Jump to content
IGNORED

Teofilovo cose


vinska musica

Recommended Posts

aistorijska, aprirodna :D
za razliku od vas nalozenih drugara, admini ovog foruma su nesto stariji i znaju da nisu izmislili nikakvu toplu vodu, te da je to sa a- i anti- negacijom bila omiljena jezicka zajebancija po bg gimnazijama jos u doba dok je veroljub bio mlad. Edited by GAZEBO
Link to comment
  • 4 weeks later...
  • Replies 530
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Turnbull

    81

  • Caligula

    35

  • kim_philby

    32

  • bergasa19

    32

Top Posters In This Topic

Posted Images

Istorija na odmrzavanjuTeofil Pančić 21.03.2009. Dobra vest je da je Vuk Jeremić u Turskoj. Loša vest je da tamo neće ostati. Doduše, i to je dobra vest, ali ? za Turke. Bez Jeremića u blizini, ova velika maloazijska zemlja možda nekad i uđe u Evropsku uniju, svemu uprkos. Sa Jeremićem u blizini, mala evropska zemlja Srbija takvih šansi nema. Dobro je, kažem, što Jeremića nije bilo u blizini na dan kada je hrvatski premijer Ivo Sanader posetio Beograd, jer ko zna šta bi moglo pasti tom vižljastom momku na pamet, samo da je bio u prilici da tu pamet pokaže. Neko trenutno nadahnuće moglo ga je odvesti u ko zna kakvo konvencionalnom umu nezamislivo iskušenje, i onda, eto ti nevolje. Pošto će verovatno i ubuduće poneki strani državnici zalaziti ovamo, najsigurnije bi bilo Jeremića spakovati u kuću Velikog Brata umesto Čanka: em bi ? u izvesnom smislu - bio silno zabavan, em bi napokon bio bezopasan po Srbiju i okolinu. Toliko bi Tadić vaistinu mogao da učini za sve nas, a mi ćemo mu se već nekako odužiti, mada je on svojim glasačima (pa bogme i pukim neglasačima drugih) i dalje štošta dužan, ali hajd? sad. Kako god bilo, ne može ne biti dobro to što je Mićunović bio u Zagrebu ? takođe nije vodio Jeremića Vuka, iskusan je Mićun, zna znanje ? i što je Sanader bio u Beogradu (Eto! Prestiže zdvajajuću Slavenku!), mada je jasno da dugo taloženi problemi među susedima neće nestati tek tako. Tim pre što ima toliko onih koji vredno rade na njihovom nenestajanju, neki iz interesa, drugi iz pukog entuzijazma za zlo. Notorno ?ratno nasleđe? tu je onaj dežurni džoker koji ne može da omaši, i njime se sa obeju strana neretko cinično manipuliše. Određena vrsta srpske ?rodoljubne? politike i ideologije ? uključujući i onu ?demokratsko-proevropskog? predznaka - smrtno se vređa zato što je druga strana brutalno, bez udobno šašoljećih relativizacija, podseća na glupe, banalne činjenice (recimo, da je ono iz devedesetih bio rat za komadanje Hrvatske, a ne Srbije, i da je kao takav bio na razne načine, najblaže rečeno, podržan iz zvaničnog Beograda), a za određenu vrstu hrvatske ?domobranske? politike i ideologije nikada se nikakva Srbija i niti jedan Srbin neće dovoljno iskreno, ubedljivo i uporno naizvinjavati za sve to... Tako gledano, normalizacija je nemoguća, to jest neizvediva, jer nikada ni jedna strana ne može da dobije potpuno narcističko zadovoljenje. Pa dobro, zar onda nije izlaz u onoj dražesnoj floskuli da treba ?ostaviti prošlost i okrenuti se budućnosti?? Oh, ovo svakako sjajno zvuči izvesnoj vrsti japijevske pameti, ali stvari u realnom životu ne funkcionišu tako pravolinijski, tako zapovedno-optimistički. ?Budućnost? kao vizija ranije komunističkog, a sada kapitalističkog raja, potpuno dekontekstualizovanog i savršeno opranog od nesvarenih prljavština Istorije (pune buke, besa i plemensko-sektaških koljevina), samo je kičasta utopija. Da, Francuzi i Nemci su se ?pomirili?, ali nisu to učinili ni na zaboravu, ni na štetočinskom negovanju uzajamnih nacionalističkih resantimana. I jedno i drugo je ćorsokak, mada iz različitih razloga. Kako to? Pa lepo. Zato što oni koji sa sumnjivom revnošću neguju zaborav kao univerzalnu panaceju to rade jer žele nešto veoma važno da sakriju, a oni koji isto tako prilježno neguju upadljivo selektivno (zlo)pamćenje to rade, gle, takođe zato što hoće nešto veoma važno da sakriju. Za to vreme, bezbrojni kosturi i dalje im trunu po blindiranim ormarima. U čemu je onda štos, to jest, kako se dostiže to famozno ?francusko-nemačko stanje?? Ne bih da zvučim kao samozvani udeljivač (odviše) lakih