Jump to content
IGNORED

Liberté, égalité, fraternité


bigvlada

Recommended Posts

Edit: setih se, a i podsecanja na duh vremena radi:

 

 

 

Inace, kazu, da se - sto se filmsketm strane tice - ovaj film dosta visoko kotira u raznim rang listama.

 

Pogledao sam film. OK je urađeno. Scene deluju autentično, gotovo dokumentarno. Ali nema nekog konteksta, pa samim tim i daje samo sliku neke grube i striktne podeljenosti (dva različita sveta).

 

Opet da se vratim na Kamija. Meni njegovi pogledi na Alžirsku stvarnost tog vremena deluju puno dublje i realnije. On se takođe zalagao za nezavisan Alžir. Ali je smatrao da Evropljani i Arapi mogu živeti zajedno. Za njega je Alžir predstavljao pravi pan mediteranski grad, što je svakako trebalo očuvati. Ustanak pod vođstvom FLN je bio vid arapskog imperijalizma koji je kretao iz Egipta, a podupret je iz SSSR čiji je strateški cilj bio da se okruži Evropa, a da se USA što više odbaci i izoluje.

 

Nevezano za ovo što sam prethodno napisao mogu da preporučim jako dobar film o pokušaju atentata na De Gola od strane OAS - The Day of the Jackal. Tu se pojavljuje i Bastijen Tiri, organizator neuspelog atentata na De Gola koji je osuđen na smrt i pogubljen. Film je jako dobro urađen.

Link to comment

Pogledao sam film. OK je urađeno. Scene deluju autentično, gotovo dokumentarno. Ali nema nekog konteksta, pa samim tim i daje samo sliku neke grube i striktne podeljenosti (dva različita sveta).

Film sam pomenuo samo kao ilustraciju savremenog stanja duhova i gledanja na dogadjanja u Alziru: savremenici su tako videli Alzir. Naravno, bilo je i tada drugacijih vidjenja, ali se bojim da je nepomirljiva podeljenost bila tadasnja stvarnost, a da je sve posle takozvana naknadna pamet.

Mi ovde bismo morali da znamo kakve su i koliko duboke podele medju ljudima, kako ocas posla nastanu i kako se tesko prevazilaze godinama i decenijama.

 

 

Opet da se vratim na Kamija. Meni njegovi pogledi na Alžirsku stvarnost tog vremena deluju puno dublje i realnije. On se takođe zalagao za nezavisan Alžir. Ali je smatrao da Evropljani i Arapi mogu živeti zajedno. Za njega je Alžir predstavljao pravi pan mediteranski grad, što je svakako trebalo očuvati. Ustanak pod vođstvom FLN je bio vid arapskog imperijalizma koji je kretao iz Egipta, a podupret je iz SSSR čiji je strateški cilj bio da se okruži Evropa, a da se USA što više odbaci i izoluje.

 

Ne znam zasto ovde, ni krivog ni duznog, petljas pokojni CCCP ili arapski imperijalizam(?!): alzirska borba za oslobodjenje od francuske kolonijalne vlasti je upravo to - oslobodilacki rat.

To sto se taj rat dogadjao u sred Hladnog rata i sto je strane u sukobu svrstavao na jednu ili drugu stranu, sasvim je drugo pitanje: antikolonijalni pokreti su po pravilu nalazili podrsku na istoku koji im je naravno pomagao i zarad sopstvenih interesa, ali sa sve ideoloskim elementima.

Zapad, sa sve Amerikom, je trapavo u tupavo pomagao kolonijalne sile, podrzavao pogresnetm strane, od Vijetnama i Konga, da ne nabrajam dalje i sve propustene prilike da se dekolonizacija sprovede mirno idu njemu na dusu.

 

Kami je - Kami.

Njegov glas, glas intelektualca od formata koji po pravilu niko u takvim desavanjima niko ne slusa je - samo to i niko vise.

Da te podsetim: svi se secamo slicnih beznadeznih pokusaja u ne tako davnim desavanjima kod nas.

 

Samo Andurili i njima slicni mogu da umesto antikolonijalizma da se kriju iza pojmova kao sto je tranzicija, pa jos mirna  :isuse:: onoliko puta sam ponovio da je svet sredinom 20. veka prstao od antikolonijalne borbe, da mirnotm nije islo.

Niti je moglo da ide: od ubijenog Lumumbe, podrske opskurnim diktatorima, kolonijalizam jeste bio i ostao pre svega:

 

AFRIKA.jpg

 

Na ovoj fotografiji pocinje i zavrsava se svaka prica, na stranu mission civilisatrice i ostala ortopedska pomagala koriscena da se opravda kolonijalizam i kolonijalni imperijalizam...

 

Opet, pomenuo si marsala Bugeaud-a i promenu stava prema njemu, dirnuo me u zivac takoreci  :D: pored Gallieni-a (onog sa Marne) i Lyautey-a, Bugeaud cini sveto vojno trojstvo uspesne (vojne) kolonizacije i borbe protiv pobuna domorodaca sve dok se ovi nisu dokopali nekih novih pre svega ideologija, a zatim i oruzja, sto mu, opet, dodje, neka sasvim druga tema.

