Jump to content
IGNORED

Polemike


bergasa19

Recommended Posts

  • Replies 645
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Turnbull

    158

  • bergasa19

    121

  • kim_philby

    29

  • koksy

    25

Top Posters In This Topic

Posted Images

Mala ispravka: koliko ja znam to opasku "Janko Veselinović kao Oskar Davičo" izrekao je Radovan Zogović, veliki i zaboravljeni pesnik. A Kecmanović je tužna pojava.

Link to comment
Mala ispravka: koliko ja znam to opasku "Janko Veselinović kao Oskar Davičo" izrekao je Radovan Zogović, veliki i zaboravljeni pesnik. A Kecmanović je tužna pojava.
stvarno? notiram. zogovic jeste veliki pesnik a ja ga nisam zaboravio. pre izvesnog vremena sam kupio pevanja ali binaka.
Link to comment

Ova polemika je aktuelna.VREME

Ecce homo (seksualnost)jovana gligorijevićDok se većina političkih partija i predsedničkih kandidata paušalno izjašnjava o pravima LGBT populacije, u tački 18. "Inicijative za spas Srbije", dokumenta koji je sastavilo uredništvo časopisa "Nova srpska politička misao", poziva se na zabranu homoseksualne propagande i promocije među maloletnim licima kakav je teorijski okvir dao NSPM svom stavuPolovinom aprila, redakcija "Nove srpske političke misli" (NSPM) objavila je dokument na kom je, kako je saopšteno, uredništvo radilo duže vreme. Reč je o "Inicijativi za spas Srbije", dokumentu za koji je uredništvo izrazilo nadu da će ga neka od izbornih lista na dolazećim parlamentarnim izborima prihvatiti kao vlastitu platformu. Nešto kasnije, iza ove inicijative stala je lista "Nijedan od ponuđenih odgovora" (NOPO). O dvadeset tačaka "Inicijative za spas Srbije" do sada je bilo mnogo reči u javnom prostoru. Međutim, naročito je zanimljiva tačka 18. koja poziva na zabranu homoseksualne propagande i promocije među maloletnim licima. Ovom tačkom, NSPM, a sa njima i NOPO, jasno su izrazili svoj stav o homoseksualnosti i problemima LGBT osoba u Srbiji. Ovih dana, Gej-strejt alijansa (GSA) sprovodi istraživanje o stavovima političkih partija i predsedničkih kandidata prema LGBT populaciji. Većina političkih partija svoj stav izražava prilično paušalno, zadržavajući se na konstataciji da svi građani treba da budu jednaki i da ničija bezbednost ne sme da bude ugrožena. U Demokratskoj stranci rekli su da su njima svi građani jednaki i da će im borba protiv diskriminacije biti osnovno načelo i u kampanji: "I svih prethodnih godina borili smo se za svakog građanina Srbije. Napravili smo velike korake u borbi protiv diskriminacije – doneli smo Zakon o zabrani diskriminacije, ustanovili institut poverenika za ravnopravnost", naveli su u DS-u. U Srpskoj naprednoj stranci nisu se ozbiljno bavili diskriminacijom gej populacije, ali su kratko odgovorili da se bave problemima koji pogađaju sve građane. Istraživanje GSA pokazalo je da LGBT populacija ima najveće poverenje u Liberalno demokratsku partiju, koja ujedno i pruža najotvoreniju podršku borbi za LGBT prava. Marko Karadžić iz LDP-a izjavio je nedavno da u okviru ove partije postoji komesarijat koji se bavi zaštitom ljudskih prava i borbom protiv diskriminacije: "Prevencija, edukacija i sankcija su tri osnovna elementa u borbi protiv diskriminacije i nasilja nad LGBT manjinom. Za LDP su svi građani jednaki, bez obzira na lična svojstva", navodi Karadžić.U Ujedinjenim regionima Srbije rekli su da građane ne dele na gej i one koji to nisu, ali da svi treba da imaju jednaka prava, dok je Dragan Marković Palma iz Jedinstvene Srbije, očekivano, izjavio: "Homoseksualci me uopšte ne interesuju. Izborna kampanja je u toku."PRAVO I KAKO GA STEĆI: Takođe očekivano, s obzirom na to da je reč prevashodno o redakciji časopisa "za političku teoriju i društvena istraživanja", pa tek onda o listi koja će se kandidovati na parlamentarnim izborima, NSPM je svom stavu dao i teorijski okvir. Najnoviji broj časopisa "Nova srpska politička misao" tematski je naslovljen "Politika (homo)seksualnosti". U uvodniku novog broja "Nove srpske političke misli" stoji da će čitalac u njemu naići na tekstove Slobodana Antonića, Dušana Maljkovića, Petra Anđelkovića, Marija Kalika, Slobodana Jankovića i Vladimira Dimitrijevića, koji su pisani "sa ambicijom da se sistematično izloži jedno stanovište ili jedan pogled na problem": "Verujemo da je pluralizam ovih stanovišta i pogleda važna vrlina ovog našeg tematskog bloka – vrlina koja je danas generalno, a pogotovo po ovom pitanju, dosta retka čak i u akademskim publikacijama, te smo zato u Uredništvu "Nove srpske političke misli’ na nju naročito ponosni."S obzirom na to da tačka 18 "Inicijative za spas Srbije" traži zabranu "homoseksualne propagande i promocije", jasno je da uredništvo NSPM-a smatra homoseksualnost štetnom, bar za maloletna lica. Zato ne bi bilo loše razmotriti argumente iz tekstova najnovijeg temata NSPM-a i ukazati na neke njihove slabosti. Temat otvara rad Slobodana Antonića "Gej pokret i borba za priznatost" u kom autor polazi od toga da je agresija prema LGBT osobama često predmet rasprava i kritika, dok je netolerancija koju pokazuju pojedini gej aktivisti slabo istražen fenomen. Otuda je Antonićev rad zapravo istraživanje uzroka agresije koja dolazi iz redova LGBT pokreta. Zaključak do kog dolazi jeste da koreni agresivnosti pojedinih gej aktivista leže u tome što "oni zaista veruju da su im određena prava uskraćena – poput prava na brak ili prava na usvajanje dece – zbog čega osećaju iskrenu ljutnju i povređenost". Dalje, Antonić prelazi na ispitivanje da li su prava LGBT osoba time što im je onemogućeno stupanje u brak i usvajanje dece – zaista ugrožena. Ako brak shvatimo samo kao ugovor između dvoje ljudi, ograničavanje tog prava na raznopolne parove jeste diskriminacija, kaže Antonić. Međutim, on smatra da brak treba sagledati u drugoj dimenziji koju označava kao istinsku. Ukratko, postoji