Jump to content
IGNORED

Raspad SFRJ


Muwan

Recommended Posts

  • Replies 1.3k
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Roger Sanchez

    207

  • cedo

    75

  • harper

    63

  • steins

    63

Top Posters In This Topic

Posted Images

SFRJ, faktor stabilnosti u Africi..DW:

Jugoslovenski nemiri preneseni i na Afriku Sa krajem hladnog rata između Istoka i Zapada, automatski je oslabljen i Pokret nesvrstanih zemalja. Sam raspad Jugoslavije direktno je uticao i bio veoma loš primer za afričke secesioniste, tvrdi Asfa-Vosen Aserate, politički analitičar i praunuk poslednjeg etiopskog cara, koji već godinama živi i radi u Frankfurtu. Sve afričke zemlje su, baš kao i bivša Jugoslavija, višenacionalne. U državama Afrike živi hiljade različitih nacija koji se sporazumjevaju na više od 2.000 jezika. Događaji u Jugoslaviji ohrabrili su afričke secesioniste da krenu u realizaciju svojih planova, objašnjava Aserate. Tito i Naser sa Indirom Gandi u Indiji, na sastanku tri najvažnije članice Pokreta nesvrstanihBildunterschrift: Tito i Naser sa Indirom Gandi u Indiji, na sastanku tri najvažnije članice Pokreta nesvrstanih„Do tog momenta su sve evropske zemlje poštovale granice afričkih država, koje su radi lakše raspodele kolonija, svojevremeno formirane u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Secesionistički pokreti nisu prihvatani. Međutim, raspadom Jugoslavije razbijen je taj tabu i vremenom je prećutno odobrena borba secesionista za odvajanjem. Raspad Jugoslavije je za Afriku bio crni dan“, kaže Aserate.
http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5784165,00.html?maca=ser-TB_ser_b92_v2-4739-xml-mrss
Link to comment
SFRJ, faktor stabilnosti u Africi..DW:http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5784165,00.html?maca=ser-TB_ser_b92_v2-4739-xml-mrss
hahahaha. i ti si video ovo?ja se danas ceo dan smejem implicitnoj tvrdnji da smo krivi i za ratove u africi. nista kolonijalizam vec je nogu povukao raspad jugoslavije.
Link to comment

Ne mogu da odolim.Rusi se kasarna 4 juli.Grade se stanovi.Deo istorije nestaje.Prva proleterska brigada.9 marta izasla na ulice.Ucestvovala u borbama oko Vukovara.Bio je tu i oficir africkog porekla.

Link to comment
  • 3 weeks later...

