Jump to content
IGNORED

Priča o pesmi


April

Recommended Posts

Kako ih je prepoznao? Sad sam shvatio da ih toliko slušam, a pojma nemam kako izgledaju.
pa nije ga prepoznao, sreo pijanog engleza, dopao mu se pa ga poveo na sarmu negde. onda u prici dosli do toga da je ovaj muzicar, al je bio u fazonu "ma niste culi sigurno, zovemo se working week". dobio odgovor "ne seri, lozis nas" i tako... i moj kum i ja smo odabrali da verujemo da je tako, cisto, lepo zvuci :)
Link to comment
  • 2 months later...
Na Bulbuder odlazim ređe:moji su se prijatelji mahom odselili, a  sebe sve manje nalazim među trolejbuskim žicama Dimitrijale. Da sam  nešto mlađi, mogao bih da kažem da nikad i nije bio lep, makar  voleli prizemljuše i zajednička dvorišta; u stvari, ni ona nisu bila  lepa, samo nam se odsustvo etikecije i upadanje u nedoba na  komšijske kafe danas čine jako romantičnim.

 

Između dva brda nekad je prolazio Slavujev potok. Dobro zvuči, ali  je taj potok danas zapravo ulica Dimitrija Tucovića, teskobno,  pregrejano benzinsko crevo u kom sam, eto, rođen. Smog i beton davno  su progutali krošnje, bombondžijske suterene, kafanice i klupe i  postali prirodno ok®uženje sledeće generacije Bulbulderaca. Novi  klinci, nova pravila:kroz smog plivaju samo najbrži.

 

Pa ipak, ima jedan trenutak; kratak trenutak kad Bulbulder zaliči na  lepotu koju smo uništili. Prvi dan snega.

 

Momenat kad belo zatrpa zapišani šoder, rasparene crepove i trule  fasade, a automobili pobegnu od neraščišćenih prestrmih ulica, a huk  grada tek šunja niz Dimitrijalu. Od tolike lepote, ne stignemo ni da  se zapitamo šta smo joj, dođavola, uradili.

 

Stignem samo da se setim Gill Scot Herona, možda zato što Bulbulder  ni tako beo nije nevin. I kad je najlepši Bulbulder ostaje ljuti  bluz.

 

Like the forest buried beneath the highway

Never had a chance to grow

 


 

Gil ne umire u spiritualizmu. Možda je Marvin Gaye utabao put, ali  Gill Scot Heron ume da zastane na svakom ćošku i ostavi poneki trag,  bilo da nacrta grafit ili se pomokri. U svoje stihove umeo je da  ugradi svakakvu trulež i da je ispriča. GSH, protoreper.

 

Sam album trebao je da se zove drugačije: Supernatural corner. Od  naslova se odustalo jer nije bio razumljiv ljudima koji nisu videli  tu kuću na lakat o kojoj naslov govori. Bila je to iznajmljena rupa  u kojoj su GSH i maestro Brian Jackson stanovali tokom snimanja. Pa  ipak, za album cover ostao je kolaž Supernatural corner, propadanje  u živim bojama, haos i nada u jednom. Uradio ga je Eugene Coles,  Jacksonov i Heronov ortak sa studija i smatra se jednim od najboljih  cover-a ikada. Prva serija, izašla pod nezavisnom etiketom Strata- East prava je dragocenost među kolekcionarima.

 

Ime je promenjeno u Winter in America odlukom samog Herona.  Watergate, naftna kriza iz 1973. i njene posledice po Afroamerikance  bili su duga hladna zima za pesnika. Sezona leda i proleće iza ugla.   Bio je prvi pravi reper, samo što se to tad zvalo spoken word  performer. Još 1971., snimio je brzalicu The Revolution Will Not Be  Televised, koja će markirati Niksonovu eru:

 

You will not be able to stay home, brother.

You will not be able to plug in, turn on and cop out.

You will not be able to lose yourself on skag and skip,

Skip out for beer during commercials,

Because the revolution will not be televised.

 


Link to comment
No, ne dajte se zavarati: pesma Winter in America nije deo albuma  Winter in America. Ona je snimljena kasnije, na nagovor Peggy  Harris, dizajnerke unutrašnje opreme albuma(eeee da: tako se to  nekad radilo); prvo kao live verzija, a tek na albumu  The First  Minute of a New Day kao studijsko izdanje. Na reizdanju Winter in  America albuma iz 1998. biće uključena još jedna živa verzija. 