čitav korpus prava koja je moguće dobiti samo ako se ispune određeni uslovi. Kao primere, on navodi da je za biračko pravo neophodno steći državljanstvo, dok je za ostvarenje prava na studiranje neophodno završiti srednju školu. Slično tome, uslov za pravo na brak jeste pronalaženje partnera suprotnog pola, iz čega po Antoniću proizilazi da LGBT osobe nisu diskriminisane.Manjkavost ovakve postavke jeste u tome što, kod prava koja podrazumevaju ispunjenje uslova da bi bila ostvarena, zakon predviđa proceduru za ispunjenje tih uslova. Drugim rečima, postoji jasno precizirana procedura dobijanja državljanstva, a sa njim i mogućnost izlaska na biralište. Isto tako, obrazovni sistem reguliše proceduru sticanja diplome srednje škole koja sa sobom povlači mogućnost studiranja. Pronalaženje partnera, međutim, uslovljeno je, ne procedurom, već seksualnom privlačnošću, odnosno prirodnom sklonošću ka osobama suprotnog ili istog pola. Kako bi izgledala procedura uz pomoć koje bi osoba homoseksualne orijentacije došla do partnera suprotnog pola, teško je zamisliti. Antonić bi mogao donekle da se odbrani od ovoga, pošto kao druge primere prava za koje postoje uslovi ostvarenja, navodi pravo na starački dom ili jaslice. Pravo na obe institucije ostvaruje se sa određenim uzrastom, što će reći, prirodnim svojstvom. Međutim, i starački domovi i jaslice jesu prava koja služe tome da odgovore na određene potrebe građana, uzrokovane prirodom. Tamo gde prirodna, urođena svojstva sprečavaju građane da neka prava ostvare, uskače društvo. Otud rampe za invalide koje osobama koje se otežano kreću olakšavaju pristup objektima, otud udžbenici na Brajevom pismu i razni drugi primeri ljudske težnje da omogući jednakost u pravima bez obzira na različite prirodne uslovljenosti i mogućnosti.STANJE I OBLIK: Doprinos negiranju stvarne diskriminacije LGBT osoba daje i autor Petar Anđelković u radu "Politizacija polnih sklonosti i njene posledice". Njegovi argumenti su, međutim, gotovo u potpunosti oborivi s obzirom na ono što se dešava u realnosti. Anđelković počinje razlikovanjem ličnih i društvenih sloboda i prava, stavljajući primedbu na račun gej aktivista koji svoje lične slobode pokušavaju da pretvore u društvene, a onda javnu kritiku takvog delovanja proglašavaju za napad na lično opredeljenje. "Sve dok pojedinac te stvari drži u domenu privatnosti, javnost nema pravo da procenjuje njegove sklonosti, a svako kršenje tog pravila jeste kršenje zakona", kaže Anđelković, previđajući da heteroseksualni pojedinci svoje lične sklonosti retko kad zadržavaju u domenu privatnosti. Naprotiv, vrlo su skloni držanju za ruke, ljubljenju u javnosti, a proslava sklapanja braka, u narodu poznatija kao svadba, po svojoj suštini je vrlo bučna i primetna, čak i iz veće udaljenosti. Anđelković nastavlja konstatacijom da praktikovanje ličnih sklonosti često može da bude protivrečno standardima pristojnosti i ukusa društvene većine, te da iznošenjem iz sfere privatnosti oblika ponašanja koje javnost smatra skarednim ili bizarnim, pojedinac sebe čini objektom javne procene, kritike i poruge. Sve izneto, u suštini je tačno. U korenu ovakvog argumenta leži jedna komična zabuna na relaciji javnost-LGBT aktivisti. Zalažući se za javno pokazivanje svojih sklonosti, LGBT aktivisti ne traže za sebe ništa više od onoga što spada u široko rasprostranjene oblike ponašanja heteroseksualne većine. Dakle, vraćamo se na držanje za ruke i cmakanje u parku. Nije retkost, međutim, da deo protivnika LGBT aktivizma, pod javnom demonstracijom homoseksualnosti smatra seksualne odnose na javnim mestima. Ali, to je skaredno i bizarno i u slučaju heteroseksualaca, te je nejasno otkud ovakvo viđenje.Nakon niza standardnih tradicionalističkih argumenata protiv istopolnih brakova i usvajanja dece (država brak reguliše da bi se društvo reprodukovalo, a ne zato što svako ima pravo na ljubav, dok su deca u istopolnim zajednicama hendikepirana jer su osuđena na život bez majke ili na život bez oca), Anđelković dolazi do čudnog zaključka da "homoseksualnost nije stanje, već oblik ponašanja", a ponašanje za sobom povlači etičke posledice unutar društva, naročito ako je javno. To bi značilo da ni heteroseksualnost nije stanje, već oblik ponašanja. Prevesti stvari na ovaj teren bilo bi vrlo zgodno, jer se onda može preći na diskusiju o oblicima ponašanja koje je uglavnom moguće korigovati, sankcionisati ili promovisati. Anđelković pokušava da prevede stvari na teren oblika ponašanja, da bi mogao da operiše sa pojmovima normalnog i nenormalnog, međutim, početna tačka naprosto ne stoji. Seksualna orijentacija, kakva god bila, nije oblik ponašanja. Činjenica je da osoba može da provede život, a da sopstvenu seksualnost nikada i nikako ne ispolji, iako je seksualno orijentisana bilo ka suprotnom, bilo ka istom polu.Politikom seksualnosti u novom broju "Nove srpske političke misli" bave se još tri autorska rada. Dušan Maljković iz Centra za kvir studije iz Beograda, predstavlja kritiku "ideologije homoseksualnosti" sa pozicije levice, koja odbacuje brak kao prevaziđenu društvenu instituciju, pa samim tim i zalaganje za gej brakove označava kao zalaganje za jednu represivnu, patrijarhalnu instituciju koja guši individualizam. Mario Kalik sa Fakulteta za kulturu i medije u Beogradu, polazi od pretpostavke da je homoseksualnost nemoralna jer je takva sa stanovišta Kantove filozofije morala: kada bi univerzalno važila, svet bi bio osuđen na propast, te stoga, kaže Kalik, heteroseksualnost mora ostati temeljna i dominantna seksualna orijentacija. Greška je ovde pojmovne prirode. Niko, naime, u LGBT pokretu, ne traži izjednačavanje seksualnih orijentacija, nego izjednačavanje prava ljudi različitih orijentacija. Izjednačavanje orijentacija značilo bi, na primer, zahtev da postoje propisane kvote homoseksualnih