Jump to content
IGNORED

Priča o pesmi


April

Recommended Posts

Dodao bih nekoliko rečenica, nadam se da April neće zameriti.Pri ruci mi je novo, Deretino izdanje knjige o Tomu Vejtsu, Divlje godine. Autor knjige, Jay S. Jacobs, tvrdi da je u pesmi Blue Valentines reč o kriminalcu koji je primoran da “uđe u program za zaštitu svedoka i odseli se daleko od svog doma u Filadelfiji. Ubija ga što odlazi od žene koju voli. Dok pokušava da zaboravi, da prihvati svoj novi, izmišljeni identitet, dobija pismo od nje. Sasvim nenadano. Nema pojma kako je uspela da ga pronađe. Zna samo da će umreti ako popusti ped iskušenjem i nazove je. Zato sedi i pije, pokušavajući da izbriše sećanje na ono što je žrtvovao, ali košmari i lepe uspomene prosto neće da nestanu.” Kurziv je moj; ponizno molim izdavačku kuću da mi oprosti neovlašteno preuzimanje ovog odlomka.(Možda ova priča nije tačna, u svakom slučaju nije ni naročito važna, pesma svojom opšteljudskom temom daleko nadilazi prepričavanje nekog određenog života. Svaki čovek ima svoju prošlost sa kojom živi kako zna i ume. Samo veliki majstori poput Vejtsa umeju da u tim malim, kafanskim pričama pronađu onu esencijalnu emociju koju će, kao svoju, prepoznati i ljudi na nekom drugom kraju sveta, u nekom sasvim drugom i drugačijem vremenu.)Što se tiče pesme Somewhere nisam razumeo formulaciju “ušla u West side story kao soundtrack”. Ta pesma je autorsko delo tandema Bernstein/Sondheim, napisana 1957. Već se nalazila u mjuziklu Priča sa zapadne strane i u istoimenom filmu iz 1961. godine. Tom ju je samo obradio (i to mu je, koliko znam, drugi put u karijeri da je snimio pesmu koju nije sam napisao).Još jednom: hvala Aprilu što piše ove sjajne tekstove i što ne odstupa od visokog kvaliteta na koji nas je navikao.