 


 

Sam Heron nikad je nije prihvatio kao deo albuma. Govorio je da je  možda bolja, možda gora, ali svakako drugačija. I jeste: 

 

And ain't nobody fighting

Cause nobody knows what to save

 

Nešto kao Bulbulder u tranziciji...zašta se boriti kad ne znaš ko  si. GSH će trulež sa ulica potražiti prvo u identitetima pogubljenim  u sistemu. Ljudi su se zatim po difoltu pronalazili u ovoj pesmi i  svako je imao svoj posebni razlog za to i obično ostavljao nekakav  intro kao lični doprinos. Sandra St.Victor je prevela u R'n'B i  ispričala svoje:

 


 

Na EP Metalheadz #70, D Star će osmisliti svoj intro i prevesti celu  stvar u drum'n'bass, njuškajući po Goldijevim tragovima. Jedno od  mojih definitivno omiljenih čitanja(kažu da je na setovima radio i  desetominutne verzije, ali je nisam pronašao):

 


Link to comment
Pre par godina, Bill Ortiz, dugogodišnji Santanin trubač je uz pomoć  Tony Lindsey-a, takođe ortaka iz benda uradio svoju malu posvetu GSH  potresen njegovim iznenadnim odlaskom. U početku mi su učinilo  preterano ispolirano, ali što više slušam, više mi se sviđa, puno  ozbiljne svirke i studija, puno truda i ljubavi za pesmu:

 


 

Hip hop odgovora ima bezbroj, razumljivo. Ovde ću ostaviti dva koja  jako volim, ali lično mi je svaki put u glavi kako bi to uradio Dr  Dre na svojim počecima, recimo u The Chronic fazi, pre dvadesetak  godina. Mislim, dalo bi se očekivati...

 



 

The Godfather of Rap nikad se nije prodao. Za to je bio spreman da  plaća cenu - po zatvorima, na odvikavanjima od zavisnosti i otkazima  od izdavača. Šut karta koju je dobio od Arista records 1985. bila je  prilično znakovita, crno gunđalo prešlo je granicu i strpljenja je  bilo sve manje, osamdesete su u muzičku industriju uvodile pravila  krupnog biznisa i umetnici su se teško mirili sa njima.

 

Loš status kod izdavača nije velike muzikante sprečavao da Herona  slepo prate, pa je u toj divljoj fazi osamdesetih sa njim prašio  jedan Ron Holloway na tenor saksofonu, baš kao što su ga na početku  karijere, kad niko za njega još nije znao, sledili Ron Carter na  basu i Bernard Pretty Purdie na bubnju...bilo je tu uvek nešto više  od novca.

 

Heronovi roditelji bili su takođe čudni svati - majka je bila  operska pevačica u NY Oratorio Society, a otac profesionalni  fudbaler('Crna Strela'), prvi crnac u Glazgov Seltiksima. Tako  ispada da su se mogli upoznati i negde na Bulbuderu gde su u istim  kafanama sedeli i slavni fudbaleri i operske pevačice. Recimo u  Zapisu...i sve bi bilo isto, jer bluz ne bira, izabrani se samo  rode...

Link to comment

Prosle  nedelje sam slusao u cik cak Gil Scott Herona i Joseph Arthura, tako da mi ova tvoja prelepa prica, dodje kao (polu)narucena. Veoma nadahnuto i poetski obojeno, kao i uvek + narafski hvala za pravi :fantom: momenat.

Link to comment

ja tek nedavno otkrila i gilove spisateljske aktivnosti. the nigger factory je mozda malo podlegla zubu vremena, ali je uzbudljiva, pronicljiva i dosta sarkasticno duhovita. nesto kao mesavina the strawberry statement i if, ali sa jakom (naravno) rasnom notom.

 

ali je zato triler/krimic the vulture fenomenalan, sa tako dobro uradjenim tvistom da bi mu majstori krimica zavideli.

naravno, the last holiday memoari su da se svakom srce pocepa.

 

veliki veliki car

Link to comment

Vidi ovo:

 

pbzt.jpg

 

Lepo piše - Heron/Jackson. Heron je kao pesnik, a Jackson je kao muzikant; autorski su sve ortački delili. Ovaj na slici je Jackson. Taj dil je užasno dugo potrajao: decenijama, čak. Ako su im se u kasnijim fazama uloge pomalo izmešale, na samim počecima se tačno znalo ko šta radi, posebno na prva tri albuma koje su snimali za Flying Dutchman Records.

Link to comment

Prosle  nedelje sam slusao u cik cak Gil Scott Herona i Joseph Arthura, tako da mi ova tvoja prelepa prica, dodje kao (polu)narucena. Veoma nadahnuto i poetski obojeno, kao i uvek + narafski hvala za pravi :fantom: momenat.

