Jump to content
IGNORED

Šta je najbitnije što se u istoriji dogodilo na današnji dan?


Ajant23

Recommended Posts

1 minute ago, Roger Sanchez said:

Kad se riješila loših komandanata kao Oskara Potioreka, išlo je bolje finoj austro-ugarskoj vojsci. Jbg, nije joj svaki Feldzeugmeister mogao biti kvalitetan kao plemeniti Krajišnik Svetozar Borojević.

To se samo kod vastm dizanje one stvari na Italijane racuna u neke kao bajagi uspehe. :sleep:

Link to comment
2 hours ago, Roger Sanchez said:

Kad se riješila loših komandanata kao Oskara Potioreka, išlo je bolje finoj austro-ugarskoj vojsci. Jbg, nije joj svaki Feldzeugmeister mogao biti kvalitetan kao plemeniti Krajišnik Svetozar Borojević.

 

Jaka stvar tuci Italijane.

 

Nije promena komande vec,

 

%D0%B1%D1%83%D0%B3%D0%B0%D1%80%D1%81%D0%

 

 

 

 

 

 

Link to comment
On 12.8.2018. at 23:51, apostata said:

 

Odakle te spoznaje? I dobro jel' ti to onda hoćeš reći da su oni i konstantno mortus pijani sbumbali Švabe?

 

Kao prvo, ja ne znam gdje neka značajna kolizija između ovoga:

 

i onoga što sam ja rekao? Odnosno da budem konkretan gdje tu herojstvo sovjetskih divizija odvojeno od staljinizma?

 

Kao drugo, (govoreći principjelno) i (izvini na izrazu) pokakim se ja na tu postmodernističku tlapnju o redukcionizmu kao apogeju naučnosti i ultimativnom načinu spoznaje - na svu sreću ogromna većina istoričara te poststrukturalističke budalaštine ignoriše.

No to naravno ni i kojem slučaju ne znači nipodaštavanje tzv. mikroistorija, nego jednostavno konstatovanje fakta, koji i te kako dobro zna svaki autor svake respektabilne mikroistorije, a to je Andurile činjenica koja kaže da se detaljna i validna analiza "kljucnih igrača sistema kao i njihove interakcije sa drugim igracima, spoljnim uticajima  i vremenom" može izvršiti samo ako se prethodno poznaje sistem.

 

Ne mogu ja Andurile pisati o npr. vizantijskoj aristokratskoj porodici Tarhaniota, a da ne znam ne samo istoriju Vizantije od 10. do 15. vijeka, nego istoriju Vizantije uopšte.

U stvari i mogu, ali onda je rezultat otprilike nešto onakvo kao što je tvoje shvatanje njemačko-sovjetskog Dogovora o nenapadanju ...

Ili nešto ovako:

 

Ko je sproveo tu opsežnu segmentnu analizu? Eto npr. te tvoje divizije - ko je to, koji tim ili koji institut je izanalizirao preko 500 divizija RKKA pa da ti možeš onako nonšalantno iznositi onakve tvrdnje?

 

1928.  (po mobilizacionom planu od maja te godine) RKKA je imala 100 pješadijskih divizija, 90 tenkova, nešto preko 100 oklopnih vozila i 7034 artiljerijske cijevi, uglavnom strane proizvodnje. Zamisli Andurile od Vladivostoka do Minska 100 tenkova!

Pred početak VOV-a SSSR je proizveo nešto oko 33 hiljade tenkova (sa tanketama) i opet je jedva uspio izdržati 1941/42.

 

A istoriografija za ključni momenat, ne samo procesa naoružavanja, nego procesa stvaranja industrijske baze koja će spasiti SSSR u VOV-u, smatra jedan paranoidni govor (a kakav uopšte može biti govor paranoika) u kojem je on rekao kako se ponekad čuju pitanja da li bi se mogao smanjiti tempo industrijalizacije ('30. te je bio oko 25%, a planirano je 31-32%). Paranoik na to odgovara da se tempo ne može smanjiti i dodaje:

"Smanjiti tempo to znači zaostati, a zaostale tuku. (...) Mi za vodećim industrijskim stranama zaostajemo 50-100 godina. Tu razdaljinu mi moramo pretrčati za 10 godina. Ili ćemo mi to da uradimo ili će da nas pregaze."

 

Naš paranoik je to izgovorio 4.II 1931. i pogriješio je za 4 mjeseca i 16 dana.