recepata, ali skromno prilažem ovu formulu: tek kada ?konsenzualno? prihvatimo elementarne istorijske činjenice (dakako, osim neizlečivih fašistoidnih manjina na obe strane, kakve nikada neće nestati), one postaju dostupne svojevrsnom ?transcendiranju?, ili naprosto nadilaženju; tek tako one, ako hoćete, počinju da se hlade. Dakle, upravo svojom nespornošću, one postaju irelevantne za budućnost; Istorija se ?odmrzava?, život napokon zaista teče dalje.Neko će reći da Sanader, Cvetković & co. sigurno nisu baš mnogo razgovarali o tako pretencioznim temama, nego su se posvetili, recimo, tome kako da se ovo malo balkanske sirotinje nekako međusobno pogura ka Evropskoj uniji, a valjda i da nešto suvislije i sistematskije uradi na korisnijoj privrednoj saradnji, čije stvarne mogućnosti jedva da su načete. Sastavni deo toga je i podstrekivanje da što više Hrvata dođe u Skadarliju (koja odavno ne postoji, ali to znaju samo Beograđani, i ljubomorno čuvaju tajnu), i da što više Srba ode na more (koje takođe više ne postoji, ali to znaju samo Dalmoši, i ćute kao zaliveni). Okej, naravno da je tako, a tako i treba da bude. Ali, sva su ta pitanja ovde i dalje povezana kao creva, moloh Istorije aveta okolo i petlja se svugde jer nije dostojno sahranjen, sve je to još ona Krležina ?ljepljiva smjesa upitnika?. Zato me je najviše razgalila vest da su ?naši? i ?njihovi? vladari potpisali nekakav sporazum o ?saradnji u kulturi, naročito u književnosti? (ili tako nekako), pošto sam među onima, zadugo ne baš brojnima, koji sve one puste godine radismo baš to, tj. ?sarađujući na kulturnim, naročito književnim pitanjima? nervirasmo Nacionalno Pravoverni kulturno-politički establišment, koji je vehementno i besprizivno bio odlučio da Oni Preko ima da ne postoje... Ali, mi smo to radili onako, na individualnoj bazi, za svoj ćeif, savršeno neovlašćeno. Sada to, bre, ima da bude državna politika! Možda je to onaj utopijski kič budućnosti o kojem sam govorio; ali neka ga, jer i tu ima razlike, nimalo nevažne: ima kiča biofilnog i životodajnog i ima kiča nekrofilnog i smrtoproizvodnog, a ovaj prvi ipak još nikoga nije skratio za glavu ? samo ga je možda uskratio za ponešto u njoj. U šta ćemo se, onako razgaćeni i ušarenjeni, uveriti koliko ovoga leta, što na Braču, što u Skadarliji, i na drugim mestima koja zapravo ne postoje, ali zato postojimo mi, što i nije tako malo: mnogi nisu imali sreće da taj trenutak početka kraja jedne suvišne istorije dočekaju u, hm, ?stanju postojanja?. Peščani sprudPeščanik.net, 21.03.2009.
Link to comment
da je ono iz devedesetih bio rat za komadanje Hrvatske, a ne Srbije, i da je kao takav bio na razne načine, najblaže rečeno, podržan iz zvaničnog Beograda
To je, takodjer, bio rat i za komadanje Jugoslavije, veoma podržan iz zvaničnog Zagreba... Ali, to sad nije bitno, istoriju pišu pobednici.
Link to comment
To je, takodjer, bio rat i za komadanje Jugoslavije, veoma podržan iz zvaničnog Zagreba... Ali, to sad nije bitno, istoriju pišu pobednici.
"Istoriju pišu pobednici" je jedna od onih prizemnih, a prijemčivih, narodnih umotvorina, koja je mogla da ima neko uporište u vreme kada se istina "dokumentovala" autoritetom državnog represivnog aparata, a sredstva komunikacije bila na pećinskom nivou. Sada je to jeftina pošalica, lišena svakog sadržaja i smislenosti. U konkretnom slučaju, ne postoji ta pravna, niti bilo koja druga alhemija, koja će izjednačiti krivicu dve strane, od kojih je jedna; bahato mitingašila po teritoriji druge, podsticala i naoružavala tamošnje pobunjenike, uzurpirala zajedničku armiju, raskomadala teritoriju, instalirala na njoj kvazi državu i, za sve to vreme, kapom i šakom pomagala separatističke težnje; materijalno, tehnikom i u ljudstvu. A inicijalni sukob /izbacivanje Srba iz ustava Hrvatske kao konstitutivnog naroda/ mogao se rešavati regularnim putem, na međunarodnim instancama, da je Beograd to nameravao. Ali nije, jer se išlo na rat, sad ili nikad. Drugačiji ishod i nije mogao da bude. Kao što vidiš, i Srbija je iz svog ustava izbacila konstitutivnost svih naroda osim matičnog, pa niko nije postavljao balvane na puteve i dizao ustanke.
Link to comment

