako i potreban je neki slom. Najbolji trenutak je kada država izgubi rat, pa je to društveno prevrtanje u interesu kakve druge veće i jače države. Onda se nalaze pojedinci koji će za svoj, ili za tuđi, ili i za svoj i za tuđračun, da paktiraju sa zainteresovanim inostranstvom i sa zainteresovanom grupom, plemenom, verom ili klasom unutar.

 

Prema tome, prirodno je da se toliko srozavamo, zaključuje Branko Lazarevići priznaje da je pesimista, pošto mu u svetu u kojem prevladava nihilizam ništa drugo i ne preostaje. Ne misli on tako iz zloće, nego iz sete i iz žalosti nad ljudskom nemoći - moj nihilizam je iz dobrote...

 

Umalo i njegov dnevnik u kojem su zapisane navedene opservacije nije nestao u tami vremena i vrevi zbivanja, ali i samo njegovo slučajno nalaženje i štampanje govore da postoje i snage koje se opiru entropiji. Zahvaljujući brzoj reakciji akademika Predraga Palavestre, SANU je otkupila 2004. godine zaostavštinu Branka Lazarevića za koju se znalo, ali se mislilo da je nestala.

 

Predrag Palavestra je Branka Lazarevića ocenio kao srpskog rodoljuba koji nije bio šovinista: "Svaki nacionalizam mu je bio jednako stran, kao i svaki prostački populizam. Smetale su mu četničke kame i kokarde. Klonio se klerikalizma, nacionalne retorike i vašarskog srbovanja... Kao retki balkanski državnici cenio je hladnu pamet i kritički um. U kritici podaničkog mentaliteta gomile najviše su mu smetali sebičnost, glupost, dvoličnost, bahatost, primitivizam, zatucanost, pokornost, potuljenost..."

 

U zaostavštini je Dušan Puvačić pronašao "Dnevnik jednog nikoga". Bilo je 1.220 stranica otkucanih na pisaćoj mašini. Taj rukopis se pojavio u Herceg Novom, a pisan je u Beogradu na dve adrese - u Andre Nikolića br. 35 (do 1944. godine), iz te kuće ga isteruju komunisti i prebacuju u stan na drugom spratu u Aleksandra Nenadovića br. 2, pored kafane "Lovački rog". Nedaleko od današnje redakcije Danasa, a Branko nije mogao ni da sluti da će se 2015. godine u Danasu pojaviti ovi tekstovi o rezignantnom dnevniku koji je on ispisivao smatrajući da je na kraju sveta, na potpunoj margini, propao za uvek i bespovratno ponižen. Dnevnici su pisani od 1942. do 1947. godine. Prošlo je 60 godina pa su objavljeni 2007. godine, dragoceno štivo, nezapaženo, bez nade da će imati ikakav uticaj na srpske poslove i dane.

 

Za naslov dnevnika verovatno ga je inspirisao komični roman "Diary of a nobody" braće Grosmit objavljen 1892. godine. Glavnog aktera romana činovnika Čarlsa Putera kritičari su upoređivali sa Servantesovim Don Kihotom. Puter se proslavio motom: Dome, slatki dome (Home, sweet home). Roman se prvo objavljivao u nastavcima u satiričnom listu Punch i preporučivan je na sledeći način: "As everybody who is anybody is publishing Reminiscences, Diaries, Notes, Autobiographies and Recollections, we are sincerely grateful to A Nobody for permitting us to add to the historic collection". Na Lazarevića je da se potpuno "otkači" u dnevniku uticao još jedan Englez, ali iz sedamnaestog veka - Semjuel Pepis sa njegovim ludim "Dnevnikom". Lazarević je bio zadivljen slobodom sa kojom je autor razgolitio sebe i savremenike - piše sve nesvesno, skoro sasvim nesavesno. Ništa nije krio što je radio, a radio je sve ono što rade i mnogi drugi samo o tome neće ni da govore, ni da pišu.