Seljaci su pišali krv, radnici spavali u fabrikama, funkcioneri, direktori i inženjeri su ili slani u kolonije i logore ili su im letjele glave, a narkomi su ili teško oboljevali ili umirali na poslu, ali paranoik je izgurao svoje, jer kao da je znao onu Čerčilovu po kojoj je cijena pobjede uvijek mnoogo manja nego cijena poraza (ovo ja namjerno, jer vas liberale uvijek interesuje samo cijena).

 

No nemoj misliti da paranoik nije znao za cijenu. Nađi u Čerčilovim memoarima zapis dijaloga sa paranoikom od 14.8.'42. On ga tamo otprilike pita šta mu je teže rat ili kolektivizacija, pa pročitaj šta mu je onaj odgovorio .., a zanimljivo je i kako je Čerčil to komentarisao.

O cijeni te decenije prije rata govori i Molotov u Čujevljovih 140 razgovora sa Molotovom. On kaže:"Pred rat mi smo zahtjetvali od radnika i seljaka kolosalne žrtave. Seljacima smo malo plačali za žito, za pamuk, za njihov rad - ali čime da platimo? Odakle da platimo? Nama prigovaraju da nismo vodili računa o njihovim interesima. No da smo vodili računa zašli bi u ćorsokak i ne bi bilo para za topove."

 

Sada ćeš ti reći pa nije moralo tako. Rasprave o tom pitanju poćele su da se vode od '90-tih, pa je tada od strane Hustonskog univerziteta i Naučno-istraživačkog ekonomskog instituta pri Gosplanu SSSR-a. napravljeno prvo kompjutersko modeliranje Stolipinskog i Buharinskog projekta razvoja.
Ni tada, a ni poslije (obično se to radi kada se u javnosti pokrene priča o ekonomskom čudu staljinizma)  nova modeliranja, sa stalnim dodavanjem novih parametra, nikada nisu veći porast proizvodnje od 3% na godišnjem nivou.

 

Nego da ja završavam, pa zato da se vratim na početak - na herojske divizije, čiji se podvig može odvojiti od staljinizma. To je Andurile takva iracionalna nebuloza, skoro pa u rangu tvrdnje da su šahovske figure pobijedile uprkos šahisti, koji je samo smetao i nemilosrdno i bez razloga ih žrtvovao.

 

Mi govorimo o totalnom ratu. O totalnom sukobu dva sistema, sa svim njihovim sastavnim djelovima - narodom, ekonomijom, upravljačkim strukturama, ideologijom, voljom, duhom, prostorom i naravno sa armijom, kao nekom vrstom izvršnog organa sistema. A opšteprihvaćeni naziv za taj sistem Andurile je staljinizam ... i ti možeš da se nasadiš na glavu ili da (ne daj Bože) napraviš seppuku, ali to ti je tako i đaba.

 

Pobjeda u VOV-u postignuta je upravo superiornošću tog sistema.

I jedan od glavnih razloga revizije uloge i doprinosa SSSR-a u WWII, revizije (kojoj ti redovno daješ svoj skromni doprinos) i koja je krenula odmah nakon kraja rata, upravo je užasnutost Zapada činjenicom i mogućim posljedicama te superiornosti, koju je SSSR dokazao pobjedivši industrijski potencijal skoro cijele kapitalističke Evrope.

 

Zaboravio sam ovo - pogledaj ovo kao i Alena (2003) na tu temu koja je odavno prezvakana:

https://economics.yale.edu/sites/default/files/files/Faculty/Tsyvinski/stalin_wp.pdf

Plus, ovaj blog daje dosta dobar pregled: https://nintil.com/2016/03/26/the-soviet-union-gdp-growth/

Recimo i NEP u kombinaciji sa brzom industrijalizacijom bi dao bolje rezultate od staljinizacije i njegova dva petogodisnja plana posle 1928. Japan je drugi primer.

Uostalom, Mao se ugledao na staljinizaciju pa zavrsio kako je zavrsio sa razvojem Kine, a Deng se ugledao vise na NEP sa mnogo boljim rezultatima.

Prema tome - moglo se i bez Staljina u ekonomskom smislu, a o negativnom efektu cistki (pogotovo u armiji) i gladi u Ukrajini na dalji period i odbranu zemlje da ne govorim.

Danas ove stvari akademski malo ko spori... 

Link to comment
  • 2 weeks later...

Tout Français est soldat et se doit à la défense de la patrie.

 

Ili - ни код бабе нема џабе.

 

Na danasnji dan, 19. fruktidora godine VI, donet je zakon o popularnotm receno - opstoj vojnoj obavezi.