Edited by Borislav
Link to comment
Dodao bih nekoliko rečenica, nadam se da April neće zameriti.Pri ruci mi je novo, Deretino izdanje knjige o Tomu Vejtsu, Divlje godine. Autor knjige, Jay S. Jacobs, tvrdi da je u pesmi Blue Valentines reč o kriminalcu koji je primoran da “uđe u program za zaštitu svedoka i odseli se daleko od svog doma u Filadelfiji. Ubija ga što odlazi od žene koju voli. Dok pokušava da zaboravi, da prihvati svoj novi, izmišljeni identitet, dobija pismo od nje. Sasvim nenadano. Nema pojma kako je uspela da ga pronađe. Zna samo da će umreti ako popusti ped iskušenjem i nazove je. Zato sedi i pije, pokušavajući da izbriše sećanje na ono što je žrtvovao, ali košmari i lepe uspomene prosto neće da nestanu.” Kurziv je moj; ponizno molim izdavačku kuću da mi oprosti neovlašteno preuzimanje ovog odlomka.(Možda ova priča nije tačna, u svakom slučaju nije ni naročito važna, pesma svojom opšteljudskom temom daleko nadilazi prepričavanje nekog određenog života. Svaki čovek ima svoju prošlost sa kojom živi kako zna i ume. Samo veliki majstori poput Vejtsa umeju da u tim malim, kafanskim pričama pronađu onu esencijalnu emociju koju će, kao svoju, prepoznati i ljudi na nekom drugom kraju sveta, u nekom sasvim drugom i drugačijem vremenu.)Što se tiče pesme Somewhere nisam razumeo formulaciju “ušla u West side story kao soundtrack”. Ta pesma je autorsko delo tandema Bernstein/Sondheim, napisana 1957. Već se nalazila u mjuziklu Priča sa zapadne strane i u istoimenom filmu iz 1961. godine. Tom ju je samo obradio (i to mu je, koliko znam, drugi put u karijeri da je snimio pesmu koju nije sam napisao).Još jednom: hvala Aprilu što piše ove sjajne tekstove i što ne odstupa od visokog kvaliteta na koji nas je navikao.
Prvo zahvaljujem na pažljivom čitanju; u današnje vreme je to prava retkost.U vezi Somewhere je samo nedorečena formulacija - poenta je bila da je Blue Valentine više kompilacija velikih pesama, nego kompaktan projekat, poput kasnijih; prosto sam smatrao da ljudi znaju i Somewhere i West side story; i da, slažem se da je trebalo ubaciti dodatni pasus o njoj, nego sve češće sebe hvatam u rasplinjavanju i detaljisanju, pa sam ga možda i zbog toga izostavio.U vezi Jacobs-ove priče o Blue Valentines: ona je skoro sigurno tačna. Na žalost, ja nisam imao tako dobar dokument da bih mogao da verujem. Priču najčešće gradim na svom odnosu prema pesmi, a detalje prikupljam iz dostupnih članaka na netu i iščitavanja diskusija. U deo diskusija sumnjam, neke prenesem, a neke i ne. Na narečeno tumačenje sam naleteo, ali u komentarima na YT, što mi se učinilo previše riskantnim da bi ga ad hoc prihvatio, pa sam se zato zaustavio na rečenici o bici sa boginjom sećanja.Da li mi je krivo što nisam bio hrabriji? Jeste. Priča o pesmi u osnovi nosi ideju da je priča, a ne analiza; dakle, ne mora nužno da bude istina, jer i sama pretpostavka sa godinama postaje istorija velikih pesama(ko danas može da proveri da li su Tina, Ajk i Mark Bolan bili trojčica? Nije ni važno, to već jeste deo istorije Nutbush City Limits). Zato bih molio sve koji mogu da dodaju poneki detalj, da se ne ustežu; na ovom topiku, tračevi su pppoželjni.
Link to comment

Ja sam oduvek i mislio da je Blue Valentines pesma krimosa, valjda zbog ovih stihova:I can never wash the guiltOr get these bloodstains off my handsAnd it takes a lot of whiskeyTo make these nightmares go awayMada je, sto ono kazu, sve to stvar interpretacije. Mene pesma najvise asocira na nekog u Filadelfiji i na nesto sto godinama prebirem po gitari, ne bi li na momente zalicilo na ono nasta treba da lici (evo tabs kome treba).

Edited by Indy
Link to comment
Kad smo vec kod price o pesmi, a i Waitsa i kriminala, negde (ne znam sad vise gde) sam citao misljenje da je pesma "Dead and Lovely" o Lani Clarkson (koju je ubio Phil Spector). Sto, naravno, ne verujem da bi Tom potvrdio cak i da je tako. Album "Real Gone" je izasao godinu dana iza Lanine smrti.
Ne nađoh...daj detalje
Link to comment

@April, taj album ima vec 9 godina i izgleda da neki od internet clanaka o njemu nestadose sa web-a. Pronasao sam trag na ovom ruskom sajtu, jedino sto Google izbacuje.

