Jump to content
IGNORED

R.I.P.


bad music for bad people

Recommended Posts

  • Replies 4.8k
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Indy

    216

  • aram

    211

  • bad music for bad people

    182

  • maheem

    137

Top Posters In This Topic

Posted Images

po ovome sto mediji do sada govore, izgleda da je to, ali nema jos konacnog nalaza
Mediji to neprestano potenciraju, mada se još nije izašlo u javnost sa rezultatima obdukcije (i ne treba, mediji su se usaglasili, povlačeći Alku Vuicu za rukav kao insajdericu, da je overdose/epilepsija/tablete za smirenje), familija će se obratit javnosti sutra. Edited by Eidyia
Link to comment
ovakvi ljudi su uvek bili vazan dokaz koliko je soul mogao da uspe kao mainstream tek kada su se njime u smislu pakovanja, produkcije i prodaje pozabavili beli ljudi - erdegun je bio turcin, wexler njujorski jevrejin.
то важи само за белачки мејнстрим, а црнци су мањина у седињеним државама. с друге стране, турчин и јевреј нису класични "белци", више западна азија.
Link to comment
sta je uradio, gudrirao se u svemir ili nesto drugo?
negde se pisalo oko tableta za spavanje i smirenje i da mu je pozlilo u toku noci, ali nije hteo da ode u hitnu, mada pitanje koliko je to tacno
Link to comment

ufff, video sam pre 10 dana sliku njegovu i zene mu u "jutarnjem", snimljeno u nekom kaficu u sutivanu, prvo sto mi je prostrujalo kroz glavu je da bas ne izgleda najzdravije, i da se ustvari dobro drzi s obzirom na kilometrazu. jbga, RIP.

Link to comment
Boris Dezulovic o Dinu Dvorniku:

Boris Dežulović24 Hour Party DinoDino Dvornik bio je krivi čovjek na pogrešnom mjestu u loše vrijeme. Netalentiranima nije bilo do zabave. Ako i nije bio ispred svog vremena, kako se obično tepa mrtvima, bio je sasvim izvan njega. Za taj svijet, i za to vrijeme, njega je bolio kuracPredrag Lucić je pouzdaniji svjedok, ali moralo je to biti negdje u prvu ratnu zimu, jedne od onih večeri između posljednjeg Ferala i sljedećeg terena, u mitskoj Mirovoj trattoriji. Cijela je opskurna reprezentacija splitskog Rico's bara tu: redikuli s Toća, novinari, muktaši i trgovci srpskim nekretninama, posrnule manekenke, reporteri ITN-a i El Munda, pijančine iz kvarta, lokalne kurve, HOS-ovci i vojni policajci, šverceri humanitarne pomoći, usidreni pomorci i ? tamo, za stolom u kutu - Predrag, ja i četvrti bocun crnog.Taj je četvrti bocun, po svemu sudeći, kriv što se večeri sjećam kroz - kako bi rekao narodni pjesnik - "gustu maglu". Ono što je izronilo iz magle pamtim, međutim, dobro: sramežljivog mladića duge kovrčave kose, s jedva-tri zdrava zuba u ustima, i tog tipa koji nas je upoznao, i kazetu nekakvu staru, prljavu, i tu gitaru rusticu iz Mirovih zvučnika, prljavi rif i ono "u Zagori, na izvoru rijeke Čikoleeeeee!", i opće ludilo u trattoriji, i onda opet "stavi tu pismu opet", pa opet, pa opet, "nećete u Čavoglave, niste ni prijeeeee".Sjećam se još kako smo se cijelu noć smijali i zajebavali s tim tipom i njegovom pjesmom, Marko reče da se zove, a nadimak da mu je Thompson, i kako smo poslije te noći teturajući završili na terasi Emone, gdje je svirao Dino Dvornik, i kako smo pokušali popeti tog Marka Thompsona na binu, i kako je Dino popizdio kad je čuo taj "seljački sedmoosminski ritam", pa nas izbacio s bine, i kako smo kazetu s Čavoglavama na koncu uvalili muzičkom uredniku Radio Splita, uvjeravajući ga mrtvi pijani i mrtvi ozbiljni da je zvijezda rođena i da je to pjesma s kojom će Hrvati dobiti rat, i? ostalog se već slabo sjećam. Ostalo je, naime, povijest.Dio je to, sam početak zapravo, istinite priče o Thompsonu, kojega smo Predrag i ja u alkoholnom magnovenju lansirali u zvijezde, pa sad uzaludno objašnjavamo ljudima da smo se samo zajebavali. Tu priču ja ovih dana pričam svakome tko me pita što mislim o - Dinu Dvorniku.Dina Dvornika rat je dočekao u zasjedi, na vrhuncu jugoslavenske slave: objavio je antologijski debitantski album kojim je poharao bivšu domovinu, uveo moderan zvuk i ukinuo engleski jezik u diskotekama, a onda drugim albumom cementirao svoj zvjezdani status. Ako i nije bio ispred svog vremena, kako se obično tepa mrtvima, bio je sasvim izvan njega. Dok se Jugoslavija raspadala uz zvukove Lepe Brene i Bijelog Dugmeta, Dino Dvornik je na njenom grobu kao na veličanstvenom podiju plesao funky ritmove zarazne poput kravljeg ludila: uvodni seizmološki udar basa i bubnja s albuma Live in M?nchen udarao je direktno u nervni sustav i obarao cjelokupnu biološku nauku, koja kaže da poprečnoprugastim mišićima upravlja ljudska volja.I taman kad je bio spreman preuzeti mandat jugoslavenskog Jamesa Browna, njegova se pozornica raspala, svjetla pogasila, a moćni su zvučnici odneseni na seoske sletove i ispraćaje vojnika. Ratnu zimu Dino Dvornik je dočekao na terasi restorana Emona u splitskoj luci, opskurnoj pozornici nekadašnjih patetičnih hotelskih orkestara za odvest-ću-te-na-vjenčanja i sprovode. Tu će ga jedne večeri zaskočiti dva pijana majmuna s kazetom trećeg, krezubog malog Vlaja s pastirskom budnicom u sedmoosminskom ritmu. Čak ni on, koji će mnogo godina kasnije na vlastiti sprovod stići u crvenom fraku s cilindrom, to nije mogao shvatiti kao zajebanciju.Meni je Split uvijek bilo najlakše objašnjavati takvim tipovima, Splićanima po rođenju, talentu i pameti. Dino Dvornik nije jedini: takvi su, recimo, Goran Ivanišević ili Dino Rađa. To su ljudi s kojima ne dijelim gotovo ni jednu jedinu pomisao, a koje sam uvijek gotovo bestidno volio.Kad je Bog dijelio pamet, takvi su tipovi stali u red za talent. Pameti su imali taman da to objasne parafrazom one Mujine replike: "pamet je ionako prolazna". Sve što nam se kasnije dogodilo pokazalo je kako su prokleto bili u pravu.Dino Dvornik nije, naravno, te pijane večeri odjebao i nas i Thompsona zato što mu se nisu svidjeli njegovi huškački stihovi. Njega je za to savršeno bolio kurac. I on je, kao i Ivanišević i Rađa, kasnije koketirao s HDZ-om, ali zapravo ga je za te stvari savršeno bolio kurac. Da nije tako, ne bi Dino Dvornik jednog dana pjevao za HDZ, a sutradan, zagrljen s arhetipskom budalom Oliverom Mandićem, u beogradskom Ruskom caru. Ne bi bio predizborna maskota HDZ-a, a istovremeno jedini član Partije običnih pijanaca druge arhetipske budale, Bore Đorđevića.Umni ljudi, oni što su stajali u redu za pamet, takve obično smatraju budalama. Pa ipak, oni se od arhetipskih budala razlikuju po tome što ne prinose svoj talent na žrtvu bogovima netalentiranih, na primjer, politici: njihovom teroru podilaze taman toliko da sačuvaju svoje talente i svoje male azile slobode. Oni nisu politički heroji i ne daju velike intervjue Feralu, u cijelom njihovom životu nema jedne zvučne rečenice za epitaf: gerila od njih ima taman toliko štete koliko vlast netalentiranih ima koristi. Rezultat je, jasno, neriješen. Jedini trag koji će ostaviti u svijetu netalentiranih bit će otisci cipela u blatu. Najzad, jebemumater, ako je mogao Miroslav Krleža, može i Dino Dvornik.Zato je pogrešno takve mjeriti aršinom za netalentirane. Dina Dvornika je cijelo to vrijeme zanimala samo pozornica. A nju su mu uzele arhetipske budale, oni što su, dok je bog dijelio pamet i talent, bili u redu pred bankomatom: mnogo godina kasnije, tom će pozornicom zavladati onaj krezubi, netalentirani siromah s početka priče. Dino Dvornik je to teško podnio: da bi opstao u svijetu u kojemu je obična ljudska zabava zaboravljena, ili još gore, precijenjena stvar, svijetu kojega nisu zanimale njegove igre s ritmovima i zvukom - uzimao je šarene tablete.Zato, kad me ljudi pitaju da im objasnim Split, ja im pričam o Dinu Dvorniku.Umni ljudi mogli bi satima palamuditi u obranu tog mentaliteta, plitkog i nezlog poput mora na Bačvicama: Dinova umjetnost zabave u ideološko bi se vrijeme mogla definirati i kao ideologija za sebe, pokret otpora, antipolitički koliko i apolitički, ali to bi, naravno, bilo smiješno. Za tako nešto, ta bi ideologija morala biti osviještena iznutra, a koliko god je mi naknadno osvještavali, ona to nije bila. Bila je to čista, divlja i razuzdana zabava, ništa mudro, samo ljudski. Dino Dvornik bio je krivi čovjek na pogrešnom mjestu u loše vrijeme. Netalentiranima nije bilo do zabave.Na kraju, mi ćemo na vijest o smrti Dina Dvornika prigodno reći kako naš svijet više neće biti isti. Govorimo to reda radi, svečano rastuženi, gledamo se u oči i lažemo. Naš svijet, naprotiv, bit će jednak i bez Dina Dvornika, bit će točno za njegov odlazak istiji i jednakiji, siv i dosadan, zabavan koliko i reklame za osiguravajuća društva. Dino Dvornik jednostavno nije bio od našeg svijeta i našeg vremena. Za taj svijet, i za to vrijeme, njega je bolio kurac. Toliko ga je zapravo za to bolio kurac da sam danas, kad razmišljam o tome, gotovo siguran kako je od te boli Dino Dvornik na kraju i umro.