Poznat kao Jourdan-ov zakon, Francuzi ga zovu Loi Jourdan - Delbrel, doneo je, izmedju ostalog, na naplatu jednu od tekovina moderne demokratije cije su se cari pocele da otkrivaju posle pada Terora, kada je Revolucija bila spasena, ali i kada je ћифтама bilo potrebno da se ucvrste, raskomote, ali i pobrinu da tekovine i stecevinu ima ko da brani.

Sve je lepo pisalo:

- i da je svaki Francuz vojnik i da je duzan da brani domovinu...

-... svidjalo se to njemu ili ne, navijao za ovu ili onu stranku, svejedno...

- i da opsta vojna obaveza obuhvata sve muskarce starosti od 20 do 25 godina;

- i da ce lokalne vlasti u roku od odmah da pocnu da vode odgovarajucu evidenciju u koju ce da pod obavezno upisuju sve muskarce koji navrse 20 godina...

-... a da ce centralne vlasti vec da vide sta ce i kako ce dalje, prema potrebama...

- ali i da prilikom popisa mora da se utvrdi identitet, mesto boravka, fizicko stanje i licni opis regruta...

 

Takozvana vojna obaveza ostace dugo - sama Francuska je bese ukinula neke 1996. - kontinentalni specijalitet; Britanci i Amerikanci ce, ponajvise zahvaljujuci geografiji, dugo da joj se odupiru, ali nema sumnje da se radilo o 1 civilizacijskom dostignucu zahvaljujuci kome je Evropa veselo krenula u ratovanje krunisano sa 2 uspesna Svetska rata.

Nasledniku Revolucije,  Napoleonu, zakon je omogucio da na ratista sirom Evrope, od Moskve do Lisabona, izvedu, po prvi put u istoriji, milionske vojske, da ih popunjavaju pozivanjem sve novih i novih godista regruta...  

Demokratija se sirila, ali ce proci jos dosta vremena dok obuhvati celokupno stanovnistvo i celu teritoriju zaracene drzave pretvori u takozvanu prvu liniju ne izuzimajuci nikoga.

 

A sam Jourdan, jedan iz sazvezdja Napoleonovih marsala, vojnik od svoje sesnaeste godine, ucesnik svih bitaka Revolucije, od Valmija, preko Zemapa, kao marsal nije imao srece, dokazane sposobnosti na stranu: zapala mu je zajebana Spanija koja se suprotstavila jednom drugacijom regrutacijom i za koju ce vreme da pokaze da je - kad zaista prigusti - kudikamo uspesnija.

Pretek'o je Napoleonov pad, priznao Burbone, ispao covek doduse pa odbio da bude clan suda koji ce kolegu Neja da osudi na smrt, podrzao revoluciju 1830...

Onaj zaboravljeni pravnik, Delbrel, bio je dal' trapaviji, dal' principijelniji: nije se odbranio od optuzbe za kraljeubistvo i morao je da umre u svajcarskom izgnanstvu. 

Link to comment
On 26.8.2018. at 15:17, Anduril said:

 

Zaboravio sam ovo - pogledaj ovo kao i Alena (2003) na tu temu koja je odavno prezvakana:

https://economics.yale.edu/sites/default/files/files/Faculty/Tsyvinski/stalin_wp.pdf

Plus, ovaj blog daje dosta dobar pregled: https://nintil.com/2016/03/26/the-soviet-union-gdp-growth/

Recimo i NEP u kombinaciji sa brzom industrijalizacijom bi dao bolje rezultate od staljinizacije i njegova dva petogodisnja plana posle 1928. Japan je drugi primer.

Uostalom, Mao se ugledao na staljinizaciju pa zavrsio kako je zavrsio sa razvojem Kine, a Deng se ugledao vise na NEP sa mnogo boljim rezultatima.

Prema tome - moglo se i bez Staljina u ekonomskom smislu, a o negativnom efektu cistki (pogotovo u armiji) i gladi u Ukrajini na dalji period i odbranu zemlje da ne govorim.

Danas ove stvari akademski malo ko spori... 

Gledaj Andurile, ja ekonomista nisam, Ovakve radove ne čitam ni na srpskom, ni na ruskom, a pogotovo ne na engleskom. Mene u stvari ovo pitanje uopšte ne bi zanimalo da nisam na njega naišao masu puta u raspravama i tek sam se onda zainteresovao da li se neko bavio odgovorom na takve tvrdnje.

