Jump to content
IGNORED

Priča o pesmi


April

Recommended Posts

Meni je na pdf Muzika bila potrebna skica za diskusije nalik na Med Men topik(započet još na Onomtm), gde su intimna forumska čitanja epizodama dodavala nove koordinatne sisteme i donosile potpuno novu optiku. Mogu da verujem Dilanu da je sve pošlo od istinite priče. 1975. je izvesni Jeffrey Jones priznao da je 1965. radio intervju u toku Newport Folk Festivala i da su ga nakon svirke u lobiju hotela Dilan i njegova ekipa prozivali nešto kao 'Mr Jones! Gettin' it all down, Mr Jones?', podrugljivo aludirajući na specifično držanje glave(He looks like a camel...doesn't he do anything but puting his eyes in his pocket? Oh yes, he puts his nose on the ground...). Na uvodnom YT klipu koji sam insertovao, Dilan nastavlja da se zabavlja na njegov račun:'He's a pinboy. He also wear suspenders.' To je bio njegov mali rat sa svim smorovima koji ne prestaju da ga pitaju, pitaju, pitaju...Godinama kasnije, u maniru pravog propovednika, pred samo izvođenje poentiraće po grbači svih mister džounsa ovog sveta: 'You just don't want to answer no more qustions. I figure a person life speaks for itself, right? So, every once in a while you got to do this kind of thing, you got to put somebody in their place!'I to je to, to je Cimermanova prava priča. Ali to je njegova priča. Umetnost je počela tek tamo kad je priča udarila u raskršće nalik onom kod Bogoslovije i podelila svoje istine na stranputice prema Zvezdari, Ćalijama, Karaburmi, Pančevu, otplovila Dunavom...svaka nova istina davala joj je nov život, veći i važniji od života koji joj je namenio sam Robert Z'Man.Mr Jones je tako postao i zbunjeni Isus koji više ne razume svet u kom se ponovo rađa, i prevareni muž koji zatiče golog muškarca sa svojom ženom(you see somebody naked, and asked who's that man) i Brian Jones nepripremljen i nespreman za svoje homoseksualne demone(pristalice ove teorije su stihu with your pencil in your hand stali davali seksualnu konotaciju, smatrali su da novinar na intervju ne ide sa olovkom u ruci; možda sa magnetofonom, možda olovkom iza uveta, ali stenografiju šezdesetih već smatraju prevaziđenom); u balkanskoj optici, Džouns bi verovatno inkarnirao u druga Starog, bivšeg mangupa, ovog put nejakog i nemoćnog da motiviše društvo bez koncepta, ideje i snage:And something is happening hereBut you don't know what it isDo you, Mister Broz?U jednom se, međutim, Dilan zajebao: koliko god inicirao prezir prema hiljadama neborbenih Džounsa, u svakom od spomenutih čitanja, ljudi su ostajali ljudi kroz ideju razumevanja tog taoca sve komplikovanijih vremena...i ja povremeno zaćutim pred gnevnom generacijom kojoj više ne pripadam, izaberem čutanje umesto suprotstavljanja i čekam trenutak kad će i moja ćerka meni položiti ruku na rame i reći: 'Ćale, ti baš ništa ne razumeš?'