 

Bila mu je, veli, zabavna pozicija jednog "nikoga", isključenje iz sveta zbivanja, bio je poput jogija oslobođen strasti i želje da bude "neko". Predstavljao se kao Niko Nikić, doktor nihilizma. Niti je želeo da ima identitet kojim bi u bilo kojoj formi potvrđivao sopstvenu vrednost i tako davao dokaz tekućim prilikama da su "nešto". I on je niko, i to oko njega je prazno ništa: Sakriti se u neki svoj ćošak, velika je umetnost, čovek mora da ima u duši jedno mesto u koje može da se uvuče i sakrije Okupacija, rat i revolucija, pa oslobođenje njega su poništili, njegovu zemaljsku i građansku egzistenciju diplomate, pisca i oca porodice. Napušten je i odbačen, usamljen, sam samcijat, bez porodice, bez otadžbine, bez slobode: Pustoš je iza mene, ispred mene je pustoš.

 

Cela porodica mu je u toku rata završila pod zemljom, zajedno su samo još na nekoliko preteklih fotografija u fiokama koje su ispremetali okupatori, pa oslobodioci. Žena i sin umrli, drugi sin poginuo među ravnogorcima. Potresna je scena kada 1946. slavi Svetog Nikolu sam sa bratom koji nema potomke i kada obojica za ručkom shvataju da im se rod zatro, slavska sveća ugasila. Nazdravili su jedan drugom, poljubili, pogledali se i zasuzili. Nezadovoljan sam da živim, i ljutim se da umrem. Nikako ovo vreme nije moje vreme, jada se dnevniku.

 

Evropa se lomi, Balkan mu se otkrio kao carstvo zla, sve se preokrenulo, zemlja se otvorila, svuda miris sumpor-vodonika, a on poput Rubljova sve to nemo gleda, ali i onemeo peva u sebi i slika i sebi i svetu miserere. Kulja iz njega kantata, ne bi on imao ništa protiv da mu se dnevnička introspekcija nazove i rekvijemom.

 

Nema tog u srpskoj književnosti koji je od svog pera i ispovesti napravio takvu apokaliptičnu atonalnu muziku, moćno široku, orgulje dakako, pa je svoju i našu nesreću digao u vasionu i pretočio je u duh, u dramu samospoznavanja. Jer, tek onda kada se suočavamo sa sobom ima nade za nas. Inače kako preživeti i nadživeti te scene kao sa slika Hijeronimusa Boša u kojima ljudi pišu močugama, govore kamama, rade buzdovanima, piju jedni drugima krv, oči vade, peku se po furunama, bese, kolju, rasporavaju!? Upravo dok je slušao Betovenovu klavirsku Eleonoru, čuo je da su u Bosni ustaše i muslimani izvršili strašan zločin nad sto pedeset Srba. Otpljunuo je. Smučio mu se i duhovni raj i zemaljski pakao u kojem živi, a ta pustoš se protegla celom Evropom, od Temze pa sve tamo do Volge.

 

"Dnevnik jednog nikoga" je čudesan rukopis. Lazarevićeva znanja su enciklopedijska, želi da dostigne u obimu Britansku enciklopediju, renesansne je radoznalosti, a moći suđenja su mu u rangu blistavih evropskih umova. Otkud takvo delo i otkud takav stvaralac u Srbiji? Otkud takvo bogatstvo znanja u odomaćenoj oskudici? Stasao je uz Skerlića, Slobodana Jovanovića i Bogdana Popovića. Maćeha mu je bila banatska Nemica, vrlo joj je zahvalan, jer ga je svojski i usrdno čuvala i bitno uticala na njegovo obrazovanje i vaspitavanje: odevala ga "švapski", matrosko odelo, klavir i neprestana čitanja odabrane literature još od osme godine. Tretirala ga je kao vunderkinda. Hteo je da doktorira u Minhenu na tezi "O ritmu i simetriji", ali puče Principov revolver i baci ga u ratni vihor.

 

Lazarevićevo delo je evropska tekovina na srpskom jeziku, mada nije još postalo konstitutivni deo naše kulture. Ta naša kultura se prepustila padanju i propadanju, a on je davno ustao i postojano stoji. Još jedan je među mnogim dokazima da su u Srbiji najviši dometi umetnici. Njeni su najodaniji i najzahvalniji sinovi, baš kao što su njeni političari i njeni najveći neprijatelji. Srbija prve sama izneverava, a predaje se očarana s velikom ljubavlju političkim mangupima. A oni je drže u ropcu, u zaostalosti, spremni da je za dobru pljačku bace u bilo kakav rat, prodaju za bilo čiji tuđi a i svoj interes. Ceo Balkan se kolje, a političari koji su zakuvali pobegli su još 1941. godine. Ta bekstva iz zemlje srpskih kraljeva i političara kada sve upropaste mogla bi da bude posebna tema istorijskih istraživanja, pošto se simptomatično ponavlja. Obogate se, pa zbrišu. Političar? To je jedna odvratna i prljava profesija, mršti se Lazarević. Balkanski političar?! Pa zar nisu svuda u svetu priznati termin za najpokvareniju klasu inače pokvarene vrste?