 

To me me zanima iz jednostavnog razloga - zato što je to ŠBBKBB. Ono je neka vrsta SF-a i njegov osnovni problem je to što se odvija (planira i razvija) kao u nekakvom istorijskom sterilnom vakumu, odnosno problem je u tome što nema tog modeliranja koje može pretpostaviti neke nove faktore koje bi proizveli npr. stolipinski i buharinski projekt, a koji bi uticali na njihov krajnji rezultat.

Sva ta modeliranja  u stvari spadaju u trend istorijskih alternativa, koja su dobila pravo građanstva sa apogejom epidemije postmodernističke kuge u misli Zapada (pod Zapadom podrazumijevam i nas i Rusiju)

 

I sada na osnovu njih govoriti da nešto akademski niko ne spori je stvarno infantilno, evo npr. Valentin Jurjevič Katasonov, profesor katedre međunarodnih finansija MGIMO, sa svojom knjigom Экономика Сталина radikalno kvari tu tvoju akademsku idilu, a isto to radi i istoričar Dimitri Nikolajevič Verhoturov  u svojoj knjizi Сталинская экономика Победы ... i ima toga vjeruj mi još.

 

E a što se tiče onog tvog linka, pošto se radi o ruskim ekonomistima pretpostavljao sam da je to neko negdje sigurno "dotakao" i bio sam u pravu. U svom blogu pod nazivom Российско-японские сравнения. Сталинизм как реальность jedan od istaknutijih ekonomskih blogera runeta obsrvr analizira njihovu analizu,

https://obsrvr.livejournal.com/1440621.html

a npr. njegov blog u cijelosti prenosi drugi ekonomski bloger (veliki kritičar Putina, nekadašnji liberal, a sada novorođeni neostaljinista) burckina_faso, samo pod novim simptomatičnim naslovom - Триумф сталинизма https://burckina-faso.livejournal.com/343727.html

 

Link to comment

Daj bre, Apostato, taman sam se ponadao da ces da ga preskocis: covek je sve pomesao u zapenusanom pokusaju da dokaze nedokazivo.

Poteze Denga koji je imao da uvede Kinu u jedan koliko-toliko prosperitetan svet i poredjuje ga sa problemom industrijalizacije u zemlji poput CCCP posle Revolucije, sa sve danas nezamislivo ekstremno neprijateljskim okruzenjem i nadvijajucom pretnjom nacizma koji je - usput budi receno - u CCCP prvo i identifikovan kao pretnja i to tolika da se progutala ideoloska zaba i krenulo u pokusaje organizovanja otpora istom kroz Ligu naroda, pokusaje saradnje sa pomenutim neprijateljskim okruzenjem.

Ne treba ovde mnogo ekonomije: covek barata floskulama, pojma nema sta je NEP zaista, o buharinovskom modelu zna jos manje, a na sve to pokusava da proda njanjavu liberalnu tezu da je to moglo humanijetm.

Mozda i jeste, samo je pitanje da li bi danas bilo ikoga da razradjuje modele, svet Ausvica bas i nije pogodno mesto za tu vrstu delatnosti.

 

 

Obaska, tek da se pomene, sto ne zeli, ne sme da prizna da bez Maoa i njegovih andurilu toliko dragih promasaja ne bi bilo ni Denga ni danasnje Kine, a da bi neka, kad si vec pomenuo SBBKBB NEP Kina bila i ostala samo igraliste za nicim ograniceno divljanje korporacija od zlog oca i jos gore majke, ili da su, da pojednostavim - i Mao i Staljin, uz sve sto im se ima da zameri, obezbedili ono najvaznije i jedino sto se racuna - veliku, efikasnu - batinu.

Link to comment

Inace, na danasnji dan 1522. godine, posle 5 godina putovanja, u luku svih luka - Sanlucar de Barrameda, mesto iz kojeg je Evropa krenula u osvajanje sveta - vratila se Victoria, jedini preostali brod od pet brodova koje je na put oko Planete poveo najveci pomorac svih vremena - Ferdinand Magelan, Fernao de Magalhaes.

 

Victoria_02.jpg

Karaka od spanske sorte, nao, Victoria, ovde kao poprilicno verna replika koja se i naplovila, duga jedva nesto preko 20 metara, dakle ni koliko moderna jahta vredna pogleda, sa  svojih preteklih 20-ak ljudi dovrsila je Magelanov poduhvat, oplovila Planetu dokazavsi usput i da je imenovana okrugla.