Ja nisam nigde napisao da je inicijalni sukob trebao/morao biti rešavan bilo kako drugačije nego mirnim putem. A što se tiče toga da li je "istoriju pišu pobednici" prizemna, itd. umotvorina, to mi je nebitno, pošto je očevidno tačna (i daleko od toga da se odnosi samo na ovaj slučaj, štaviše odnosi se na svaki slučaj - možda je zato "prijemčiva narodu"?) Kada je onaj genije napisao "ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti", mislio je na to isto. Da je Jugoslavija u nekoj (makar i asimetričnoj federirajućoj formi) sačuvana, sad bi priča išla drugačije, n'est-ce pas? To je igzaktli ono što kažem.

Link to comment
...koja će izjednačiti krivicu dve strane...
Još ovo: gde ti vidiš 2, ja vidim 3 strane. Pobednička je samo jedna - hrvatska, ali poražena nije samo miloševićevska, već je vrlo brzo bila poražena i ona (koju smatram "mojom"), a to je jugoslovenska. 2 loša ubiše Miloša, u ovom slučaju 1 mu je rasporio utrobu, a drugi mu je roknuo metak među oči. Sad, izjednačavanje (ili razlikovanje) krivice 2 loša, prepuštam drugima. Miloš je onaj koga ja žalim. (Bez petokrake na čelu, a mogao je takav biti, videti pod Marković inž. Ante... da ne beše 2 loša). Edited by Indy
Link to comment
  • 1 month later...

