Jump to content
IGNORED

Kolonizacija Marsa


bigvlada

Recommended Posts

Mark McCaughrean @markmccaughrean 3m3 minutes ago

Will MRO be able to take images of landing zone? Yes, images in next few days, but take some time to process. @ESA_EDM is quite small.

 

 

ESA Operations @esaoperations 3m3 minutes ago

Accomazzo: @ESA_EDM stopped transmitting on the order of ~50secs before the expected touch-down time #ExoMars

 

 

 

 

10:27

Andrea Accomazzo, head of operations for ESA's solar system missions, says the first sign of any problem during Schiaparelli's descent came near the end of the parachute phase of the sequence. He says data indicate the lander's doppler radar altimeter was activated and operated during the descent, and Schiaparelli's thrusters fired for at least three or four seconds before the signal stopped.

 

 

1476950052309428.jpg

Link to comment

#ExoMars #Schiaparelli descent data decoding underway

 

Schiaparelli_with_parachute_deployed_nod

 

20 October 2016

Essential data from the ExoMars Schiaparelli lander sent to its mothership Trace Gas Orbiter during the module’s descent to the Red Planet’s surface yesterday has been downlinked to Earth and is currently being analysed by experts.

Early indications from both the radio signals captured by the Giant Metrewave Radio Telescope (GMRT), an experimental telescope array located near Pune, India, and from orbit by ESA’s Mars Express, suggested the module had successfully completed most steps of its 6-minute descent through the martian atmosphere. This included the deceleration through the atmosphere, and the parachute and heat shield deployment, for example.

But the signals recorded by both Pune and Mars Express stopped shortly before the module was expected to touchdown on the surface. Discrepancies between the two data sets are being analysed by experts at ESA’s space operations centre in Darmstadt, Germany.

The detailed telemetry recorded by the Trace Gas Orbiter was needed to better understand the situation. At the same time as Schiaparelli’s descent, the orbiter was performing a crucial ‘Mars Orbit Insertion’ manoeuvre – which it completed successfully. These important data were recorded from Schiaparelli and beamed back to Earth in the early hours of Thursday morning.

The data have been partially analysed and confirm that the entry and descent stages occurred as expected, with events diverging from what was expected after the ejection of the back heat shield and parachute. This ejection itself appears to have occurred earlier than expected, but analysis is not yet complete.

The thrusters were confirmed to have been briefly activated although it seems likely that they switched off sooner than expected, at an altitude that is still to be determined.

 “Following yesterday’s events we have an impressive orbiter around Mars ready for science and for relay support for the ExoMars rover mission in 2020,” said Jan Wörner, ESA’s Director General.  

“Schiaparelli’s primary role was to test European landing technologies. Recording the data during the descent was part of that, and it is important we can learn what happened, in order to prepare for the future.”

“In terms of the Schiaparelli test module, we have data coming back that allow us to fully understand the steps that did occur, and why the soft landing did not occur,” said David Parker, ESA’s Director of Human Spaceflight and Robotic Exploration.

 “From the engineering standpoint, it’s what we want from a test, and we have extremely valuable data to work with. We will have an enquiry board to dig deeper into the data and we cannot speculate further at this time.”

Link to comment

Uspeh i neuspeh "Egzo Marsa 2016"

 

Orbitalni modul TGO međuplanetarnog aparata "Egzo Mars 2016" uspešno je dospeo na orbitu oko Marsa. Nažalost, kontakt sa lenderom "Skjapareli" (Schiaparelli) je izgubljen samo minut pre spuštanja na površinu Crvene planete.

Kakva drama na Marsu! Taman smo juče slavili uspehe kineske i ruske kosmonautike, i sa velikom nadom očekivali vesti o finalnoj fazi evropsko-ruske misije "Egzo Mars 2016". Signal sa lendera "Skjapareli" izgubljen je neposredno pred kontakt sa površinom, dok je orbitalni modul TGO uspešno dospeo na orbitu oko Marsa, tako da je misija "Egzo Mars 2016", u ovoj etapi, završena polovičnim uspehom.

Hajdemo prvo da opišemo misiju TGO.