 

Sreca je sto je jedno piskaralo, 1 probisvet, bio medju onima koji su se vratili: Antonio Pigafeta, Млечић, koji je za sobom ostavio 1 knjigu vrednu paznje i citanja:

 

54tag.jpg

 

BTW, originalna Victoria, inace remek delo baskijske brodogradnje tog doba, koja nije bila nova ni kada su je udelili Magelanu, nestala je dobrih 50-ak godina posle poduhvata kojim je usla u istoriju i to kao obican trgovacki brod na putu iz Spanije prema Karibima...

 

 

Edited by namenski
Link to comment

Сражение, Bataille.

Ili. po Nemcima, tada jos uvek teoreticarima: Schlacht

Tog jutra, na danasnji dan 1812. godine, Napoleon je домаћински poranio, ustao sabajle, u tri ujutro.

Kazu, doduse, da je bio nesto slinav, кијавичав, pa toga radi i ne bas u najboljoj formi.
Prvo sto je pitao je da li su Rusi jos uvek tamo gde su bili. i do cega mu je bilo iznad svega stalo dok ih je, kako su on i ostali Francuzi mislili, ganjao još od Njemena pokusavajuci da ih natera na takozvanu resavajucu bitku posle koje bi usledio svecani mir, utapanje raspolozivih plemenitih udavaca i ostali civilizovani poduhvati do kojih je ostatak Evrope toliko drzao.

Bili su tu, postrojeni i spremni.
Oko pet obilazi vojsku, bas nekako u vreme kad komandiri ceta i eskadrona citaju njegovu kratku dnevnu zapovest: istice da ce konacno doci do toliko zeljene bitke, da je pobeda neophodna i da donosi izobilje svake vrste, dobar smestaj i brz povratak kuci.
Komandovace sa sevardinskog reduta odakle se dobro vide Bagrationove flese i baterija Rajevskog.

 

Rusi ispred vojske rasporedjene za bitku pronose ikonu Bogorodice iz Smolenska za koju se veruje da je cudom spasena. Kutuzov ranom zorom krece iz Tatarinova u Gorki gde ce sa Benigsenom ostati za sve vreme bitke; bitka se resavala na levom krilu i centru, on se zbog starosti – Tolstoj kaze i genijalne nezainteresovanosti – nece micati odatle.
Tvrdi se dalje da se njegov uticaj tokom bitke ne oseca mnogo: on se ogranicava samo na naredjenja koja ne stizu uvek na vreme.
Sve to na stranu, jedno se ne moze da spori: kod Rusa nema jedinstva akcije, na uzas i podsmeh prisutnih Nemaca.

 

Ima – pokazace se to ovog 7. septembra – neceg drugog, mnogo znacajnijeg, ima ono nesto neuhvatljivo zbog cega takozvana vojna vestina i sve pratece takozvane nauke padaju u vodu, ono nesto sto nikakva teorija nikad nece moci da ulovi, a sto dobija ili gubi bitke i ratove.

 

Oko podneva, mozda malo pre, pocinje da skripi kod Francuza: nema odlucnosti da se uspeh iskoristi, a Napoleon ne moze da se odluci da u borbu uvede svoje poslednje rezerve.

Pobednici kod Marenga, Austerlica, bezbroj bitaka sirom Evrope, 1 Nej, 1 Mira, zakukavaju za pojacanjima, oklevaju: em nisu to vise oni momci zeljni slave i svega sto uz to ide, em - jos vaznije - ono sto svi prisutni na francuskoj strani tog prepodneva vide i dozivljavaju daleko, daleko prevazilazi sve sto su do tada videli i doziveli.

 

Popodne, negde vec oko 5, marsali traze od Napoleona da u borbu uvede Gardu, svoju najbolju trupu. 
Car je neodlucan, padaju one cuvene reci da se na hiljadu milja od Pariza ne rizikuje poslednja rezerva.
Barata se pricom o carevom nazebu tog dana, ali – gore od toga – cak je i on pogodjen slikama nevidjenog pokolja i prizora smrti, narocito oko baterije Rajevskog.

 

Ipak, resenost Rusa da se tuku do kraja je glavni carev problem: imaju desetine hiljada mrtvih i ranjenih, ali samo hiljadu zarobljenika. Ako preostalih 50,000 Rusa, nimalo demoralisani, nastave da se tuku kao i to tada, nece li i Garda da sagori?