Cinjenica je da je kolonijalizam u jednoj fazi razvoja Zapadne civilizacije bio odraz njene tehnoloske i svake druge nadmoci i cinjenica je da kao civilizacija nemamo razloga da ga se stidimo ili da ga relativizujemo, ali utoliko pre nemamo prava da kao civilizacija kukamo sto smo dobili batine i izbaceni iz kolonija govnanom motkom.

Zasluzili smo. 

 

Nevezano za ovo što sam prethodno napisao mogu da preporučim jako dobar film o pokušaju atentata na De Gola od strane OAS - The Day of the Jackal. Tu se pojavljuje i Bastijen Tiri, organizator neuspelog atentata na De Gola koji je osuđen na smrt i pogubljen. Film je jako dobro urađen.

 

Ne znam na koju verziju mislis: gledao sam obe, racunam samo prvu, onu Cinemanovu.

Ali, pre svega, ako je vec do te vrste zabave Forsajtovu knjigu po kojoj je film i snimljen: ma sta mislio o piscu, i ma koliko on bio prethodnica klensijevstinetm i jos mnogo cega drugog, knjiga je odlicna za tu vrstu literature naravno.

Edited by namenski
Link to comment

Film sam pomenuo samo kao ilustraciju savremenog stanja duhova i gledanja na dogadjanja u Alziru: savremenici su tako videli Alzir. Naravno, bilo je i tada drugacijih vidjenja, ali se bojim da je nepomirljiva podeljenost bila tadasnja stvarnost, a da je sve posle takozvana naknadna pamet.

Mi ovde bismo morali da znamo kakve su i koliko duboke podele medju ljudima, kako ocas posla nastanu i kako se tesko prevazilaze godinama i decenijama.

 

 

Ne znam zasto ovde, ni krivog ni duznog, petljas pokojni CCCP ili arapski imperijalizam(?!): alzirska borba za oslobodjenje od francuske kolonijalne vlasti je upravo to - oslobodilacki rat.

To sto se taj rat dogadjao u sred Hladnog rata i sto je strane u sukobu svrstavao na jednu ili drugu stranu, sasvim je drugo pitanje: antikolonijalni pokreti su po pravilu nalazili podrsku na istoku koji im je naravno pomagao i zarad sopstvenih interesa, ali sa sve ideoloskim elementima.

Zapad, sa sve Amerikom, je trapavo u tupavo pomagao kolonijalne sile, podrzavao pogresnetm strane, od Vijetnama i Konga, da ne nabrajam dalje i sve propustene prilike da se dekolonizacija sprovede mirno idu njemu na dusu.

 

Kami je - Kami.

Njegov glas, glas intelektualca od formata koji po pravilu niko u takvim desavanjima niko ne slusa je - samo to i niko vise.

Da te podsetim: svi se secamo slicnih beznadeznih pokusaja u ne tako davnim desavanjima kod nas.

 

Samo Andurili i njima slicni mogu da umesto antikolonijalizma da se kriju iza pojmova kao sto je tranzicija, pa jos mirna  :isuse:: onoliko puta sam ponovio da je svet sredinom 20. veka prstao od antikolonijalne borbe, da mirnotm nije islo.

Niti je moglo da ide: od ubijenog Lumumbe, podrske opskurnim diktatorima, kolonijalizam jeste bio i ostao pre svega:

 

AFRIKA.jpg

 

Na ovoj fotografiji pocinje i zavrsava se svaka prica, na stranu mission civilisatrice i ostala ortopedska pomagala koriscena da se opravda kolonijalizam i kolonijalni imperijalizam...

 

Opet, pomenuo si marsala Bugeaud-a i promenu stava prema njemu, dirnuo me u zivac takoreci  :D: pored Gallieni-a (onog sa Marne) i Lyautey-a, Bugeaud cini sveto vojno trojstvo uspesne (vojne) kolonizacije i borbe protiv pobuna domorodaca sve dok se ovi nisu dokopali nekih novih pre svega ideologija, a zatim i oruzja, sto mu, opet, dodje, neka sasvim druga tema.

Cinjenica je da je kolonijalizam u jednoj fazi razvoja Zapadne civilizacije bio odraz njene tehnoloske i svake druge nadmoci i cinjenica je da kao civilizacija nemamo razloga da ga se stidimo ili da ga relativizujemo, ali utoliko pre nemamo prava da kao civilizacija kukamo sto smo dobili batine i izbaceni iz kolonija govnanom motkom.

Zasluzili smo. 

 

Ne znam na koju verziju mislis: gledao sam obe, racunam samo prvu, onu Cinemanovu.

Ali, pre svega, ako je vec do te vrste zabave Forsajtovu knjigu po kojoj je film i snimljen: ma sta mislio o piscu, i ma koliko on bio prethodnica klensijevstinetm i jos mnogo cega drugog, knjiga je odlicna za tu vrstu literature naravno.