 

Lazarevići njegova dela su nepročitana, on i ona marginalizovani. Previše su bogata i previše zahtevna za folirante, karijeriste i opsenare. Još uvek su subverzivna za diktatore i mangupe na vlasti. Politički i moralno je dugo bio nepodoban. Zasluga je Predraga Palavestre što je pokrenuo izdavanje Lazarevićevih Sabranih dela. I danas kada je Srbija ostala bez svega, najpre bez pameti, pružili su joj mogućnost za oporavak, ako još ima onih koji mogu da čuju i da vide. Evo, oslonca! Nudi vam ga naše gore list. Evo vam put znanja, a evo vam i ogledalo da se pogledate, pa kada vidite kakvi ste, potrudite se da budete bolji. Sam Lazarević, međutim, dobro iskusivši svoj rod nije verovao da je naša popravka moguća. Nema više ko. Najbolji, najhrabriji, najkarakterniji, smatra on, nestali su u ratovima od 1912. do 1947. godine.

 

Između dva rata Lazarević je u eliti jugoslovenske diplomatije, sa Ivom Andrićem, Jovanom Dučićem, Milanom Rakićem, Rastkom Petrovićem. Bio je u poslanstvima u Vašingtonu, Čikagu, Berlinu, Varšavi, Pragu, Tirani, Briselu, Luksemburgu, Ankari i Beču. Znalac nekoliko jezika, građanin sveta, čita sve svetske

novine i knjige, u toku je političkih, vojnih i kulturnih zbivanja, nadređeni ga smatraju izuzetno sposobnim diplomatom, opraštaju mu izvesna brljanja, nasedanja i dezorijentisanost u Tirani. Neposredno posle Prvog svetskog rata verovao je da je jugoslovenstvo moguće i poželjno i da ima veliku emancipatorsku moć za sve balkanske narode. Službovanja i putovanja po svetu omogućila su mu upoznavanje i razumevanje igre velikih sila. Njegove dnevničke analize posleratne globalne situacije pogađaju tačno mesta gde će se i zbog čega Amerika i Rusija sudarati i u 21. veku.

 

Kada se prelistaju Diplomatski spisi (izabrao i priredio Miladin Milošević), u 195 pisama koje je iz Ankare Lazarević slao Ministarstvu inostranih poslova u Beograd osvedočuje se profesionalac na delu. A službovao je tamo tek nepune dve godine (oktobar 1935. - juni 1937. godine). Detaljno poznavanje mesta i okolnosti, kontakti sa uticajnim i obaveštenim ljudima, registrovanje zbivanja iz dana u dan, slanje ozbiljnih i strateških informacija, a zatim i osvetljavanje šireg spleta političkih odnosa oko Ankare i Istanbula, gde se ne dodiruju samo kontinenti većse i sukobljavaju svetske sile.

 

Nije zapostavljao ni u najvećim obavezama rad na estetici i književnosti. Poslanik je u Beču kada Nemačka počinje da maršira po Evropi. Ali i on, ne da se omesti, maršira ka svom cilju: piše studiju o Bogdanu Popoviću, estetičaru, zapadnjaku i tvorcu moderne srpske kritike. Anšlus i prebacuju ga u Brisel. Smena vlade u Jugoslaviji 1939. godine, Milana Stojadinovića hapse, i kako većtim prilikama kod nas biva, penzionišu Lazarevića, vrlo grubo, žali se, u njegovoj 55 godini. Ipak, učinili su mu uslugu, nije bio prinuđen da gleda sunovrat države iz prvog reda. Počinje rat, a od okupirane i raspadnute Jugoslavije ostaće samo, piše Lazarević- šume. Društvo i država su propali. Samo su se šume držale, a ostalo je bilo Sodoma i Gomora, kategoričan je dnevničar.