Когда альбом был почти готов, Кэтлин сказала мужу: «Все, о ком эти песни, уходят. Да никто и не сможет не отправиться им вслед» («The Mojo», сентябрь-2004). Заметим, что к теме отправляют уже одни лишь названия. «Она была из интеллигентной семьи/ Вечно в облаках, она думала, что все ей по плечу./ Он имел пуленепробиваемую улыбку, сорил деньгами./ Ей показалось, свою птицу счастья она поймала», – слышим мы в «Dead and Lovely» (Мёртвая и Красивая). Сюжет навеян уголовным делом известного музыкального продюсера Фила Спектора (Phil Spector), обвиняемого в смерти актрисы Ланы Кларксон (Lana Clarkson). Кларксон была найдена в поместье Спектора убитой выстрелом в рот. Спектор утверждал, что это самоубийство, однако на одежде и теле подозреваемого обнаружили следы крови и пороха. Другое такое название «How’s It Gonna End» (Когда же всему этому Придёт Конец). Это ещё одна любовная, да и жизненная драма, где так же не обошлось без смертоубийства. «Don't Go Into That Barn» (Не Входи в Тот Сарай) звучит зловеще. Вспоминается песня с аналогичным названием «Murder In The Red Barn» (Убийство в Красном Сарае) из альбома «Bone Machine». Лирическая «Green Grass» звучит без лишних изощрений: акустическая гитара, вокал. Начинается она так: «Положи свою голову туда, где прежде было моё сердце./Погладь землю надо мной./Приляг на зелёную траву./Вспомни время, когда ты любила меня». Нетрудно догадаться о местоположении персонажа, ведущего беседу с возлюбленной дней минувших. Уэйтс, как видим, не отклоняется от темы, но при этом также верен себе как проникновенный лирик. «Day After Tomorrow» представлена в виде письма с фронта. Многие интерпретируют её как антивоенную и даже антибушевскую. Непривычно это, поскольку не политическое, но экзистенциальное было в сфере его видения. Никогда не обнадёживался он собственной миссией, всегда понимая, что работает лишь для ублажения слуха. Но прежде чем ублажать слух, по мнению Уэйтса, человек должен быть сыт и в тепле. «Я не отрицаю их (песен) возможности влиять на людей. Но мне думается, вера в то, что писание песен способно изменить мир возникает лишь от чрезмерного самомнения и преувеличенной значимости того, что ты делаешь» («Globe and Mail», май-2002).
Prema Google translate, posto mi ruski nije jaca strana, deo koji pominje Mrtvaja i krasivaja glasi na gugl-engleskom:
The story is inspired by the famous criminal case of music producer Phil Spector (Phil Spector), accused in the death of actress Lana Clarkson (Lana Clarkson). Clarkson was found in the estate of Spector shot in the mouth. Spector claimed that it was a suicide , but the clothes on the body of the suspect , and found traces of blood and gunpowder.
Moguce je da to potice iz pominjanog Mojo-a iz 2004, pa ako ima neko (luba), onda moze da proveri da li to tamo pise (u printu, posto na web-u izgleda da nema nista).
Link to comment

Zahvaljujem Aprilu na odgovoru i potpuno se slažem da ove priče ne treba da se drže samo činjenica. Mitovi pop-kulture mogu se, uz izvesne ograde, pominjati čak i u enciklopedijskim odrednicama, a kamoli u pisanju o ličnom, intimnom doživljaju neke pesme/albuma/autora.Što se tiče istinitih priča u stvaralaštvu Toma Vejtsa, najneverovatnija je ona iz pesme Poor Edward (sa albuma Alice, 2002. godina). Ko je ne zna, neka pročita u Vikipediji tekst Edward Mordake.

Link to comment
  • 3 weeks later...