i heteroseksualnih orijentacija, a takav zahtev bio bi, u najmanju ruku, budalast. Te stvari reguliše priroda, a prema njoj, heteroseksualnost je još uvek daleko najdominantnija seksualna orijentacija. U tom smislu, diskutabilno je šta uopšte znači ona "homoseksualna propaganda" sa početka priče. Naime, ako ogromna heteroseksualna većina ne uspeva da "promoviše" svoju orijentaciju uprkos svemu što u ovom društvu govori u prilog tome da je ona "poželjnija", "normalnija", "moralnija", pa u ovom društvu ipak postoje LGBT osobe, nije baš zamislivo kako bi mogao da se odigra isti proces u obrnutom smeru.KRATKI POSTUPAK: Da nema poslednjeg rada u delu časopisa koji teorijski razmatra politiku ili ideologiju LGBT pokreta, novi broj NSPM-a bi još i mogao da prođe kao jedan kritički osvrt na gej aktivizam. Međutim, rad Slobodana Jankovića "O homoseksualnosti, pedofiliji i Zakonu o zabrani diskriminacije" svrstava homoseksualnost u patologiju i mentalne poremećaje, uz otvorenu nameru da je izjednači sa pedofilijom. Taj rad čitavom broju daje potpuno drugačiji kontekst, onaj u kom u vodu pada svaka stvarna namera da se problem razmotri hladno i teorijski, svodeći homoseksualnost na tačku 18 "Inicijative za spas Srbije" koja kaže: zabraniti.
Link to comment
VREME
reagovanje >Ko je rekao »zabraniti«slobodan antonić"Politika i seks – Ecce homo(seksualnost)"; VREME 1112Velika je čast kada neki domaći časopis iz društvenih nauka dobije tri stranice u "Vremenu". Čak i kada je reč o kritičkom prikazu, to povećava vidljivost domaće naučne produkcije i skreće pažnju šire publike na ono što se dešava u jednoj specifičnoj, ali malo primetnoj sferi srpske kulture.U tom smislu, vredan je svake pohvale napor Jovane Gligorijević da, u kratkom roku, pročita i predstavi čitaocima "Vremena" poslednji broj NSPM-a posvećenog "politici (homo)seksualnosti". Ipak, da je koleginica Gligorijević uložila malo više vremena i dobre volje, a ispoljila malo manje arogancije i predrasuda (što obično ide zajedno), njen prikaz našeg časopisa bio bi svakako još kvalitetniji i korisniji.Najpre, koleginica Gligorijević meša NSPM kao nevladinu organizaciju, NSPM kao sajt i NSPM kao naučni časopis. To su tri različita nivoa i načina funkcionisanja, pri čemu ni ljudi koji se u tim oblicima rada pojavljuju nisu isti. Naučni časopis nema nikakve veze sa Inicijativom i njenom 18. tačkom, on se ne bavi ni političkom akcijom, niti aktuelno-političkim radom, pa "čitanje" novog broja NSPM-a (koji je, uzgred budi rečeno, dat u štampu dva meseca pre objavljivanja Inicijative) kao "teorijskog okvira" 18. tačke Inicijative – kako to radi koleginica Gligorijević – teško može da se drugačije oceni nego kao zlonamerno. Jednostavno, šta god da piše u Inicijativi, ona nema nikakve veze sa ovim brojem časopisa, nije stav Uredništva časopisa i nije zajedničko stanovište autora koji su se našli u tematu ovog broja NSPM-a.Uopšte, ovaj temat i nije nastao kao rezultat namere da se promoviše neko teorijsko ili političko stanovište – kao što nijedan temat u NSPM-u tako ne nastaje. On je učinak želje da se i ova važna društvena tema obradi iz različitih uglova i od strane autora s različitim disciplinarnim i teorijskim habitusom. Naš naglasak je, kao i u drugim tematima, bio na domaćim autorima, te je Uredništvo NSPM-a uputilo poziv mnogim našim filosofima, sociolozima, kulturolozima, koji se bave ovom temom da nam pošalju svoje priloge. Želim da naglasim da nijedan od pristiglih tekstova nije bio diksvalifikovan zbog teorijskog ili političkog stanovišta njegovog autora. Tako smo dobili temat sa različitim stanovištima – nekim zastupljenijim, drugim manje zastupljenim. Ali, kao i svaki temat, i ovaj odražava stanovišta samo onih naših društvenih naučnika koji su u njemu zastupljeni svojim prilozima – dakle, niti redakcije NSPM-a, niti svih društvenih naučnika u Srbiji.Drugo, koleginica Gligorijević ovaj temat prikazuje tako što polemiše sa pojedinim tezama iznetim u člancima (što je legitimno), pri čemu izabira teze potpuno različitog nivoa važnosti (što nije legitimno). Recimo, ona polemiše sa mojim stanovištem koje sam uzgred pomenuo, da ne postoji (ljudsko) pravo na brak bez obzira na pol onih koji žele da ga sklope. To uopšte nije tema moga teksta, već jedan fenomen vezan za deo LGBT pokreta, dok uz stav koji kritikuje Gligorijevićeva ide vrlo jasna uputnica da sam tu temu iscrpno obradio u tekstu "Istopolne porodice – izazov za nauku" u Sociološkom pregledu (1/2011). Ako je već koleginica Gligorijević želela da sa ovim mojim stanovištem polemiše, onda bi bilo korektno da je prethodno pročitala argumentaciju koju iznosim u tom tekstu, a ne da moje stanovište rekonstruiše na osnovu par rečenica iz teksta koji uopšte nije na tu temu. Pri čemu se još ceo tekst koji je na jednu temu diskvalifikuje zbog nekoliko rečenica na drugu temu, obrađenu u drugom tekstu, a koji pritom uopšte nije ni uzet u obzir. Zaista, ne baš preterano korektno.Treće, arogancija koju koleginica Gligorijević pokazuje dok prikazuje ovaj temat NSPM-a i sa pojedinim autorima polemiše tipičan je izraz jedne predrasude koja o nečemu misli ono što je u delu moderne publicistike pročitala da treba da se misli, pa sada to uzima kao jedinu istinu, osuđujući sve koji misle nešto drugo. (Reč "predrasuda" i znači da neka osoba o nečemu ima mišljenje pre nego što se o tome uopšte ozbiljno obavestila i o čitavoj stvari porazmislila.) Tako je koleginica Gligorijević negde pročitala da je jedino ispravno misliti da je homoseksualnost urođena osobina, pa sve koji homoseksualnost tretiraju i kao oblik ponašanja osuđuje kao neznalice i potencijalne diskriminatore. Ali, stvarnost je uvek složenija od pojednostavljenih publicističkih floskula, koje su češće izraz neke ideologije, nego izraz istine. Da je koleginica Gligorijević