 

Svet se srušio u trenu, kovčeg pandemonijuma se otvorio. Cinik i pesimista nije bio iznenađen. Zar nije govorio da je slom počeo još 1918. godine, kada su svi mislili da se svetski rat završio i da se nikad više neće ponoviti?! Zar nije čovek u prirodi rak koji bi trebalo operisati na vreme?!

 

Pa dobro, maske su pale, ali se on ne miri sa onim što se događa, mada se užasava. Uporno će istrajavati u demaskiranju onoga što vidi i što nas svojom varljivim manifestovanjem izdaje. Izdaji treba reći da je izdaja, i na koji nas način izdaje. Opisivaće gole činjenice pred sobom i put svog novog saznanja. Ni gađenje ga neće zaustaviti. Uprkos okolnom strvoderstvu i baš zbog njega. Dnevnik je ispunjen estetskim apoteozama, pohvalama Lepoti, Umetnosti, Stvaralaštvu, himnama Duhu i Civilizaciji. Glavni zadatak svakog na ovoj planeti jeste - izraziti se: Veliki stil jeste jedna velika ljudska pobeda. Stil je stvaranje. To je pobeda nad materijalom duha i nad materijalom materijala

 

"Dnevnik jednog nikoga" jeste jedinstvena pojava u srpskoj kulturi po širini i gustini razmišljanja, natkriljuje i objedinjava dela ljudi od Starog Egipta, Kine, Indije, Stare Grčke, renesanse do engleske i francuske književnosti, do Vol strita i moskovske panslavensko-pravoslavne i komunističko-katolitičke crkve. Jedan Srbin je izašao u kosmopolitski svet lepote, umetnosti i Istorije i opisuje ih na srpskom jeziku! Njegova razmatranja su, ovaj "Dnevnik jednog nikoga", prava šok terapija za nedovoljno obrazovane i mutne kovače lažne nacionalne svesti koji su poput hijena u stalnoj potrazi za plenom, za pljačkom i kadaverom kakvog urođeničkog "izdajnika". Tek kada oleše nekog koga nazovu neprijateljem, ovi mrtvozornici potvrđuju svoje postojanje i ubrzavaju našu entropiju.

 

 

Nastavak sledeće subote

 

Link to comment
  • 4 months later...

Јован Бабић

 

Србија и 1915.

У Србију I светски рат, велики и неограничен какав је био, долази у јесен 1915.

babic-jovan-foto.jpg

 

Прошле године било је пуно говора о значају и значењу 1914. године; то је историјски важна година, па је и њена годишњица такође важна. О 1915. се међутим не говори пуно. Али за наш народ је, или се барем мени тако чини, 1915. била преломна. Ево кратке анализе зашто.

 

Први светски рат је био велики, ужасан, први такав у историји, али он је заправо био само последица и резултат неуспеха великих европских сила да тај догађај локализују, као што се успешно радило тада већ скоро 100 година, од Бечког конгреса 1815, са много и не баш малих али увек локализованих ратова. У том смислу главна „битка” у Европи је вођена, и у неком смислу изгубљена, у јулу и почетком августа 1914, када је могућност локализовања измакла и свет се суочио с катастрофом у два дела (Други светски рат је наставак и неки завршетак првог). Резултат је био да је идилични свет створен на Бечком конгресу пропао.

 

Истовремено, паралелно са овим, текле су припреме за аустроугарски напад на Србију, планиран као мали локални рат, што је у суштини и био, само с непредвиђеним резултатом. Оно што се дешавало на том, локализованом,простору је заправо била независна епизода: то што се десило у Србији од августа 1914. до јесени 1915. био je III балкански рат (три балканска рата у три консекутивне године: I балкански рат 1912, II 1913. и III 1914).

 

Тај се рат завршио исто онако како су се завршила прва два: победом Србије. У ограниченом рату Србија је победила још једну империју. Та победа је била национална победа (слично финској победи над једном другом империјом 1939). У том периоду позиција Србије је беспрекорна, одговорност њеног руководства сасвим на нивоу националног задатка, чак и ограничени победнички упад преко Саве је био достојанствен и без ратне ароганције.

 

У Србију I светски рат, велики и неограничен какав је био, долази у јесен 1915, када је напада Немачка (Србија са Немачком нема територијалне и граничне спорове). Тада је за Србију тренутак истине: хоће ли уредно и одговорно, након увида у немогућност победе, капитулирати (капитулација је облик одбране, понекад једино могућ или најбољи), односно (као Румунија) склопити сепаратни „мир”, у складу са одговорношћу према (свом) народу, или ће се упустити у арогантну дугорочну геостратешку игру преко граница и своје моћи и своје потребе и смисла свог националног циља.