Tri dana brade, džemper i jeans; mlad i mršav. Tad je bilo lako...Grunge i rat tutnjali su kroz nas like teen spirit;tako nam se zalomilo. Bežeći od mobilizacije i dolazećeg ludila, lutali smo Evropom. Neki su imali sreće da rade. Ja nisam. Vrteo sam kanale i Nirvanu do besvesti, čekajući da se nešto desi. A onda se desilo. Nirvana je prolazila kroz Evropu, trebalo je samo sesti na voz, na preterano savršen, tačan i čist ekspres za dva sata normalnog života. Lomio sam se: da li mogu to sebi da priuštim? Moj egzilbudžet topio se opasnom brzinom i uvek prisutni šapat nesigurnog sutra dosađivao mi je kao dobronamerni naporni prijatelj.Tešio sam se: biće prilike ponovo...uskoro ću saznati jednu grubu istinu:najbolje prilike nikad ne dolaze ponovo. Utešna nagrada stigla je u vidu MTV Unplugged in New York. Bio je to album inspirisan pločom Marka Lanegana The winding sheet; zapravo, grupa je tražila način kako da to ne bude još jedan Nirvana šou, samo bez struje, i Laneganov album bio je odgovor. Zašto baš Lanegan? Pa, jednostavno. Na jednom od brojeva sa ploče gostovali su Chris Novoselic i Curt Cobain. Pesma se zvala Where did you sleep last night i spojila je toliko različitih...bila je to šifra koja je otključavala skrivene dragocenosti.http://youtu.be/tU6o0FFBrqsCobain je znao šta hoće od unplugged priče i svesno je prekršio prvo pravilo šou-a, uključujući akustičnu gitaru u pojačalo i pedale. Producent Alex Coletti morao je da maskira pojačalo sa fejk monotorom ispred. Nije to bio nikakav specijalni akustični domet, više je bio Cobainov sigurnosni paket, bio je sigurniji kad se čuje kroz svoje pojačalo. Pedale nije ni upotrebio, sem u Man who sold the world. Električni plaginovi bili su tu samo kao dobri prijatelji.http://youtu.be/mcXYz0gtJeMFuck you all, this is the last song of the evening...niko nije tada pretpostavljao da će Kurtovo prezrivo dobacivanje producentima neki mesec kasnije zvučati kao zloslutna anticipacija, baš kao i dekoracija stejdža, sve sa crnim svećama, ljiljanima i kristalnim lusterima. Roudi ga je provocirao: 'Misliš, kao na sahrani?' - 'Upravo. Kao na sahrani.'

Link to comment

'Where did you sleep last night' se inače uopšte ne zove tako. U uvodu je Kurt pomenuo Lead Belly-a, ali je u pitanju tradicional 'In the pines' iz 19.veka, ponegde naslovljen i kao 'Black girl'. Prvu zapisanu verziju štampao je Sesil Šarp 1917. u samo 4 stiha: Black girl, black girl, don't lie to meWhere did you stay last night?I stayed in the pines where the sun never shinesAnd shivered when the cold wind blowsKoliko umetnosti stane u četiri reda...Zaplet oko tumačenja pesme zavrteće se od 1925. Tad je lokalni folk kolekcionar prvi put snimio, a nerešena enigma ostala je strofaHer husband, was a hard working manJust about a mile from hereHis head was found in a driving wheelBut his body never was foundDobri, odgovorni muž, hard working man, skončava pod točkovima voza, glavu pronalaze, telo ne; takvi se ne mogu propisno zakopati po baptističkim doktrinama - njegova duša je osuđena na čistilište...Mlada ženu se krije među borovima, bežeći od potere. Da li laže? Da li je zgrešila? Šta god da je činila, njen strah izaziva samo nežnost. Borovi i dubina šume su večita metafora seksualnosti, usamljenosti i smrti. Davanje u zabranjenom i poricanje...istina nada i život teško da imaju mesta ovde; teško kao i suncu da se probije kroz gustinu šume. Zadrhtala od očaja i beznađa:In the pines, in the pinesWhere the sun don't ever shineI would shiver the whole night throughTamo gde sunce ne stiže ne može biti loše kad nije bilo ni ičeg dobrog; na tako hladno mesto ne stiže ni senka sećanja na bolje dane. Najlepša stvar u minimalizmu ovih nekoliko stihova je sloboda izvođaču da ih promeni kako oseti trenutak; ta interaktivnost je poezija koja nas sačekuje u budućnosti, a 'In the pines' njen mali nlo koji nas je na kratko posetio.Tako je Black girl, don't lie to me, postajalo My girl, don't lie to me ili Ma Negresse u cajun music tradiciji. Naoko sitnom promenom, izvođač je zapravo menjao tumačenje, senzibilitet i svoju ličnu ulogu u pesmi.Multiznačnost je vodila do novih raskršća. Tri verovatno najbolja izvođenja su porodila tri smera u kojima se išlo: delta blues, bluegrass i cajun.Najpoznatiji, verovatno i najbolji je Lead Belly snimak iz 1944., inače treći njegov pokušaj:http://youtu.be/PsfcUZBMSSgČovek je bio samonikli genije nezgodne naravi i zatvor je bio njegovo prirodno okruženje. Bilo je potrebno da odrobija 17 godina i dva ubistva da bi ga 1933. pronašao Alan Lomax, budući anđeo čuvar, i odvede do studija i koncertnih dvorana. Brzi uspeh i naslovna strana Life magazina(Lead Belly - Bad Nigger Makes Good Minstrel) nije mu doneo prosvetljenje i on će još nekoliko puta uspeti da zaglavi zbog tuča - zašto me toliko podseća na Šabana B. - ali i da u nasleđe ostavi klasike i tragove koji se ne brišu, sa godinama samo postaju dublji.In the pines je uveo u blues, a njegovim tragom krenuće desetine važnih: Dave Van Ronk, Long John Bauldry, Grateful Dead, Odetta Holmes, Four Pennies, sve do Marc Lanegan-a, Nirvane i The Hole. Da se ne lažemo:ja bluz čitanje najviše volim prosto zato jer ga najbolje razumem, jer je moja šolja čaja, ali ni ostala nisu manje važna.