Zašto bi termin "arapski imperijalizam" zvučao tako čudno. Dekolonizacija je bila gotova stvar i to je do šezdesetih godina trebalo da se završi. Ali je mnogo bitnija stvar bila dalje pozicioniranje tih novonastalih zemalja. I Amerikancima je naravno bilo stalo da se pozicioniraju (što govori i ova prepiska State Departmenta iz tog vremena u vezi Alžirske krize). Baš iz ovog što sam linkovao može se videti i da je Francuska još 1958. bila saglasna sa samoopredeljenjem Alžira. Ima tu još zanimljivih stvari - recimo uputstva kako da se glasa u UN vezano za rezoluciju o Alžiru itd. Čak se u nekom pismu pominje i isporuka oružja za FLN iz Jugoslavije, koja je išla preko Tunisa.

 

Bavio se Kami i politikom tako da ne bih rekao da ga baš niko nije slušao i uvažavao. Imao je vrlo dobar i realan uvid u situaciju i ne mislim da su mu analize pogrešne. Ali, eto, valjda kada se pojave takvi likovi kao što su Bumedijen i Ben Bela onda Kami naravno nije bitan i treba da se skloni u stranu da ovi pokažu šta treba da se radi.

 

Često koristiš metafore ko je koga pretukao, a ko je dobio batine. Ali politika ipak nije kafana pa se često tučom i ne odlučuje ishod. Štaviše u Alžirskom ratu francuska vojska i harkisi teško da su bili vojno poraženi. Pre bi se reklo obratno. Francuska je izašla iz Alžira pre svega jer je De Gol cenio da dalje uplitanje narušava međunarodni ugled Francuske koji je on hteo da podigne na viši nivo; tu je bio i unutrašnji pritisak; dalje održavanje reda u Alžiru dosta košta, a u perspektivi bi to postalo još veći teret.

Ja koliko znam Arapi su dobili prave batine kada su se namerili na onoga ko nije bio spreman da odstupa.

A valjda i sam znaš kako je Alžir kasnije završio, praktično sa huntom na vlasti koja je 1988. ugušila proteste da bi tri godine kasnije raspisali izbore na kojima je FLN dobio valjda 14% glasova, a islamisti oko 2/3 mesta u parlamentu. Kasnije je sledio još krvaviji građanski rat.

 

Oko filma "The Day of the Jackal" mislio sam (kao što si i sam rekao) na Cinemanovu verziju iz 1973.

Link to comment

Zašto bi termin "arapski imperijalizam" zvučao tako čudno. Dekolonizacija je bila gotova stvar i to je do šezdesetih godina trebalo da se završi. Ali je mnogo bitnija stvar bila dalje pozicioniranje tih novonastalih zemalja. I Amerikancima je naravno bilo stalo da se pozicioniraju (što govori i ova prepiska State Departmenta iz tog vremena u vezi Alžirske krize). Baš iz ovog što sam linkovao može se videti i da je Francuska još 1958. bila saglasna sa samoopredeljenjem Alžira. Ima tu još zanimljivih stvari - recimo uputstva kako da se glasa u UN vezano za rezoluciju o Alžiru itd. Čak se u nekom pismu pominje i isporuka oružja za FLN iz Jugoslavije, koja je išla preko Tunisa.

 

Meni zvuci: malo mi neobicno da ga se uvodi u igru, pa jos kao pandan imperijalnomtm imperijalizmu koji se tih godina bartga iz sve snage, obaska sto ga nigde - mislim na arapski imperijalizam - ne videsmo na delu.

Umesto toga, videli smo uspesno razbijanje i sejanje buducih zarista kriza i skoba upravo u postupanju kolonijalnih sila koje su bivale, ovako ili onako, isterivane iz svojih kolonija: arapski svet konkretno, deljen je i cepan svesno i namerno, granice su odredjivane kao mera buducih sukoba, izmisljane su nove drzave, ustolicavane nazovi dinastije, podrzavan i cementiran - tamo gde se moglo feudalni poredak i ceo jedan svet ostavljen da vegetira u beznadju i nerazvijenosti, naprosto podesen da bude poligon bivsim kolonizatorima i novonastalim velikim silama da po volji menjaju, smenjuju i obaraju vlade, od Iraka do Atlantika.

I zbog nafte, naravno, ali i zbog kojecega drugog: pogledaj, raspitaj se oko, na primer, takozvane Suecke krize 1956. godine, kada su 2 bivse kolonijalne sile pokusale da to ponovo budu: arapski nacionalizam rodjen je izmedju ostalog i na pokusajima da se sa takvim rabotama izadje na kraj, a - pocev od Nasera, pa preko mladog Gadafija, pojava vojnih rezima bila je jedini moguci odgovor drustava u kojima je jedino vojska predstavljala kakvu-takvu organizovanu celinu sa kakvim-takvim skolovanim ljudstvom.

Ono sto ti zoves pozicioniranje ide na dusu Zapadu: novonastale arapske drzave su naprosto gurnute u narucje Sovjetima.