 

Neki tvrde da ga i Bertje i Besier odvracaju od konacnog udara, a car nalazi resenje u kompromisu koji znaci – sva je prilika – mirenje sa bitkom koja nije dobijena.
Kada hoce jos, tucite ih artiljerijom, i 400 stotine topova do mraka grmi po ruskim redovima koji, na novim polozajima, to izdrzavaju.
Kutuzov ima nameru da sledeceg dana nastavi bitku, da li izistinski ili samo za okolinu, nece se zaznati nikada: bilo kako bilo, on u tom smislu izdaje neka naredjenja Barklaju i Dohturovu.
Kada se tokom noci osvedocio o strahovitim gubicima, naredjuje povlacenje za Mozajsk.
Povlacenje je – koliko je to moguce posle jedne ovakve bitke – izvedeno u redu, cinjenica narocito vazna Nemcu Klauzevicu, koji je bio tamo.
Pobednicki bilteni lete ne sve strane: Napoleonov u Pariz, Kutuzovljev u Petrograd.

 

U anticka vremena, pobednik je bio onaj koji je posle bitke ostao na bojistu i koji moze da sahrani svoje mrtve, dok pobednik mora da moli za to.
Po ovom, Francuzima tako dragom kriterijumu, oni imaju vise razloga da se smatraju pobednicima.

 

Ali – i to je prica svih prica, kada je o Borodinu rec – Rusi nisu bili pobedjeni, niti se iko od njih tako oseca.

 

Covek koji pise pisma svojoj pauvre maman, svemocni car, Mediterenac sklon bombastim i zvucnim frazama, izjavice na Svetoj Jeleni da su Rusi tog dana bili dostojni da ne budu pobedjeni.
Fraza kao fraza: oni su prkosno stali samo nekoliko stotina metara unazad, a Napoleon nije imao smelosti da se jos jednom baci na njih.
Stoji i da bitka nije dovrsena: Kutuzov ju je iduceg dana izbegao – pitanje je koliko mu je do nje i bilo stalo, a za Borodino je dobar 100,000 rubalja nagrade od njegovog imperatorskog velicanstva i cina feldmarsala.

Pobednicki bilten Kutuzova je u Evropi zaglusio Napoleonove fanfare koje – to je sada svima jasno – imaju veoma malo veze sa stvarnoscu.
Bitka kod Borodina, Borodinska bitka, kako je zovu Rusi, ili Bitka na Moskvi, po Francuzima, najkrvavija je u epohi revolucionarnih i Napoleonovih ratova.

Prema sopstvenim isvestajima, ruska 1. armija je 5. i 7. septembra imala 38,000 mrtvih, ranjenih i nestalih. Takvih izvestaja nema iz 2. armije jer nije imao ko da ih sastavi i dostavi; gotovo svi oficiri su izginuli, ali se gubici cene na oko 20,000 hiljada, ukupno 58,000.
Francuski gubici cene se na 30,000 ljudi, medju kojima 47 generala.

 

Ako se uzme da je bitka trajala 12 sati, svakog minuta je u istorijski rastur, rashod, statistiku, odlazilo 100 - 120 ljudi.
Ima samo jedan problem: nikom tog dana, kod sela po imenu Borodino, nije bilo do istorije i statistike.
Niti su preziveli sa manje apetita vecerali ono sto je imalo da se vecera.
Mislim na vojnike; istoricarenje sa sve analizama je za oficire.

 

 

 

Link to comment

blokada-leningrada-2.jpg

 

Na danasnji dan su Nemci i njihovi verni saveznici zatvorili sve pristupe Lenjingradu: racuna se da je od 8. septembra 1941. godine pocela blokada Lenjingrada, dogadjanje kome nema poredjenja ni sa jednim u poznatim u dosadasnjoj istoriji covecanstva.

Dogadjanje u kome je, izmedju ostalog, vodjstvo jedne visokorazvijene evropske zemlje javno obznanilo i naredilo 'da se eventualna kapitulacija opkoljenog grada ima da odbije', da cak i 'civili koji budu pokusali da se predaju imaju vartrom biti odbijeni...', a koje su, ne trepnuvsi primili k znanju razni fon Lebovi i ostali u odlikovanja okovani generali koji su samo izvrsavali svoju duznost i drzali se zakletve.

Takozvani saldo zrtava se nece nikada saznati: sabrane brojke zrtava obeju strana iznose sigurno oko 4 miliona ljudi, od toga, ceni se najmanje 800,000 civila, stanovnika Lenjingrada.

 

blokada4.jpg

 

 

blokada5.jpg

 

Jedan moderan grad, kolevka moderne Rusije i Sovjetskog Saveza, grad po kome su se motali likovi poput Dostojevskog, Tolstoja, Mendeljejeva i hiljada drugih koji su zaduzili covecanstvo, spao je tokom blokade na sledovanje od 125 grama hleba po coveku...