Link to comment

Tri godine pre Ledbelijeve verzije, 1941., snimili su je Bill Monroe&The Bluegrass Boys. Baš kao i Ledbeli i oni su je snimali nekoliko puta, a najpoznatija je verzija iz 1952.:http://youtu.be/f1_pfC-q7T0Realno, Bill Monroe je i najviše popularisao In the Pines. Za njim su krenule desetine izvođenja koje su mirisale na train song čitanje, kao Atkinson family, The Osborne brothers, Pete Seeger, Dolly Parton a ima ih i sasvim novih, npr. The Mosstins:http://youtu.be/QQLSo_B8X4ASredinom šezdesetih, nekoliko snimaka je akcentovalo ovaj klasik i kao deo cajun tradicije. Cajun je lokalna muzika francuskog govornog područja Lujzijane, naoko country'n'texas orijentisana, ali orkestarski svedena na harmoniku, violinu i triangl u zaraznom ritmu:http://youtu.be/CZeq-Y-SJDQNathan Abshire bio je predvodnik renesanse cajun-a sredinom šezdesetih i Pine Grove Blues(Ma negresse) bio je najznačajnije izdanje. Još nekoliko cajun umetnika uradilo je cover, mada bi ga vredelo potražiti i među novijim radovima modernih cajun izvođača, potput Wayne Toups-a ili Roddie Romera(ja ga nisam pronašao).

Link to comment

Postoji, međutim, i jedno malo sokače, rezervisano za artiste koji su In the pines doživeli izvorno, kao američki folk i ništa više od toga; mlada Joan Baez, recimo, na samom početku svoje karijere, snimila je sjajan folk cover. Ovde ću ostaviti koncertni duet sa Bob Dilanom iz 1963., a studijska verzija mi se čini još punijom i boljom:http://youtu.be/O4-0L8miBv4Na istom talasu, jedrila je i Susheela Raman na snimku iz 2007., samo mnogo intimnije, ali ima tu neka tanka linija koja ih je vezala:http://youtu.be/E6vflKYiZasOva verzija Sušile dobila je i kontemplativan dubstep remiks, čime je uvela tradicional iz 19.veka u sasvim novu dimenziju. U njoj funkcioniše savršeno; baš kao i u ostalim.Možda ste zaboravili...18.novembra biće 20 godina od Nirvaninog performansa u Njujorku. Postoji teorija da se Kurt kroz Where did you sleep last night na trenutak obratio Cortney. Kad čujete kako kroz zube cediMy girl, my girl, where will you goI'm going where the cold wind blowsmorate zadrhtati, taj hladan vetar uvek ponovo prođe kroz srce. Ne znam da li je istina, ali više nije ni važno. Vuk koji zavija u Cobainu četiri meseca pred odlazak ni u jednoj se numeri sa Unplugged in New York nije protegnuo toliko. Bio je to poslednji urlik pred povratak u duboku borovu šumu.

Link to comment
  • 3 weeks later...

