Jump to content
IGNORED

Šta je najbitnije što se u istoriji dogodilo na današnji dan?


Ajant23

Recommended Posts

12 hours ago, Anduril said:

Hanibal “otkrio” - krila?

I ti nekome nesto pricas o neznanju i povrsnosti? Jos jedna od gomile polu-lazi/polu-istina kojima redovno poplavljas forum.

Sta ti nije jasno:

On 2.8.2020. at 17:12, namenski said:

I - covek je, u bavljenju vestinom uzajamnog istrebljivanja i nametanja silom svoje volje drugome, koju strukatm podvodi pod pojam rata, otkrio - krila.

Zez koji zna svaki vucji, lavlji ili bilo koji drugi predatorski - чопор.

Bez da mu se vodja zvao Hanibal, bez da su bastinici pohadjali visoke vojne ili neke druge skole, ili da su bili samouki.

 

Link to comment
  • 2 weeks later...

Na današnji dan japanski narod je imao priliku da prvi put čuje svog cara koji im je preko radija saopštio da prihvata Potsdamsku deklaraciiju. Reč kapitulacija ili predaja nije upotrebio...

Link to comment

lorca.png

 

Na danasnji dan, 1936. godine su, samo sto je pocelo, patriote uhapsile...

 

Dragi moj Zijo,

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.

Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.

Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovom svijetu po kome još putuje kuga s kosom.

U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svog junaka, Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašni san, tvoja mora.

Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, eto, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom. osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?

Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.

Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčani kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:

“Crni su im konji, crne potkovice.”

Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najboje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovom poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.

Na žalost, ni ove druge nisam izmišljao, mrke ubice s ljudskim licima. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.

Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…

Link to comment

hH35BXx.jpg

Tesko da bilo koja fotografija poput ove Kapine za koju se ispostavilo i da nije snimljena tokom Bitke za Britaniju, bolje docarava osecanje coveka u ratu, coveka u masini, umor pre svega, svest da se mora ponovo, opet i opet, mozda malo cinizma, ko ce ga znati...

Tek, bilo kako bilo, ovih dana teku jubilarni na 80 godina, dani Bitke za Britaniju, ovi avgustovski verovatno njen najtezi i odlucujuci deo.

BB03.jpg

 

I ako po merilima koja su samo par godina kasnije stupila na snagu relativno zaostaje za brojem aviona i ostale angazovane gvozdjurije, ostace zapisana kao jedna od odlucujucih u WW2, sa sve cinjenicom da je Britanija u tom trenutku bila sama k'o prst, i to sama nasuprot nikad bolje stojecoj nacistickoj Nemackoj, ornoj da zavrsi posao na Zapadu i stane nogom za vrat Britanskoj imperiji.

Nemacki temeljno, vec su bili imenovani i gaulajteri za grofovije zemlje koja invaziju nije videla jos od davnih, davnih vremena.

I koja je, videvsi je, ma i u najavi, znala i umela da je spreci...

Nije islo ni ovaj put.

 

Nije islo i zbog toga sto je Bitkom za Britaniju konacno utvrdjen i potvrdjen znacaj prevlasti u vazduhu, kategorija koja ce umnogome i presudno da utice na fizionomiju svih ratova do danasnjih dana, ali i pre svega nije islo zbog genija jednog zaboravljenog i - istini za volju - odmah posle bitke skrajnutog bas kao i mnogi nefotogenicni i politicarima nepodobni geniji.

Dowding-Bader-17-October-1940.jpg

 

A genijalstina je bila prosta: nije se radilo ni o cuvenom radaru - imali su ga i Nemci i jos po neko - nije se radilo o pogodnom avionu, barem je toga bilo, itd, itd..., radilo se naprosto o - sistemu.

O vestini povezati sve elemente u jedan sistem, pobrinuti se da on funkcionise.