Edited by April
Link to comment

Evo, prošlo je 20 godina:http://www.youtube.com/watch?v=ib0vR8kV35ENisam bio tinejdžer kad je izašla. Nisam bio ni creep, ni weirdo...već sam znao gde mi je mesto i kojoj ligi pripadam. Nisu mi bili potrebni ni perfect body, ni perfect soul; ja ljubav nisam zamišljao, ja sam je već poznavao i ostajao distanciran od tinejdžera koji su goreli uz Radiohead i identifikovali se s njima. Pa ipak, vrteo sam Creep do besvesti. Već sam bio navučen na grunge i RH se prirodno zakačio za taj rolokoster: bili su moji, makar nisam znao zašto.Godinama kasnije, uhvatiću motiv za inicijaciju - oni su sami Creep proglasili za 'Scott Walker song'. Tada to nisam razumeo, mi smo Walkera smatrali za prevaziđenog šlager pevača previđajući meditativni tremolo veći od svih Bouvijevih i Silvijenovih artificijelnosti zajedno. Kako bismo inače i mogli da stignemo do tog skrajnutog bisera? U to ime skidam kapu Vladi Divljanu koji je uvodni stih na 'Spavajmo, sanjajmo' odradio sasvim vokerovski, valjda po inerciji nakon obrade Let it be me na prethodnom albumu. Radiohead su u njemu našli svog gurua i cepkali ga koliko na Creep, toliko i na Street spirit:http://www.youtube.com/watch?v=AiqtiDt8AXUTo nije bila jedina reminiscencija. Sličnost sa The air that I breath od Holiza u prvom trenutku nije bila toliko primetna, akcentovaće je tek kasniji Korn cover:KornThe HolliesStvar će se toliko iskomplikovati da će biti rešena tek kad Hammond&Hazlewood budu potpisani kao koautori. Prestrogo i besmisleno, ali Creep će kao i svaki san nastaviti da leti nezavisno od logike i industrije zabave: neprimećena na UK Singles Chart, obići će Izrael, Zeland, Španiju i preko Zapadne obale došunjati se do Amerike. Ja sam je dočekao u Švedskoj...koliko smo je mi prisvajali, Radiohead je sakrivao(ili možda čuvao?): već '98. prestali su da je sviraju.To je nije zaštitilo od bezbrojnih patetičnih preseravanja tipa Kelly Clarkson, Moby, American Idol ili komercijalnih horskih izvođenja. Prvo zaista zanimljivo čitanje, kao ozbiljan odmak od vokerovskog manirizma stići će '96. od Pretenders pojačanih sa Joan Osbourne:http://www.youtube.com/watch?v=TsYybjCnjSYa na istom fonu, nastaviće i Macy Gray. Iako je studijska verzija bila slabašna tezgica, na koncertu je pokazala koliko voli tu pesmu i koliko želi da nam je da...a Macy je uvek najbolja kad je dovoljno high:http://www.youtube.com/watch?v=2jw6YE56v9kI san je nastavljao dalje, tamo gde ga niko nije čekao:http://www.youtube.com/watch?v=jy6A9qAF4cYOstao je ipak jedan detalj...RH se nikad nije izjasnio o svim životima svoje pesme, ali sam milion posto siguran da ih nije bilo preterano briga...oni su čekali jedino Pearl Jam...i dočekali neinspirisanu bandu raspadnutu od alkohola, kao dokaz da je san samo svoj...i neka budu srećni da je krenuo baš od njih.