 

Ухваћена у замку победе над Аустроугарском у овом локалном али за Србију веома важном рату (III балкански рат), као и у геостратешке схеме које су дрмале Европу, Србија је ускочила на воз великих ризика, стављајући на улог свој народ и своју будућност. Резултат је био сасвим у складу са овом коцкарском логиком, и генерације су онда носиле тај крст и сносиле последице одговорности. Крајњи исход је био да се, када је дошло до тога да тај резултат (велика држава створена 1918. године, Југославија) треба да се брани – 1991 године – од тога просто одустане.

 

Уместо одбране имали смо празну идеолошку причу о нечему другом, о светској правди (комунизам) и Југославија је постала нешто што се не сме ефективно бранити али се мора хвалити. Југославија је изгубила географско (и политичко) одређење и постала синоним за једну пропалу идеологију. Као да 1918. (и 1915.) није ни било!

 

Зато за Србију сада нема ничега важнијег од тога да себи разјасни ове ствари и да сама себи објасни и дефинише појам „Југославија”, након што ту Југославију пре 25 година – не да није одбранила него није ни покушала да брани. У неком смислу то значи повратак на 1915., и поновно преиспитивање себе и свога. То је оно што, чини се, засигурно за нас одређује смисао историјске перспективе 1915–2015.

 

Edited by Prospero
Link to comment

Heh, Srbi su do 1915. živeli u vakuumu i nezavisnost i teritorijalna proširenja su stekli kako tačno? Arogantna dugoročna geostrateška igra je modus po kojem narodi plivaju kroz prostor i vreme, traže sebi sreću ili šta već hoće. Srbin je mogao da ore i da pljuckajući gleda velike kako se biju jedino ako je živeo na Marsu.

 

Malo mi je konfuzan ovaj kontemplativni čušpajz Babićev.

Link to comment

Errm, to je ono...ne vredi, mora se biti skroz u materiji za ovako nešto. Živojinović je tu, na svojevrtan način revizionističku, liniju ipak mnogo bolje argumentovao (naravno), ali je te teze Bjelajac svejedno razvalio, i to u novinama:

 

 

 

Srpska vlada nije znala za odredbe Londonskog ugovora

Ne postoje dokazi da je Srbija propustila priliku da sa svojim saveznicima postigne dogovor kojim bi izbegla buduća velika stradanja ili dobila teritorijalna proširenja koja bi za nju bila bolja solucija od stvaranja južnoslovenske države

Kraljevina Srbija, u proleće i leto 1915. godine nije sa Centralnim silama pregovarala o sklapanju separatnog mira, niti je bila upoznata sa odredbama Londonskog ugovora ili drugim dokumentima koje su njeni saveznici u tajnosti potpisivali sa neutralnim zemljama, želeći da ih pridobiju na stranu sila Antante. Drugim rečima, ne postoje dokazi da je Srbija tada propustila priliku da sa svojim saveznicima potpiše sporazum, odnosno postigne neki dogovor kojim bi izbegla buduća, velika stradanja ili dobila teritorijalna proširenja koja bi za nju bila bolja solucija od stvaranja južnoslovenske države. Ovo, u razgovoru za „Politiku“ napominje istoričar Mile Bjelajac, direktor Instituta za noviju istoriju Srbije i autor većeg broja knjiga i rasprava o Prvom svetskom ratu, uključujući i one koji se odnose na pokušaje njegove revizije.

Šta je Srbiji, od strane saveznika konkretno nuđeno u leto 1915, odnosno jesu li se od nje očekivali i neki ustupci zarad „opšte stvari“?

Još od početka rata saveznici su na Srbiju vršili pritisak da Bugarskoj ustupi istočni deo vardarske Makedonije, odnosno teritoriju levo od reke Vardara. Ti zahtevi su tokom 1915. godine intenzivirani. Na tome je od početka insistirala Rusija, što je donekle i razumljivo budući da je ulazak Bugarske u rat na strani Centralnih sila mogao vitalno ugroziti njene interese, odnosno dovesti rusku vojsku u nepovoljan položaj. Ona nam je realno i pružala najveću pomoć, još od početka rata. Ali su od Srbije, zbog svojih interesa to isto tražili i ostali saveznici, posebno Francuska i Velika Britanija.