Politika - Subota, 18. septembar 2010. godineNedavna prvenstva u košarci i vaterpolu obilježilo je za balkanske prilike nevjerovatno ponašanje sportskih reportera državnih televizijaKad strasti utihnuOd Maksimira, 13. maja 1990, kada je u Zagreb dovedeno 2.500 Zvezdinih „delija“ na čelu sa Željkom Ražnatovićem – Arkanom, da započnu opštu makljažu koja se danas smatra prvim nagovještajem rata, stigli smo za dvije decenije do stvarnosti u kojoj reporteri srpske i hrvatske državne televizije ne hvale igrače svog već one iz suparničkog tima, iz reprezentacije donedavnog neprijateljaSportski reporteri državnih televizija bili su u protekle dvije decenije ni krivi ni dužni, odličan lakmus stanja i pokazatelj realnih, a ne željenih političkih tokova. Kako im je paljenje strasti u opisu radnog mjesta, to su još krajem osamdesetih, daleko prije kolega iz „informativnih“ redakcija, pripremali teren za burne događaje. Kada je „izbio mir“, „informativci“ su to odmah „shvatili“, a junaci lapsusa su još godinama, nošeni inercijom, rabili idiotske formulacije poput „Osvetili smo im se za Knin“ (Srđan Knežević, RTS) ili „To su nekakvi građani troprstići“ (Ivan Blažičko, HRT). Sada je na djelu parada neukusnog „bratstva i jedinstva“ u kojem se pretjeruje čak pohvalama rivalskim timovima.O ovoj nesvakidašnjoj pojavi, za Pobjedu pišu tri vrsna novinara iz tri države regije. Sva trojica su zaljubljenici u sport i poznavaoci sporta. I naravno, pomni su hroničari veza sporta i politike.I Blažičko mirotvoracPiše: Ivica Profaca, SplitKada je jedna sudačka odluka upalila nešto zaostalih fitilja i zaorilo se „Ubij, ubij Srbina“ komentator je odmah potegnuo pomirljivo: „Ovo su povici koje ne želimo čuti“. Toliko različito od svojevremenog toleriranja dovikivanja publike kad je s jedne tribine kretalo „Za dom“, a druga joj je odgovarala sa „Spremni“Ljubitelji atletike u Splitu na nedavnom su spektakularnom Kupu kontinenata imali situaciju kakvoj se baš nisu nadali - jedan sportaš iz Srbije natjecao se u „njihovoj“ ekipi. U muškom skoku u vis, naime, za „domaću“ reprezentaciju Evrope nastupio je Mihail Dudaš. Prilikom predstavljanja takmičara evropski atletičari u pravilu su imali domaćinski prijem, pa tako i Dudaš, a tek kad se na semaforu uz njegovo ime pojavila kratica „SRB“ aplauz je postao nešto tiši. Stjecajem okolnosti Dudaš nije imao što tražiti na ovom natjecanju, jer je zapravo desetobojac, pa je preskočio skromnih 198 centimetara čime bi i u ženskoj konkurenciji bio tek treći. Tako je propao jedan potencijalni zanimljivi društveni eksperiment - što bi se na splitskom stadionu dogodilo da je trebalo bodriti nekog srpskog atletičara u istinskoj borbi za pobjedu?Rezultat toga eksperimenta mnogo je teže predvidjeti nego ono što se očekivalo od nekoliko žestokih sudara reprezentacija bivših jugoslavenskih republika u dva najtrofejnija ex-jugoslavenska sporta, košarci i vaterpolu. No, čak i uz već mitska suparništva Hrvatske, Srbije i Crne Gore u bazenima, te (nešto slabije) Hrvatske, Srbije i Slovenije između koševa, čini se kako se stvari polako sliježu, kako su strasti ipak - makar i za nijansu - stišane.Prvo je došla na red košarka. Hrvatska je već odavno izgubila iluziju da može ozbiljnije ugroziti balkansku dominaciju Srbije, i od nekad velike momčadi pretvorila se u reprezentaciju kojoj je krajnji domet igrati u osminama finala velikih natjecanja. Zato se dogodila neobična stvar: više je emocija uneseno u utakmicu sa Slovenijom koja je o malo čemu odlučivala, nego sa Srbijom koja je bila „biti ili ne biti“. Jest, ova druga izgubljena je s „pola koša“, ali svi komentari govorili su otprilike „bilo bi super da smo dobili, ali ipak je to Srbija, košarkaška velesila“. Čak je zaboravljeno da je baš košarka dosad donosila najviše - tako ih gledaju u Hrvatskoj - provokacija najboljih srpskih igrača. Svaka podignuta tri prsta srpskih igrača doživljavaju se i dalje kao „crvena krpa“, a tko se još ne sjeća tetoviranog Draže Mihailović na nadlaktici Milana Gurovića?U onome prvome slučaju, pak, komentator Slavko Cvitković je više vremena posvetio jadikovanju nad činjenicom da je u Istanbulu slovenskih navijača bilo deset puta više od hrvatskih, nego zbog toga što su se hrvatski centri obrukali u srazu sa Slovencima koji su im očitali lekciju o igranju košarkaške obrane. Usput, Slavko Cvitković u svojim prijenosima ima jedan specijalitet - kad treba spomenuti neki podatak iz prošlosti, nikad neće upotrijebiti riječ Jugoslavija. Uvijek će to biti „bivša država“, kao da je postojala bez imena.Kroničari susjedskih ex-jugoslavenskih okršaja s puno su više pažnje očekivali evropsko vaterpolsko prvenstvo u Zagrebu. Već u prvoj utakmici sa Crnom Gorom tribine bazena Mladosti bile su prepune, ali navijalo se više-manje korektno, za svoje, bez izrazitijih izleta u politiku, a i komentiranje je bilo sasvim mirno, čak i kad je postalo jasno da će Hrvatska izgubiti svoju premijernu utakmicu na domaćem bazenu. Uostalom, Ratko Rudić je pred kamere nakon utakmice došao možda i previše dobro raspoložen za selektora koji je upravo izgubio utakmicu s jednim od dva-tri najjača suparnika, kao da je predosjećao što će se kasnije događati.A onda je došlo polufinale sa Srbijom. Dekor opet veličanstven, publika i komentatori napaljeni, ali naizgled bez „prljavih“ strasti. Ivan Blažičko - osim što zna nervirati greškama - nije dodatno palio, čak se ustručavao komentirati i sudačke odluke. Njegov sukomentator, proslavljeni vaterpolist Zoran Roje, bio je još pomirljiviji - najboljeg srpskog i evropskog igrača Udovičića skoro očinski je oslovljavao s Vanja, govoreći i o njemu i o njegovim suigračima u samim superlativima. Naravno, mnogo veći ushit bio je rezerviran za domaće igrače.Publika je, s druge strane, skoro uspjela ostati na jednakoj visini. Da nije bilo jedne neobične sudačke odluke i poništavanja hrvatskog gola zbog navodna „dva metra“, vjerojatno bi sve ostalo na lupanju napuhanim palicama i pokličima „u boj, u boj, za narod svoj“. Ta je jedna sudačka odluka, međutim, upalila nešto zaostalih fitilja i zaorilo se „Ubij, ubij Srbina“. A Blažičko je odmah potegnuo pomirljivo: „Ovo su povici koje ne želimo čuti“. Toliko različito od svojevremenog gluhonijemog toleriranja „navijanja“ za nogometnu reprezentaciju, kad se na zagrebačkom Maksimiru publika dovikivala tako da je s jedne tribine kretalo „Za dom“, a druga joj je odgovarala sa „Spremni“.No, reći će netko, ipak su ovo atletika, košarka i vaterpolo. Da bi se još optimističnije moglo gledati na sportsku budućnost, ipak treba pričekati da se na megdanu, na zelenoj travi, pojavi 11 „vatrenih“ protiv 11 „orlova“. Možete li, recimo, zamisliti da oni prođu zajedničke pripreme kako su to napravili vaterpolisti Hrvatske i Srbije?Neki novi tonoviPiše: Nikola Jablanov, BeogradOduvek su dueli vodećih sportskih timova u bivšoj Jugoslaviji imali poseban naboj. Vrelu atmosferu na stadionima dodatno su zagrevali komentatori. Nedavno Svetsko