Link to comment
Ostao je ipak jedan detalj...RadioHead se nikad nije izjasnio o svim životima svoje pesme, ali sam milion posto siguran da ih nije bilo preterano briga...oni su čekali jedino Pearl Jam...i dočekali uvredljivi cover neinspirisane bande kao dokaz da je san samo svoj
I ja sada nisam siguran da im ta bedna Pearl Jam brljotina nije zapravo na neki način sačuvala ideju Creep-a. Jer umetnost ume da bude jebeno surova: da bi je napravio moraš da otkineš deo sebe kao da otkidaš živo meso; i kad je konačno napraviš ona postaje nov organizam sa novim identitetom a tebi ostane samo crna rupa na mestu na kom si je pravio.1994. Nine Inch Nails izdaće The Downward Spiral, album koji će ih konačno staviti na mainstream mapu. Bili su oni ime i pre toga: Trent Reznor umeo je da zajaše industrial talas na vreme, kritika ga je mazila, trendovi produkcije išli na ruku, najzagriženiji NIN frikovi i danas se kunu u Sin i Head like a hole sa prvog albuma kao nikad ponovljeni klimaks...pa ipak, nešto je nedostajalo. Kao da su devastiranje instrumenata i brutalna demonstracija energije bili važniji. Godinama su pripadali festivalskim atrakcijama koje svi hvale, ali se zbog njih ne dolazi; mogli su se hvaliti slavnim openingom za Pitera Marfija, Jesus&MC, Glastonberijem, ali svi su osećali da Reznoru to nije dovoljno. Zato se za Downward Spiral orijentisao na razradu sedamdesetih uz provokativni video za singl Closer, a zatim godinu dana čekao da narastajuća armija vikend hemičara prihvati malu studiju o zavisnosti Hurt kao svoju himnu...i desilo se...konačno su razumeli taj bolni početakI hurt myself todayTo see if I still feelhttp://www.youtube.com/watch?v=htmKZKR7oycPored mene je, međutim, prošla...Još jedna pesma o drozi, so what? Nisam osetio da ga trese, Trentov vokal bio mi je suviše tanak, a novi status hedlajnera preteatralan.Stvar je međutim, nepovratno počela da se menja. Prvo im se na turneji priključio Bowie. Ne slučajno. Downward Spiral je svakim svojim tonom aludirao na Low, Bouvijev album iz najboljih dana saradnje sa Eno i Kraftwerk. I ne samo to - to je bilo sjajno vreme za Bouvija koji je paralelno snimao svoj nekomercijalni Outside album i konačno bio fokusiran na studio, novu stvarnost popularne muzike i ponovo se družio sa muzičarima. Hurt verzija Bowie&NIN je i danas predmet diskusija, ali meni je tada predstavljala apgrejd koji sam tražio, bila je više gitarski orijentisana, a i Duke je delovao kao zavisnik sa mudima kome treba verovati:http://www.youtube.com/watch?v=aCMLwbdSrTY
Link to comment

Bouvijev amblem značajno je skrenuo Hurt na priču o bolu kao poslednjoj stanici:I focus on the painThe only thing that's realThe needle tears a holeThe old familiar stingTry to kill it all awayBut I remember everything...Ovo više nije bila poza. Stizala je otuđena generacija zavisnika o šrinkovima i prihvatanje dubine stihova Hurt u galopu ka 21.veku postala je faza odrastanja. Pa ipak...Hurt će stvarno velikom pesmom učiniti jedan starac. On će je zauvek uvesti u novu dimenziju i Hurt posle takvog čitanja više nikad neće biti samo pesma Trenta Razora:http://www.youtube.com/watch?v=mGJn7FhevXYWhat have I become my sweetest friend?Everyone I know goes away in the end.And you could have it all. My empire of dirt.I will let you down. I will make you hurt.I wear this crown of thorns upon my liar´s chair.Full of broken thoughts I cannot repair.Beneath the stains of time the feelings disappear.You are someone else. I am still right here.I ne, nije bilo bitno što se kroz zrake tog savršenog vokala ovog puta zaista probijala senka smrti. Nije bilo bitno što je od intimnog pain gaminga napravio dramatični životni rezime. Jedina mudrost koju nam je Johnny Cash ostavio bila je da za umetnost ne moraš imati ni stih, ni talenat, ni zanat, ni ambiciju. Samo veliko srce. Jebiga...

Link to comment
Evo da počnem s mojom pričom. Pesma zbog koje sam zavoleo trubu...
A ja zavoleo trubu na nekom srednjoškolskom letovanju, puštali nam neki matori hiposi Krimsone:
... Chat Baker...
...posle par godina su me odvukli na njegov koncert u domu omladine i kad sam video i čuo njegovu olupanu trubu sam se zauvek zaljubio u taj instrument.
Link to comment