E jbg ubedjen sam da je bio topik specijalno za Teofila, ali sad ne mogu da ga nađem. Uglavnom, evo ga još jednom u sjajnom izdanju:===============http://www.vreme.com/cms/view.php?id=863740 nuspojave >Pandemija trućanjateofil pančić Ovo masmedijsko vreme primorava "javnog" intelektualca da baš o svemu Ima Stav. Reći "ne znam", "nemam pojma", "pitajte stručnjaka", uopšte ne dolazi u obzir šta ovo bi s tim svinjskim, meksičkim, severnoameričkim ili ko-zna-već-čijim gripom? Po poslednjim vestima sudeći, i taj nas je izneverio, ispuvao se u rekordnom roku: broj obolelih nekako nikako da počne dramatično da se uvećava, a i sama je ta boljka nekako sve bezopasnija i nesmrtonosnija, zapravo, ispada da je onaj ?običan" grip nezgodniji od ovog specijalnog, koji je u brojnim umovanjima raznih poznatih i nepoznatih Mislilaca širom sveta već bio dobio obrise i ulogu pravednog mača Apokalipse, koji će opako kazniti ljudski svet zato što je ogrezao u razne poroke, među kojima prednjači ona gorda ideja da imaju i pravo i mogućnosti da život na ovoj planeti učine sebi što udobnijim. Pandemije, dakle, izgleda neće biti (bar do daljeg), osim ako ne računamo na pandemiju površnosti, olakosti i gluposti: ta se već dogodila, a virus neprestano mutira, i uzima sve više žrtava. Najveći problem s ovim boljkama je što zaraženi doživotno ne primećuju ama baš nikakve simptome, štaviše, granitno čvrsto su ubeđeni da im nije ništa! I pri tome su vrlo sugestivni, pardon, zarazni. želim li ja to da posvetim ovu kolumnu sopstvenom mudrovanju o svinjskom (etc.) gripu? Taman posla: ja, pre svega, o tome ne znam ništa. Tačnije, ništa što i vi niste mogli da pročitate u novinama, dakle, ništa preko nivoa mrvičak bolje obaveštenog totalnog laika, sklonog neobaveznom lupetaranju o španskim selima. Sećam se, kada sam pre nekoliko godina pročitao tekstić inače beskrajno dragog i uvaženog starijeg kolege na temu tada pomodnog oruđa Apokalipse u vidu ptičjeg gripa (a koji je tekst bio čisti mambo-džambo, obično trućanje da se ispuni zjapeća praznina kolumne), zarekao sam se: Teofile Pančiću, ti NIKADA nećeš napisati ništa na temu ptičjeg gripa, globalnog zagrevanja i tome sličnog. Zašto? Zato što ti o tome ne znaš ništa relevantno, i teško da ćeš ikada znati. Dakle, muči! I bavi se onim o čemu ponešto znaš... Zato ovo nije tekst o The Gripu, ili bilo kojoj drugoj razglašenoj medicinskoj, ekološkoj etc. pošasti: ne, ovo je tekst o sve dominantnijem apokaliptičkom diskursu, i o njegovim najvidljivijim, a najnepodnošljivijim nosiocima: ?humanistički" obrazovanim intelektualcima, poluintelektualcima i frtaljintelektualcima svih vrsta, usmerenja i svetonazora, o sjajnim, prosečnim ili lošim piscima, umetnicima, sociolozima, sveštenicima (sic!), filozofima, novinarima (jakako, prednjače kolumnisti!) i ostaloj ekipi likova koji, doduše, možda svašta znaju o Tolstoju, Daliju, Kantu, Majlsu Dejvisu ili Tomi Akvinskom, ali imaju ogromnih problema već i sa četiri osnovne računske radnje, od hemijskih formula sećaju se one H2O i možda H2SO4, i ne bi ni najrođenijima priznali da im zapravo nije baš jasno kako to da oni tamo dole na Novom Zelandu, pošto već hodaju naglavačke, naprosto ne popadaju hrpimice