:isuse: Anthony Joseph, ne Joseph Arthur. otkud mi on pade, svasta boze.

 

 

taman da jos neko iscita Aprilove djakonije,

Edited by Lancia
Link to comment
  • 1 month later...

 

Zašto kažeš My man, a misliš Billie Holliday? Ništa Funny Brice,   ništa Barbra Streisand, ništa Carmen Mc Rae, ništa Diana Ross?  Ništa Mistinguett?
 
Pa, život nije fer - some girls are bigger then others. One lepše  vole: sve te žene koje niko nije učio da puštaju zmajeve kriju usne  vrele višnje kao jedinu odbranu od sveta. Popodne bi bilo skroz  lagano, da ne želim da te poljubim...
 
I tako samo Billie krade naša najbolja popodneva i kompletnu  istoriju velike pesme šalje po jogurt: koga uostalom briga za  istoriju, kada celo popodne stane u tri minuta pevanja direktno iz  uterusa; tri minuta kratkih i ljutih poput sremske psovke, i prekine se  naglo. Ostane tišina i nešto nervoze u sitnom brzom pokretu. O da,  sve bi bilo lagano, samo da te ne želim toliko.
 
My Man je čudesna pesma o svetu u kom se logika razbija jednim  podrhtavanjem ženskih ramena. Nema tehnike, nema talenta, nema  treninga; forevermore nije razrešenje, to je samo zgodna reč za  kraj. Hej Billie, hajde sa mnom u bioskop da ćutimo u mraku i ne  spominjemo glupi zauvek: My Man minuti vrede više - the world is  bright, all right...
 
Uopšte, kakva je razlika ako bih rekao da odlazim? Samo jedan  play i Billie se već šunja na suvozačko mesto  sa kockastom  torbom pod nogama; vozim sporo, rastežem kilometre na  obilaznicama da nekako timewarpujem taj slatki mali jazz standard.  Bilo bi i laganije da se ne tresem od tolike blizine. What can I do?
 
Nema veze, Billie, samo ostani ovde, jer ovde pripadaš. Ja ću te  slušati, nekad pažljivo, nekada potpuno blokiran, ali praštaj: to je  samo priznanje: o. da... želim...baš želim
Link to comment

majuxz.jpg

 

Evo nesto uslovno o Talking Heads-ima, uslovno o tracevima i uslovno o pesmi, taman da istrolujemo Aprila:

 

'77 je John Cale odveo Brian Eno-a na koncert u CBGB i tamo na insistiranje

tumblr_muxzqsnsI01sv2ktho1_1280.jpg

prvi put cuo David Byrna i druzinu. Njegovo odusevljenje je bilo toliko da je posvetio pesmu na albumu  Before and after Science.

Stvar je prvo nastala kao instrumental i kasnije bukvalno zaheftan prilicno bizaran tekst, koji kako nigde nije bio zapisan, bio a i dan danas

razlicito tumacen, kako kroz reci, simbole, tako i u kompletnom znacenju.

 

Pesma je King's Lead Hat - anagram od Talking Heads:

 

Dark alley (dark alley) black star
Four turkeys in a big black car
The road is shiny (bright shine) the wheels slide
Four turkeys going for a dangerous ride
The lacquer crackles (black tar) the engines roar
A ship is turning broadside to the shore
Splish splash, I was raking in the cash
The biology of purpose keeps my nose above the surface (Ooh)
King's lead hat put the innocence inside her
It will come, it will come, it will surely come
King's lead hat was a mother to desire
It will come, it will come, it will surely come.

In New Delhi (smelly Delhi) and Hong Kong
They all know that it won't be long
I count my fingers (digit counter) as night falls
And draw bananas on the bathroom walls
The killer cycles (humdrum), the killer hurts
The passage of my life is measured out in shirts
Time and motion (motion carried) time and tide
All I know and all I have is time
And time and tide is on my side
King's lead hat put the poker in the fire
It will come, it will come, it will surely come
King's lead hat was a mother to desire
It will come, it will come, it will surely come.

The weapon's ready (ready Freddy) the guns purr
The satellite distorts his voice to a slur
He gives orders (finger pie) which no-one hears
The king's hat fits over their ears
He takes his mannequin (tram line) cold turpentine
He tries to dial out 999999999
He dials reception (moving finger): he's all alone
He's just a figment on the telephone!
King's lead hat made the Amazon much wider
It will come, it will come, it will surely come
King's lead hat was the poker in the fire
It will come, it will come, it will surely come
King's lead hat was a mother to desire
It will come, it will come, it will surely come
King's lead hat put the innocence inside her
It will come, it will come, it will surely come.