pogledala pomenuti članak iz Sociološkog pregleda, ili drugi moj tekst na koji takođe na istom mestu upućujem ("Deca u istopolnim porodicama – pregled debate", Antropologija 2/2011), videla bi da se u naučnoj literaturi, čiji sam pregled tu dao, nastanak homoseksualnih preferenci i ponašanja objašnjava kako delovanjem prirodnih (urođenih) činilaca tako i delovanjem društvenih (situacionih) faktora.Potpuno je, dakle, netačno da je svako homoseksualno ili heteroseksualno ponašanje izraz nečije urođene (date, nepromenljive) osobine, te da se ono – kako veruje Jovana Gligorijević – mora prihvatiti kao takvo, bez moralnog ili kakvog drugog društvenog vrednovanja. Pošto deo homoseksualnog, kao i heteroseksualnog ponašanja nesumnjivo dolazi i kao rezultat socijalnih faktora, pa i socijalizacije, onda je potpuno legitimno vrednovati, moralno i/ili društveno, i takve faktore, odnosno takvu socijalizaciju. Univerzalizacija heteroseksualnog i homoseksualnog ponašanja ("šta bi bilo kada bi se svi tako ponašali") jedna je od uobičajenih metoda moralnog procenjivanja i pokazuje jasan vrednosni status koji različiti oblici ponašanja mogu imati u društvenoj hijerarhiji, a ne podrazumeva, pritom, da se niže rangirani oblik ponašanja mora diskriminisati, ili čak zabraniti.Zapravo, to što se čitav ovaj temat NSPM-a o homoseksualnosti svodi na jednu reč kojom završava svoj prikaz – "zabraniti"! – Jovana Gligorijević pokazuje sa koliko je samo predrasuda i zle volje pisala svoj prikaz. Čak ni u tekstu Slobodana Jankovića, u kome se homoseksualno ponašanje vidi kao patološko (što je mišljenje ovog autora, koje, kao i u svim naučnim časopisima, ne izražava stav Uredništva časopisa u kome je tekst objavljen), nema govora o zalaganju za "zabranu" (kriminalizaciju) homoseksualnog ponašanja. Kolega Janković se, u svom tekstu, samo usprotivio sadržaju pojedinih članova našeg Zakona o diskriminaciji, kao i "normalizaciji" homoseksualnog ponašanja, u smislu vrednosnog izjednačavanja sa heteroseksualnim.Ali, koleginica Gligorijević sav ovaj pluralizam mišljenja i sve ovo nijansiranje razlika u stanovištima – koje postoje u ovom broju NSPM-a – prostom, redukcionističkom logikom svodi na jednačinu: nejednako vrednovanje = diskriminacija = zahtev za zabranom. Takvo "izjednačavanje batinom" upravo je suprotno onome za šta se "Vreme" i Jovana Gligorijević, verujem, iskreno zalažu – za toleranciju i pluralizam stanovišta, za pravo da se misli drugačije, a da se ne bude automatski diskvalifikovan iz javnog prostora. Time što je čitav ovaj broj NSPM-a – bogat različitostima, nijansama, osobenim, pa i suprotnim mišljenjem – svela samo na jednu reč "zabraniti" (a to je reč koja uopšte ne postoji, barem u tom kontekstu, u čitavom broju NSPM-a!), koleginica Gligorijević je ne samo pogrešno informisala čitaoce "Vremena", već je time izvršila i jasnu diskvalifikaciju NSPM-a iz prostora demokratske i civilizovane javnosti. No, ako je "javnost" Jovane Gligorijević takva da je samo jedno (njeno) mišljenje poželjno, dok su sva druga podložna ismevanju, izvrtanju i diskvalifikaciji, onda takvoj javnosti, bojim se, mnogo više priliče neki drugi pridevi nego "demokratska" i "civilizovana".Autor je urednik časopisa NSPM
Link to comment
VREME
Reagovanje >Kako se branio pluralizamrastislav dinić"Ko je rekao ‘zabraniti’"; VREME 1113 Šta bi bilo kad bi svi ljudi na svetu sledili primer mladog Rastka Nemanjića, odrekli se svetovnog života, otišli u manastir i posvetili se monaškom životu? Jasno – čovečanstvo bi izumrlo, jer bi svi živeli u celibatu, pa samim tim ne bi mogli imati potomstvo. Kako je po uvaženom sociologu Slobodanu Antoniću, "univerzalizacija seksualnog ponašanja (‘šta bi bilo kada bi se svi tako ponašali’) jedna od uobičajenih metoda moralnog procenjivanja i pokazuje jasan vrednosni status koji različiti oblici ponašanja mogu imati u društvenoj hijerarhiji", onda iz toga direktno sledi da se monaški oblik ponašanja mora nalaziti poprilično nisko u "društvenoj hijerarhiji". U svakom slučaju, niže od nezaštićenog vanbračnog seksa između osoba suprotnog pola, jer kad bismo svi imali nezaštićeni vanbračni seks, čovečanstvo svakako ne bi nestalo. U tom smislu, ponašanje Ivandera Holifilda koji je, po svoj prilici, otac najmanje jedanaestoro vanbračne dece, od jedanaest različitih majki, svakako ima mnogo viši "vrednosni status", od odluke mladog Rastka da zalupa na "kapije manastirske".Srećom, kako velikodušno dodaje Antonić, ovakvo rangiranje oblika seksualnog ponašanja "ne podrazumeva da se niže rangirani oblik ponašanja mora diskriminisati, ili čak zabraniti". Ovo je svakako poprilično olakšanje za monahe širom sveta, s obzirom na to da je još Bentam primetio da "ako bi homoseksualce trebalo žive spaljivati samo iz razloga njihovog negativnog uticaja na natalitet, onda monahe treba peći na tihoj vatri". Pa ipak, pitanje na koje Antonić ne odgovora, a koje mi se čini kudikamo zanimljivijim, nije da li ovakvo vrednosno rangiranje mora da podrazumeva diskriminaciju ili zabranu "niže rangiranog oblika ponašanja", već da li ono može da podrazumeva njegovu diskriminaciju i zabranu, odnosno: da li iz ovakvog rangiranja sledi da je moralno dopustivo "niže oblike ponašanja", i one koji ih praktikuju, tretirati nejednako pred zakonom. Sudeći po "Inicijativi za spas Srbije", koju potpisuje uredništvo NSPM, reklo bi se da je odgovor pozitivan, jer se u ovom dokumentu zahteva "zabrana homoseksualne propagande i promocije među maloletnim licima", dok se slična zabrana ne traži za "heteroseksualnu propagandu i promociju". Ali, šta je sa monaškom propagandom i promocijom? Treba li i nju zabraniti u nameri da se predupredi masovno oduševljavanje Rastkovim primerom među decom i omladinom, te, sledstveno, poplava poznog lupanja na kapije manastirske, a u konačnom – i nestanak čovečanstva? Ovo bi svakako značilo izbacivanje slavne Ilićeve pesme iz školskog programa, ali bi valjalo izbaciti i ono "Uskliknimo s ljubavlju Svetitelju Savi", i zameniti ga nečim prikladnijim, nečim što promoviše "više rangirane oblike seksualnog ponašanja", recimo – "Uskliknimo s ljubavlju Ivanderu Holifildu".