prvenstvo u košarci i Evropsko prvenstvo u vaterpolu prekinuli su tradiciju. Toj konstataciji se čak ove godine pridružio i čuveni hrvatski komentator Cvitković koji je u poslednjim sekundama meča između Srbije i Hrvatske na ovogodišnjem Svetskom prvenstvu u košarci izjavio sledeće rečenice: „Ostao je samo sekund do kraja. Mi ništa ne možemo da uradimo za to vreme. To mogu samo Srbi“.Snimak tog komentara pregledao sam sigurno ko zna koliko puta. Nisam verovao da je hrvatski komentator mogao tako nešto da izgovori.Ništa manje objektivan nije bio i srpski komentator koji je prenosio polufinalnu utakmicu na Evropskom prvenstvu u vaterpolu. Iako sam kao gledalac u zanosu „pljuvao“ sudije koje nisu svirale faulove, redom bacao kletve na hrvatske vaterpoliste kojima su svi šutevi pogađali mrežu, zaista objektivni komentator Saša Mikić po završetku meča i poraza Srbije rekao je: „Ovo je možda bilo finale pre finala, ali je dalje prošla danas bolja ekipa, koja je celu utakmicu bila u vođstvu“. Prvi put od završetka rata sportski komentatori rade svoj posao. Bave se sportom, a ne politikom.Ipak, komentatori srpske nacionalne televizije najteže se odvikavaju od navika. Nestala je nacionalistička terminologija, ali je vojna još aktuelna i važi za sve timove. Da neko ko nije ljubitelj sporta gleda prenos mečeva između Srbije i Hrvatske ili Srbije i Crne Gore mislio bi da rat i dalje traje. „Bombe“ padaju na sve strane, igrači pucaju u rafalima na protvnički gol ili koš, a trojke sa devet metara ili preko polovine terena ispaljene su iz „haubica“.Mir produžen drugim sredstvimaPiše: Darko Šuković, PodgoricaU društvenim okolnostima devedesetih objektivan sportski komentator bio bi tretiran kao – neprilagođen. Tačnije – budala! Iskreno – izdajnik! I tako sve dok Boris Tadić i Ivo Josipović nijesu postali najbolji drugovi u regionu. Njihov topli susret postao je i pouka o jeziku za izvještače sa sportskih terenaI sport je, kao rat, „politika produžena drugim sredstvima”. Nekad manje, nekad više transparentno, ali uvijek s dimenzijom koja brani da se utakmica svede na puku igru. Sportske stvari se, istina rijetko, sasvim otrgnu kontroli, kao jula 1969, kad su, zbog fudbala, zaratili Salvador i Honduras. Samo tri dana, al’ se ratovalo. Češće je obrnuto. Oružani sukob postane vatrena kulisa za sportske okršaje: Argentincima je 1986. foklandske rane čudesno zacijelila Maradonina „Božja ruka”; Iranci i danas vjeruju da je Alah vodio loptu od kopačke Alija Deija do mreže američkog golmana, na SP 1998...I ovaj fenomen, dakako, ima svoj balkanski šmek. Klupske strasti i regionalne omraze, koje su decenijama pucketale u trouglu Beograd, Zagreb, Split, devedesetih su „oslobođene”. Konačno su mogli iskreno da saopšte uzajamna osjećanja! „Ubi, zakolji da (Srbin, Hrvat) ne postoji”, bio je navijački poklič koji je sublimirao poruku svih drugih! I, pride, svjedočio o „uspješnosti” poluvjekovnog pedagoškog odgoja iz bratstva i jedinstva. Tribine su postale svojevrstan hajd-park jednoumlja, a tereni poligon za dokazivanje rasne superiornosti! Ne sportske! Jer, sjetite se, sa balkona oko skupštinskog platoa, skandirano je: „Izađite na terasu, pozdravite srpsku rasu”!U takvim društvenim okolnostima, objektivan sportski komentator bio bi tretiran kao – neprilagođen!? Tačnije – budala! Iskreno – izdajnik! Brzo bi se našao neko spreman da mu se „iskače po lobanji”. I tako sve dok Boris Tadić i Ivo Josipović nijesu postali najbolji drugovi u regionu. Njihov topli susret postao je i pouka o jeziku za izvještače sa sportskih terena.No, sportski su komentatori u Beogradu i Zagrebu uvijek znali ko su „naši”, a ko „njihovi”. U Crnoj Gori na to je pitanje vremenom postajalo sve teže javno dati tačan odgovor!? Firma je triput mijenjala naziv, ali se sa tribina orilo samo „Srbija”! Fakat, skandiranju „Srbija i Crna Gora” opirali su se i kodovi ritmike, a ne samo realpolitike. Ipak, tek što smo se spasili sudbine 27. izborne jedinice, zadesio nas je kudikamo teži nacionalni blam– ispali smo iz navijačkih pjesama. Postali smo, amfilohijevski kazano, sportski nepomenici!Do početka priče o dvjema stolicama u UN, u većini crnogorskih glasila važila je relativno jasna matrica odnosa prema sportistima iz bivše Jugoslavije: Hrvat – hladno, Slovenac – mlako, Srbin – vrelo, Bosanac i Makedonac – odluči sam. Kako se primicao referendum, tako se mijenjala ta termo-identifikacija naklonosti reportera. U igru detekcije njihove političke pripadnosti bili su uključeni, praktično, svi koje je sport zanimao. Za tu, u suštini nimalo fer i nimalo prijatnu psiho-političku analizu, znali su, naravno i nevoljni zamorčići. Komplikovala im je ionako težak posao i život. Uređivačka politika kuće, obavezivala je i sportsku redakciju, a eho kafana i tribina imao je svoju težinu. Naravno, nije bilo svejedno da li si Boris Mutić, Božo Sušec, Dugo Đurković, Marko Marković ili novinar koji tek treba da izgradi reputaciju. Kao što nije bilo isto da li radiš za TV CG, TV IN, TV Elmag ili TV Pink.Istina je, međutim, da su nacionalistički ispadi crnogorskih sportskih komentatora bili rijetkost. Čak i u vrijeme potpunog profesionalnog raspašoja, u prvoj polovini 90-ih. Mjera vrijednosti patriotskog praćenja sporta, u tadašnjoj SRJ, bio je izvjesni Korać (živ li je?). Ovdje su takvi radili u informativi.Kao što je istina da je, nakon nezavisnosti, kad igra „reprezentacija Crne Gore”, uzdržanost komentatora bila češća od euforičnosti. Upravo je dominantna upotreba te formulacije – „reprezentacija Crne Gore”, pokazivala da dobrom dijelu sportskih novinara treba vremena za navikavanje na činjenicu da je sad to „naša reprezentacija”.Opet, lakoća kojom je iz preovlađujuće formulacije, javnost izvlačila zaključke o lojalnosti državi i naciji – nije bila fer. Jer, ambijent je bio nov, jedinstven i potpuno – iščašen! Kao nigdje na planeti, dio publike je tek formirane selekcije doživljavao kao svoje, dio - gore nego tuđe. Himna, zastave i repertoar pjesama navijača, oni koji to nijesu primali su kao provokaciju. Inercija takve atmosfere tjerala je komentatore na traganje za prihvatljivom dozom ispoljavanja emocija. Naprosto, identitetska konfuzija u društvu, očitovala se i u prenosima mečeva crnogorskih selekcija. Iskusniji i bolji, vještije su rješavali rebus.Druga je stvar što tu vrstu kompromisa uopšte nije trebalo tražiti. Navijati za svoju zemlju do granice dobrog ukusa i poštovati protivnika, profesionalni je, ne pretjerano zahtjevan, standard. Čini se da je ta barijera sad već probijena. Da je iz podsvijesti reportera nestala primisao kako se nekima ispred ekrana ili radio aparata treba izviniti svaki put kad Mirko zabije ili Peković poentira. A, što nam je taj šum neko vrijeme kvario ugođaj, krivi smo pomalo i mi koji smo u svakoj rečenici tražili dokaze (ne)lojalnosti državi. Malo više oni koji su, agresivnošću i, nažalost brojnošću, nametali dilemu: koja je reprezentacija više (ili samo) naša – Crne Gore ili Srbije!?S.K.