u svemirski vakuum. Znanja o kosmosu uglavnom su pokupili iz Zvezdanih staza i njihovih naslednica. O sumnjivoj legendi da u radiju ne žive mali ljudi bolje da i ne govorimo: ma, to ne može biti istina! Ali znaš da ćeš ispasti smešan ako to kažeš, pa ćutiš. Hoće se reći ovo: ?humanistička" inteligencija (čast izuzecima) o stvarima kao što su biologija, virusi, klima i tome slično mahom ne zna baš ništa vredno spomena, ali je ovo masmedijsko vreme naprosto primoralo ?javnog" intelektualca da baš o svemu Ima Stav: reći ?ne znam", ?nemam pojma", ?pitajte stručnjaka", to je nešto što uopšte ne dolazi u obzir, to odbijanje da nahranite danonoćno gladnu medijsku mašineriju sostvenim blamantno glupim doprinosom (ne što ste inače ?glupi", nego što ste otperjali nedopustivo predaleko od područja svojih relevantnih znanja), bilo bi, strahujete, kažnjeno vašim isključenjem iz kruga Medijski Zanimljivih Osoba, onih koje su vazda na raspolaganju, kojima je uža specijalnost da Imaju Stav. Nije važno o čemu; još manje je važno kako su do svog veleumnog Stava došli. Ovo se možda najbolje vidi na famoznom pitanju ?globalnog zagrevanja". Evo vam moj slučaj. Čitao sam ponešto iz pera pobornika apokaliptičke doktirine o Kobnom Zagrevanju, i to mi se činilo ubedljivim. Onda sam čitao ponešto iz pera skeptika ili otvorenih negatora te teorije, i to mi se ? sto mu gromova ? takođe činilo ubedljivim. Otkud to? Jedna mogućnost je da ja o tome nemam pojma, pa me je lako impresionirati. Druga mogućnost je da štošta u vezi s tim inače još nije jasno, da je previše nagađanja u igri, da su čak i mnoga ?proročanstva" manje ili više upućenih još na klimavim nogama i neproveriva u praxi. Koja je od te dve mogućnosti tačna? Obe, naravno. Jesam li ja usamljen u svom neznanju? Daleko od toga: delim ga sa bezbrojnim hiljadama Zabrinutih (ili, pak, Opuštenih), samo što mnogi od njih to ne bi priznali (čak ni sebi) ni za živu glavu. Jer, pitanje ovakvog ili onakvog odnosa prema Globalnom Zagrevanju, virusima-mutantima i sličnom naprosto je fensi i seksi, ono je deo jednog trenda/brenda, jednog lajfstajla, po tome se razlikuju Naši i Njihovi, ako si, recimo, levo i anti/alterglobalno moraš misliti ovako, ako si desno i konzervativno onako, mada zapravo nemaš pojma o čemu se radi, nabadaš u mraku, ali si pun sebe, jer si pročitao dve-tri Strašno Sugestivne brošure, nakon kojih ti se projavila Istina, koju sada (recimo, kroz svoj blog, jeeebote...) širiš svetom kao virus ?svinjskog" gripa. Osim što za tvoj virus nema dobre zaštitne maske, jer dušmanski naskače na mozak... Da li sve ovo znači kako ja tvrdim da je sve OK u najboljem od svih svetova, i da nas neće nekog od narednih dana ili godina odneti đavo, u vidu nekog virusa-mutanta, klimatske kataklizme ili nečega trećeg? Ni u ludilu: ne tvrdim ja ništa, jer nemam na osnovu čega; skaredno je javno bajati o stvarima o kojima nemaš pojma. Kažem vam samo ovo: čak i ako slučajno bude tako, to ne znači da su dežurni apokaliptičari znali i predvideli, no im se zalomilo; ako ne bude tako, opet vredi isto, ali za drugu stranu. Dakle, u međuvremenu, dok dokono čekate na Smak Sveta, radije čitajte nešto lepo... A ovaj će doći po vas, ili možda neće.