Kako je Srbija reagovala na sve te zahteve?

Srpska vlada je takve zahteve odbijala. Ona je isticala da nije primereno od saveznice tražiti teritorijalne ustupke ističući da bi pristala na manje korekcije granica i to samo ukoliko Bugarska pruži čvrste garancije da će pristupiti silama Antante. Pašić je pravilno procenjivao da postoje male šanse da se tako nešto dogodi, jer je Bugarska tada vojno, finansijski i dinastički bila vezana za Centralne sile. Događaji koji su uskoro usledili dali su za pravo takvom stavu srpske vlade.

Po čemu je ta, 1915. godina, još bila specifična?

Početkom 1915. intenzivirani su pregovori sa Italijom, kako bi se i ona pridobila da u rat uđe na strani sila Antante. Ti pregovori su vođeni mimo Srbije i ona sa njihovim pojedinostima, uključujući i detalje koje je odnose na „Londonski ugovor“, nije bila upoznata. Za odredbe tog ugovora Srbija je saznala tek posle Oktobarske revolucije, tako da ne stoje tvrdnje da smo tada propustili priliku da zaokružimo granice neke, buduće države. Naša diplomatija nije bila upoznata ni sa detaljima pregovora vođenim sa Rumunijom oko njenog ulaska u rat. Takođe nema ni dokaza da su Centralne sile, pre svoje ofanzive iz oktobra 1915. pregovarale sa Srbijom o sklapanju nekakvog separatnog mira, niti je bilo realno od Srbije očekivati da tako nešto tada prihvati.

Umesto toga Srbija je još na početku rata istupila sa tezom o stvaranju zajedničke južnoslovenske države?

Srbija je još na početku rata to istakla kao jedan od svojih glavnih, ratnih ciljeva, a Niška deklaracija iz 1914. bila je samo formalna, parlamentarna potvrda tog cilja. Teza o zajedničkoj državi bila je reakcija Srbije na sve te pritiske, ali i način da se na njenu stranu pridobiju Južni Sloveni koji su živeli unutar Austrougarske. Naša vlada je finansirala „Jugoslovenski odbor“ i podsticala okupljanje političara i javnih radnika slične orijentacije. Ali ideja o stvaranju južnoslovenske države nailazila je na protivljenje saveznika, pa se na pregovore o okvirima njenog budućeg uređenja sačekalo do 1917. godine, tj. do potpisivanja Krfske deklaracije.

Na kakvu je reakciju ta inicijativa naišla kod političara iz Austrougarske kojima je ova ideja, generalno bila prihvatljiva?

Sve zavisi od toga sa kojih su pozicija nastupali i kojoj su opciji pripadali. Među članovima Jugoslovenskog odbora bilo je ljudi različitog ubeđenja, a sam Ante Trumbić bio je pravaš, pa mu je bila bliska ideja da unutar buduće, zajedničke države, Hrvatska vremenom dobije visok stepen samostalnosti. Bilo je i drugačijih stavova. Manje je poznata činjenica da je baš među Hrvatima nastala teza o „troimenom narodu“. To je za neke njihove političare bio način da postanu deo veće (u ovom slučaju južnoslovenske) celine kako bi lakše zastupali svoje interese, odbranili se od pretenzija većih država, ali i kako bi se, na kraju rata našli na strani koja je bila pobednička.

Kakve su tada bile ekonomske i društvene prilike u Srbiji i da li je ona mogla sve te pritiske da izdrži?

Osim što je imala ogromne ljudske žrtve rat je Srbiju i ekonomski veoma iscrpeo. To ne čudi kada se zna da je rat Srbiju mesečno koštao 30 miliona franaka, da je ono malo industrije bilo gotovo zamrlo, da je bilo mnogo ranjenih, oko 200 hiljada izbeglica uglavnom iz Bosne i Hercegovine, mnogo ratnih zarobljenika.. Srbija je, osim toga finansirala i crnogorsku vojsku i hranom pomagala stanovništvo ove države, a izdvajan je i novac za diplomatske inicijative, Jugoslovenski odbor... Ali za sve vreme rata srpska valuta bila je stabilna i nije bilo inflacije, a dinar je prema franku bio u odnosu jedan prema jedan. Tu finansijsku stabilnost dinara priznavale su sve svetske banke toga vremena, a tokom okupacije uvažavale su je i austrougarske vlasti.