Link to comment
  • 1 month later...
Plus, albanci su na balkanu su sve do sada /i u srbiji i u makedoniji/ dobili upravo korišćenjem oružja tako da nema razloga da menjaju recept koji pali. Red palamudjevine o ugnjetenosti, red oružanih akcija i, uz prstohvat dobrog lobiranja, eto im željenog cilja.**da me se ne shvati pogrešno, smatram da je ovo odličan recept. Da su srbi imali imalo mozga da ga primene početkom 90tih ko zna kako bi se deoba lešine zvane SFRJ odvijala.Umesto toga mi smo izabrali najgoru opciju autistične samozadovoljštine krunisane nikakvom spoljnom politikom.
Ako ti nije teshko da to malo detaljnije opishesh, makar i na nekoj drugoj temi ... npr ovde
Link to comment
Ako ti nije teshko da to malo detaljnije opishesh, makar i na nekoj drugoj temi ... npr ovde
Sta ima da ti objasnjava kad je jasno napisao sta misli da je bolje. Sta drugo od balkanskog nacionaliste mozes i da ocekujes osim tursko-ruskih umesto evropskih recepata?
Link to comment
A možda su Srbi trebali imati malo mozga i umesto ka Kninu se 91. okrenuti ka Briselu. Eto neverovatne ideje.
Neverovatan je samo zhal zashto se nije uspelo u onome shto su drugi uspeli i metodama kojima su drugi to radili.Ti ljudi ustvari nisu ni za korak odmakli od devedesetih, i to je ustvari, vishe zhalosno do li neverovatno.
Link to comment
Neverovatan je samo zhal zashto se nije uspelo u onome shto su drugi uspeli i metodama kojima su drugi to radili.Ti ljudi ustvari nisu ni za korak odmakli od devedesetih, i to je ustvari, vishe zhalosno do li neverovatno.
Pa nisu se metode toliko razlikovale. Nije uspelo jer Srbi nisu imali podrsku velikih sila za razliku od ostalih naroda (koja je precesto bila i oruzana a ne samo politicka).Razmisljanje je dosta drugacije od 90tih upravo jer su ti ratovi i teritorije izgubljene a porazeni se instiktivno preispituje, gleda gde je pogresio i bira drugi put. Nazalost i dalje su veze sa supersilama drzave Srbije preslabe pa svako drugo brdo hoce da se odcepi.edit: da, odnosi Srbije i Hrvatske su za primer sada al ne treba zaboraviti na koji nacin je doslo do toga - tako sto danas na hrvatskim teritorijama nema mnogo Srba a i na srpskim teritorijama nema bas Hrvata. Prosto se vise i nema oko cega svadjati. Edited by Shan Jan
Link to comment
Pa nisu se metode toliko razlikovale. Nije uspelo jer Srbi nisu imali podrsku velikih sila za razliku od ostalih naroda (koja je precesto bila i oruzana a ne samo politicka).Razmisljanje je dosta drugacije od 90tih upravo jer su ti ratovi i teritorije izgubljene a porazeni se instiktivno preispituje, gleda gde je pogresio i bira drugi put. Nazalost i dalje su veze sa supersilama drzave Srbije preslabe pa svako drugo brdo hoce da se odcepi.edit: da, odnosi Srbije i Hrvatske su za primer sada al ne treba zaboraviti na koji nacin je doslo do toga - tako sto danas na hrvatskim teritorijama nema mnogo Srba a i na srpskim teritorijama nema bas Hrvata. Prosto se vise i nema oko cega svadjati.
Upravo o potcrtanome se i radi ... razmishljanje je identichno onome iz devedesetih ... umesto da ti je svejedno u kojoj drzhavi zhivish sve dok se u njoj osecash kao chovek preispituje se (i zhali) gde se to moglo uraditi drugachije i uzeti parche leshine ... a ni na kraj pameti mu nije da je ta leshina bila/mogla biti mesto i put ostvarenja potreba svakog iole zdravo razmishljajuceg choveka kome krv i tlo nisu sve i sja (na prvom mestu) u zhivotu.Dokle bre tako? Sve dok ne nestane sve i jedne pretnje nashoj teritoriji, dok se ne izravnaju svi rachuni? Dok se ne isele svi oni koji nisu nashi?
Link to comment

