Jump to content
IGNORED

Priča o pesmi


April

Recommended Posts

kad već si obradio sopranose, predlažem i johnny-ja thundersa, you can't put your arms around a memory, čuje se u jednoj epizodi a ima milion čitanja.
Gde baš najskuplju, kume?p.s. Vidi ovop.p.s. Počeo sam Lenona - How do you sleep, taman ću da ga završim dok Point dovrši Dolphins
Link to comment
  • 3 weeks later...

Ima jedna scena u 'Ocu na službenom putu' u kojoj Sena, Mirjana Karanović, seda pored svog brata, udbaša Zija: 'Moreš li spavat', brate?'http://youtu.be/kOGWl9p-RFARanih osamdesetih se Bitlsi baš i nisu slušali; da smo bolje poznavali gradivo, znali bismo da dijalog i nije sasvim nov. 1971., Lennon je snimio How do you sleep, okrutnu i nedvosmislenu poruku McCartney-u. Jedna stvar se poklopila: i Sidranov i Lennov moreš- li-spavat bili su samo odgovor na neke ranije nepravde.Neprikladan dijalog započeo je iste godine Paul McCartney na albumu 'Ram', drugom solo projektu nakon The Beatles ere. Album je bio težak, ali baš težak krš, zbrzan tako da pokupi publicitet skorašnjeg bigbenga. Na njemu je bila ubačena i 'Too many people', nekakva tabliodna asocijacija na probleme benda:Too Many People Going UndergroundToo Many Reaching For A Piece Of CakeToo Many People Pulled And Pushed AroundToo Many Waiting For That Lucky BreakThat Was Your First MistakeYou Took Your Lucky Break And Broke It In TwoNow What Can Be Done For You'You Took Your Lucky Break And Broke It In Two' bio je šamar Lenonu za poslednje godine sa Joko koju bend nikad nije prihvatio. To se znalo, ali izliveno u vinil, ipak je bilo malo suviše; Polov intervju za Plejboj iz 1984. je objasnio termin 'lucky break':You couldn't think of it as hurt. it was more like old army buddies splitting up on account of wedding bells. You know..." (sings) "'Those wedding bells are breaking up that old gang of mine.' He'd fallen in love, and none of us was stupid enough to say, 'Oh, you shouldn't love her.' We could recognize that, but that didn't diminish the hurt we were feeling by being pushed aside. Later on, I remember saying, 'Clear the decks, give him his time with Yoko.' I wanted him to have his child and move to New York, to do all the things he'd wanted to do, to learn Japanese, to expand himself."Neverovatno - bili su najsrećniji tridesetogodišnjaci na planeti, zdravi, uspešni, obožavani, bogati, ali su bili isti kao lokalni klinci koji se nikako ne mogu pomiriti sa ženidbom najboljeg ortaka. U istom intervjuu, Pol se osvrnuo i na spornu pesmu:"No, at the time, we tried to understand. but what should happen was, if we were the least bit bitchy, that would be very hurtful to them in this... wild thing they were in. I was looking at my second solo album, Ram, the other day and I remember there was one tiny little reference to John in the whole thing. He'd been doing a lot of preaching, and it got up my nose a little bit. In one song, I wrote, 'Too many people preaching practices,' I think is the line. I mean, that was a little dig at John and Yoko. There wasn't anything else on it that was about them. Oh, there was 'You took your lucky break and broke it in two.'"Nije, međutim, rekao sve. 'Too Many People Sharing Party lines' bila je crvena linija iza koje njihovo prijateljstvo više nikad nije moglo biti isto...Lenonove zavisnosti su uzele maha i direktna prozivka od najboljeg ortaka umesto očekivanog razumevanja prelila je čašu:http://youtu.be/0P_HKQGq730Mnogi i danas misle da su Lennon i McCartney bili preduzeće za štancovanje dobre muzike; to jednostavno nije istina. Bili su prijatelji koje je spojila zajednička tragedija: Pol je izgubio majku u 14.godini, Džon u 17. Zajedno su odrastali sa svojim intimnim hendikepom i delili ga kroz stvaranje muzike, zajedničke kreativne procese i višegodišnjeg prašinarenja po