 

BB01.jpg

 

Svet i takozvano umece ratovanja su tada dobili kontolne sobe, ekrane, komandovanje se preselilo duboko pod zemlju, daleko od mirisa benzina, znoja i krvi, zavijanja avionskih motora, a ispostavilo se da je presudan onaj covek ili ljudi koji duboko pod zemljom racunaju, sabiraju i oduzimaju donoseci odluke.

 

Ipak, hommage za mlade ljude koji su tih dana uzletali u nebo iznad Engleske avgustovskih dana daleke 1940. godine.

I koji su slomili skorojevicko samopouzdanje nacisticke Luftwaffe ubedjivane i ubedjene da je nepobediva.

 

  • +1 2
Link to comment
  • 3 weeks later...

Na danasnji dan, 6. septembra 1812. je Rusija stala i okrenula se.

Бородинское сражение, Bataille de la Moskova...

 

Od Napoleona dugo cekana, prizeljkivana, i vojno i politicki potrebna, svakim danom i svakim kilometrom kojim se zaslo dublje u Rusiju nuzna i to sve vise ocajnicki nuzna.

Od Rusa, konfuzno izbegavana: najmudriji medju njima, onaj koji je shvatio da rat koji se vodi nije slican dotadasnjim Napoleonovim ratovima, da se pojavilo - da ubrzo nestane - nesto novo, neki novi faktor sto bi se reklo: tupi muzici verovatno nisu shvatili blagodeti oslobadjanja od kmetskog ropstva, ali su utoliko bolje shvatili da je samo mrtav Francuz dobar Francuz, buduci da niti ga je iko zvao, niti ima sta da trazi hiljadama kilometara daleko od Francuske.

Vojske Revolucije, vojske koje su Evropom pronele njenu Ideju, lupile su o nesto sto se pomalo pateticno zove: svenarodni rat.

A Napoleonov koncept, gradjen i izgradjen na savrsenoj alatki, armiji koje mu je u nasledje ostavila Revolucija, koncept resavajuce, unistavajuce bitke, posle koje kraljevi polazu maceve i svoje kceri - pao je u vodu.

Pred prostom cinjenicom da su, na primer, i ruske pomocne snage, seljaci zaduzeni za dotur municije i ostalog provijanta, posle sluzbe u crkvi, obukli bele kosulje koje se nose samo u najsvecanijim prilikama.

Ili u kojima se sahranjuje.

Svaka slicnost sa bilo cime na stranu, modernim vremenima narocito i sram ga bilo ko zlo pomisli, ali: tog dana rane jeseni na Borodinu, nasuprot postrojenoj ruskoj vojsci - stajala je prаkticno cela Evropa.

Ostalo je istoricarsko uobicajeno pricam ti pricu: te Napoleon je tog dana nazebao, imao kijavicu, te je grdno pogresio sto u borbu nije uveo Gardu jer bi u tom slucaju bitku dobio, a Rusija санћим шаптом pala su samo - pricam ti pricu.

Uz sva prebrojavanja mrtvih, pozivanje na tradiciju, obicaj - kao da u bilo kom ratu to ima smisla - da je pobednik onaj kome ostane bojno polje, dakle Francuzi, u noc posle Borodina se ama bas niko nije osecao porazenim.

Naprotiv.

I pored toga sto ce Borodinska bitka dugo da nosi rekord najkrvavije bitke u istoriji, rekord koji ce najcivilizovanije i najrazvijenije zemlje da obore tek 100+ godina kasnije u WW1.

 

 

 

  • +1 1
Link to comment

September-11-2001.jpg

 

Nema, ne postoji danas verovatno niko ko se ne seca cuvenog 11. septembra: neki se secaju, a neki su bogami - u onome sto je usledilo posle - i dobili po glavi...

Amerika je, u teroristickom napadu bez premca u istoriji, dozivela udarac u takoreci samo srce: ni Hitler, mi tiranosaurusi poput popkojnog CCCP-a nisu uspeli da razbiju ni jedan jedini prozor na 5. aveniji: mnogo vise od razbijenog prozora uspela je jedna grupa fanatika, dobro organizovanih, jos bolje planiranih.