 

Sram da bude Britance sto su bombardovali Drezden, dogadjaj koji danas u istoricarenju na temu WW2 zauzima vise mesta nego 900 dana Lenjingrada i nateruje suze pravednog gneva pravednicima kojima je sudbina jadnih nemackih civila rana neprebolna.

 

Link to comment

2. jula '42. na lenjingradski aerodrom Sosnovka (danas je tamo park) sav izrešetan sletio je stari transportni PS-9.
Avion je bio pun lijekova, no delegacija koja je stajala na improvizovanoj pisti bila je tu zbog nečeg drugog.

Pilot, poručnik Litvinov, znao je zbog čega su oni tu. Brzo je izašao iz aviona, prišao grupi ljudi, salutirao i najbližem od njih predao torbu. U torbi su se nalazili 4 debele notne sveske.
Šoštakovičeva 7. simfonija konačno je stigla kući.

Dmitri Dmitrievič je 7. simfoniju počeo odmah poslije napada Švaba na SSSR. Prvi i drugi dio je završio do augusta '41, treći do evakuacije u oktobru, a četvrti u izbjeglištvu u Kjubiševu (današnja Samara).
Na kraju četvrte sveske autor je napisao da je posvećuje Lenjingradu.

Jednom prilikom dok su Šoštaković i Lev Oborin u četiri ruke svirali simfoniju na pijaninu, u njihov zajednički stan je upao je bez kucanja glavni dirigent Boljšoj teatra, čuveni Samuil Samosud. Pokazao im je rukom da nastave , a zatim je sjeo i u tišini slušao do samog kraja.
Samosud je već sutradan obavjestio Šoštakoviča da je odlučio orkestrirati simfoniju.

Premijera je bila 5. marta u Kjubiševu, koncert su emitovale sve radio stanice SSSR-a.

Nekih 20-tak dana poslije premijere u Moskvu preko VOKS-a stiže molba, koju su potpisali Stokovski i Toskanini (Njujorški simfonijski orkestar NBC-a), Kusevicki (Bostonski simfonijski orkestar), Ormandi (Filadelfijski simfonijski orkestar) i Rodzinski (Klivlendski simfonijski orkestar), u kojoj se traži da im se pošalju 4 kopije simfonije sa zvučnim zapisom.
U molbi je rečeno da će se izvođenje simfonije pripremati istovremeno u četiri grada i da će koncerti biti održani na četiri mjesta isti dan i u isto vrijeme. Tako nešto je bilo do tada neviđeno u koncertnoj praksi SAD.

Dok su se Amerikanci pripremali simfonija je imala premijere u Moskvi, Taškentu i Novosibirsku. Priprema je išla i u Londonu, a posebno je bilo interesantno u Štokholmu.

Na koncertu Geteborškog simfonijskog orkestra prisustvuje i ataše za kulturu ambasade Njemačke. Poslije koncerta on sa bijesom govori ambasadoru, kako je kraj simfonije sala dočekala na nogama, a da je pola ženske publike plakalo.
Ambasador obavještava Berlin, Berlin u Štokholm šalje notu u kojoj protestuje zbog toga što Švedska krši svoju neutralnost.

19. jula '42. došlo je do četverostruke premijere u SAD. Za radijsko emitovanje izabrana je izvedba Toskaninija, tog dana simfoniju je preko radija slušalo više od 20 miliona ljudi u SAD, Kanadi i J. Americi.

I konačno red je došao i na Lenjingrad.
No pripremiti izvedbu simfonije u tadašnjem Lenjingradu daleko od toga da je bilo lako. Iz 105 muzičara nekoliko od njih su bili evakuisani, 27 je umrlo od gladi, a svi ostali su bolovali od distrofije.

Pripreme su istina počele ranije, pa su se redovi popunili sa muzičarima iz drugih krajeva SSSR-a, koji su bili na lenjingradskom frontu, ali svejedno cijela stvar je izgledala kao nemoguća misija.
Na prvu repeticiju, koja se trebala odigrati u sali na četvrtom spratu, polovina muzičara se nije mogla popeti, te su ih nosili, a kada su počeli repeticija je trajala samo 15 min, jer je cijela duvačka sekcija pala u nesvijest od napora, a bubnjar Žaudat Ajdarov poslije 3-4 mlaka udarca po bubnjevima više jednostavno nije mogao da podigne ruke.

