Jump to content
IGNORED

o citanju


אַף אֶחָד

Recommended Posts

na temi o najgorim knjigama zapoceli smo nesto sto bi moglo da bude zanimljiv topic. dakle:sta je sve osim znanja slova potrebno za citanje? da li postoji vestina citanja? kako se neko uci da cita? da li dobrog citaoca cini broj procitanih knjiga? masta? poznavanje konteksta dela (aka opsta kultura)? ili je dobar citalac onaj koji svakoj knjizi pristupa kao da mu je prva u zivotu? kako se gradi knjizevni ukus? kako se uci da se prepozna dobra knjiga? da se razlikuje od lose?

Link to comment

Mislim da je odgovor pitanje "Kako se gradi knjizevni ukus?" veoma individuelna stvar; u načelu, pojedinac treba da se potrudi da pročita što više različitih knjiga (ili barem da proba), čak i one koje mu na prvi pogled nisu zanimljive. Onda selekcijom gradi ukus, tako je bilo u mom slučaju, ali verujem da svako ima neko drugo iskustvo. Kao dete nisam dovoljno čitala, počela sam ozbiljnije da obraćam pažnju na književnost tek u gimnaziji, i to književnost za odrasle. Zbog toga imam velike propuste u poznavanju dečje i tzv. young adult literature kao i nekih žanrova koji se, uglavnom, otkrivaju u tom uzrastu (fantasy, SF). Interesantno da si spomenuo ljude koji svakoj knjizi pristupaju kao da im je prva u životu. Moglo bi se reći da ne znam nikog ko bilo čemu pristupa s takvim entuzijazmom. Neki stepen objektivnosti (da ne kažem blaziranosti) mora da postoji, imajući u vidu sve knjige koje smo pročitali, a nisu nam se dopale. Međutim, ne mogu reći da osuđujem taj idealistički pristup, ko može - good for him. Što se tiče "dobrih" i "loših" čitalaca, mislim da distinkcija nije toliko bitna. Danas toliko malo ljudi čita bilo šta, da ću svako imati bolje mišljenje o nekom ko čita šund literaturu nego o nekom ko ne čita uopšte. To što je nekom Da Vinčijev kod najbolja knjiga koju je ikad pročitao, svakako mi govori dosta o njemu samom, ali ako ga je ta knjiga navela da pročita neku drugu, pa za njom još neku, uvek postoji mogućnost da će u jednom trenutku pročitati nešto zaista kvalitetno, da će mu se "otvoriti vidici", a s vremenom istančati čitalački senzibilitet.

Edited by maxivida
Link to comment
...pojedinac treba da se potrudi da pročita što više različitih knjiga (ili barem da proba), čak i one koje mu na prvi pogled nisu zanimljive. Onda selekcijom gradi ukus, tako je bilo u mom slučaju, ali verujem da svako ima neko drugo iskustvo.
hm. ali fakat je da ce nakon istog seta procitanih knjiga (na primer - deca koja u kuci nemaju knjige, od roditelja ne dobijaju nikakve smernice, oslonjena samo na skolsku lektiru) neko ipak zavoleti citanje, nastaviti da cita, stvoriti nekakav ukus, dok ce drugi obozavati koelja, a treci nece procitati vise ni slovo u zivotu. ne znam ni sam. zanima me koliko skolska nastava moze da doprinese razvijanju citalackog ukusa? nastava iz shj i knjizevnosti je u moje vreme bila takva da me ne iznenadjuje broj elementarno nepismenih u mojoj generaciji. pretpostavljam da je tokom 90tih sve islo na gore.
Interesantno da si spomenuo ljude koji svakoj knjizi pristupaju kao da im je prva u životu. Moglo bi se reći da ne znam nikog ko bilo čemu pristupa s takvim entuzijazmom.
pa recimo da ih znam par koji su blizu tome. mislim da citaju uglavnom bez udubljivanja. ako postoji radnja - onda se cita da se sazna sta se dogodilo na kraju. ako ne postoji, onda se cita da se sazna da se nista nije dogodilo na kraju. u oba slucaja bez udubljivanja. mozda bi dobar naziv bio - tehnicki citaci. citaju kao sto se cita udzbenik.
što se tiče "dobrih" i "loših" čitalaca, mislim da distinkcija nije toliko bitna. Danas toliko malo ljudi čita bilo šta, da ću svako imati bolje mišljenje o nekom ko čita šund literaturu nego o nekom ko ne čita uopšte.
to je zanimljivo. ima li citalackog zivota posle koelja? o tome smo pricali i tamo. meni se zaista cini da neko ko se u srednjoj skoli lozi na hesea moze da postane citalac. to ne vazi za koeljove fanove. drugim recima, postoji (li) sund cije je citanje (obozavanje) simptom nepopravljivo loseg ukusa./?
Link to comment
ima li citalackog zivota posle koelja?
koeljo bas odrazava zeitgeist devedesetih u literaturi za domacice i pubertetlijkenaravno da ima citalackog zivota poslije koeljaedit: dodala citat Edited by morgana
Link to comment