Odjeknulo je, nije da nije: na kraju krajeva i zaboga - dogodilo se 1 Americi, neko se usudio i neko ce to morati da plati.

Usledio je rat protiv terora, diljem Planete, pale su mnoge ograde, od politickih do etickih, odjednom je postalo - u zemlji koja je, kakva je da je - zacela koncept ljudskih prava i prosirila ga svetom - prihvatljivo zatvarati ljude bez sudjenja, muciti ih, uskracivati im pravo na odbranu.

Bilo je i skepticnih, Evropljana narocito, koji su skretali paznju da se ne moze cekicem na komarca, da uzroci terorizma leze negde drugde...

Bilo ih je i koji su podsecali da to sto se dogodilo Americi, taj sruseni WTC, po broju zrtava predstavlja ucinak samo jedne i to prosecne nemacke kaznene ekspedicije u Evropi, narocito istocnoj, tokom WW2...

Svejedno, Amerika je bila nemilosrdna: u trebljenju terorista, u identifikaciji, konacno - u proglasenju za teroriste svih koji su zadovoljavali i minimalne uslove....

 

 

I ve bi to bilo istorija koju moze da cita ko hoce i kako hoce, moze i politika, ali - istorija uvek ima neku zmijicu u rezervi:

zvonko-busic975.jpg

Drzeci gospodin sa fotografije, ime mu je Звонко Бушић, je opet na danasnji dan, 11. septembar, ali 1976, oteo avion i u garderobi jedne od NYC zeleznickih stanica ostavio - bombu.

Zahtevao je da mu se otetim avionom omoguci bacanje letaka iznad Londona i Pariza.

I Zagreba i Solina.

Od bombe u garderobi, pokusavajuci da je demontira, stradao je 1 policajac.

 

I - na prvom sudjenju sudija, Amerikanac, sva je prilika veoma, veoma liberalnih shvatanja izjavio je da i pored svega Звонко Бушић nije terorist, da je bio vodjen najplemenitijim namerama, borbom za slobodu svog naroda, za njegovo oslobodjenje od srpskog jarma, da je zrtva bila nenamerna...

Zatrazio je i kaznu od 10 godina, sto se mora - mora se, zakon je zakon.

 

Ostatak price je vise americki: supruga poginulog policajca provalila je pokusaje policije da krivicu za eksploziju prebaci na nestrucnost poginulog muza - pojedinost na kojoj i danas insistiraju hrvatski mediji, oni домољубни narocito - potegla je sta vec treba, a ni diplomatija zemlje u kojoj su se nalazili Zagreb i Solin nije sedela skrstenih ruku, tako da je Звонко Бушић na drugom ponovljenom sudjenju dobio kaznu dozivotne robije na zgrazavanje svih mogucih удруга.

Do dana danasnjeg.

Sam Бушић je, buduci posle silnih peticija pisanih posle osvojene hrvatske slobode pusten iz zatvora ne odsluzivsi punu kaznu.

I presudio sam sebi, neke tamo 2012. godine.

 

Link to comment

A prije svega toga bilo je i ovo:

 

spacer.png

 

Dal' prije i li poslije toga Kisindžer će izjaviti da ne vidi zašto bi stajali po strani i gledali kako zemlja postaje komunistička zbog neodgovornosti sopstvenog naroda.

 

 

A na taj datum, ali 1877. u poljskoj plemičkoj porodici rođen je 'mač i štit revolucije - Feliks Edmundovič Dzeržinski.

 

spacer.png

 

Čovjek čije ime i dan-danas proklinju svi 'bijeli', svi 'vlasovci', svi monarhisti i svi liberali Rusije.

 

 

Osim toga juće je 55. rođendan proslavio najpoznatiji oftamolog planete.