Čitateljka će možda odmahnuti rukom na ovaj moj predlog, ali, kako je odavno primetio već pomenuti Džeremi Bentam, nema nikakve sumnje da je celibat mnogo veća opasnost po reprodukciju od homoseksualnog ponašanja, iz prostog razloga što homoseksualno ponašanje ne isključuje mogućnost heteroseksualnog ponašanja, pa samim tim ni reprodukcije, dok zavet celibata, ukoliko je iole iskren, isključuje svaku takvu mogućnost. Stoga se ono što smo nazvali monaškim oblikom ponašanja u Antonićevoj "društvenoj hijerarhiji" mora nalaziti niže i od homoseksualnosti, pa ako već treba zabraniti promociju homoseksualnosti, onda sasvim sigurno valja zabraniti i promociju monaštva.Sve je ovo, naravno, šala. Antonićevo rangiranje oblika seksualnog ponašanja na osnovu testa univerzalizacije, ne može ni biti bilo šta drugo do predmet šale. Iznositi ga kao ozbiljan argument, značilo bi ili ništa ne znati, ili pak biti neiskren, odnosno iznositi ga u lošoj veri – ne zato što ga smatrate ispravnim, nego zato što ga smatrate efektnim.U bilo kom od ova dva slučaja nema mesta ozbiljnom razmatranju ovog davno pobijenog i ismejanog argumenta. Tražiti da se njegovo ponavljanje tretira kao deo relevantne naučne debate o seksualnoj etici, isto je što i tražiti da se ozbiljno bavimo tvrdnjom da se Zemlja nalazi na leđima četiri slona, kao doprinosom savremenoj astronomiji.Antonić tvrdi da je Jovana Gligorijević svojim člankom uskratila "pravo da se misli drugačije", te da je "izvršila jasnu diskvalifikaciju NSPM-a iz prostora demokratske i civilizovane javnosti", i dodaje: "ŠAĆko je ‘javnost’ Jovane Gligorijević takva da je samo jedno (njeno) mišljenje poželjno, dok su sva druga podložna ismevanju, izvrtanju i diskvalifikaciji, onda takvoj javnosti, bojim se, mnogo više priliče neki drugi pridevi nego ‘demokratska’ i ‘civilizovana’." Nasuprot tome, Antonić se zalaže za "pluralizam mišljenja" i "nijansiranost stanovišta", pa i onakvih kakva se iznose i zastupaju u tekstu Slobodana Jankovića, "O homoseksualnosti, pedofiliji i Zakonu o zabrani diskriminacije".Pre svega, Jovana Gligorijević nije nikome uskratila pravo da misli drugačije, niti je tvrdila da je "samo njeno mišljenje poželjno". Njen tekst je prosto kritika poslednjeg broja časopisa "Nova srpska politička misao", a kritika nije prepreka pluralizmu mišljenja, već jedna od njegovih manifestacija, baš kao što su to i ismevanje, izvrtanje, pa, zašto da ne – i diskvalifikacija. Svako ima pravo da svoje mišljenje javno iznese, ali niko nema pravo na to da ono bude zaštićeno od kritike, pa čak ni one žučne, ili promašene (mada, po mom mišljenju, tekst Jovane Gligorijević nije nijedno od ova dva)."Ko je rekao ‚zabraniti’?", začuđeno se pita Antonić. Valja mu osvežiti pamćenje. To je, ne tako davno, rekao on sam, u časopisu "Geopolitika" (septembar, 2011): "Čak i da nije izvesno da će organizovanje ‘Prajda’ dovesti do ponovljenog nasilja, činjenica da ogromna većina građana Beograda i Srbije oseća moralnu odvratnost prema gej paradi dovoljan je razlog da se njeno održavanje ne dopusti u centru Beograda, ili na otvorenom prostoru." Tako se, dakle, brani demokratska i civilizovana javnost: time što će se jednoj grupi građana zabraniti učešće u njoj. Tako se brani pluralizam: pozivima na oduzimanje osnovnog političkog prava – prava na slobodu okupljanja – jednoj ranjivoj manjini, a sve u ime većinske "moralne odvratnosti". (Nije neophodno pribegavati testu univerzalizacije da bi se zaključilo šta sledi iz ovog Antonićevog principa u slučaju da se na mestu gejeva nađu Romi, crnci, Jevreji ili Srbi. Ako je većinska moralna odvratnost dovoljan osnov za oduzimanje političkih prava "odvratnoj" manjini, a po Antoniću to jeste slučaj, onda je sasvim svejedno koja je manjina u pitanju.)O kakvom je tu onda "pluralizmu mišljenja" reč? Evo o kakvom. U već pomenutom tekstu koji Antonić uzima u zaštitu, Slobodan Janković piše: "Izgleda da postoji veza između homoseksualizma i pedofilije, ali u ovoj studiji to je pitanje samo postavljeno, no na njega nije i definitivno odgovoreno." Eto, takva je to nijansiranost stanovišta u kojoj se bez konkluzivnih dokaza, manjinske grupe, onako uzgred, optužuju za sklonost najtežim zločinima. Budući da, kako Antonić s ponosom ističe, "nijedan od pristiglih tekstova nije bio diskvalifikovan zbog teorijskog ili političkog stanovišta njegovog autora", slutim da ćemo u nekom narednom broju NSPM-a imati priliku da pročitamo još neku, sasma naučnu, tvrdnju poput ove. Recimo: "Izgleda da postoji veza između jevrejstva i ritualnog ubijanja dece, ali u ovoj studiji to je pitanje samo postavljeno, no na njega nije definitivno odgovoreno." Ako vam je do ovakvog pluralizma mišljenja, idite u NSPM.
Link to comment
VREME