Zbog čega ste značajan deo svog naučnog rada posvetili otkrivanju uzroka pokušaja revizije Prvog svetskog rata, posebnog onog dela koji se odnosi na ulogu Srbije?

Plaši me pokušaj utvrđivanja metodologije čiji je krajnji cilj relativizacija uzroka koji su doveli do početka Drugog svetskog rata. Mislim da se zbog toga krenulo od 1914. i da je to krajnja namera teze da je Prvi svetski rat bio „velika ljudska tragedija“. On to svakako jeste, ali ko je tu tragediju i sa kakvim namerama započeo, odnosno šta bi se desilo da se u toj tragediji nisu branili i borili za slobodu oni koji su prvi napadnuti. Bojim se da je to krajnji cilj, a mi smo, kao mali narod samo mali segment čitave te priče.

 

http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Srpska-vlada-nije-znala-za-odredbe-Londonskog-ugovora.lt.html

Edited by MancMellow
Link to comment

Teza, tj. pitanje JBa je kakva je to transformacija kada elita iz 1915. optira za Jugoslaviju a elita iz 1991. dize ruke od Jugoslavije.

Kako se to izmenila percepcija Jugoslavije (od plemenite ideje do mucnog izvedbe) i kako su se menjali Srbi s njom.

 

via TT

Link to comment

Srbi separatisti.men se cini da se htela revizija jugoslovenstva u srbiji.ispostavilo se da kroz istoriju jugoslavije najgore su prosli srbija i srbi.niko zahvalan,jasenovac,jahanje popova posle rata,pokrajine - republike,odjedared neki crnogorci,makedonci,muslimani..udarci sa sviju strana.bes srbije se video na zgazimestanu najvise.

centralizacija nije bila moguca,ni one promene oko pokrajina niko nije podrzao.revizija granica i zarati se

Link to comment

Teza, tj. pitanje JBa je kakva je to transformacija kada elita iz 1915. optira za Jugoslaviju a elita iz 1991. dize ruke od Jugoslavije.

Kako se to izmenila percepcija Jugoslavije (od plemenite ideje do mucnog izvedbe) i kako su se menjali Srbi s njom.

 

via TT

 

Mislim, ne znam, ali čini mi se da Babić, iako je, ne sumnjam, mnogo čitao o tome nije do kraja razumeo razloge opredeljenja srpske političke elite iz kojih je optirala za južnoslovensku varijantu i to kako krajem 1914, tako i u leto 1915 (što čak i nisu potpuno iste stvari). Ti razlozi su, da sad ne idemo dublje, bili racionalni - kao i hrvatski uostalom - a to se skoro po pravilu zaboravlja i onda kada se kritikuje takva politika sa srpskog nacionalističkog stanovišta. ALI, oni su ogromnim delom bili uslovljeni i kompletnim okruženjem i tendencijama i međunaodnim odnosima (koji, naravno, nemaju blage veze sa tim istima 1991, kao ni unutrašnja situacija u samoj Srbiji). Te on zapravo postavlja pitanje: šta se to sve desilo sa Srbima, Jugoslavijom i svime oko njih i iznad njih između 1915 i 1991 da se stav tako promenio? Pa to je u stvari istorija Jugoslavije :D Mislim, ok, istorija Jugoslavije i srpske elite u njoj, ali to je to. 

 

Ali nije to ono što mi bode oči i što mi smeta je ovo:

 

 

 

У Србију I светски рат, велики и неограничен какав је био, долази у јесен 1915, када је напада Немачка (Србија са Немачком нема територијалне и граничне спорове). Тада је за Србију тренутак истине: хоће ли уредно и одговорно, након увида у немогућност победе, капитулирати (капитулација је облик одбране, понекад једино могућ или најбољи), односно (као Румунија) склопити сепаратни „мир”, у складу са одговорношћу према (свом) народу, или ће се упустити у арогантну дугорочну геостратешку игру преко граница и своје моћи и своје потребе и смисла свог националног циља.

 

ovo je jedan solidan revizionizam, a, neiznenađujuće, vidi se neznanje. verovatno ne moram ni da ti pišem gde se to sve uočava, verujem da vidiš i sam.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...