Link to comment
  • 1 month later...
Peščanik i tačka gledištaTeofil Pančić 23.06.2009. Ljudi ponekad prekasno otkriju kako sve u životu zavisi od »tačke gledišta«, kao u onoj pesmici o mišu koji je dobio grip, pa otišao kod doktora mačka na pregled, a ovaj mu postavi ekspresnu dijagnozu: »sa moje tačke gledišta, nije ti ništa; to kaza, pa ga smaza«. I tako je siromah miš glavom platio to što nije uračunao razumu dostupnu činjenicu da je on, sa mačkove tačke gledišta, ipak samo – hrana... I sa gripom i bez njega. Verovatno sa mnom nešto nije u redu ali, eto, baš sam se ove pesmice setio čitajući intervju sa Nenadom Prokićem, koji je objavila Borba, a preneo pescanik.net.Kako god bilo, dobro je što se pojavio ovaj intervju, jer to može da pomogne da se raščiste neki pojmovi, a to je nešto što ako i ne koristi, svakako neće škoditi. Elem, Prokić je do nedavno spadao među one koje su i istomišljenici i protivnici nazivali »nezavisnim građanskim intelektualcima«, šta god to kome značilo, a poslednjih je godina aktivno ušao u dnevnopolitički život kao visoki funkcioner Liberalno-demokratske partije, i njen poslanik u Skupštini Srbije. Gledajući tako, to jest, sa nove tačke gledišta, na mesto i ulogu kritičke javnosti u jednom krhkom i tek rudimentarno demokratskom društvu kakvo je današnja Srbija, Prokić će reći i ovo: »Jedna grupa slobodoumnih i mislećih ljudi čeka da siđe neki anđeo neuprljanih krila da reši stvar. To se neće dogoditi. U javnom mnenju nastupa situacija u kojoj se zahteva od pojedinca da bude bezgrešan da bi dobio podršku. To je problem ljudi koji su i u 'Peščaniku', ja sam nekada bio član tog kruga, ali nisam više, jer ne mogu da postavljam tako visoke uslove ljudima koji bi trebalo da izvuku ovu zemlju iz propasti. Dakle, ta kritičnost nekih intelektualaca prema malim strankama koje hrabro nastupaju je neupitna, a podsećam da su svojevremeno i prema Đinđiću bili kritični, a danas ne možeš ništa kritično od njih da čuješ o ubijenom premijeru. Dakle, trebalo bi da budeš mrtav u Srbiji da bi dobio bezuslovnu podršku«.Šta se može nedvosmisleno razaznati iz ovog iskaza, ako ga malko ogolimo od obzirnog uvijanja? Najpre, dobijamo odgovor na večitu dilemu »šta sve možeš u Srbiji kada si mrtav?« Možeš da dobiješ bezuslovnu podršku od Peščanika. Doduše, nije da znaš šta bi sada s njom, ali eto. Šalu na stranu, iz ovog se iskaza vidi da je Prokić malkice ljut, vidi se i otprilike na koga – na Peščanik i okolinu, ali se ne vidi baš najjasnije – zašto. Da u Peščaniku ima »prejakih« kritičkih tonova – ima ih. Evo, na primer, iz poslednjih Cecinih uvodnika jedva se još razaznaje da je Boris Tadić nešto makar i nalik na ljudsko biće, a kamoli političar koji možda, ipak, eventualno, da izvinete, slučajno, moguće, ponekad, mestimično, donekle, s vremena na vreme, pomalo, ako dozvolite, u nužnoj samoodbrani, nepažnjom, tu i tamo, gdegde, kadgod, ima koju mrvu pameti, pa i poneku vrlinu i zaslugu... Međutim, nekako sumnjam da je Prokić mislio baš na to. Vajkajući se kako nezavisna i bespartijska kritička javnost, via Peščanik, traži od partijski angažovanih saboraca za »našu stvar« da budu bezgrešni anđeli, Prokić ipak cilja na nešto sebi bliže – na LDP i na njenog lidera. Dobro, to je ljudski. Samo, evo nevolje: vajkanje na rigidnu, moralističku strogost Peščanika (ili bilo koga iz kruga, hajde da kažemo, srpske antinacionalističke inteligencije) prema LDP-u bilo bi razumljivo – kada bi te kritičnosti bilo. Naprotiv, problem je obrnute naravi: i u Peščaniku i drugde toga je bilo tek u tragovima, štaviše, mnogi autori i sagovornici Peščanika koji bi najradije »progovorili na lakat« suzdržavali su se da lanu o ovome ili onome što im ne ide u glavu, upravo zato što nisu hteli da potkopavaju šanse za javno, političko i parlamentarno etabliranje jedne stranke koja je, takva kakva je, veoma potrebna ovom društvu, tu je Prokić sasvim u pravu. Tako je to bilo, i svako ko bi kritikovao emisiju i sajt Peščanik zbog toga, ne bi mnogo pogrešio (autor ovog teksta ne izuzima se iz društva kritikovanih). Tek se možda u poslednje dve-tri emisije nešto, relativno stidljivo, prozucnulo o onome što LDP-u ili njegovom vrhu ne prija