Prica o Sweet Home Alabama... tacnije, tri (fenomenalne) pesme. Dve su od Neil Younga, a pomenuta od Lynyrd Skynyrd. Verovatno ovo znate, ali meni je zanimljivo kakve su maestralne pesme nastale u ovoj "razmeni" na temu istorije juznjackog rasizma u USA.Neil:http://youtu.be/kVRxdPWV3RMhttp://youtu.be/9QGMz9beIL0Lynyrd Skynyrd:http://youtu.be/Y2iu05rg5Bo....I miss Alabamy once againAnd I think it's a sin, yesWell I heard mister Young sing about herWell, I heard ole Neil put her downWell, I hope Neil Young will rememberA Southern man don't need him around anyhowNista kao juznjacki ponos.Posle nesrecne smrti Ronnie Van Zanta, Neil Young mu je posvetio mali pasaz u ovom zivom snimku (na kraju):http://youtu.be/xCd43ntfxB0Bilo je respekta sa obe strane (video iznad sadrzi foto gde je Ronnie u majci sa Neil Youngom - sto je fotkano posle Sweet Home Alabama), a mozemo samo da sanjamo vreme kad su se muzicari "olako" gadjali remek-delima oko vaznih povoda (oko kojih se ljudi i dan-danas svadjaju). Po svim verzijama dogadjaja, Sweet Home Alabama (sto je i slogan na registarskim tablicama u drzavi Alabama) ne bi postojala bez Neil Younga. Pesma Sweet Home Alabama ima svoju Wikipedia stranicu, gde ima jos puno zanimljivih detalja. Meni je ceo slucaj posebno "blizak", jer sam u 2 veoma razlicite sredine dosad licno iskusio "katarzu vs. let's move on" - dakle, tu postoji matrica vredna nekog dobrog psihohistoricara. U medjuvremenu, mozemo da uzivamo u ovim pesmama (na zalost, ovi drugi sudari katarze vs be cool nisu proizveli nista slicno; mozda je jedino

u Australiji vredan pomena, mada je ostao bez adekvatnog, tj. bilo kakvog, muzickog odgovora).
Link to comment

Ako smem da dodam, Indi, Koltrejnovu posvetu devojčicama ubijenim u bombaškom napadu KKK-ovaca na Baptističku crkvu, u 16-oj ulici, Birmingem, AL, 1963.

Inače, Koltrejn je bio, po svemu što sam o njemu čitao i gledao, apolitičan. U jednom dugačkom intervjuu, koji je radio Frank Kovski, Trejn je svo vreme izbegavao da priča o politici, a ovaj je gnjavio i gnjavio: u jednom trenutku je Trejn priznao da je upoznao Malkoma Iksa i da se divi Kingu i ništa više. Uprkos insistiranju ove dosade od novinara. On je već tada bio duboko uronio u metafiziku, religiju i spiritualan način život toliko duboko da ga ovozemaljske stvari skoro uopšte nisu doticale. Sem muzike, naravno. Ali, ovo nije mogao da prećuti.Još da dodam, skoro sam gledao Fulerovog Belog Psa iz 1982. I ima ona scena klanja upravo u nekoj crkvi. Kada vučjak ubija na oči Isusove: vrata te crkve su otvorena da prime svakog, ali ona često, baš kao i u ovoj pesmi ili u sećanjima Amiri Barake mogu da budu put za onaj svet.
Link to comment
  • 2 weeks later...

Tek sada sam stigao da iščitam ovaj mali dijalog o rasizmu...fantastično, jebote.Uzgred, danas, 18.XI 2013., je tačno 20 godina od unplugged koncerta Nirvane, MTV Unplugged in NY. Brzo ide vreme, ali brzo i napravi spomenik, taj koncert je već istorija, kao, šta znam, koncert James Brown-a u Bostonu ili tako nešto slično. Mislim, to je sad već naša generacijska istorija, a ne nešto o čemu smo samo slušali.

