Svedoci smo katastrofalnog stanja u poljoprivredi i očajnog položaja seljaka u Srbiji, kome nikad nije bilo gore. Stanje se pogoršava iz godine u godinu dok se sprirala demografskog i ekonomskog sloma sela i poljoprivrede sve više ubrzava. Selo ne umire, ono je već umrlo. Velika područja Srbije su pretvorena u pustinju, njive se ne obrađuju ili se ne obrađuju kako treba, raširio se korov i parlog, na selu su ostala samo staračka domaćinstva.Šta je uzrok tome? Da li je ekonomski slom devedesetih bio glavni uzrok propasti sela ili je to samo poslednji ekser u kovčegu u kome se nalazi srpska poljoprivreda i selo već decenijama?Propast poljoprivredno-industrijskih kombinata koji su bili motor srpske poljoprivrede je najopasnija stvar koja se desila u zadnjih dvadeset godina. Pogrešni model privatizacije ugasio je mnoge kombinate, imovina je razvučena, veliki broj ljudi je ostao bez posla, koperanti su ostali na vetrometini gde su zbrisani nekontrolisanim uvozom poljoprivrednih proizvoda i damping cenama. Energenti su nenormalno poskupeli, banke imaju zelenaške kamate, plasman robe je nesiguran i u rukama je mešetara i partijskih štićenika. Jednostavno rečeno, totalna katastrofa.Kako poboljšati situaciju, ima li uopšte spasa za poljoprivredu i selo?