Gurnute americkom i uopste zapadnom podrskom dekolonizaciji, odrzanju raznih Faruka i ostale tevabije: pomenuo sam Suecku krizu - gde bi to i kome Egipat mogao da se obrati za pomoc ne bi li sacuvao ono sto mu pripada - Kanal?

Ovakvih primera ima koliko hoces, zakljucno sa cinjenicom da je permanentni i negovani sukob sa Izraelom, decenijama veci deo arapskog sveta gurao u zavisnost od Sovjetskog Saveza.

A sovjetska pomoc, bas kao i svaka druga, isla je po poznatom principu koji se zove: ni kod babe nema dzabe...

Sto se boldovanog tice: dekolonizacija je daleko od toga da je 'trebalo da bude gotova stvar...'

Radilo se o procesu koji je trajao decenijama, koji je imao korene u inteligenciji i velikom delu elite kolonija: trebalo ju je izboriti, najcesce oruzjem i trebalo se - i to sve kao mlada i neuka drzava - uklopiti u moderni svet.

Borilo se i izborilo, od belgijskog Konga, preko Azije, do Alzira, Afriku da ne pominjem.

 

Sto se Jugoslavije tice: tih godina uobicajena vest u stampi bila je vest o neovlascenom zaustavljanju i pretresima jugoslovenskih trgovackih brodova u zapadnom Mediteranu i to od strane francuske ratne mornarice.

Jeste se svercovalo oruzje Alziru i jesu se alzirski ranjenici lecili u jugoslovenskim bolnicama, ali je to tada, a bogami i danas znacilo - biti na pravojtm strani.

Ili ti mozda znas pravijutm?

 

 

Bavio se Kami i politikom tako da ne bih rekao da ga baš niko nije slušao i uvažavao. Imao je vrlo dobar i realan uvid u situaciju i ne mislim da su mu analize pogrešne. Ali, eto, valjda kada se pojave takvi likovi kao što su Bumedijen i Ben Bela onda Kami naravno nije bitan i treba da se skloni u stranu da ovi pokažu šta treba da se radi.

 

Bavio se, bavio: nije ovde mesto da nacinjemo pricu o ulozi intelektualca u politici, ali ja dajem prednost dobrom piscu nad losim politicarem: rekao sam ti vec da je pametnih glava sa dobrim uvidom u situaciju bilo i kod nas, upozoravale su, opominjale, neke se bacile i u politiku i - neslavno propale.

Seti se, uostalom, jednih rakovickih izbora  -_-

Neprimereno ti je poredjenje Kamija, Ben Bele i Bumedijena: poslednja dvojica su se okrenula - akciji.

I to cini bitnu razliku izmedju njih i Kamija i evropskih intelektualaca uopste: uostalom, ako te ta problematika zanima, dohvati se Malroa, on pripada toj generaciji francuskih i evropskih intelektualaca koja nije uspela da razresi tu dilemu.

 

 

Često koristiš metafore ko je koga pretukao, a ko je dobio batine. Ali politika ipak nije kafana pa se često tučom i ne odlučuje ishod. Štaviše u Alžirskom ratu francuska vojska i harkisi teško da su bili vojno poraženi. Pre bi se reklo obratno. Francuska je izašla iz Alžira pre svega jer je De Gol cenio da dalje uplitanje narušava međunarodni ugled Francuske koji je on hteo da podigne na viši nivo; tu je bio i unutrašnji pritisak; dalje održavanje reda u Alžiru dosta košta, a u perspektivi bi to postalo još veći teret.

 

 

Ne znam ti ja sta je to metafora: batine su batine, ko god ih dobio ili udelio, od kafane do Dijen Bijen Fua.

A napomena o vojno neporazenoj francuskoj vojsci je jedna - nista licno, molim te  :) - jedna od najodvratnijih floskula, pocev jos od onog cuvenog nemackog post-WW2 noza u ledja.

Porazeni su itekako, da nisu ne bi otisli iz Alzira ili bi otisli pod svojim uslovima, bez evijanskih mrsomudjenja ne bi li se sacuvao obraz.

Gerila je cudna rabota, uspesna pogotovo: dobro vodjena i organizovana, a pre i iznad svega podrzana od lokalnog stanovnistva - ona pobedjuje i kad gubi.

Tvoje informacije radi, pogledaj, raspitaj se o nekom od novijih primera, takozvane Tet ofanzive, na primer: u vojnom, aj da kazemo taktickom, pa i operativnom smislu, ona predstavlja kao suza cist poraz Vijetkonga i Severnovijetnamaca.

Strateski, ona je presudna bitka Vijetnamskog rata, bitka posle koje je za Ameriku rat bio izgubljen, pobeda Vijetkonga i Severnog Vijetnama.