Link to comment

E nek ide sve...

Umro klavijaturista Pink Floyda Richard WrightKlavijaturista Richard Wright, jedan od osnivača grupe Pink Floyd, preminuo je danas u svom domu u Velikoj Britaniji. Write je bolovao od raka; imao je 65 godina.Osnovao je Pink Floyd sa Sydom Barrettom, Rogerom Watersom i Nickom Masonom 1965.Jedini album grupe u čijem snimanju nije učestvovao je poslednja ploča sa Rogerom Watersom kao liderom The Final Cut (1983).Objavio je solo albume Wet Dream (1978, i to upravo na današnji dan) i Broken China (1996).Porodica nije želela da otkrije detalje o smrti Ricka Wrighta.
:cry: RIP
Link to comment

Ne znam šta da kažem.E, neka Gilmor ide u pm sa svojim višegodišnjim odbijanjem da se održi makar još jedan koncert posle one noći u Hajd parku, gde su za dvadesetakminuta pokazali zašto su bili jedni od najvećih.Great gig on the sky je napisao Rik Rajt. Neka počiva u miru.

Link to comment
Gilmour tribute to 'magical' Wright5 hours agoPink Floyd songwriter, vocalist and guitarist David Gilmour has paid tribute to the band's founding member Richard Wright, who died aged 65.Gilmour said: "No one can replace Richard Wright. He was my musical partner and my friend."In the welter of arguments about who or what was Pink Floyd, Rick's enormous input was frequently forgotten. He was gentle, unassuming and private but his soulful voice and playing were vital, magical components of our most recognised Pink Floyd sound."He continued: "I have never played with anyone quite like him. The blend of his and my voices and our musical telepathy reached their first major flowering in 1971 on Echoes."In my view all the greatest PF moments are the ones where he is in full flow. After all, without Us And Them and The Great Gig In The Sky, both of which he wrote, what would The Dark Side Of The Moon have been?"Without his quiet touch the Album Wish You Were Here would not quite have worked."In our middle years, for many reasons he lost his way for a while, but in the early 90s, with The Division Bell, his vitality, spark and humour returned to him and then the audience reaction to his appearances on my tour in 2006 was hugely uplifting and it's a mark of his modesty that those standing ovations came as a huge surprise to him, (though not to the rest of us)."Like Rick, I don't find it easy to express my feelings in words, but I loved him and will miss him enormously."
Link to comment
  • radisa locked this topic
  • radisa unlocked this topic

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...