Međutim bez obzira na sve to koncert se morao održati i gradski savjet Lenjingrada na kraju donosi odluku da se muzičarima poveća norma hrane. Već poslije mjesec rezultati su bili vidljivi i konačno je određen i datum - 9. august.
Mjesto - Velika sala Lenjingradske filharmonije; izvođać - Veliki simfonijski orkestar Lenjingradskog radiokomiteta; dirigent - Karl Iljič Eliasberg. Karte su planule u rekordnom roku.

Tako da je jedan dio problema izgleda bio rješen, ostao je drugi dio ... takođe veoma, veoma zahtjevan, radi se naravno o Švabama.

Komandant Lenjingradskog fronta general-lajtnant Leonid Aleksandrovič Govorov taj problem je rješio shodno svojoj vojnoj specijalnosti, on je naime bio artiljerista. Njegova naredba je bila kratka.
U prvom dijelu je kazano da nijedna granata za vrijeme koncerta ne smije pasti na Lenjingrad, a u drugom je rečeno da će za vrijeme izvođenja 7. simfonije sva artiljerija Lenjingradskog fronta i Baltičke flote i sva avijacija održati svoj paralelni koncert po neprijateljskim linijama i aerodromima.
I stvarno te noći nijedna granata nije pala na Lenjingrad.

Koncert je završio ovacijama, ne samo u sali nego i na ulicama i u rovovima, gdje je slušan sa uličnih zvučnika i frontovskih radio-stanica.

Pjesnik Nikolaj Tihonov nakon koncerta u svom dnevniku zapisao: Simfonija Šoštakoviča ... svirana je vjerovatno ne tako grandiozno kao u Moskvi ili Njujorku, no svirana je po lenjingradski, jer se muzikalna oluja slila se sa artiljerijskom."

Link to comment

Lenjingradsku cemo veceras na Muziku, sa sve onom temom koja se 16 puta ponavlja i za koju se tvrdi da ne postoji umetnicki izraz koji vernije predstavlja sav ocaj i pregnuce leta 1941. godine.

 

A u post o Lenjingradu i pocetku blokade umetnuo sam, neukusno priznajem, napomenu o Drezdenu zarad potrebe da konstatujem 1 danas bitnu i u buducnosti, bojim se, sve prisutniju i bitniju pojavu koja se srece i ovde po forumu:

On ‎22‎.‎8‎.‎2018‎. at 21:33, Eraserhead said:

Vrlo je malo onih danas koji ne znaju za Lenjingrad i niko nece tvrditi da je on manje vazan nego Drezden. Drugo, to nije nikakva relativizacija neonacizma i zapravo forsiranje te tvrdnje je vrlo podmukla podvala. Prica o Nemackim zrtvama se vise javlja jer je vreme dovelo do toga da se na rat gleda vise objektivno i da se razume da nisu svi Nemci bili zli i nisu ni sve Nemacke zrtve bile opravdane. Sve je to deo nadgradnje antifasizma a ne razgradnje.

Hteo sam da kazem i pokazem da je i samo stavljanje Lenjingrada i Drezdena u istu recenicu kada se prica o WW2 - revizionizam 1a klase.

Link to comment
On 7.9.2018. at 18:05, namenski said:


Pobednicki bilten Kutuzova je u Evropi zaglusio Napoleonove fanfare koje – to je sada svima jasno – imaju veoma malo veze sa stvarnoscu.
Bitka kod Borodina, Borodinska bitka, kako je zovu Rusi, ili Bitka na Moskvi, po Francuzima, najkrvavija je u epohi revolucionarnih i Napoleonovih ratova.

 

 

 

Rekao bih da je Lajpcig ipak malo krvaviji. Iako su vojske predvodili isti akteri-ruski car i Napoleon.

Samo sto su ginuli masovno Nemci za Napoleona i ruskog cara na teritoriji Nemacke. Sto ce imati velike posledice na razmisljanje brojnih nemackih drzava ka ujedinjenju da se to vise nikada ne desi.

Ali Borodino i ono sto se desilo kasnije u Rusiji jeste ipak kljucno jer ni Lajpcig i prelazak Pruske i Austrije na rusku stranu se ne bi desilo bez raspada Grande Armee u Rusiji.

 

Napad Napoleona na Rusiju je imao velike posledice i po Srbiju.

Prvi Ustanak je pukao zbog toga. Masovni izbeglicki zbegovi su presli Savu i Dunav, desetine hiljada ljudi.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...