Slicno vazi i za Alzir, a tvoje potenciranje uloge De Gola moze da se svede na samo par recenica: da je, kao veliki drzavnik, na vreme video o cemu se radi, prihvatio konsekvence i doneo odgovarajuce odluke. Sa njegove tacke gledista, a i s obzirom na tadasnju situaciju u Francuskoj koja je bila na ivici gradjanskog rata, problem je bio stabilizovati situaciju u zemlji, odbaciti nasledje, pa i kolonijalno, Cetvrte republike i krenuti sa trazenjem novih puteva. 

 

Ja koliko znam Arapi su dobili prave batine kada su se namerili na onoga ko nije bio spreman da odstupa.

 

 

Super  :sleep:

 

A valjda i sam znaš kako je Alžir kasnije završio, praktično sa huntom na vlasti koja je 1988. ugušila proteste da bi tri godine kasnije raspisali izbore na kojima je FLN dobio valjda 14% glasova, a islamisti oko 2/3 mesta u parlamentu. Kasnije je sledio još krvaviji građanski rat.

 

Znam.

Ali to je vec Alzir, nezavisna zemlja, sa sopstvenim problemima, problemima koje resava kako zna i ume.

Mislis da bi bolje prosli da im je nad glavom ostao kolonijalni gospodar koji bolje od njih zna sta je za njih dobro.

Obaska sto je, kao skoro pa izuzetak medju rastrzanim zemljama arapskog sveta, Alzir ipak uspeo i obaska sto su boljke koje ga muce u nekim drugim arapskim drzavama dovele do smrtnog ishoda.

Doduse uz obilatu pomoc iz inostranstva i to uglavnom onog istog koje se sad zgrazava nad situacijama kojima su - kao dojucerasnji kolonizatori - kumovali.

 

 

Oko filma "The Day of the Jackal" mislio sam (kao što si i sam rekao) na Cinemanovu verziju iz 1973.

 

 

A ja ti samo preporucio knjigu  :)

Edited by namenski
Link to comment

Meni zvuci: malo mi neobicno da ga se uvodi u igru, pa jos kao pandan imperijalnomtm imperijalizmu koji se tih godina bartga iz sve snage, obaska sto ga nigde - mislim na arapski imperijalizam - ne videsmo na delu.

Umesto toga, videli smo uspesno razbijanje i sejanje buducih zarista kriza i skoba upravo u postupanju kolonijalnih sila koje su bivale, ovako ili onako, isterivane iz svojih kolonija: arapski svet konkretno, deljen je i cepan svesno i namerno, granice su odredjivane kao mera buducih sukoba, izmisljane su nove drzave, ustolicavane nazovi dinastije, podrzavan i cementiran - tamo gde se moglo feudalni poredak i ceo jedan svet ostavljen da vegetira u beznadju i nerazvijenosti, naprosto podesen da bude poligon bivsim kolonizatorima i novonastalim velikim silama da po volji menjaju, smenjuju i obaraju vlade, od Iraka do Atlantika.

I zbog nafte, naravno, ali i zbog kojecega drugog: pogledaj, raspitaj se oko, na primer, takozvane Suecke krize 1956. godine, kada su 2 bivse kolonijalne sile pokusale da to ponovo budu: arapski nacionalizam rodjen je izmedju ostalog i na pokusajima da se sa takvim rabotama izadje na kraj, a - pocev od Nasera, pa preko mladog Gadafija, pojava vojnih rezima bila je jedini moguci odgovor drustava u kojima je jedino vojska predstavljala kakvu-takvu organizovanu celinu sa kakvim-takvim skolovanim ljudstvom.

Ono sto ti zoves pozicioniranje ide na dusu Zapadu: novonastale arapske drzave su naprosto gurnute u narucje Sovjetima.

Gurnute americkom i uopste zapadnom podrskom dekolonizaciji, odrzanju raznih Faruka i ostale tevabije: pomenuo sam Suecku krizu - gde bi to i kome Egipat mogao da se obrati za pomoc ne bi li sacuvao ono sto mu pripada - Kanal?

Ovakvih primera ima koliko hoces, zakljucno sa cinjenicom da je permanentni i negovani sukob sa Izraelom, decenijama veci deo arapskog sveta gurao u zavisnost od Sovjetskog Saveza.

A sovjetska pomoc, bas kao i svaka druga, isla je po poznatom principu koji se zove: ni kod babe nema dzabe...

Sto se boldovanog tice: dekolonizacija je daleko od toga da je 'trebalo da bude gotova stvar...'

Radilo se o procesu koji je trajao decenijama, koji je imao korene u inteligenciji i velikom delu elite kolonija: trebalo ju je izboriti, najcesce oruzjem i trebalo se - i to sve kao mlada i neuka drzava - uklopiti u moderni svet.

Borilo se i izborilo, od belgijskog Konga, preko Azije, do Alzira, Afriku da ne pominjem.

 

Sto se Jugoslavije tice: tih godina uobicajena vest u stampi bila je vest o neovlascenom zaustavljanju i pretresima jugoslovenskih trgovackih brodova u zapadnom Mediteranu i to od strane francuske ratne mornarice.

Jeste se svercovalo oruzje Alziru i jesu se alzirski ranjenici lecili u jugoslovenskim bolnicama, ali je to tada, a bogami i danas znacilo - biti na pravojtm strani.