Reagovanja >Pozivate na pluralizam, a želite totalitarizammario kalik"Ecce homo (seksualnost)"; Vreme 1112;"Kako se branio pluralizam"; Vreme 1114Draga mi je moja ideologija, ali mi je draža istina; tako bi mogla da zvuči verzija čuvene aristotelovske sentence koja određuje srž filozofskog, ali i naučnog i novinarskog poziva. Istina (iznad ideologije) trebalo bi svima ovima da bude vrhovna vrednost. Nažalost, zahtev za istinom izgleda nimalo ne obavezuje neke (samo)zvane filozofe i novinare. Ona je kod njih prosto samlevena u žrvnju liberalističke ideologije. Bolje rečeno, ideologije koja se uporno maskira u ruho liberalizma, deklarativno se zalažući za "pluralizam mišljenja".Kako u praksi izgleda javno bičevanje i inkriminisanje u duhu ovog "pluralizma mišljenja", i šta od takvog "pluralizma" uopšte ostaje, mogli smo da vidimo na primeru načina na koji filozof Rastislav Dinić i novinarka Jovana Gligorijević prikazuju temat poslednjeg broja "Nove srpske političke misli" posvećen politici (homo)seksualnosti. Istina o autorima i idejama iznetim u ovom časopisu jednostavno je masakrirana, a kao kriminalno ugrožavanje vrednosti "demokratskog" društva javnosti se podmeće i nameće to što se u časopisu uopšte pojavljuju tekstovi koji su se, zamislite, usudili da se suprotstave apsolutnoj i bespogovornoj normalizaciji homoseksualnosti?! Ono što je moglo da se ugura u Prokrustovu postelju unapred presuđene i projektovane NSPM-ovske "homofobije" istaknuto je u prvi plan, a ono što nije moglo, prosto je odsečeno i odbačeno. Sve to zarad već prepoznatljivog i ofucanog – u stilu E-novina – anatemisanja NSPM-a kao "Nove srpske fašističke misli" čija se "fašistoidnost" ovog puta pokazuje u tobožnjoj "zabrani homoseksualnosti". (Besmislenost ove optužbe kojom završava Gligorijevićkin prikaz već je argumentovano pokazana u odgovoru Slobodana Antonića.)Tako čitalac neupućen u istinski sadržaj poslednjeg broja NSPM-a, koji bi se informisao i edukovao samo na tekstovima poput Dinićevih i Gligorijevićkinih, zaista mora da poveruje da se oko ovog časopisa okuplja nekakvo mračno i zločinačko društvance. On je npr. skandalozno oštećen za informaciju da odmah nakon Antonićevog može da pročita tekst istaknutog gej aktiviste i teoretičara Dušana Maljkovića koji otvoreno i afirmativno podseća na Verlenovu i Remboovu "Odu (bogu?) anusu", i brani "prirodnost" analnog seksualnog odnosa citirajući velemajstora svih perverzija Markiza de Sada. Čitalac takođe ništa ne može znati o mom stavu, navedenom već u sažetku, koji Gligorijevićka, robujući svojoj ideološkoj pristrasnosti, naravno selektivno (ne) prenosi, da je "protestni aspekt ‘Parade ponosa’ sasvim legitiman" i da "homoseksualcima moraju biti garantovana neka osnovna ljudska i građanska prava, od prava da upražnjavaju svoju seksualnu orijentaciju i da zbog nje ne budu diskriminisani u profesionalnom i društvenom životu, do prava da osnivaju zakonske zajednice". Potpuno se prećutkuje i da na drugi deo mog teksta, u kome zastupam ideju o nemoralnosti, i neprirodnosti i nenormalnosti homoseksualnosti u seksualnom pogledu, vrlo oštro reaguje Srđan Nikolić u rubrici "Sučeljavanja". A šta tek reći za nespominjanje Aleksandra Dikića čija su dva teksta u "Dosijeu" tematskog bloka direktno razračunavanje, bez pardona i "rukavica", sa protivnicima održavanja "Parade ponosa" i njihovom ideologijom. Njegovim rečenicama zapravo završava temat NSPM-a: "Svaka odluka mora da proistekne iz civilizovanog dijaloga o svim temama i svaki glas mora da se čuje i bude uvažen, jer se odluka tiče svih nas. Samo tako možemo doći do efikasnog rešenja ovog problema, a posle toga se možemo okrenuti i bitnijim temama. Zato – razgovarajmo!" Dakle, na kraju temata, gde Gligorijevićka i Dinić haluciniraju reč "zabraniti!" eksplicitno stoji "razgovarajmo!" Kolika li onda mora biti ideološka obnevidelost i suženost svesti onih koji tako drastično krivotvore i izokreću pravu istinu?! I može li se igde u intelektualnom pogonu najbučnijih kritičara NSPM-a naći neki sličan primer istinskog pluralizma mišljenja koji je pokazao poslednji broj ovog časopisa?Da se na NSPM-u neguje demokratski duh misaonog raznoglasja potvrđuje i slučaj samog Rastislava Dinića. Pre nekoliko godina na sajtu NSPM-a imao sam polemiku upravo sa Dinićem, koji je reagovao na jedan moj tekst, a pre nekoliko meseci preneta je Dinićeva kritika nekih vodećih autora NSPM-a, objavljena izvorno na "Peščaniku". Zato Dinić, poručujući na kraju svog odgovora "Idite u NSPM", groteskno sebi uskače u usta. Pa on je bio na NSPM-u i, koliko vidim, i dalje je dobrodošao. Biće, dakle, da Dinićev problem nije u nekakvoj ideološkoj zatvorenosti NSPM-a za njegova i slična gledišta. Problem je izgleda što se na NSPM-u pojavljuju, pa i preovlađuju, što da ne, stavovi suprotni Dinićevim. Tobožnji pobornici pluralizma stoga imaju problem baš sa pluralizmom, i tobožnji protivnici zabrana priželjkuju upravo zabrane. Kako bi bilo sjajno i bajno da NSPM bude jedan novi "Peščanik" ili E-novine!Ovi totalitarni pseudoliberali, opsednuti netrpeljivošću prema drugačijem i suprotnom mišljenju, često pišu preterano karikirajući i parodirajući stavove svojih oponenata, tako da na kraju misaona argumentacija potpuno nestaje pod lavinom retorički efektnih sofisterija. Dinić, recimo, veći deo svog odgovora Antoniću posvećuje zaključivanju da iz samog principa na koji se Antonić poziva, a to je test univerzalizacije, sledi da je npr. bokser Holifild društveno vrednija individua od monaha Svetog Save. Naravno da je ovo, u svojoj provokativnosti nesumnjivo atraktivno zaključivanje, neutemeljeno, jer na testu univerzalizacije ne pada samo monah koji živi u celibatu, već i svako onaj ko poseje svoje seme gde stigne (takav svet takođe ne bi mogao da opstane). Bez obzira na ovaj promašaj, zanimljivo je da Dinić kaže da se test univerzalizacije inače ne može izneti kao ozbiljan argument, tj. da se iznosi "u lošoj veri – ne zato što ga smatrate ispravnim, nego zato što ga smatrate efektnim". Ali, takvo je onda, u lošoj veri, prosto efektno, ali sasvim neispravno, i Dinićevo ključno polemičko oružje u ovoj polemici, koje sledi upravo test univerzalizacije! Eto kolika je logička vrednost Dinićevog odgovora po samim njegovim rečima...Uzgred, voleo bih da nam filozof Dinić pokaže i dokaže ovde presudnu stvar, da je (kantovski) test univerzalizacije "davno pobijen i ismejan argument", i da je njegovo današnje korišćenje nalik "ozbiljnom bavljenju tvrdnjom da se Zemlja nalazi na leđima četiri slona, kao doprinosom savremenoj astronomiji". Nijedan savremeni astronom zaista se ne