Devetnaestog oktobra, orbitalni modul TGO je obavio uspešan manevar kočenja i prelaska na razvučenu eliptičnu orbitu oko Marsa. Motor kosmičkog aparata je uključen u 13:05 č (po Griniču) i radio 139 minuta i smanjio brzinu i smer kretanja TGO na oko 1,5 km/s. To je bilo dovoljno da modul bude zahvaćen gravitacionim poljem Marsa i da TGO pređe na orbitu oko Crvene planete. Stručnjaci Evropskog centra kosmičkih operacija (ESOC) u Darmštatu (Nemačka) primaju podatke sa modula TGO i nastavljaju sa proverom rada njegovih sistema.    

A šta se desilo sa lenderom "Skjapareli"? Kao što smo javljali, lender mase 577 kilograma se odvojio 16. oktobra u 14:42 č po Griniču od orbitalnog modula i, dva dana kasnije, slobodnom putanjom uleteo u atmosferu planete. To se desilo 107 minuta posle početka operacije kočenja orbitalnog modula TGO. Dok je lender "Skjapareli" ogromnom brzinom leteo kroz atmosferu, prijem njegovih signala je tekao prema evropskom aparatu "Mars ekspres" koji već trinaest godina kruži oko Crvene planete i modulu TGO aparata "Egzio Mars 2016". Takođe, indijski radioteleskop koji je eksperimentalno uključen u prateću mrežu ove misije, primao je signale sa lendera.

 

Sedamdeset i pet minuta pred ulazak lendera u atmosferu, veza sa njim je uspostavljena preko najvećeg radio teleskopa na svetu tipa iterferometra (GMRT) blizu Pune, u Indiji. Aparat je brzinom od 21 000 km/č ušao u gornje slojeve atmosfere u 14:42 č po Griniču, na visini od 121km i nastavio spuštanje. U tim trenucima, usled ogromne brzine i gustine atmosfere, lender je bio izložen najvećim termodinamičkim naprezanjima koja je na sebe preuzeo toplotno-zaštitni ekran na donjem delu lendera. Ona su trajala minuta i 12 sekundi, posle čega je lender bio na 45 km i kretao se brzinom od 19000 km/č.

Na visini od 11 km, 3 min i 21 sekundu po ulaska u atmosferu, pri brzini od 1700 km/č otvoren je padobran, a 40 sekundi kasnije, pri brizni od 320 km/č na 7 kilometra odbačen je toplotno-zaštitni štit.

 

Na visini od 1200 metara odbačen je padobran, a sto metara kasnije, pri brzini od 250 km/č uključeni su retroraketni motori koji su nastavili da usporavaju spuštanje lendera. Oni su trebali biti isključeni na oko dva metra iznad tla, kada je brzina smanjena na samo 4 km/č, tako da je lender trebao sa te visine sekundu kasnije praktično da slobodno "padne" na površinu brzinom od 10 km/č, ali uz zaštitu lomljive amortizacione strukture koja je na sebe trebala da preuzme svu kinetičku energiju udara i sačuva lender od oštećenja.

Međutim, samo minut pre kontakta sa površinom, veza je naglo prekinuta. Pokušaji da se kontakt sa lenderom ponovo uspostavi ostali bez uspeha. Stručnjaci koji su radili na razradi operacija spuštanja su programirali seriju takozvanih "radio-prozora" tokom kojih je prijem signala sa lendera trebao da bude obezbeđen tokom praktično svih operacija spuštanja. U to su uključeni evropski aparat "Mars ekspres" i američki orbiteri MRO i MAVEN. Takođe, indijski teleskop GMRT (koji održava vezu sa indijskim marsijanskim aparatom "Mangaljan"), bio je uključen u prateću mrežu. Takođe, deo signala je primljen i upisan u memorijski sistem TGO, tako da sada stručnjaci u ESOC-u pomno analiziraju sve prikupljene informacije da ustanove šta se desilo sa "Skjaparelijem".

Ukoliko je, kojim čudom aparat meko sleteo na Mars, njegove akumulatorske baterije imaju dovoljno kapaciteta da održavaju lender u životu od tri de deset dana, tako da će stručnjaci u ESOC-u do tada uporno pokušavati da uspostave vezu sa "Skjaparelijem". Iako je njegova primarna misija bila da posluži kao demonstrator tehnologija spuštanja na Mars, na lenderu se nalazi skromna naučno-merna aparatura. 