Ili ti mozda znas pravijutm?

 

 

Bavio se, bavio: nije ovde mesto da nacinjemo pricu o ulozi intelektualca u politici, ali ja dajem prednost dobrom piscu nad losim politicarem: rekao sam ti vec da je pametnih glava sa dobrim uvidom u situaciju bilo i kod nas, upozoravale su, opominjale, neke se bacile i u politiku i - neslavno propale.

Seti se, uostalom, jednih rakovickih izbora  -_-

Neprimereno ti je poredjenje Kamija, Ben Bele i Bumedijena: poslednja dvojica su se okrenula - akciji.

I to cini bitnu razliku izmedju njih i Kamija i evropskih intelektualaca uopste: uostalom, ako te ta problematika zanima, dohvati se Malroa, on pripada toj generaciji francuskih i evropskih intelektualaca koja nije uspela da razresi tu dilemu.

 

 

Ne znam ti ja sta je to metafora: batine su batine, ko god ih dobio ili udelio, od kafane do Dijen Bijen Fua.

A napomena o vojno neporazenoj francuskoj vojsci je jedna - nista licno, molim te  :) - jedna od najodvratnijih floskula, pocev jos od onog cuvenog nemackog post-WW2 noza u ledja.

Porazeni su itekako, da nisu ne bi otisli iz Alzira ili bi otisli pod svojim uslovima, bez evijanskih mrsomudjenja ne bi li se sacuvao obraz.

Gerila je cudna rabota, uspesna pogotovo: dobro vodjena i organizovana, a pre i iznad svega podrzana od lokalnog stanovnistva - ona pobedjuje i kad gubi.

Tvoje informacije radi, pogledaj, raspitaj se o nekom od novijih primera, takozvane Tet ofanzive, na primer: u vojnom, aj da kazemo taktickom, pa i operativnom smislu, ona predstavlja kao suza cist poraz Vijetkonga i Severnovijetnamaca.

Strateski, ona je presudna bitka Vijetnamskog rata, bitka posle koje je za Ameriku rat bio izgubljen, pobeda Vijetkonga i Severnog Vijetnama.

Slicno vazi i za Alzir, a tvoje potenciranje uloge De Gola moze da se svede na samo par recenica: da je, kao veliki drzavnik, na vreme video o cemu se radi, prihvatio konsekvence i doneo odgovarajuce odluke. Sa njegove tacke gledista, a i s obzirom na tadasnju situaciju u Francuskoj koja je bila na ivici gradjanskog rata, problem je bio stabilizovati situaciju u zemlji, odbaciti nasledje, pa i kolonijalno, Cetvrte republike i krenuti sa trazenjem novih puteva. 

 

Super  :sleep:

 

Znam.

Ali to je vec Alzir, nezavisna zemlja, sa sopstvenim problemima, problemima koje resava kako zna i ume.

Mislis da bi bolje prosli da im je nad glavom ostao kolonijalni gospodar koji bolje od njih zna sta je za njih dobro.

Obaska sto je, kao skoro pa izuzetak medju rastrzanim zemljama arapskog sveta, Alzir ipak uspeo i obaska sto su boljke koje ga muce u nekim drugim arapskim drzavama dovele do smrtnog ishoda.

Doduse uz obilatu pomoc iz inostranstva i to uglavnom onog istog koje se sad zgrazava nad situacijama kojima su - kao dojucerasnji kolonizatori - kumovali.

 

 

A ja ti samo preporucio knjigu  :)

 

Prosto oko ovoga, što tvrdiš da je floskula, da Francuzi nisu vojno poraženi u Alžiru ne bih  zalazio u detalje. Naročito nemam neki protivargument ako se tvrdi da je i poraz pobeda kada je gerilski rat u pitanju.

 

Hteo bih ipak da se fokusiram na ono oko čega se čini mi se ne slažemo. To što tvrdiš da je Francuska i posle WW2 želela da zadrži svoje kolonijalno carstvo je naprosto netačno. Dekolonizacija je bila prateći proces rekomponovanja sveta posle WW2. Stari imperijalizam (baš taj kolonijalni) je nestajao a nove supersile su zauzimale pozicije. Francuska je i sama pretrpela dosta razaranja i bila je više okrenuta obnovi. Poznato je i to da četvrta Republika nije uspela da zemlji da toliko potrebnu efikasnu izvršnu vlast. Za nekih 11-12 godina Francuska je promenila 21 vladu. Sigurno je da je tu bilo dosta bauljanja. Ipak sredinom 1956. skupština je uspela da izglasa zakonsku reformu poznatu kao loi-cadre. Zamenjen je dotadašnji izborni sistem i u svim kolonijama je uvedeno opšte pravo glasa i mogućnost formiranja vlasti. Iza toga su organizovani izbori da bi brzo nakon toga te zemlje stekle i punu nezavisnost. Što se tiče Alžira on je i dalje tretiran kao deo Francuske. Tada dolazi i do internacionalizacije alžirskog pitanja. Francuska jedno vreme pokušava to da spreči i predstavi to kao unutrašnje pitanje. Amerikanci zvanično stoje na strani Francuza, ali im sugerišu da moraju da napuste takvu poziciju i otpočnu ozbiljne pregovore (što se vidi iz prepiske State Departmenta). Dolaskom De Gola na vlast (1958) definitivno je stavljena tačka na nezavisnost Alžira.