Link to comment

već neko vreme pokušavam da se nakanim da dam doprinos ovoj temi, ali mi nekako uvek teško jer znam da ne mogu da uradim to valjano, kao što to ume pokretač topika, ali ajde, nema veze. izabrao sam jednu stvar mog No1 benda, benda svih bendova, i u pitanju je stvar Let's Spend the Night Together. ovo je singl stonsa, izdat na srpsku novu godinu :) daleke 1967. , singl koji je, paradoksalno, proslavio pesmu koja se nalazi na B strani, Ruby Tuesday. Singl je bio zabranjen od strane BBC zbog svojih "sugestivnih stihova". Kao i BBC, tako su i mnogi drugi odbijali da puste ovu stvar, već su radije puštali B stranu, koja je na kraju postala i veći hit i dostigla čak i do prvog mesta i na UK Singles Chart i na Billboard Hot 100, dok je LSTNT ostala da visi negde u vremenu i prostoru. A u pitanju je klasična RS himna, slatka, zavodljiva, razbarušena, sa lascivnim džegerolikim stihovima i singalong refrenom, kasnije podosta rabljena na njihovim živim nastupima. i voljena od publike, da ne bude zabune. kasnije te godine, gostovali su u popularnom Ed Sullivan Show, gde su nevoljno pristali da izmene tekst refrena u let's spend some time together, a na snimku se može videti kako jagger prevrće očima dok peva taj refren. u filmu "doors", olivera stonea, ima jedna scena kad doorsi trebaju da izvedu uživo, valjda isto u ESS, njihovu čuvenu Light My Fire, ali pod uslovom da izmene sugestivne stihove. morison naravno odbija, dok ga ostali ubeđuju u fazonu "pa i stonesi su morali da promene let's spend the night together, što ne bi i mi..." dorsi su ipak odsvirali svoju stvar nepromenjenu, dok su stonesi podlegli pritisku stablišmenta. molim režiju da pusti snimak, a vi, dragi gledaoci, obratite pažnju na lice pevača...http://www.youtube.com/watch?v=HUpXa_Nuixcneke tamo 1973, david bowie je iza sebe imao "the rise and fall of ziggy stardust..." i izdao je, kao nova velika zvezda, svoju glam-rock verziju ove pesme na svom albumu "aladdin sane". nije tajna da se ložio na stonese, mada na ovom snimku iz hammersmith odeona deluje kao da ih zajebava. njegovo čitanje ove stvari je malo ubrzano, šljašteće, sa preteranim sintisajzerima, baš u pravom glam maniru, mada meni ostavlja utisak da je obrada urađena preko kurca, i prosto nije nam dao ništa novo.http://www.youtube.com/watch?v=fNkf4TS_MMwda ova stvar ima potencijala da bude drugačija, sveža, pa što ne reći i bolja, a da ne izgubi esenciju, pokazala je tina turner na svom albumu acid queen. u tininoj izvedbi, pesma je potopljena u soul, malo usporena, sa atmosferom zadimljenog noćnog kluba. bio je to njen poslednji album sa Ikeom, i tina peva kao da je ovo zaista bilo njihovo poslednje veče zajedno. poslušajmo...http://www.youtube.com/watch?v=LycH4VYgnAgfrancuska pevačica i povremeno glumica, claudine longet, koju pamtimo iz edwardsovog filma "party", izdala je 1972. album na kom je ponudila svoju, vrlo intimnu, obradu ove pesme. claudine ima topao i baršunast glas, koji se savršeno uklapa u francuski šansonjerski stil (ne znam kako bih ga drugačije nazvao), i prosto pred oči nameće sliku iz francuskih novotalasnih filmova. pored njenog glasa, veoma je ovde upečatljiva i gitarska deonica.http://www.youtube.com/watch?v=xcgEbk1TeHsza kraj sam ostavio duhovnog oca ove petorice engleza, koga su oni otkrili americi, a kojima on na neki način vraća dug obradivši LSTNT na svoj prepoznatljiv način. neću ništa reći, nemam šta reći osim... muddy waters.http://www.youtube.com/watch?v=N7JJg46e_pE

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...