Znači, veza je izguljena minut pre sletanja, u periodu kada su trebale da budu obavljene dve kritične operacije - odbacivanje padobrana (31 sekunda pre kontakta) i početak rada retroraketnih motora (koji su stupili u dejstvo 30 sekundi pre dodira tla). Kako je toplotni ekran odbačen dva minuta pre planiranog kontakta sa tlom, njegovo odvajanje se može izbaciti sa spiska mogućih faktora neuspeha misije lendera "Skjapareli". Kako je odbacivanje padobrana prečnika 12 m daleko složenija operacija od trenutka početka rada retroraketnih motora, najverovatnije je tom prilikom došlo do oštećenja lendera. Naime, padobran se odvaja skupa sa poklopcem koji se nalazi iznad samog lendera, tako da se on ne odvaja samostalno, već skupa sa poklopcem. A ispod poklopca je gornji deo lendera na kome se, između ostalog, nalaze antene telekomunikacionog sistema. Dali je tom prilikom došlo do oštećenja antena, pitanje je na koje tek treba da se odgovori.

 

Ne treba isključiti i da je možda u zoni sletanja bila veća koncentracija prašine u atmosferi (pritisak na površini odgovara atmosferskom pritisku na Zemlji na visini od 37 km), što se moglo odraziti na njegove performanse. Takođe, čestice prašine su mogle da dovedu do elektrostatičkih pražnjenja i oštećenja elektronike telekomunikacionog sistema. Konačno, mogući uzrok je i nepravilan rad retroraketnih motora koji, ili nisu uspeli da razviju maksimalnu snagu, ili je došlo do nepravilne preraspodele njihovih kočećih impulsa. U oba slučaja lender "tvrdo" sleće na Mars, i razbija se.

 

Mesto spuštanja "Skjaparelija" je u oblasti Meridiani Planum, relativno blizu američkog rovera "Oportjuniti". Njegove kamere su bile usmerene prema delu neba gde je lender treba da se kreće, tako da će u pokušaju odgonetanja tajne gubitka lendera, stručnjaci takođe koristiti, koliko je to moguće, i snimke sa malog američkog rovera.             

Podsećamo da je decembra 2003. evropski lender "Bigl-2" (Beagle), takođe izgubljen u završnoj etapi spuštanja na Mars, tako da Crvene planeta, za razliku od orbitalnih aparata, nije gostoljubiva prema evropskim lenderima.  

Misija "Egzo Mars 2016" je zajednički poduhvat Evropske (ESA) i ruske kosmičke agencije ("Roskosmos"), prvi u seriji budućih potencijalnih međuplanetarnih misija. Aparat koji je najvećim delom projektovan i izrađen u državama članicama ESA-e, dok je nekoliko naučnih pribora ruskog porekla, je lansiran sa Bajkonura marta 2016. pomoću ruske rakete-nosača "Proton-M". Posle 226 dana i 500 miliona prevaljenih kilometara na transplanetarnoj putanji, "Egzo Mars 2016" je 17. oktobra stigao nadomak Marsa. Dok je lender, po svemu sudeći izgubljen, orbitalni modul TGO je dospeo na orbitu oko Marsa. U narednim mesecima, TGO će preći na kružnu orbitu, a naučna misija treba da započne za 12 meseci, oktobra 2017. 

Sledeća evropsko-ruska misija je "Egzo Mars 2020" koja uključuje ruski lender i evropski rover koji će nositi bušilicu sposobnu da izvadi uzorke tla sa dubine od dva metra i u maloj laboratoriji rovera obavi njihovu biohemijsku analizu.

Link to comment
  • 1 month later...

Još jedan prikaz Oriona. Nuklearne bombe su u šaržeru koji podseća na šaržer za stari Tompson automat, kakve su koristili gangsteri. Zbog zabrane nuklearnih proba u vazduhu projekat je smanjen (jedna od opcija je bila letelica sa 10.000 tona nosivosti) a lansiranje interplanetarnog broda bi se obavilo pomoću dva lansiranja Saturna V ili jednog lansiranja rakete koja liči na rane Daglasove Rombus/Itakus radove. 

 

AZetoRj.jpg

 

OLInmra.jpg

 

sPN3n9A.jpg

 

Nakon kompletne misije od oko tri meseca (tamo, istraživanje i nazad) bilo bi potrebno lansirati samo novi šaržer sa bombama i nove šatlove/kapsule za posadu. Idealan način da nuklearni arsenal iskoristimo za nešto pametno.  

Link to comment

Smem ja da kažem iako nisam Vlada  :D

 

Sem što se početak preklapa sa krajem domaće serije na RTSu, gledam je redovno iakoje  izmasakrirana reklamama, serija nije loša, mada....