Ovo smo uglavnom svi probali: u mojim dvadesetim, Glory box bio je granični kamen svake predigre, letimo-ili-padamo trenutak odluke, najpažljivije pripremani red švalerskog algoritma, prema kome se biralo vreme za dejt, disk za auto, podešavao dimer na stonim lampama, podvaljivao prejak aperitiv i startovalo sa surfovanjem po najlonkama. I one su to znale, o da; posle svakog pretećeg rasipanja pažnje, razgovor bi uz Glory box ponovo počinjao da teče kao univerzalni puj spas za sve nas.Ono sto ću otkriti tek deceniju kasnije je da ništa tu nije bilo slučajno: iza magičnog ljubavnog eliksira zapravo nisu stajali talentovani ali balavi Portishead već krunisani kralj seksa:http://www.youtube.com/watch?v=qfVbrPoLc3wSve što je bilo potrebno, Isaac Hayes dao je u tih dva minuta libidonoznih gudača; pa ipak, tvrdim da bi bez autentičnog ženskog rukopisa i ovo ostala samo još jedna propoved prvosveštenika koitusa. Portishead će njegov srebrni kadilak skrenuti u lavirint ženskih istina:I'm so tired of playingPlaying with this bow and arrowBilo je to tako ženski, tako 90's: Ok, volim da se tucam sa tobom, ok, mozda te čak malo i volim, ali to nije dovoljno da bih bila zadovoljna i puna kao časa toplog mleka...give me a reason to love you, give me a reason to be a woman, I just wanna be a woman. Tako jednostavno da bi i stari Ajzak zaćutao.A prepoznavanje je bilo trenutno: u petnaestak godina utrpaće je u desetak filmova, desetak tv serija, reklamu za Levi's, parfem; Prosto, svako je imao svoj razlog.http://www.youtube.com/watch?v=vAS1O1BlElwSusret muškog i ženskog principa otvoriće neslućeni prostor za identifikacije, taj androgin začin će svako novo slušanje učiniti drugačijim:http://www.youtube.com/watch?v=iLA0F42eLsII stvarno: treba da budes mudonja kao Mike Patton da bi se pred 100k poigrao sa I just wanna be a woman...Tricky će rafinirano izbeći da uđe u krug tumača. On će prvo promeniti koordinatni sistem i izvesti Glory box iz mraka klubova na bolnu svetlost chill-a. Ko se nije na Đavi spustao uz Trikija sa pogledom na dan koji izlazi kroz krovove Novog Sada, teško da moze razumeti ideju. Trikijevo uputstvo za upotrebu uvek je bilo - prvo probaj...http://www.youtube.com/watch?v=mtT-aJV5KLY