 

spacer.png

Link to comment
20 minutes ago, apostata said:

A prije svega toga bilo je i ovo:

 

spacer.png

 

Dal' prije i li poslije toga Kisindžer će izjaviti da ne vidi zašto bi stajali po strani i gledali kako zemlja postaje komunistička zbog neodgovornosti sopstvenog naroda.

 

 

A na taj datum, ali 1877. u poljskoj plemičkoj porodici rođen je 'mač i štit revolucije - Feliks Edmundovič Dzeržinski.

 

spacer.png

 

Čovjek čije ime i dan-danas proklinju svi 'bijeli', svi 'vlasovci', svi monarhisti i svi liberali Rusije.

 

louis-antoine-de-saint-just.jpg

 

Zajebanih 20-ak dana gore-dole, doduse, kako za koga: tu, pre neki dan, krajem avgusta, rodio se i - Louis Antoine de Saint-Just.

Montagnard, najmladji clan Convention nationale, jedan od najaktivnijih ucesnika u izradi Déclaration des droits de l'homme et du citoyen, one iz 1793, ali i pre svega sa Robespjerom najistaknutiji clan Comité de salut public.

Representant en mission ili tada popularnije commissaire politique, najistaknutiji medju onima koji su stvorili armije Revolucije, uveli svet u novo doba, pripremili sredstvo kojim ce Napoleon da ideje te iste Revolucije pronese kroz Evropu.

Ono isto sredstvo u kome svaki vojnik u svom rancu nosi marsalsku palicu, sredstvo, vojsku u kojoj konacno vise nece biti zasluznih po rodjenju nego samo po sposobnostima.

Pogubljen u starosti od 26 godina.

Posle su dosli Talijeni...

Dosla je i madame Tallien...

Doduse, tada nije bilo silikona...

 

 

 

 

Link to comment
  • 2 weeks later...

Na danasnji dan pre 20 godina, zlikovacko govno je izgubilo predsednicke izbore u prvog krugu od Kostunice. Kolko god se trudio da se nerviram, uvek mi izbije ta misao da je trebalo smrada osuditi na dozivotnu, ali jebiga

Link to comment
14 minutes ago, Tsai said:

Na danasnji dan pre 20 godina, zlikovacko govno je izgubilo predsednicke izbore u prvog krugu od Kostunice. Kolko god se trudio da se NE nerviram, uvek mi izbije ta misao da je trebalo smrada osuditi na dozivotnu, ali jebiga

+1

 

Ispravio pride, cuvaj zivce, trebace ti, jos to nije gotovo...

  • +1 1
Link to comment

Kada se plovi Dunavom nizvodno, na desnoj obali carsija, nemas je sta videti, obaska sto je bugarska:

Никопол, Niğbolu, Νικόπολις, Nicopolis...

nikopolj.jpg

 

Kad ono, medjutim, davno, na danasnji dan: 1396. godina i nesto se pokrenulo u Evropi - pocela je da se oseca turska plima ciji talasi dopiru sve dublje u Evropu. Doduse i zastoj je, zatisje u Stogodisnjem ratu, vitezovima – feudalcima je dosadno, pa bi oni da se malo pobiju s nekim.
Ugarska je prva na udaru, na njenim juznim granicama su sada poslusni turski vazali sa prezimenima na –ić, i Sigismundu Luksemburskom, kralju Ugarske i potonjem nemackom caru – sta god to tada znacilo – poslo je za rukom da okupi zainteresovane: sjatili su se svi, od Francuza, kojih je i najvise, preko Nemaca, Poljaka i Italijana do Engleza.