Bože & batino, umesto da klanjam tvojim lepim rečima ovde, ja te turila na minijature - delimično... :)Slažem se i s Morganom, s tim što se nisi mogao pravdati nežnim godinama kad si čitao Alhemičara, rekla bih... Ali čemu ponovno čitanje? Da utvrdiš gradivo? :D

Link to comment

preduhitrila me maxi sa stavljanjem na mini. sto se alhemicara tice - ajde, omaklo ti se. desava se. moja poenta je bila da je koeljov diehard fan za vjekivjekov lost za ozbiljnu korekciju citalackog ukusa. osim ako greh nije pocinjen u osnovnoj, a okajan u nizim razredima srednje.

Link to comment

vec sam pominjala, na Tamo, penakov esej o citanju - "kao u romanu". evo jednog odlomka iz prikaza ovog dela:Zvuči naizgled paradoksalno, ali Penak se u knjizi posvećenoj čitalačkoj strasti i užitku, i svim (bezbrojnim) dobrim razlozima za Čitanje, zalaže i za: pravo da ne čitamo, pravo da preskačemo strane, pravo da ne završimo knjigu, pravo da čitamo bilo šta, pravo da čitamo bilo gde (u metrou, u klozetu...) etc. Nešto što možemo nazvati prijateljskim ophođenjem s knjigom nužno podrazumeva i ovakve postupke; čitanje je, dakle, radost otkrivanja, a ne kuluk i pokora koju treba odraditi da bi se izbegla Kazna. Utoliko je autor i uspeo da odbrani svoju tezu o čitanju kao svojevrsnom poroku: njegovim potencijalnim uživaocima uvek prete oni koji se užasavaju konsekvenci prava na neobuzdano čitanje i slobodno tumačenje, tog neophodnog uslova da bi se moglo govoriti o vaspitanju slobodnih ljudi. Iako se francusko i srpsko društvo u malo čemu mogu suvislo porediti, kada se radi o represivnoj tradiciji moderne škole stvari zvuče savršeno poznato srpskom čitaocu (koji je, ako sledimo Penakov metod, pobedio represiju upravo tako što se nije uplašio i odustao od čitanja...).inace, mene uvek raduje kada kod sofisticiranih, kvalitetnih, odnegovanih, izbirljivih i strogih citalaca pronadjem neku slabost (mozda ipak ne tako ozbiljnu karakternu manu kao naklonost prema alhemicaru, doduse :P), nekako cenim sposobnost ucitavanja cak i u najbanalnija dela. uostalom, da nije jeftine patetike, ne bi postojao ni kvalitetan cinizam. slazem sa maxividom da je uvek bolje citati bilo sta nego nista - cak i koelja, cak i pomodne nekvalitetne pisce, jer cilj citanja, u krajnjoj liniji, nije samo gradjenje prefinjenog ukusa - drazi su mi i povrsni i plitki citaoci, nego oni koji ne zele ili ne mogu da osete zadovoljstvo citanja.

Link to comment

Kod odgajanja općenito, dakle i kod odgajanja čitalačke publike ne virujem puno u dugotrajno hranjenje žlicom i represiju. Ovako, sa strane gledajući, doima se logičnim da se formiranje čitateljske navike i ukusa kao proces znatno razlikuje među pojedincima, kako u brzini izmjena određenih faza, tako i u potencijalu njegovog krajnjeg dometa. Ako bi se u nastavi jezika i književnosti odustalo od rigidnog stava i inzistiranja na tzv. kanoniziranoj lektiri, i dozvolila individualna prilagodba štiva, vjerujem da bi rezultati bili bolji. Da ne bude zabune, pri tome nemam problem s načinom izbora naslova u školsku lektiru i definitivno držim da je to posao koji treba raditi relativno uski krug stručnih ljudi (jednako kao što vjerujem da mišljenje o liječenju tumora treba tražiti od onkologa, a ne od psihijatra ili pekara, kao i da njihova mišljenja nemaju jednaku težinu). Ali, čini mi se da bi se štivo djeci trebalo više nuditi i sugerirati, a manje propisivati, kao i da bi trebalo ostaviti vrijeme i prostor za određen osobni izbor (npr. između nekoliko kvalitetnih knjiga). Zapravo, teško da mogu i mislit drugačije, iz pozicije onoga koji je lektirske naslove dobrovoljno uzimao u ruke sa prosječno 3-4 godine zakašnjenja :blush:

Link to comment

Ja sam odkad sam naucila da citam i pisem uvek bila intenzivni citalac. I pre nego sto sam naucila da citam ja sam bila fascinirana knjigama do te mere da sam uvek sa sobom nosila jednu pletenu torbu punu knjiga (za decu naravno). Zvali su me torbarka :) Dok sam bila mladjana citala sam nocu sa baterijskom lampom ispod pokrivaca. Kad bi vi samo znali koliko sam puta prepuna entuzijazma i totalno uzivljena procitala Hajdi. Srcem i dusom sam bila na Alpama. Sa trinaest sam se vec bacila na ozbiljna dela neprimerena mom uzrastu. Kasnije sam kao odrasla naravno ponovo citala iste knjige sa sasvim drugom vrstom razumevanja. Intelektualno razumem da postoje ljudi koji ne citaju ali instiktivno mi to uopste nije jasno. Imam srecu da zivim sa osobom koja je podjednako citalacki nastrojena i to je upravo ono sto mi treba i godi. Mogu da citam skoro sve osim onih jeftinih ljubavnih romana. Tu je granica. To je transparentno. U takvim knjigama ne postoji cak ni jezicki izazov a to me zamara. Lakse knjige citam u pauzama od onih veceg kalibra. Recimo, dok sam citala Drugi pol od Simone de Beauvoir citala sam i Zadie Smith u pauzama. Uvek imam neku lako varljivu knjigu u isto vreme dok citam strucnu literaturu, istorijske knjige i slicno. Radoznala sam. Interesuje me kako pisac barata jezikom i stilom, vlada fabulom ... da li ide u sirinu il? dubinu. Nacitala sam se i losih knjiga i to mi uopste ne smeta. Kako bih znala sta da diskvalifikujem ako nisam procitala. Na vec pomenutog Koelja necu da trosim reci. Procitala sam sve te znam tacno na cemu baziram misljenje o njemu kao (polu)piscu. Ja jednostavno citam. Kao sto je neko vec rekao ukus se vremenom profini. Nemoguce mi je nabrojati omiljene knjige jer je toliki obrt knjiga u mom zivotu da ja prosto shvatam nemogucnost ogranicavanja na samo neke u mirijadi drugih. Mada neke knjige citam ponovo. Imam potrebu da se vratim nekoj knjizi. Takodje sam primetila da svaka knjiga ima svoje vreme i dozove me kad treba. Ja kupujem knjige na angro tako da zaliha uvek postoji.

Edited by cyberwor/L/d
Link to comment
zanima me koliko skolska nastava moze da doprinese razvijanju citalackog ukusa? nastava iz shj i knjizevnosti je u moje vreme bila takva da me ne iznenadjuje broj elementarno nepismenih u mojoj generaciji. pretpostavljam da je tokom 90tih sve islo na gore.
Ja verujem da se citalac pre svega postaje kod kuce a ne u skoli. Ovo je naravno generalno misljenje. Odstupnice od toga sigurno postoje. Sto se nacina nastave knjizevnosti u nasim skolama tice mislim da je rigidan i povrsan.
Link to comment

zanimljivo pitanje, vaistinu zanimljivo...ja mislim da svako ima svoj "nacin" citanja i da pod taj termin mozemo podvesti razlicite stvari (sporo ili brzo citanje, preskakanje stranica ili pasusa, zapisivanje citata ili nekih opisa, ostavljanje knjige nezavrshenom, zapocinjanje nove knjige ili citanje vishe knjiga paralelno)...moje citanje je krenulo, a tu ne mislim da obaveznu lektiru, krajem osnovne shkole, dakle to je bio period kad me je zainteresovalo neshto ozbiljnije i "zrelije"...u srednjoj shkoli sam imao fantasticnu prof. koja je forsirala knjizevnost i cesto nas podsticala da obradjujemo neke romane koji ne spadaju u obaveznu lektiru...tokom studija citam i previshe i to mi je veliki "problem", preterujem...ukus je licna stvar, ali na njegovo izgradjivanje utice mnogo stvari (meni je puno pomogao stric u toj pocetnoj fazi) i mislim da svako najvishe "vuce" iz porodice, a da shkola (ovakva kavka je) ne cini dovoljno...ti jednom-godinshnji odlasci na sajam su samo izgovor deci da ne budu u shkoli, vec u Beogradu (da proshetaju prestonicom), i usput da stvore nesnosne guzve, pa ponekad i neprijatnosti...razdvojiti "popularne" naslove koji svojom hiperprodukcijom osvajaju svet, od novih i kvalitetnih naslova je jedina mudrost u trazenju literature danas (ako izuzmemo klasike)...