da čuje, no izgleda da je to već bilo više nego dovoljno. E sad, zamislimo da se Prokić nije angažovao u LDP-u, nego da je i dalje »član kruga« (?) oko Peščanika: da li bi i on morao da primi na sebe partijski odijum? Svakako, po automatizmu. Ovako, uloge su zamenjene. Nije ni to mnogo čudno. LDP kritiku iz Peščanika doživljava kao neku vrstu »prijateljske vatre«, što je lepši izraz za metak u leđa; ovo me podseća na to kako je, recimo, Corax cele devedesete progurao bez prigovora iz SPS-a, ali se zato već mesec dana posle 5. oktobra neko iz nove vlasti, tačnije DSS via Vladeta Janković, našao silno iznenadjenim & uvređenim zbog jedne njegove karikature; i to je bilo po obrascu: »pa kako sad, pa zar nismo Naši, pa zašto nam tražite dlaku u jajetu«... Na to postoji samo jedan odgovor: zato što nam je to posao.Sve ovo, opet, ne znači da u Prokićevim rečima nema dobrog materijala za razmišljanje. Za početak, podsećanje na odnos prema Đinđiću uopšte nije bez smisla, ali ga je Prokić upotrebio na sasvim pogrešnom mestu: upravo oni koji su možda i preterano kritikovali Đinđića su oni isti koji su možda i preterano obazrivi prema Jovanoviću/LDP. A sve to iz preteranog straha »da ne ponove grešku«.Ima tu, međutim, nešto mnogo važnije i načelnije. Naime, čini mi se da u našem javnom prostoru nikada nisu dovoljno razgovetno razmotrene dve tipične zamke i krupne zablude glede kritičkog i(li) političkog javnog angažmana u pluralističkom društvu. Jedna je ono infantilno uverenje među intelektualcima, nasleđeno kao loše maskirani relikt »bespartijskog pluralizma«, da je »bavljenje politikom« i ulazak u neku političku stranku nešto samo po sebi odoizno i prljavo, da time pošten i dobronameran čovek ne bi smeo da se bavi. Otuda ona kretenska samozadovoljna poštapalica »ja nisam član ni jedne partije«, kojom još od početka devedesetih mnogi misle da kupuju sebi nekakvu neupitnu moralnu indulgenciju i da ih bespartijnost i »neuprljanost« političkim aktivizmom same po sebi čine objektivnim analitičarima politike i društva. Koješta! Da je to tako jednostavno, i Slobodan Antonić bi bio objektivan analitičar. Postoji ovde i druga zamka, i čini mi se da Nenad Prokić u narečenom intervjuu (ne samo na citiranom mestu) iskazuje njene početne simptome. To je uverenje sveže »politički angažovanih« da je njihov novopronađeni aktivizam manje-više jedina korisna i smislena aktivnost za opštu dobrobit, a da je sve ostalo – to jest, ono što su i sami do juče radili – tek neka vrsta beskorisnog, pa i zlobnog »palamuđenja sa strane«; u drastičnijim slučajevima, kanda i »bacanja klipova u točkove Progresa«. Ovaj renegatski impuls podseća me na osećanje čoveka koji je nedavno ostavio pušenje, pa sad misli da svi treba da ostave pušenje (a dok je pušio, taj je mislio da svi treba da puše...), ili onog koji je Pronašao Boga, pa je sad uveren da moraju i svi drugi da ga pronađu, čim prije. Inače će on da im ga privede.U stvarnosti, sve je u društvu stvar manje ili više spontane podele uloga. Ne bi valjalo da nema ljudi koji se direktno politički angažuju, jer bez njih sve ostaje »čađavo teoretisanje«, što reče valjda Dušan Matić. No, ne bi valjalo ni da svi pođu tim putem, jer nema čak ni kulisa demokratskog društva, kamoli nečega ozbiljnijeg, bez nezavisne javnosti koja ostaje na praktičnoj – ne i svetonazornoj; to nije ni nužno ni moguće – ekvidistanci prema svim političkim akterima, tj. nosiocima društvene moći ili pretendentima na nju. To, dakako, uključuje i nadrndane kolumniste ili jarosne uvodničarke... Ima li zaključka & naravoučenija? Možda samo ovo: ništa ne može jedan medij učiniti neverodostojnim kao zadovoljstvo političara njime. Oh, zar čak i »naših«? Ma, naročito »naših«! To će reći da se za Peščanik ne moramo brinuti. A ni za Prokića, naravno.Peščani sprudPeščanik.net, 23.06.2009.Objasnio! :Hail:
Link to comment
jedina poruka ovog teksta je "aj malo iskulirajte pred izbore". ogavno
Ne samo to, nego non-stop prica kako razgovor treba da se vodi mirno, civilizovano i bez vredjanja, za sta je bilo izuzetno vazno napocetku napomenuti kako Teofil jelte nije strucan da pise izvestaje sa Sterijinog pozorja! <_< :yucky:
Link to comment