tezgama. To nije malo, to je duboka veza; veza armirana čak i na njihovim različitostima: Džon je bio ekstrovertan, posvetio majci čak tri pesme(Julia, Mother, My mummy's Dead), dok je Pol svetu pokazivao samo svoju fensi stranu, a intimu sakrivao duboko. Tako različiti karakteri jinjangovali su celu deceniju, a onda je život odradio svoje. Par meseci pred atentat 1980., Džon je za Plejboj o tome pričao ovako:As I said, I had already begun to want to leave, but when I met Yoko is like when you meet your first woman. You leave the guys at the bar. You don't go play football anymore. You don't go play snooker or billiards. Maybe some guys do it on Friday night or something, but once I found the woman, the boys became of no interest whatsoever other than being old school friends. "Those wedding bells are breaking up that old gang of mine." We got married three years later, in 1969. That was the end of the boys. And it just so happened that the boys were well known and weren't just local guys at the bar. Everybody got so upset over it.(odabrao sam ovaj citat jer je otpevao Those wedding bells kao i Pol četiri godine kasnije).Deset godina, Fabulous Four su držali neprobojni front prema odraslima, bili su mladost kojoj nije bilo potrebno da bude shvaćena, samo da je ostave na miru takvu kakva jeste. Joko Ono bila je prva pukotina. Život je poslao svog glasnika. Pokušaj da glasnika ubiju, bio je naivan: Paul je gledao u Joko i pevao 'Get back to where you once belonged' i samo pogoršavao situaciju.Ekstrovertni Džon nije mogao da odćuti kraj prijateljstva, niti daga zavije u maglu asocijacija: 'Well, I'm not obscure, I just get right down to the nitty-gritty'. Tu ogromnu razliku u naponima primetili su i Pol i Linda: 'They thought the whole album was about them. They'd take one small dig out of proportion and then come back at us in their next album. Then we'd say, 'Hey, we only did two percent. they did 200 percent' and we'd go through all of that insanity.'Čudno je kako je McCartney posle tolikih godina pogrešno predvideo Džonove reakcije - on je prvi trebao da zna da Lenon nikad ništa ne radi sa dva procenta...za njega to nije bila mala šala među prijateljima.How do you sleep bila je baklja upaljena da osvetli svu dubinu ponora među njima. Džonov bes pronašao je svoje mesto na albumu Imagine iz 1971. Osveta je bila temeljno pripremana i beskompromisna:So Sgt. Pepper took you by surpriseYou better see right through that mother's eyesNaime, Sgt.Pepper bio je Polova ideja i on je kompletno koncipirao, a zatim iznenada pozvao bandu u studio i dao im deset dana(?!) za snimanje. Uradio je skoro sve pesme, Lenon je samo stigao da utrpa A Day in the Life, Mr.Kite i Lucy in the sky, premda su sve pesme standardno potpisane brendom Lennon/McCartney. Album je ispao odlično, ali Džon nikad nije bio zadovoljan nivoom komunikacije na njemu i smatrao ga je početkom procesa odmeravanja sujeta u bendu.Those freaks was right when they said you was deadThe one mistake you made was in your headAh, how do you sleep?Ah, how do you sleep at night?22.novembra 1967., nakon jedne saobraćajne nesreće, krenula je trivija da je Pol poginuo i da ga je u bendu zamenio drugi član. Brajan Epštajn i menadžment tim već su bili dovoljno iskusni da takve glasine ne utišavaju, naprotiv, tiho su ih motivisali. Dan danas postoje ljudi koji u tu teoriju veruju sa entuzijazmom.Džon nije izdržao da se takvoj estradizaciji naruga. 'Those freaks was right when they said you was dead' komotno bi se moglo prevesti 'i nije neka šteta'(But as to the line you quoted, yeah, I think Paul died creatively, in a way.), a 'How do you sleep at night', zapravo je u sebi krilo 'How do you sleep, you cunt?' i takvo ostalo zabeleženo na jednom od studijskih snimaka, videti na 1.21:http://youtu.be/oMMNId-1MGk