 

Ono što sam već napomenuo, a mislim da je bitno jeste da je proces dekolonizacije sada ostavljao neki prazan prostor koje su nove supersile želele da zauzmu. Amerikanci su razumeli da komunizam u tom periodu ima inicijativu pa su morali da nastupe malo defanzivnije, čak prijateljski, ako bi im se ukazala neka prilika. Recimo, Jugoslaviju je Zapad video kao trojanskog konja u komunističkoj istočnoj Evropi. Ja verujem da su oni u to vreme blagonaklono i u sličnom maniru gledali i na pokret nesvrstanih (kome se priklonio i arapski svet). To je za njih, u datim okolnostima, bila neka vrsta tampon zone između oslobodilačko-revolucionarnih pokreta i sovjetskog bloka.

 

Naravno, takvu situaciju iskoriste i mnogi mangupi da dignu buku i zauzmu moćne položaje. Međutim, mnogi od njih su kasnije i na svojoj koži osetili kako izgleda kada se igra na kartu sirotinje, nezadovoljnika i obespravljenih. Ovoga puta su bili u suprotnoj ulozi.

 

To da intelektualci nemaju tu mnogo šta da traže u odnosu na one koji se odmah hvataju za pušku je isto tako netačna pretpostavka. Evo za primer ti dajem prvog senegalskog predsednika Leopolda Sengora. Pesnik, učitelj, uspešan državnik i čovek sa vizijom. Prvi afrički šef države koji se dobrovoljno povukao sa vlasti (1980). Takođe, 1984. je postao prvi afrikanac član francuske akademije.

Link to comment

Prosto oko ovoga, što tvrdiš da je floskula, da Francuzi nisu vojno poraženi u Alžiru ne bih  zalazio u detalje. Naročito nemam neki protivargument ako se tvrdi da je i poraz pobeda kada je gerilski rat u pitanju.

Pa zadji u detalje, slobodno.

Ili mislis da su se pokupili zbog toga sto je svest radnih ljudi i gradjana bratske Francuzije sredinom 50-ih godina 20. veka dosla do nivoa da nije lepo biti kolonizator?

Sto se argumenata vezanih za gerilu tice, ovo nije taj topik, ali ostaje cinjenica da uspesna gerila pobedjuje i kad gubi. Dao sam ti i par primera, onako random, a ima ih onoliko, uostalom to je 1 od aksioma te vrste medjusobnog istrebljivanja ljudi poznatom kao rat.

 

 

Hteo bih ipak da se fokusiram na ono oko čega se čini mi se ne slažemo. To što tvrdiš da je Francuska i posle WW2 želela da zadrži svoje kolonijalno carstvo je naprosto netačno. 

 

Mozda nisu zeleli da zadrze/odbrane svoje kolonijalno carstvo, ali su to radili na poprilicno cudan nacin  -_-:

 

dien-bien-phu-01.jpg

 

dien_bien_phu.jpg

 

 

Stari imperijalizam (baš taj kolonijalni) je nestajao a nove supersile su zauzimale pozicije. Francuska je i sama pretrpela dosta razaranja i bila je više okrenuta obnovi. Poznato je i to da četvrta Republika nije uspela da zemlji da toliko potrebnu efikasnu izvršnu vlast. Za nekih 11-12 godina Francuska je promenila 21 vladu. Sigurno je da je tu bilo dosta bauljanja. Ipak sredinom 1956. skupština je uspela da izglasa zakonsku reformu poznatu kao loi-cadre. Zamenjen je dotadašnji izborni sistem i u svim kolonijama je uvedeno opšte pravo glasa i mogućnost formiranja vlasti. Iza toga su organizovani izbori da bi brzo nakon toga te zemlje stekle i punu nezavisnost. Što se tiče Alžira on je i dalje tretiran kao deo Francuske. Tada dolazi i do internacionalizacije alžirskog pitanja. Francuska jedno vreme pokušava to da spreči i predstavi to kao unutrašnje pitanje. Amerikanci zvanično stoje na strani Francuza, ali im sugerišu da moraju da napuste takvu poziciju i otpočnu ozbiljne pregovore (što se vidi iz prepiske State Departmenta). Dolaskom De Gola na vlast (1958) definitivno je stavljena tačka na nezavisnost Alžira.

 

Vec sam pokusao da objasnim da dolazak De Gola na vlast nije bio presudan sto se Alzira tice: njegova drzavnicka velicina je u tome sto je uvideo da tako ne ide i smogao snage i vestine da rascisti sa Alzirom i interesima vezanim za njega.