Link to comment
...posle par godina su me odvukli na njegov koncert u domu omladine i kad sam video i čuo njegovu olupanu trubu sam se zauvek zaljubio u taj instrument.
cool.gif Lucky bastardIskoristiću nabačeni volej da opišem podužu zajedničku istoriju narečenog Chat Baker-a i mog omiljenog standarda My funny valentine - postoje desetine njegovih izvođenja, ali svako je unikat za sebe. Prvi poznat je još iz 1952., sa Gerry Mulligan kvartetom. To je mladi Baker, još uvek prepadnut od grešaka, mladi Baker koji još svira po notama i njegov vibrato asocira na uticaj Harija Džejmsa i plesnih podijuma:http://www.youtube.com/watch?v=u8bP4jcGGAITo je bilo takvo vreme...MFV je inače originalno napisana 1937. za mjuzikl Babes in Arms, na čartovima se pojavljuje od '45. ali ovaj se snimak smatra prekretnicom u njenom čitanju. Već sledeće godine Sinatra će se pozvati na isti novotkriveni nostalgični akcenat, samo će ga nadgraditi gudačkim aranžmanom i Sinatra-style manirizmom:http://www.youtube.com/watch?v=9LqqFcjjbrQVrhunac romantične faze My funny valentine stići će 1956. u verziji Ele Ficdžerald. To je po meni najbolje tumačenje pedesetih, još uvek blisko tradiciji mjuzikla, sa originalnim uvodnim delom 'behold the way our fine feathered friend,his virtue doth parade...', lukavom referencom na Vagnerov 'Eternity' na kraju i Elom u najboljem izdanju; na kasnijim izdanjima, čak i najslavnijim verzijama, recimo Sare Von, Ete Džejms ili Linde Ronštat prečesto će se prelaziti granice egzibicija i padati u zamke sujeta; niko više neće naći tako finu meru kakvu je Ela pronašla:http://www.youtube.com/watch?v=KqjKOalcI10Svoj doprinos MFV kultu tih godina dodavaće i Bing Crosby, Sammy Davis Jr, big bendovi, svako je želeo da ugradi komadić svog srca u čistu emociju tog klasika. Ali jedno vreme nepovratno je prolazilo i definitivnu tačku na pedesete staviće Miles Davis:http://www.youtube.com/watch?v=w0XhQNdtuxUI ja ću na ovom mestu za trenutak zaćutati. Zašto? Pa zato što smatram da svakako najslavniji cover standarda o kom pišem ne razumem dovoljno. Bio je to granični kamen novog vremena koje je Miles doneo sa svojom najsnažnijom postavom ikad(Wayne Shorter, Herbie Hancock, Ron Carter, Tony Williams) i trenutak istorije koji mi je još uvek pretežak. Sa Kind of blue, recimo, mnogo je lakše: tu samo zatvoriš oči i pustiš da te reka nosi. Na MFV, Majlsove improvizacije više nisu mirna plovidba i počinjem da se osećam kao slepi putnik na tom brodu...
Link to comment
Bouvijev amblem značajno je skrenuo Hurt na priču o bolu kao poslednjoj stanici:I focus on the painThe only thing that's realThe needle tears a holeThe old familiar stingTry to kill it all awayBut I remember everything...Ovo više nije bila poza. Stizala je otuđena generacija zavisnika o šrinkovima i prihvatanje dubine stihova Hurt u galopu ka 21.veku postala je faza odrastanja. Pa ipak...Hurt će stvarno velikom pesmom učiniti jedan starac. On će je zauvek uvesti u novu dimenziju i Hurt posle takvog čitanja više nikad neće biti samo pesma Trenta Razora:http://www.youtube.com/watch?v=mGJn7FhevXYWhat have I become my sweetest friend?Everyone I know goes away in the end.And you could have it all. My empire of dirt.I will let you down. I will make you hurt.I wear this crown of thorns upon my liar´s chair.Full of broken thoughts I cannot repair.Beneath the stains of time the feelings disappear.You are someone else. I am still right here.I ne, nije bilo bitno što se kroz zrake tog savršenog vokala ovog puta zaista probijala senka smrti. Nije bilo bitno što je od intimnog pain gaminga napravio dramatični životni rezime. Jedina mudrost koju nam je Johnny Cash ostavio bila je da za umetnost ne moraš imati ni stih, ni talenat, ni zanat, ni ambiciju. Samo veliko srce. Jebiga...
http://www.youtube.com/watch?v=GlzjqPGdOSM
Link to comment

Posle Majlsa, međutim, stvari više nikad neće biti iste: pa ni Chet Baker. Njegova truba više nikad neće dobiti patetičan prizvuk Harija Džejmsa, ali će kroz pisak pustiti melanholiju svog sveta i vratiti se omiljenom standardu u najintimnijem izdanju za koje ja znam:http://www.youtube.com/watch?v=CTD3PGUd_W8Sa Pjeranuncijem će nastaviti saradnju u najzrelijoj fazi karijere, mada će MFV tokom sedamdesetih svirati i sa Maliganom i solo, i svaka od tih inkarnacija biće sasvim autentična. Koliko je taj trag bio dubok oseti se i kroz jedan od aranžmana Kita Džereta:http://www.youtube.com/watch?v=l-phggJG2sMMalo je reći da Jarrett obožava ovu pesmu, uživa dok je svira i svojim kosim očima užasno me podseća na rahmetli Šabana Bajramovića kad ga triler ponese. Možda je baš ovo onaj My funny valentine koji sam ja lično očekivao da čujem sve ove godine. U MFV sam se zaljubio '84. u verziji Nico, ugojene ostarele Velvet ikone na heroinu. Za njen glas govorili su da je vetar u olucima, nastupala je sa svojim starim harmonijumom i forsirala germanski akcenat, ali imali smo sreće da je tri godine pred konačni odlazak čujemo u SKC i nikad ne zaboravimo:http://www.youtube.com/watch?v=_1xplddbEnYIza ovog fantastičnog klavirskog aranžmana stajao je John Cale lično, pa ne čudi da posle skoro 30 godina zvuči toliko moćno...još uvek je jedan od simbola mog sveta.Na sličnoj liniji svoju konstrukciju gradila je i Bjork. Meditativni piano i šuštanje metlica; islandski engleski i dramatični Bjork registri. Ume ona i da pretera i da podvaljuje svoje orgazmičke krikove; uostalom, nikad joj nismo oprostili raspad obožavanih Sugarcubes. Ali, u slučaju My funny valentine nema ni šmiranja, ni tezgarenja; oseća se da je voli baš kao i svi MFV frikovi pre nje:http://www.youtube.com/watch?v=qFyVDjaiegU