Link to comment

Moguće da bi stvari otišle još dalje, da u tom trenutku u studiju nije bio Ringo Star, večiti medijator odnosa u Bitlsima: That's enough, John. That's enough.'Zbog toga, izvestan broj ljudi pogrešno misli da je Ringo snimio bubanj. Istina je samo da je slajd gitaru svirao George Harrison, ali sama njihova prisutnost na albumu Imagine pokazala je koju su stranu odabrali.Harrison je u stvaranju snimka učestvovao od početka. Ovako je zvučao demo:http://youtu.be/rW-O8u9nwN8Uz sve greške koje se čuju, demo je dragocen i kao hronologija kreativnih procesa u aranžiranju albuma Imagine, jednog od najvažnijih albuma u istoriji popularne muzike, rame uz rame sa najboljim pločama The Beatles. Takođe je zanimljivo slušati Lenonov glas bez ADT(Auto Double Tracking, mašine za udvajanje glasa koju će koristiti do kraja, čak i na poslednjem albumu iz 1980.), kao i sirovu verziju uz akustični klavir. Histerija nakon atentata doneće i nešto dobro:izneće u javnost studio sessions sa rada na projektu. Druga verzija je intiman, lagani sešn u kojoj Lennon više zvuči kao povređeni prijatelj, nego kao pobesneli osvetnik. U takvom aranžmanu, čak i nedvosmisleniThe only thing you done was yesterdayAnd since you're gone you're just another daystihovi pre imaju ukus gorčine, nego agresije(Another day bio je jedini poluhit sa Polovog albuma Ram i paralela sa klasikom Yesterday bila je prilično okrutna):http://youtu.be/OnyuDqstCIkTo je bio Džon Lenon i zato je i morao izgoreti pre drugih:jednostavno, jače je sijao. Paul je mogao da celu priču smesti u jeftino pljuckanje preko plota i poprckivanje sa bivšim ortakom; Džon,ne: on je od svog dela svađe napravio klasik.Uticaj ove pesme bio je toliki da je npr. Roger Glover za Machine head, slavni Deep Purple album napravio mali hommage: "I wrote the riff to "Maybe I’m A Leo" after hearing John Lennon’s "How Do You Sleep?". I liked the idea that the riff didn’t start on the down beat, like 99% of riffs do. Most of the songs on Machine Head were from the first take, or not long after."http://youtu.be/75g0fjX0r4sViše se nisu čak ni sreli. Pričali su telefonom. O deci, starim prijateljima...i kako to već ide među odraslima. Tumarali su po temama povremeno prepoznajući slatke detalje najboljih godina. Da li im je od toga bilo lakše? Verovatno. Hiljadu puta pomislim na svoje bivše prijatelje i nikada ih ne pozovem...

Link to comment
  • 1 month later...

Koliko smo bili komplikovani...netipično za mladost: prečice do centra nas nisu zanimale. Kao da su nas gothic oluje navukle na mračnije i sporije ulice.Takvim smo obilaznicama stigli i do Toma Waitsa; prvo smo ga zatekli kao jednog od čudaka teatarskih songova na tribute kompilacije Kurt Weill-a Lost in stars, pa nastavili da kopamo i stigli do Rain dogs, riznici zvukova ulice i ambijentalne buke sa Waitsovog kasetaša; sasvim dovoljno da bezglavo uđemo u pećinu u kojoj nas je čekao Tom Waits, kao Ali baba sa svojih 40(dobro, ne baš 40, bilo ih je trideset tri tačno)muzičara i jednim kasetofonom.Daljim kopanjem naišli smo na prethodni album Swordfishtrombones iz 1983 i nakon njega naglavačke zaronili u kompletan Waits opus. A tu nas nije čekalo ništa posebno; samo bluz. Ništa koncept, ništa desetine muzičara, ništa intervencije u studiju, ništa teatar. Samo pesme i paranormalan glas koji se nikako nije dao povezati sa žgoljavim Tomom na sceni.Koliko mi je slušanja bilo potrebno da se naviknem na taj samo-bluz? Dosta.Skidao sam uvod sa Ice cream man i Invitation to the blues, otkrivao stari svet akustičnog klavira i on me zauvek odveo iz osamdesetih kojima se više nisam vraćao; propadao sam u novu dimenziju. Na svetoj zemlji sačekao me Blue Valentines posle koje više ništa neće biti isto. To nije samo bluz, niti još jedna ljubavna; to je unapred izgubljen meč sa Mnemozinom, boginjom sećanja.I svaki je gubitak skoro isti - to je kao kad Waitsov And I see you every time I turn my back prevedete džonijevskim Još uvek te volim, da li to znaš...da, SKORO je isti, ali zašto onda takve pesme pišu samo jednom u životu?http://youtu.be/Nu_C4qQcJKUNikad nisam saznao ko je zapravo stvarno svirao gitaru na Blue Valentines, na albumu su potpisana četvorica, među njima i sam Tom; možda je ipak on odsvirao. Nekako mi je to najlakše da zamislim, usamljenika pored pojačala kako se poigrava prstima, sopstvenim glasom i siluje nam srca. 1978.ljudi još nisu razumeli Tomov vokalni manir; danas zvuči smešno, ali se na netu još može naći sasvim ozbiljan Rolling Stone tekst u kome mudruju o intonaciji i gutanju suglasnika na Blue Valentines: adijo pamet. She sends me blue valentines All the way from philadelphia To mark the anniversary Of someone that I used to be Uzalud bežiš: bolje proslavi što više nikada nećemo biti, jer ti neće pomoći ni novo ime, ni novi grad, uz tebe uvek ostaje bezobzirni lični retrovizor(Got me checkin in my rearview mirror and Im always on the run that's why I changed my name and I didn't think you'd ever find me here). U svojim pesmama, Tom Waits najčešće postaje neki drugi karakter, bitan za stihove. Blue valentine je retka ptica u njegovom opusu u kojoj Tom Waits ostaje Tom Waits i priča u prvom licu. Zašto mislim da to nije slučajno?Tako iskren, ovaj antivalentajn bluz može biti jednako grešan i u pozorištu i u toples baru, u kabini kamiona ili poluvremenu utakmice; dubok i sirov. Šta za njega znači 1978.godina? Baš ništa. Mogla je biti i 1928., za slomljenog kockara koji iz rukava vadi samo prazna obećanja, realnost je prenaporna disciplina.Sam Blue Valentine album ne stoji visoko na listi Waits albuma iz bluz faze. Pojedinačni brojevi sa ploče: Wrong side of the road, Christmas card from a hooker in Minneapolis, Romeo is bleeding, Kentacky Avenue, odavno su, međutim, klasici za sebe, a Somewhere je ušla u West side story kao soundtrack. Taj album više liči na kompilaciju velikih pesama nego na osmišljen koncept poput Rain dogs.