 

Najviše me nervira taj dokumentaristički pristup, jer valjda NatGeo nije mogao da snimi igranu seriju, a da nas ne zaspu izjavama svih mogućih likova iz Nase, a to su uglavnom ubačeni delovi iz več postojećih dokumentaraca o Spiritu i Oportjunitiju i EgzoMarsu. Npr, sinoć je bilo sa lansiranja Egzo Marsa sa Bajkonura, samo nisu bili oni kadrovi koji su bili u glavnom dokumentarcu (koji je emitovan tokom katastrofaalnog sletanja), već drugi sa istim akterima, ali prilagođeni ovoj seriji, što trošiti budžet, kada se jednim udarcem mogu dobiti dve serije  :naughty:

 

Takođe, sinoć smo otkrili i da je pravi razlog misije, slanje turista na Mars, a ne neko naučno istraživanje i da je glava projekta (Olivije Martinez), neki bogataš, kao Ilon Mask, koji je uložio sve svoje novce u taj biznis, samo on ima viziju, a ostali imaju pred očima profit i tako.

 

Što se tiče ostalih sranja, specijalnih efekata, tehničke/naučne  uverljivosti, nemam pojma o tome,npr. da li je zaista u opticaju ideja da se baza napravi u cevi vulkana, pa to meni dođe kao sf serijica za razbibrigu.

Edited by Arkadija
Link to comment

sjajno dok ne dođe do zakazivanja neke gumice i chalanger događaja, no vlado da li gledaš ovu novu seriju mars na nat. geo. :)

 

Uspešno je izbegavam. :)  

 

Koliko god to blesavo zvučalo, opasnost je manja. Padali su itekako avioni sa atomskim bombama (neke nikada nisu ni našli) pa nije bilo eksplozija. Ispuštanja radijacije delova bombe je bilo ali smatram da je to prihvatljiv rizik kada se radi o liferovanju nuklearnog otpada van planete. Čelendžer je eksplodirao jer su silovali program, pokušavali su da dostignu stepen lansiranja od 30-50 letova godišnje (dostignuti maksimum je bio 7) sa opremom koja to nije bila u stanju da podnese. 

 

Drugo, govorimo o bombama jačine oko 0,15 kilotona a nedavno sam čitao članak da je u isto vreme (početak šezdesetih) postojao predlog da se upotrebljavaju još manja punjenja, oko 0,01 kiloton. 

Link to comment
 Huge Underground Ice Deposit on Mars Is Bigger Than New Mexico 

 

 By Mike Wall, Space.com Senior Writer |  November 22, 2016 04:53pm ET

 

 

mars-scalloped-terrain-ice.jpg?interpola

 

This vertically exaggerated view shows scalloped depressions in a part of Mars where such textures prompted researchers to check for buried ice, using ground-penetrating radar aboard NASA's Mars Reconnaissance Orbiter. 

Credit: NASA/JPL-Caltech/Univ. of Arizona

 

 

 A giant deposit of buried ice on Mars contains about as much water as Lake Superior does here on Earth, a new study reports.

 

 The ice layer, which spans a greater area than the state of New Mexico, lies in Mars' mid-northern latitudes and is covered by just 3 feet to 33 feet (1 to 10 meters) of soil. It therefore represents a vast possible resource for future astronauts exploring the Red Planet, study team members said.

 

 "This deposit is probably more accessible than most water ice on Mars, because it is at a relatively low latitude and it lies in a flat, smooth area where landing a spacecraft would be easier than at some of the other areas with buried ice," co-author Jack Holt, of the University of Texas, Austin, said in a statement. [Photos: The Search for Water on Mars]

 

 

 The researchers, led by Cassie Stuurman of the Institute for Geophysics at the University of Texas, analyzed observations of Mars' Utopia Planitia region made by the ground-penetrating Shallow Radar (SHARAD) instrument aboard NASA's Mars Reconnaissance Orbiter. They focused on this area because Utopia Planitia features "scalloped depressions" similar to landscapes in the Canadian Arctic that lie atop buried ice.

 

Data gathered by SHARAD during 600 MRO passes over Utopia Planitia revealed the deposit between 39 and 49 degrees north latitude. The layer ranges in thickness from 260 feet to 560 feet (80 to 170 m) and is made up of 50 to 85 percent water ice, researchers said. (The remainder is dirt and rock.)

 

 That puts the deposit's water volume roughly on a par with that of Lake Superior, the largest of the Great Lakes, which holds 2,900 cubic miles (12,090 cubic kilometers) of the wet stuff.