 

 

 

Cela stvar (kao i fantastican spot) je u puzzle fazonu, bez (na oko) mnogo smisla, vise kao kubisticki omaz Headsima, ciji je ritam falsifikovan do u notu i sto je najvaznije nije imala nikakve veze sa Enoovim zvukom i

stilom.

Bilo je i polemike u vezi skakljive turkeys -- darkies rasisticke potke, ima tu raznih '...The killer cycles (humdrum), the killer hurts...' Psycho killer i '...And time and tide is on my side...' zavrzlama. Mislim, Eno je bio defintivno odlepio u svojoj 'talking heads' opcinjenosti i rasclanjavanje stih po stih ne vodi nigde, zanimljiva su desavanja koja slede pesmu:

 

1. David Byrne nije bio nimalo odusevljen kad je cuo King's Lead Hat, ali

 

2. velika opsesija, pored toga sto je izbegavao po svaku cenu da pise love songs (retke su, vrlo retke pesme u tom fazonu, cak je i sjajnu I'm not in love imao '76 a zavrsila je na albumu '78-e. dokaz  (btw, odlican sajt)) je bila ritam.

 

3. i tu su se nasli Eno i Byrne. Vec sledeci album je producirao u ritam fazonu Eno, napusten je halfraw stil sa albuma 77 i pocele nevolje za

 

4. tumblr_mht6f18oei1qzy30io1_500.jpg

Tinu Weymouth. Ona naime po Byrne-u nikad nije bila dobar bas gitarista (dobro, jeste zavrsila neki ubrzan

kurs) ali nikad nije imala ritam crtu, koju je Byrne trazio.

 

5. Sa dolaskom i uplivom Eno-a u muziku Talking Heads-a, taj ritam momenat je postao jos vazniji, prvo se stvarala

muzicka potka i nakon toga radilo na uglavljivanju teksta. Pre snimanja cuvenog Remain in Light, Byrne je cak napravio ponovnu audiciju za Tinu. Vrlo ponizavajuce, ali ju je ona ipak polozila.

 

zbrda-zdola, kao i King's lead hat,

 

troll off/

Link to comment
  • 1 month later...
Pratim ja nju. I nikad nije bila gora - tetura se po stejdžu za  ostatkom ostataka svog moćnog alta, ne shvatajući obožavanje kojim  je prate; ona je sad debeli Elvis.

 


 

Neverovatno: postala je mainstream. Gothic je nadživeo pank,  postpank, dark, grunge i koješta ostalo. Rozmarina beba osamdesetih  rasla je pod krejonom i crnim karminom ostavljajući tragove po  muzičkim studijima, svingerskim klubovima i art scenama kao opasna  stara devica.

 

Noćas hoću da pišem o Happy house; tu pesmu ne mogu nazvati Siouxsie  klasikom. Ona je bila rođenje novih Banshees. Zato bih preskočio  izanđale trivije o pank počecima, Sidu Viciousu, Billy Idol i Vivien  Westwood. Ova priča počinje u Aberdinu 1979.

 

S&tB tada već imaju dve odlične ploče. To je samo pankčina, ali sa  ženskim rukopisom: 'I wasn't trying to be masculine and getting down  with the boys, so the main difference between us and the rest was  that it wasn't a solely male perspective.' Suzi ume da sačeka zvuk  svog glasa u rezonansi i obraća se gomili kojoj šutka više nije  dovoljna. Fama o Posebnoj raste, ali ona nema bend koji može da  isprati njeno sazrevanje i baš tad, jedan jedini sat pred početak  koncerta u Aberdinu, razbija se: gitarista John McKay i bubnjar  Kenny Morris napuštaju ih. S njom ostaje samo njen tadašnji dečko  Steve Severin i oni hrabro izlaze pred razočaranu rulju: 'Ako  osećate samo jedan procenat agresije koju mi osećamo prema njima - i  sretnete ih, imate naš blagoslov da im jebete mater...'

 

Puzla osvete biće složena tek na sledećem singlu, čija B-strana  'Drop dead celebration' sa zlokobnim 'bye-bye blackheads' gruvom u  NME biva ispraćena recenzijom o 'najotrovnijem spuštanju u  istoriji;' Što je i logično kad počinje sa:

 

I Hate You I Hate You I Hate You I Hate You...

Drop dead-

You stinking little creep

 


 

Bila je to B strana singla. A šta je bilo na A strani? Naravno -  Happy house. Banshees su živi, pank je mrtav.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...