In d mintajm:nuspojaveU parkiću, usred mrakateofil pančićOd deset ljudi mlađih od pedeset godina koje ćete večeras sresti na ulici ili videti na televiziji, bar osam je makar probalo neku "travku"Kad sam video Onu Naslovnu Stranu Qrira, sa prilično maloletnim sinom Olje Bećković u naslovnoj roli, iz usta mi je spontano pokuljala bujica prilično maštovitih psovki na račun Oblika Života koji su to smislili, ali neću vam ih ovde reprodukovati, da me predsednica Ljilja S. ne ukori kako "vređam koleginice i kolege" samo zbog toga što su ništarije i barabe, što stvarno nije lepo od mene. Čuj, koleginice... Čuj, kolege... Šalim se, naravno: i Ljilja je S. – u lično ime i u ime Organizacije – oštro i s punim pravom osudila ovo medijsko nepočinstvo; pošto se ovde nije radilo o ratnom, nego o mirnodopskom pokušaju ubistva, nije naišla na ideološke prepreke za osudu. Kako god, malko sam umoran od jalovog prozivanja Qrira i sličnog ekološkog otpada: sve što se o tome moglo reći i napisati, rečeno je i napisano. Lično sam se time bavio toliko da mi je preselo. Povoda je do sada bilo onoliko; ovaj, najnoviji, sigurno nije ni prvi ni poslednji, mada jeste jedan od najogavnijih do sada. I sve to nije urodilo plodom: sve ostaje isto, samo malo gore. Pa, jesam li nakon svega toga išta pametniji? Možda samo utoliko što mogu da potvrdim ovo: u pravu je veliki Danac Seren Kjerkegor, koji je – i sam proganjan od Niščih – svojevremeno pisao da nije dovoljno kažnjavati urednike govnoproizvodne i govnoprerađivačke štampe: treba, brate mili, naći načina pa nekako kažnjavati i njihove glavne saučesnike – čitaoce... Oni nikako nisu nedužni u toj stvari.U međuvremenu, pozabavimo se malo jednim aspektom priče koji, koliko sam video, niko nije dotakao, a nije da se tu nema o čemu govoriti. Qrir je, dakako, računao na efekat širenja moralne panike proglašavajući Oljinog sina "narko-dilerom". Kada se ispostavilo da od toga nema ništa, nego da je dete samo malko duvalo sa ortacima u školskom dvorištu (a onda se isprsilo da je sva pronađena vutra njegova, možeš misliti), Qrir je, dakako, udario u demagošku kontraofanzivnu kuknjavu opšteg tipa o "strahotama narkomanije", koja je sigurno sledila krv u žilama bezbrojnim Tetkama S ‘Ladnim Trajnama, koje su zgranuto coktale i odmahivale glavama ispod zadimljenih hauba, škrlješteći se i horski krešteći da je krajnje vreme da se, bre, stane na put ovim bitlesima što Piju Drogu... Tačnije: pola piju – pola Našoj Deci daju...Ta mi se Blažena Prostota u svemu tome još i čini nekako nevinom u svojoj beslovesnosti: kao što dete ne zna šta je trista kila, tako ni ona u načelu ne razlikuje džoint od glavice kelja. Čudnijim mi se čini svojevrsno licemerje koje dolazi s druge strane, od onih koji se opravdano zgražavaju nad medijskim linčem nad majkom i sinom O. B. i L. V., a da pri tome u zalog svom zgražavanju nisu u stanju da ponude ništa više od uopštenih proklamacija i otmenog coktanja u neverici (ovo je, dakle, jedan od onih slučajeva kad se mnogo cokće sa obeju strana; stranci koji su ovih dana prolazili kroz Beograd sigurno su se pitali odakle dolazi taj sveprisutni, čudni zvuk). Šta hoću da kažem? Brothers & sisters, ne bi li bilo nekom vrstom minimuma javne odgovornosti da se lepo i razgovetno kaže da ono što je učinio maloletni L. V., okej, nije nešto zbog čega bi ga baš trebalo pohvaliti i nagraditi, ali da je to nešto što nije nikakav izuzetak i Težak Eksces, nego nešto što je – svidelo se to bilo kome ili ne – odavno, bar tri decenije unazad, nekom vrstom inicijacijskog rituala za mnoge (naročito) velegradske mladiće i devojke tinejdžerske dobi? Treba li da budem još jasniji? Okej, biću još jasniji: svi smo kadgod duvali negde u parkiću, usred mraka. Dobro, preterujem: naravno da nismo svi, ali većina jeste. Jesam li i ja? Dakako da jesam, pa nijesam ni ja šugav?! I to nisam samo pućkao, kao mladi Klinton, no sam i uvlačio; mislim, džaba duvaš ako ne uvlačiš, je li tako? Oko te stvari nakotilo se isuviše mistifikacija, i već je sasvim nepodnošljivo lebdeti u balonu te Velike Laži. Ne kažem da su marihuana i hašiš "dobri", ne kažem ni da se nije dešavalo da nekome nesrećniku budu usputna stanica ka mnogo težim i uistinu opasnim supstancama, ali dobro znam, ličnim i generacijskim iskustvom potvrđujem: znatna većina nas, nekadašnjih balavih parkovskih duvača, postali smo normalni (mnogi čak, avaj, odviše normalni) radni ljudi & graždani, ljudi s porodicama i ozbiljnim karijerama, uredni punitelji državnog budžeta; od one manjine koja je zaglavila na tegobnom probijanju kroz život, više ih je nastradalo od alkohola nego od ilegalnih opijata... Ovo ni u ludilu ne znači relativizaciju opasnosti od narkomanije: narkomanija je iz milion razloga odvratna, grozna, ponižavajuća, destruktivna; gledao sam takve stvari iz dovoljne blizine da mogu da posvedočim. Ali, poneka seansa duvke u parku jako je daleko od narkomanije, ili bilo čega sličnog. Od deset ljudi mlađih od pedeset godina koje ćete večeras sresti na ulici ili, u bilo kojem svojstvu, videti na (bilo kojoj) televiziji, bar osam je makar probalo neku travku. Ali je to ostalo epizoda u njihovom životu, jedna od relativno neizbežnih stavki na putu odrastanja, a odrastanje je u nemogućem današnjem svetu složen, težak posao koji zahteva 24-časovni angažman... I tu te vrebaju svakakve ozbiljne pogibelji: od heroina do Qrira.Drugim rečima: postoji li neka fundamentalna razlika između maloletnog L. V. na jednoj strani, te ovog koji piše i mnogih od vas koji ovo čitate, na drugoj? Tjah, tek dve stavčice: 1. nas nisu uhvatili; 2. mi nismo deca slavnih roditelja. Obaška što u naše vreme nije bilo ničega sličnog Qriru. Što znači da je L. V. u gorem položaju, jer odrasta u odvratnijem i surovijem vremenu. U naše doba, naime, kanibalizam je bio najstrože zabranjen!

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...