Kazu, i nesto obaveznih Hrvata, ko ce ga znati u ta nenacionalna vremena.
Zborno mesto Regensburg pa niz Dunav: Sigismund uzvikuje: ’Ko bi sada smeo da nam se suprotstavi? Da se i samo nebo otvori, padne na nas, docekali bismo ga svojim kopljima’.
Propaganda je cudna rabota.
Jos cudnija stvar su takozvani izvori: procene broja vojske koja je krenula niz Dunav i koja sebe vec vidi kao krstasku pa se u razgovorima sve cesce pominje sam Jerusalim, krecu se od 16,000 do 200,000.
Neke burgundske hronike, na koje se oslanjaju le Roux i Köhler krajem 19. veka zadrzavaju se na 120,000.
I – u samom brojanju nazire se slabost i uzrok propasti: pesake ne pominje niko. Niti ih broji. Broje se samo sjajni vitezovi, konjanici, a njih je moglo biti, i to u najboljem slucaju jedva pomenutih 16,000.
Na drugoj strani nije tako: broji se sve. Ne i svako, naravno.

Ljudska prava su jos daleko.
Tamo, rascepkane vojske i suprotstavljeni pojedinci, ovamo cvrsta, centralizovana organizacija jednog mladog carstva koje se jos nije ni priblizilo zenitu, organizacija slepo odana jednom vladaru.
Laze onaj ko danas suprotstavlja Otomansku imperiju Evropi kao islamsku pretnju: religija je samo zgodan i po potrebi koriscen ideoloski paravan, u nedostatku boljeg, naravno. Bajazit, Yildirim, je sin Murata i jedne Grkinje: ko se pozabavi spiskom njegovih zena naci ce na njemu evropske princeze zajedno sa kcerima turskih velikodostojnika.

A u Bajazitovoj vojsci, ravnopravno i ni od koga, pa ni od neprijatelja optuzivani za izdaju vere, nalaze se i hriscani. Kako katolicki tako i oni drugi: sin samog velikomucenika kneza Lazara je na celu najevropskije jedinice koju Bajazit ima – teske oklopljene konjice, a kcer Olivera ili Mileva – kako se kome vise svidja je na onom haremskom spisku.
Tehnoloski, protivnici su izjednaceni, tako da je sukob i njegov ishod samo pitanje organizacije i nekih nemerljivih elemenata iz kojih se dobijaju ili gube bitke, nastaju ili propadaju carstva.
Vojska Zapada ide niz Dunav. U potpunosti je zavisna od snabdevanja sa brodova koji je prate. Kod danasnje Orsave prelazi na desnu obalu, vec neprijateljsku, i odlucuje se ne za kretanje pravcem koji je vec usao u evropsku istoriju – niz Moravu, ka Nisu, vec niz Dunav, ka Vidinu koji im predaje turski vazal, vlaski knez Stracimir.
Krecuci se desnom obalom, krstasi – po obicaju – pljackaju.

Francuzi prednjace.
I tako, stizu pod Nikopolj, tvrdjavu na Dunavu.
Da se ne zaboravi: suprotna obala, leva, je pod hriscanskom vlascu: Sigismund posle poraza se ipak nece odluciti da pobegne tamo vec ce se radije izloziti tegobnom putovanju niz Dunav i prolasku kroz tesnace, izlozen podsmehu Turaka i muklim cutanjem vec pritesnjenog Konstantinopolja.
A Bajazit je bas pod njegovim zidinama: nesto petlja kad stize vest da je Sigismund kod Nikopolja. Kupi sta ima pri ruci od vojske i sto brze moze juri ka Nikopolju.
Preko najcuvenijeg balkanskog prevoja po imenu Sipka.
Sama brzina kojom je primoran da okupi vojsku svedoci da ove nije moglo biti puno pa cak i tako na brzinu prikupljenoj vojsci niko od izvora ne spori blagu brojcanu nadmoc nad zapadnim saveznicima.
Nesto drugo je mnogo vaznije: on se krece tako brzo – sa vojskom kakvu ima on to i moze – da pod Nikopolj stize istog dana kad i krstasima vesti o njegovom dolasku. U vremena kada glasnici putuju danima i nedeljama, ovo mozda najbolje pokazuje kako stvari stoje.
Hriscani u dolini se odjednom nalaze izmedju dve grupe neprijatelja: jedne, malobrojnije u samom Nikopolju i Bajazitove glavnine koja ih nadvisava.
Oni ne mogu nista drugo nego ono sto su, samo nekoliko godina pre uradili i Srbi i njihovi saveznici na Kosovu: da biju napadnu, ofanzivnu bitku.
Konjica drugaciju i ne moze da bije.
Turci to dobro znaju: oni ce da biju odbrambeno napadnu bitku.