bavi ovom arhaičnom mitološkom predstavom. Ali, mnogi savremeni filozofi sasvim ozbiljno slede Kanta i njegov test univerzalizacije. Između ostalih, i Džon Rols, na koga se upravo Dinić u polemici sa mnom otvoreno pozivao...Sve bi ovo bila jedna manje-više bezopasna intelektualna polemika da novi totalitarizam koji se krije iza maske zaštitništva (seksualnih) manjina nije počeo nedavno da promalja svoje preteće lice. Pod udar države, tj. Poverenika za zaštitu ravnopravnosti, došao je profesor Milan Brdar, koji se na svom času drznuo da proglasi homoseksualnost bolešću. Poverenik je dao "Preporuku" da "prof. dr M.B. ubuduće vodi računa da ono što studentima govori o homoseksualnosti bude sasvim jasno i nedvosmisleno". A to što se očekuje od "M.B." ili bilo kog drugog građanina je da "jasno i nedvosmisleno" misle i govore da je homoseksualnost, kako kaže Poverenik, "legitimni neheteronormativni varijetet seksualnosti". Dakle, svi vi, koji imate bilo kakve filozofske ili naučne sumnje u legitimnost homoseksualnosti, slobodno očekujte da možete biti ućutkani!Treba li onda da nas čudi što je Džordž Orvel rekao da će novi fašizam doći u obliku borbe protiv "fašizma"...
Link to comment
VREME
Reagovanja >O naučnoj kritici i ideološkom kukumavčenjubojan blagojevićPozivate na pluralizam, a želite totalitarizam", "Vreme" 1115; "Kako se branio pluralizam", "Vreme" 1114; "Ko je rekao ´zabraniti´", "Vreme" 1113Kada se pročita prvi pasus Kalikovog teksta, izašlog u prošlom broju "Vremena", čoveku dođe da aplaudira. Taj herojski poziv da se manemo ideologije i uvidimo vrhovnu vrednost istine, ta patetična osuda "(samo)zvanih filozofa", šta god to značilo, sve to izgleda previše dobro da bi bilo istinito. Naravno, ostatak teksta je pokazao da je sumnja u iskrenost tog poziva sasvim opravdana. Umesto "liberalističke ideologije", koja navodno leži u osnovi istinomrzačkih tekstova koje Kalik pominje (tekstovi Rastislava Dinića i Jovane Gligorijević), Kalik nam kao "istinu" podmeće jedno čudno zamešateljstvo nakaradnog čitanja Kanta i naricanja zbog nekog tobožnjeg "javnog bičevanja" kojem su izloženi on i ostali autori poslednjeg temata "Nove srpske političke misli".Nije prvi put da se Kalik poziva na Kanta, već duže vreme se filozofi hvataju za glavu dok slušaju kako u Kalikovim ustima kantijanski test univerzalizacije mutira u pitanje: "Šta bi bilo kada bi svi bili homoseksualci?" Da je Kant živ, prevrnuo bi se u grobu. Ta nijedan student ne može da zasluži pozitivnu ocenu na pitanje o Kantovoj etici a da ne zna da se univerzalizacija tiče maksima, a ne nekakvog "bića" ili "bivanja", kako god ga označili. "Delaj samo prema onoj maksimi za koju u isto vreme možeš želeti da postane opšti zakon", kaže osnovna formulacija Kantovog kategoričkog imperativa. Tu se radi o principima delanja, i tek posredno, o delanju. Time da se "bude" ovo ili ono Kantu nije ni padalo na pamet da se bavi. I upravo na to Kaliku ukazuje Dinić na početku svog teksta "Kako se branio pluralizam", sasvim ispravno naglašavajući da su čitanja nalik Kalikovom davno ismejana i odbačena. Na kraju krajeva, zamislite ovakav test: Šta bi bilo kada bismo svi bili Mario Kalik? Očigledno se ni tada ne bi mogla rađati deca, te bi čovečanstvo prestalo da postoji. Ergo, nemoralno je biti Mario Kalik. Na Kalikovu sreću (a na opštu žalost filozofskog mišljenja), ova vrsta argumenta ne samo da je nevalidna, već i očigledno komična, baš kao i njen zastupnik. No, avaj, Kalik ne samo da ne razume Kanta, no nije u stanju ni da razume argument koji mu Dinić prezentuje, smatrajući da se on odnosi na odbacivanje Kantovog testa univerzalizacije. Tu je već i previše vidljivo na koga se s pravom može odnositi Kalikova opaska o "samozvanim filozofima".Šta bi se desilo kada bismo ipak pokušali da prevedemo to diletantsko tumačenje Kanta sa bivanja na delanje? Kako to delaju homoseksualci? Kojim načelima se vode? Koju maksimu ćemo univerzalizovati? Možda ovu: "Šta bi bilo kada bi svi muškarci imali analni seks jedni sa drugima?" Odmah se nameću dva pitanja. Prvo, da li se na to svodi homoseksualnost? Da li se onda Antonićeva i Kalikova heteroseksualnost svodi na koitus sa osobom suprotnog pola? To bi takođe bio komičan rezultat, jer seksualnost je mnogo više od toga: zaljubljivanje, privlačnost, izbor partnera, odluke o zajedničkom životu i eventualnom potomstvu i još mnogo toga što Kaliku i ne pada na pamet. Drugo, da li bi iz toga sledio zaključak koji Kalik želi da izvede, da bi čovečanstvo prestalo da postoji? Teško. U zapadnim zemljama gejevi i lezbejke imaju decu (i to ne usvojenu, već biološku), čak mogu i da ih odgajaju kao samohrani roditelji. Argument koji nam se servira kao kantovski, dakle, čini još jednu grešku: pokušava da spoji seks i potomstvo u jedan pojam, kao da se radi o kauzalnoj, tj. nužnoj vezi između njih, iako to nije slučaj. To je klasična vulgarna podmetačina sintetičkog suda na mesto analitičkog, i Kalik se uzalud nada da će mu ta ujdurma proći. I konačno, test univerzalizacije vrlo lepo može glasiti: "Šta bi bilo kada bi se svi ponašali u skladu sa svojom seksualnom orijentacijom?", i vidimo da se ne bi mogao izvesti zaključak koji Kalik želi. Dakle, pravi problem koji se tiče korišćenja kantovskog testa se sastoji u formulaciji maksime koja određuje neko delanje, ali to je pitanje koje već zahteva dublje razumevanje Kanta, te nije ni čudo da Kalik do njega i ne dolazi.No, pored činjenice da se slabo razume u ono na čemu zasniva sopstvene argumente, Kalik se takođe i zalaže protiv kritike svojih istomišljenika. Naravno da je svakome jasno da nauka bez kritičke misli nije nauka, već ideologija. I svakome je jasno da javno izlaganje ne garantuje ni da ćete dobiti samo pohvale, niti da će sve kritike koje dobijate biti konstruktivne ili dobronamerne. Ali Kalik, kao i