 

 SHARAD is capable of distinguishing between layers of liquid and frozen water, and the instrument's data indicate that all of the Utopia Planitia water is ice at the moment. That's bad news for anyone hoping to find evidence of Mars life, because life here on Earth is intimately tied to liquid water.

 

 

 But there may have been some melting in the past, during times when Mars' poles were tilted at a different angle, researchers said. The planet has a 25-degree lean at the moment, but this axial tilt varies to about 50 degrees over a 120,000-year cycle.

 

 Indeed, the ice deposit probably formed during a high-tilt era, when snow accumulated at middle Martian latitudes rather than at the poles as it does now, Stuurman said. So further study of the Utopia Planitia ice deposit could also shed light on how the Martian climate has changed over the ages. 

 

 

 "The ice deposits in Utopia Planitia aren't just an exploration resource, they're also one of the most accessible climate change records on Mars," co-author Joe Levy, also of the University of Texas, said in the same statement.

 

 "We don't understand fully why ice has built up in some areas of the Martian surface and not in others," Levy added. "Sampling and using this ice with a future mission could help keep astronauts alive, while also helping them unlock the secrets of Martian ice ages."

 

 The new study was published in the journal Geophysical Research Letters.

 


 

I do sada smo знали da ledene polarne kape sadrže dosta vode, sada znamo da vodu možemo naći i na umerenijim širinama, tj. neće biti potrebe za gradnjom železnice od pola do ekvatora radi transporta leda. 

 

Ostaje još da se pronađe kompleks pećina sa monolitima i komandna konzola sa ugravirana četiri prsta. :D

Edited by bigvlada
Link to comment

Resenje za kolonizaciju marsa se lako namece, treba da isisamo sav "visak" CO2 iz atmosfere na Zemlji (i da "uhvatimo" sav CO2 koji cemo ispustiti ubuduce) i onda da ga transportujemo na Mars i ispustimo u tamosnju atmosferu, i tako proizvedemo efekat staklene baste koji ce dramaticno zagrejati planetu. I resimo dve muve jednim udarcem. Ako se pitate sta dalje, pa od silnog CO2 ce se "napajati" biljke koje ce onda proizvoditi kiseonik i tako dalje...

 

Samo ce to kostati 867 kvadriliona kuvajtskih dolara u zlatu, ali jebiga sta sad, i kada se podeli sa povrsinom Marsa (144,8 miliona kvadratnih kilometara) kvadrat je i dalje jeftiniji nego u centru Sidneja (javite noskichu prvi ce se preseliti).

Edited by hazard
Link to comment

Kako naprave tako malu bombu?

 

Lako  -_-

 

 