Moze im se, takva im je vojska.
U noci izmedju 24. i 25. septembra 1396. godine kod Sigismunda se odrzava savetovanje: dogovor se pretvara u prepirku ko ce biti na celu. Sigismund trazi da to budu Madjari i Vlasi, lakse naoruzani i medju kojima ima dosta strelaca. Francuzi su zaboravili Kresi i Poatje: oni bi da jurisaju prvi u sjaju oklopa.
Bajazit ima izmedju 3 i 5,000 janjicara: sve i sva njegove vojske.
Ima i oko 1,500 konjanika Stevana Lazarevica.
Napred istura neredovne odrede, akindzije, fukaru pogodnu taman toliko da izmori vitezove koji napadaju.
Iza njih se – ali i iza prepreka od kolja – nalaze janicari koji strelama zasipaju konjanike i nanose im teske gubitke.
I – bitka je dobijena.
Obaska sto Francuzi, izbivsi na visoravan i ugledavsi Turke nisu poslusali Sigismundov poziv da sacekaju ostale.
Akindzije su lako savladali i bili zadrzani koljem i strelama janicara. Dovoljno da spahije, postrojene iza janicara predju u napad.
Dok je Sigismund stigao sa glavninom sa Francuzima je gotovo.
Neki izvori navode mogucnost da su Francuzi sjahali i potisnuli janjicare posle duze borbe danas bi se reklo ’prsa u prsa’. Bilo to tacno ili ne, janjicari su posluzili osnovnoj zamisli: da, savladani ili ne, stvore uslove za protivnapad konjice.
I – spahije napadaju. Medju njima i konjanici Stevana Lazarevica, od svih turskih jedinica najbolje opremljeni za blisku borbu na konjima. Isticu se, itekako.
Napadu se pridruzuje i turski garnizon iz Nikopolja i katastrofa je potpuna.
Sto nije pobijeno ili zarobljeno, podavilo se u Dunavu.
I to je, manje vise to. Osim transfera tehnologije.
Sa Istoka na Zapad.
Neki prisutan pametni Englez je video i dobro zapamtio ono kolje ispred janicarskog postroja.
Zapamtio je i kako je strelcima zgodno da gadjaju konjicu strelama tako zasticeni.
Evropa ce je, mislim na tehnologiju, ponovo videti uskoro, kod jednog malog francuskog sela koje se zove Agincourt.
Videce i sta znaci organizacija, samo sto ni Edvard III ni Henry V nemaju ni izbliza onoliko moci u svojim rukama koliko ima Bajazit koji ima i za toliko efikasniju vojsku.
Ko ce se, kada i kako, zbog cega, pretvoriti u lenju istocnjacku javas despotiju, a ko u organizaciju za primer, u sve one njihove Francuske i Engleske, ne zna se.
A da su o ekspanziji i otimanju znali sve, i jedni i drugi – jesu.
Bez obzira sto Evropa nema rec za jagma.

 

Link to comment
2 hours ago, reginald said:

Po svemu sudeci nije bilo Engleza tamo. Mozda nesto medju Hospitalcima.

Imas nesto blize glede broja prisututnih Engleza, pojedinacno ili organizovano?

 

Mada je, za tvrdnju o transferu/kradji tehnologije dovoljan bio i 1 :)

 

Doduse, ne bi bilo po prvi put, i bez Engleza, da nuzda rodi tehnologiju.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...