et cedoevo objasniću ti recept na primeru srbije da mi ostali drugari ne zamere previše na šovinizmu.U hrvatskoj su se srbi žalili na ugnjetavanje od strane Rvata. /izbacivanje iz Ustava, oživljavanje ustaštva itd itd/ onda su uzeli oružje u ruke i ocepili cca pola Rvatske, kako bi se zaštitili od ustaša.*e sad deo koji srbi nisu ispoštovali / za razliku od ostalih /1. bombardovali Zagreb i ostale delove hrvatske do kojih su mogli da dobace - to je no no. To se lepo radi izokola tako što angažuješ svetsko javno mnjenje da to uradi za tebe / primer bošnjaci i KAlbanci/2. mislili su da će Božja-Pravda-i-Pravoslavno-Bratstvo da im pomogne u završetku posla / i eventualno tačke 1 odavde/ - ispalo je da su se žešće zajebali, mnogo bolji posao su odradile PR kuće /kakve su najmili Rvati/, ZE-TRA** / u koju su se uzdali Bošnjaci/ i grupe za lobiranje /s kojima su radili KAlbanci/ * što su Indeksovci sjajno objasnili u legendarnoj rečenici - kako će branioci Šida da osvoje Šibenik? :D**kad god ovo pomenem setim se mahnitog Drecuna. :D