Link to comment
  • 2 weeks later...
zanima me koliko skolska nastava moze da doprinese razvijanju citalackog ukusa? nastava iz shj i knjizevnosti je u moje vreme bila takva da me ne iznenadjuje broj elementarno nepismenih u mojoj generaciji. pretpostavljam da je tokom 90tih sve islo na gore.
sam tip nastave i sam odnos prema lektiri, a u konacnici i izbor lektire je takav da znam jako puno ljudi koji su s ozbiljnim citanjem poceli tek krajem srednje ili na fakultetu i tek onda iscitali sve one stvari koje su preletali, prepisivali ili citali s teskom mukom za lektiru.i ja sam, recimo, Ruse temeljito iscitao tek s 19, a u srednjoj se izvlacio kako sam znao i umio.s tvojom tezom oko Coelha i mogucnosti da njegovi die hard fanovi postanu ozbiljni citatelji se nacelno slazem, ali mislim da ipak malo pretjerujes s granicnom dobi. mislim, stovise, da vecina ljudi koja puno cita nikako ne moze obozavati Coelha, a ima onih koji s ozbiljnijim citanjem ipak pocnu i nakon osnovne, ili nizih razreda srednje.i to se odnosi bas na die-hard fanove. sund sam po sebi nije los, ako ga citatelj ne postavlja na nicim zasluzene vrhove. i ja jednom mjesecno procitam nesto tipa Kinga i bas mi je gust, s tim da nikada necu reci da je on vrhunski ozbiljan pisac.
Link to comment

izvinjavam se na kopipejstu

The importance of not readingNov 15th 2007From The Economist print edition?THERE is more than one way not to read, the most radical of which is not to open a book at all.? Thus begins Pierre Bayard's witty and provocative meditation on the nature, scale and necessity of non-reading. With thousands of books published every year, it is, he points out, the primary way people relate to books. And even those books they do get round to opening remain in a sense outside their knowledge. ?Even as I read?, he observes, ?I start to forget what I have read.?The first section explores the four categories of unread books, into at least one of which Mr Bayard places every book he mentions. These are the ?books unknown to me?, the ?books I have skimmed?, the ?books I have heard about? and the ?books I have forgotten?. No exceptions are admitted, even for books he himself wrote.Each category is illustrated with an example from literature. The librarian in Robert Musil's ?The Man Without Qualities? explains that reading any particular book distracts from what is truly important: the relationship between all books. Paul Val?ry, who eulogised Marcel Proust despite brazenly admitting he had only skimmed the writer's work, claimed this critical distance better enabled him to comment on it. Umberto Eco structured ?The Name of the Rose? around a lost book which none of the characters had read, but about which each nonetheless had strong views. Montaigne, who was so forgetful that he took to annotating each book he read with a brief summary, felt that this passage to oblivion was an essential part of making a book's contents his own.The second section describes social encounters during which it becomes essential to talk about unread books. Mr Bayard, who is a professor of French literature at the University of Paris (his book was a bestseller in France earlier this year), says airily that he must often talk about books he has at best skimmed, at worst not even opened?sometimes even with the books' authors. Should you happen to meet the writer of a book you could be expected to have read, you might find useful the advice proffered here: ?While maintaining the greatest possible degree of ambiguity...tell him that you like what he wrote.?The third and final section contains the book's meat: the ?various means of extricating ourselves from these situations with grace?. The first requirement is a lack of shame; the second is the courage to impose one's own ideas on books. Then there is the most radical of all: to revel in one's freedom as a non-reader to recreate each book to one's own ideal. In any conversation about a book, says Mr Bayard, both parties are talking about different texts, ?caught up in an endless process of inventing books?. Someone who finds the courage to embrace this process will find that ?in that moment, he becomes a writer himself?.Your reviewer's mind wandered, as she explored ways of not reading this book. Surely, she thought, books are like people, who can be unknown to us, or heard of, or ?skimmed? (perhaps met) or forgotten, but never truly known? But that is to leave out love?for people and for books.
Link to comment
  • 3 years later...

Ne znam gde da postavim pitanje, valjda moze ovde....... Dakle u glavi mi se vrte vec danima neke recenice, ovako nekako: "Smisao cemo spoznati naknadno, sve na kraju ima smisla. Daj mi ruku, odemo dalje" Da li neko zna odakle je to- iz pesme, filma...........?????????

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...