Link to comment

Namerno sam preskakao stihove...Kao što postoje čitave studije o aranžerskom razvoju pesme, recimo Bragalinijev 'My funny valentine:The Disintegration of the Standard', još su intrigantnije asocijacije koje je tekst izazivao u raznim izvođenjima. Ne zaboravite, za početak, da je to pesma namenski pisana za mjuzikl i tadašnju tinejdž zvezdu Mitzi Green koja svom Valentinu ne daje čak ni koprenu prve ljubavi, on je samo njena simpatija: your looks are laughable, un-photographable, ali stani! - ne menjaj se, molim te, jer,You make me smile with my heart...Koliko je malo potrebno da jedna iskra čiste i nevine emocije zauvek upali svetlost u srcima najvećih artista uzbudljivih vremena. Ali to 'malo' bila je zapravo eksplozivna kombinacija slučajnosti. Rodgers i Hart bili su kriznih tridesetih najtraženiji autorski tandem na Brodveju. Za mjuzikl Babes in Arms bili su plaćeni solarno, kinta na sunce, i tako su i radili. Rodgersu je bilo lakše, izvukao je već spremnu baladu, na koju je Hart trebao da doda stih prve simpatije. Baš tu se pojavio prostor nabijen elektricitetom: elegična molska osnova nije bila prirodno okruženje za nežni optimizam njenih 16 godina. Dok tekst samo ovlaš nagoveštava naklonost, muzika kao izdajnik svedoči da je ta ljubav prava i jaka. Nikad nećemo saznati kako je Richard Rodgers predosetio poetski krik koji će Hart tek napisati i podigao ga za oktavu više:Stay little Valentine, stay!ali će to mesto od usamljene ružice poroditi buket fantastičnih interpretacija; Sinatra će kroz njega proći namigujući u maniru latinskog ljubavnika prearanžirajući ga u tročetvrtinski waltz za Valentino, Baker će ga defetistički prošaputati padajući u melanholiju budućih poraza, Ela najženstvenije i najnežnije, gotovo majčinski, Toni Benet wap-ovski razmetljivo, Barbra teatralno, Nico anksiozno, Bjork će se potpuno raspasti, i tonski i dramaturški...mesto na kom se putevi zauvek razilaze.Do ovog raskršća, Hart će dovesti, na prvi pogled, šarmantnom rugalicom:Is your figure less than GreekIs your mouth a little weakWhen you open it to speakAre you smart?Hart je bio uspešan čovek, vedeta Brodveja, pa ipak kad su ga novinari čačkali oko trivija, samo je jednom odgovorio - Ljubavni život? Nemam ga.Istina ili ne, tek bio je visok 147cm, neproporcionalan, živeo sa majkom i ujakom i važio za najtužnijeg čoveka na svetu. Da li je bio homoseksualac, verovatno da, ali i ako je pronalazio seksualne partnere, ljubav izvesno nikad. Da li sada razumete:Is your figure less than GreekIs your mouth a little weakWhen you open it to speakAre you smart?Čovek je pisao ljubavno pismo sam sebi...pismo koje nikada neće dobiti. Hart je sanjao da bude Valentin, nečija prva najiskrenija ljubav. Sanjao je da će pronaći životnog druga koji će razumeti i njegove nesavršenosti i njegove talente i na kraju reći:Yet you're my favourite work of art...

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...