Edited by steins
Link to comment
et cedoevo objasniću ti recept na primeru srbije da mi ostali drugari ne zamere previše na šovinizmu.
Ok to, razlike u delovanju pojedinih strana tokom raspada SFRJ su i meni poznate ... ja sam se javio na tvoj prvi post zbog "smatram da je ovo odličan recept" ... u smislu da ti smatrash da je srpska strana u Hrvatskoj trebala da radi isto shto i npr. albanska vis a vis Srbije, ili pak hrvatska vis a vis SFRJ ... gde, od svih sastojaka te torte, nemam nishta protiv internacionalizacije problema (palamudjenja o ugnjetavanju) i lobiranja, vec iskljuchivo (a i boldovao sam) sa "redom oruzhanih akcija".Znachi, da budem sasvim precizan, moje vidjenje tvog posta jeste da ti nemash nishta protiv "reda oruzhanih akcija", sve dok donosi rezultate, a o tome mi se nisi ochitovao u ovome odgovoru. Imash li?edit:Mozhda je pravo pitanje ... da li smatrash da je (bilo)moguce ostvariti svoje ciljeve (mozhesh i da interpretirash sa "odbraniti se", ako ti je blizhe) i bez militaristichke komponente? Edited by cedo
Link to comment

Da svakako da ukoliko bi neko uzeo rat kao datost onda je on mogao da se vodi mnogo bolje. Međutim najbolje rešenje je bilo ono koje nije uključivalo rat, tenkove u Hrvatskoj, Vukovar itd. Priznanje Hrvatske, demokratizacija, okretanje ka EU i zalaganje za što veća prava Srba u Hrvatskoj i ostalim zemljama na balkanu.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...