Antonić u tekstu "Ko je rekao zabraniti", zahtevaju da budu isključeni iz tih mogućnosti. Njima se kanda mogu upućivati samo hvalospevi, dakako, zasluženi. Neka postoji kritičko mišljenje, sve dok nije usmereno protiv nas, vele oni. Ukoliko se to desi, onda to nije kritika, već "javno bičevanje i inkriminisanje", "masakriranje", "lavina retorički efektnih sofisterija" i slično. O kolikoj neistini se ovde radi pokazuje upravo primer koji navodi sam Kalik: slučaj Milana Brdara, koji on označava kao ućutkivanje "filozofske ili naučne sumnje" u legitimnost homoseksualnosti. Haj’mo videti o kakvoj se tu "filozofskoj ili naučnoj sumnji" radi. Brdar je na svom predavanju, održanom na fakultetu na kojem radim izvoleo reći da je homoseksualnost bolest koja se leči promenom pola, ili se bar za takvu izjavu tereti (Kalik ne sumnja da je to Brdar izrekao, već tvrdi da je to legitimna naučno-filozofska sumnja). Kako bi se ta "naučno-filozofska" tvrdnja razlikovala od, recimo, najobičnije pijačne tvrdnje? Tako što bi Brdar bio psihijatar ili psiholog, i/ili izneo legitimne argumente koji bi doveli u pitanje zvanični stav naučne zajednice. Da li je Brdar to izneo? Naravno da nije. Drugim rečima, on je bez ikakvog argumenta jednoj populaciji rekao "vi ljudi ste bolesnici, i vas treba lečiti, pa i protiv vaše volje". Kako je ta tvrdnja izraz bilo kakve filozofske ili naučne sumnje? Samo tako što ćete maskirati sopstvenu ideologiju i pokušati da je provučete pod ime filozofije/nauke. Na veliku žalost raznih Brdara i Kalika, ima i nas koji ne dopuštamo da se takve stvari provuku neprimećeno.Jasna je razlika između naučnika i ideologa. Ideolog čini ono što čine Antonić i Kalik u svojim tekstovima – kukumavče da ih bičuju i masakriraju, prozivaju svoje kritičare za tobožnji totalitarizam i poslušništvo nekoj ideologiji o kojoj oni sami znaju vrlo malo, pa i to što znaju je uglavnom netačno. Onaj ko se zalaže za "istinu" koju Kalik na početku svog teksta pominje, tj. za naučni diskurs koji može samo kroz kritiku napredovati, izlaže argumente, očekuje napade i odgovara na njih. Ja ne smatram da treba zabraniti Antonićeve i Kalikove tekstove. Naprotiv. Iako oni drastično srozavaju nivo rasprave gde god da se pojave, pozivajući se (u najboljem slučaju) na davno pobijene i da, ismejane argumente, oni imaju svoju vrednost – mogu se pokazivati studentima kao jadni primeri jedne pseudo-nauke, neizlečivo zatrovane jednom ideologijom koja je, na svu sreću, na umoru.Bojan Blagojević, Filozofski fakultet, Niš
Link to comment
DANAS
Svetislav BasaraSrpstvo i dupeljupstvoVickast je i pronicljiv momak Vlada Kecmanović, jedan od najmlađahnijih korifeja srpstva i čekićstva. Prepoznao se Vladimir u mojoj sintagmi „rodoljupci-ćosićevi-dupeljupci“, pa se promptno oglasio u Danasu, što je sasvim ok, ali, da tako kažem, stvari nisu poređane baš onako kako bi Kecmanovićev ego voleo da jesu ili da nisu, sasvim svejedno.Budući da nemam dlake na jeziku, ja bih, da mi je to bila namera, napisao ovako: „kecmanović-rodoljubac-ćosićev-dupeljubac“, što nisam učinio, čisto zato što se Kecmanović nalazi na samom začelju liste dilbera na koje sam mislio. Verovatno će s vremenom napredovati. Za sada je tu gde jeste.Siguran sam da u Zagrebu ima mnogo mislilaca i pisaca Kecmanovićevog formata, samo sa obrnutim nacionalnim predznakom, kojima se gadi sve srpsko, uključujući i srpske pisce, ali ja ne vidim razlog zašto bi zbog toga Srbiju i srpske pisce zabolelo dupe, kao što i mene savršeno boli dupe za Kecmanovićeve viskoparne argumente i insinuacije. Neka se i agramerski dilberi i naši dupeljupci kuvaju u kazanu sopstvene zlobe, provincijalnosti i zatucanosti. Sami su ga zakuvali. Sami nek se skuvaju. Sami nek se pojedu.Ima, cenjeni publikume, u srpsko-hrvatskom/hrvatsko-srpskom svetu gomila hipersenzitivnih i hiperambicioznih tipova koji pripadnost ovoj ili onoj naciji smatraju svojim vrhunskim kvalitetom (a to često i jeste slučaj) i kojima se naprosto ne može objasniti zašto je ignorisanje srpskih pisaca štetno za hrvatsku kulturu, a zašto beogradski skup o Krleži srpskoj kulturi donosi veliku korist. Princip reciprociteta je možda funkcionalan u politici, u kulturi sigurno nije. Domete jedne kulture određuje širina ( i neprestano širenje) njenih horizonata, spremnost da se smelo suoči sa svojim svetlim i svojim tamnim stranama i otvorenost u susretu sa drugim kulturama. Ako to nije tako, a naši se rodoljubivi dupeljupci trude da tako nipošto ne bude, onda se začas posla sa Krleže, Hrvata, komuniste, katolika i šta ti ja znam šta sve ne, pređe na Tomasa Mana, recimo, zato što je protestant, Nemac i zato što se u Berlinu ne prave simpozijumi o srpskim piscima. A od Tomasa Mana do Šekspira samo je mali korak, jer se ni u Engleskoj ne organizuju dani velikih srpskih pisaca u koje, pretpostavljam, Kecmanović ubraja i sebe. Zašto bi se inače toliko bunio?
Link to comment
Basari treba zabraniti pisanje o Kecmanoviću - ubi čoveka.
Rutinski.
Budući da nemam dlake na jeziku, ja bih, da mi je to bila namera, napisao ovako: „kecmanović-rodoljubac-ćosićev-dupeljubac“, što nisam učinio, čisto zato što se Kecmanović nalazi na samom začelju liste dilbera na koje sam mislio. Verovatno će s vremenom napredovati. Za sada je tu gde jeste.
http://www.youtube.com/watch?v=0piFZXT8Zxo
Link to comment

samo ovo nece stati na ovome. koliko se iz daljine moze reci kecmanoviceva sujeta je velicine nekog planinskog masiva na marsu. bice tu jos zabave kada se kecman vrati po jos.

Link to comment

Beše pre par godina ona neka debata na stranicama Vremena o Drugoj Srbiji? To je, ako se ne varam, bilo sasvim sjajno štivo i baš je trajalo? Čime je to bilo inicirano, u čemu je tačno bila kvaka? Nešto o Latinki Perović ili lupam? Guglam, ne uspevam...

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...