DC_002_small_zps27e23649.jpg
 
Hladni rat je isao u paketu sa tehnoloskim entuzijazmom.
Podvrsta nuklearni mada oko ovog nuklearni i nije imalo mnogo da se tehnologise – principi su, naime, bili savladani – nego je ostalo resiti i resavati problem takozvanih vektora, sto ce reci gadget-a koji ce nuklearno, bilo veliko ili malo, da otpreme odnosno dopreme tamo gde treba.
Davy Crockett Weapon System, kako bese inspirativna vojna M oznaka nije ni vazno, zamisljen je i ostvaren u vreme atomskog entuzijazma, vreme kada se pokusavalo i sebe i druge ubediti da to i nije toliko strasno.
Bilo je to vreme kada su bolje prodavnice obuce u Americi kupcima na raspolaganje stavljale rentgen aparate u kojima su ovi mogli da natenane razgledaju ponasanje svog stopala u obuci koja im se svidja i koju nameravaju da kupe. Polako i natenane.
Racun(i) su poceli da stizu kasnije.
Bolnicki i oni postbolnicki.
Ideja je bila jedna u nizu ideja koje su trebale da rese problem zaustavljanja cuvene lavine sovjetskih tenkova i svega onog sto uz njih i iza njih ide, a koje bi provalile iz Istocne Evrope, severnonemackom ravnicom i juznije gde se to moze, jureci ka atlantskim obalama.
Jula 1962. je u pustinji Mojave opaljen prvi, operacija se zvala Sunbeam, uz prisustvo glavonja, danas se to kaze VIP-ova.
Postojao je samo jedan mali problem: glavonje ni izbliza nisu bile toliko blizu mestu lansiranja ili mestu eksplozije – u slucaju ovog oruzja to je skoro svejedno jer mu je domet bio oko 2 km – koliko je to trebalo da budu pripadnici specijalnog troclanog tima koji je to trebalo da radi u takozvanoj i notornoj stvarnoj ratnoj sutuaciji.
A takozvani troclani atomic squad je trebalo da puca iz obicnog bestrzajnog topa kalibra nekih 105 mm.
Oruzjem koje je bilo tesko nekih 37 kg, veliko kao bostan i koje je imalo domet od 2 km.
Tamo gde padne bilo je zamisljeno da pobije, unisti ili ucini – eto vojnog recnika – neoperativnim sve sto se mice, raste ili se ne mice, i to otprilike ovako: unutar 150 metara od tacke 0 sve, sve, sve, ukljucujuci i tenkovske posade bi bilo mrtvo, koje eksplozijom, koje radijacijom. Unutar kruga od 300 metara radijacija bi ekspresno brzo cinila svoje, pa se izlozenima davalo najvise par dana do bolne (sluzbeni izraz) smrti.
Ukratko, instant smrt u radijusu od nekih petstotinak metara.
Sve to montirano na terensko vozilo ili noseno na ledjima, tegljeno, svejedno i povereno grupi od 3 coveka nivoa odgovornosti prosecnog podoficira. Koji mogu opravdano da budu ljuti, neraspolozeni ili prosto, naprosto – neodgovorni.
Sto nije bio problem da se proizvede, isporuci i u naoruzanje uvede, od 1961. do 1971. ni manje ni vise nego 2,100 ovih sistema.
Nije lako biti Nemac: Atomic Battle Group su bile rasporedjenje duz granice izmedju Istocne i Zapadne Nemacke.
Davy Crockett je bio poslednja americka atomska naprava koja je isprobana u atmosferi, na povrsini tacnije; posle nje je stupila na snagu zabrana atmosferskih proba pa se atomsko pucanje preselilo pod zemlju.
Nisu opisani efekti dejstva na svoje, misli se na ljude koji su imali da ih ispale.
Ili to nije bilo toliko bitno.
 
DC_001_small_zps908aff2b.jpg
 
Za one kojima su drage tehnika i brojke, ovo se zvalo M-28, krsteno je bilo kao takozvano sub-kilotonsko atomsko oruzje, pa je – prebaceno na stari dobri TNT ekvivalenat – brojalo nekih 10 do 20 tona eksploziva.
Cuvena bojeva gadjanja nisu izvodjena.
I jos – tvrdili su da sve to nije nista strasno i da bi se za nekih 48 sati na zemljiste na kome je ovo eksplodiralo moglo da vrati bez problema; 48 sati bi im, naime, bilo dovoljno da prikupe NATO i krenu da zaustavljaju bujicu.
Poteraju je nazad takoreci; na nisan nekim drugim troclanim (plus politicki rukovodilac) timovima, ups - kolektivima.

 

Link to comment

Resenje za kolonizaciju marsa se lako namece, treba da isisamo sav "visak" CO2 iz atmosfere na Zemlji (i da "uhvatimo" sav CO2 koji cemo ispustiti ubuduce) i onda da ga transportujemo na Mars i ispustimo u tamosnju atmosferu, i tako proizvedemo efekat staklene baste koji ce dramaticno zagrejati planetu. I resimo dve muve jednim udarcem. Ako se pitate sta dalje, pa od silnog CO2 ce se "napajati" biljke koje ce onda proizvoditi kiseonik i tako dalje...

 

Samo ce to kostati 867 kvadriliona kuvajtskih dolara u zlatu, ali jebiga sta sad, i kada se podeli sa povrsinom Marsa (144,8 miliona kvadratnih kilometara) kvadrat je i dalje jeftiniji nego u centru Sidneja (javite noskichu prvi ce se preseliti).

 

Ima tu jos jedan problem, to je da Mars nema magnetno polje dovoljne snage da ga stiti od solarnog vetra. Zbog toga mu ovaj konstantno oduvava atmosferu, da nema tog efekta atmosfera bi danas bila znacajno gusca, samim tim i efekat staklene baste bi bio jaci i vec sada bi Mars bio znacajno topliji. Ako se to ne resi (a ne deluje mi resivo - kako mu napraviti planetarno jezgro poput zemljinog?), stagod da ljudi ispuste tamo u atmosferu (da za trenutak zanemarimo troskove i pravimo se da imamo neogranicena finansijska sredstva na raspolaganju) bice vrlo brzo oduvano.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...