Link to comment

Te pesme će sa protokom godinama steći veliki broj čitanja; među njima jednako volim i one sasvim izmeštene iz prostora i vremena, kao i Waits frikove koji znaju svako slovo koje proguta dok peva. Možda najviše volim ideju Serene Spedicato da sa svojim prefinjenim komornim jazz sastavom potpuno dekontekstualizuje standardne Waits teme kao kad Šekspira transponujete u novo vreme; promeni način pevanja i registre, a sačuva emociju; Tom Waits u Piazzola modu? - o, da, može. Sveže i ubedljivo.http://youtu.be/1Y9i3PnaT6QDa li je isto kad žena otpeva And it takes a lot of whiskey/To take this nightmares go away, da li joj verujete? Ja, čini mi se, čak i malo više. Razvučeni bandoneon i vokal kao kristal idu uz čašu na klaviru. Da li si stvarno mislila da te nikad neće naći ovde, kao i svaka druga barska leptirica koja skladišti stara ludila preduboko u sebi? Te fioke se više ne otvaraju, sa njima se živi.Blue valentines tako postaje osiromašeni Waitsov proscenijum, bez kurvi, alkohola i epizodista: večeras slavimo sve što nikada nećemo biti.

Link to comment
http://youtu.be/uOPUNSg8y6gSarah Jane Morris, sjajni bluz vokal sa solidnom kilometražom će 1995., pustiti svoj glas, leden kao vetar u olucima i toliko drugačiji od Waitsovog, preko jedne jedine gitare. Ona je imala sva prava na taj izazov; nakon uspešnih eksperimenata sa Breht/Weill songovima sa Happy End brass bendom, solo karijerom na smooth jazz talasu devedesetih i statusom ozbiljnog i poštenog reproduktivca, Sarah je jednostavno otpevala jednu koju voli. U njoj šeta kroz avet sećanja sa slepim slomljenim srcem...između hiljada besmislenih prigodnih ljubilica, Sarah je izabrala tužni klasik, težak kao kamen; ona i gitara dovoljne su za taj tihi klub.http://youtu.be/Y0MVxMOQrLAU novijim živim izvođenjima, Tom takođe bira intimniju orkestraciju, sve dalje od bluza, prepuštajući se koenovski muklo publici do kraja. Ja ne znam kako bi on to uradio u Beogradu. Svi mi koji ga decenijama čekamo prsli bi posle prvog tona i razbili intimu kao što je razbijamo uz tamburu, jer Tom Waits je naša narodna muzika uz koju odlazimo u vojsku, udvaramo se i umiremo pomalo na svaki Valentino...
Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...