Rekoh ti da je Francuska na izmaku 4. republike bila na ivici gradjanskog rata, rastrzana protivurecnostima, iscrpljena kolonijalnim ratovima i avanturama, od Indokine do Sueca...

Alziru nezavisnost nije poklonjena, bas kao ni Vijetnamu, a ne sporim da je kasnije, tokom 60-ih doslo iz dupeta u glavu i da se pocelo pametnije sa kolonijama, sa sve pokusajem osnivanja neke vrste francuskog Komonvelta...

 

Ono što sam već napomenuo, a mislim da je bitno jeste da je proces dekolonizacije sada ostavljao neki prazan prostor koje su nove supersile želele da zauzmu. Amerikanci su razumeli da komunizam u tom periodu ima inicijativu pa su morali da nastupe malo defanzivnije, čak prijateljski, ako bi im se ukazala neka prilika. Recimo, Jugoslaviju je Zapad video kao trojanskog konja u komunističkoj istočnoj Evropi. Ja verujem da su oni u to vreme blagonaklono i u sličnom maniru gledali i na pokret nesvrstanih (kome se priklonio i arapski svet). To je za njih, u datim okolnostima, bila neka vrsta tampon zone između oslobodilačko-revolucionarnih pokreta i sovjetskog bloka.

 

I o ovome smo: novonastale zemlje su naprosto bile gurnute u narucje Sovjetima.

Nisi ni pokusao da odgovoris na pitanje kome se to Egipat mogao da obrati za pomoc tokom britansko-francuskog pokusaja oko Sueca.

takvih primera ima koliko hoces, nema potrebe da mesas Jugoslaviju i nesvrstane, to je neka druga prica.

 

Naravno, takvu situaciju iskoriste i mnogi mangupi da dignu buku i zauzmu moćne položaje. Međutim, mnogi od njih su kasnije i na svojoj koži osetili kako izgleda kada se igra na kartu sirotinje, nezadovoljnika i obespravljenih. Ovoga puta su bili u suprotnoj ulozi.

 

Ne znam na kakve mangupe mislis: govorimo o autenticnim oslobodilackim pokretima koji nastaju i deluju u konkretnim istorijskim okolnostima i okruzenju, koji se snalaze kako znaju i umeju, nalaze saveznike tamo gde mogu, dovode do pojave vodja, raslojavanja u izrazito tradicionalnim drustvima koja su tokom kolonizacije unazadjena u kojima su favorizovane neke strane, tudje elite, sa svim negativnim posledicama koje je to moglo da donese i u velikom broju slucajeva i donelo.

Ali sto niukoliko ne umanjuje znacaj i istorijsku velicinu procesa dekolonizacije koji se odigravao sredinom 20-veka i u kome Zapad i danas duguje gomilu objasnjena i razjasnjenja.

Uostalom, pogledaj pod Belgija, Kongo, Lumumba, Combe, Katanga, Hamarseld..., onako samo ilustracije radi.

Radi se - da upotrebim jedan staromodan i danas zaboravljen izraz - o borbi za slobodu, oslobodjenje.

 

To da intelektualci nemaju tu mnogo šta da traže u odnosu na one koji se odmah hvataju za pušku je isto tako netačna pretpostavka. Evo za primer ti dajem prvog senegalskog predsednika Leopolda Sengora. Pesnik, učitelj, uspešan državnik i čovek sa vizijom. Prvi afrički šef države koji se dobrovoljno povukao sa vlasti (1980). Takođe, 1984. je postao prvi afrikanac član francuske akademije.

 

Nije pretpostavka nego cinjenica uz svo uvazavanje tvog postovanja prema Kamiju.

Sto se togtm Sengora tice, mislis na ovog:

 

They are landing with rulers, squares, compasses,

Sextants

White skin fair eyes, naked word and thin lips

Thunder on their ships.

 

 

I nije ti neki primer: cuo si valjda za izuzetak koji potvrduje pravilo  :D, a osim toga Sengor nikako nije primer intelektualca u evropskom smislu, narocito od one sorte koja je intelektualisala u periodu o kome govorimo, Sartru, Malrou, Fanonu, da nabrojim samo neke.

A to sto je, zamisli molim te, udostojen prijema u Akademiju, daj bre ne zajebavaj  :): sta su ga, pomilovali po glavi i ukazali mu cast, s obzirom da izvinjenja za nepodopstine drzava jos nisu bile usle u modu.

Sumnjam, na primer, da su se - a to ne rade i danas na stotu, jubilarnu, godisnjicu WW1 - setili Sengorovih zemljaka:

 

French_Colonial_ww1.jpg

 

French_Colonial_ww1_02.jpg

 

Da se ne mucis: ove fotografije su nastale u ustavno-pravnomtm delu Francuske poznatom kao Pikardija.

Senegalci pali za Francusku.

Jebes francusku akademiju i cast da se bude njen clan.

Link to comment

Pa zadji u detalje, slobodno.

Ili mislis da su se pokupili zbog toga sto je svest radnih ljudi i gradjana bratske Francuzije sredinom 50-ih godina 20. veka dosla do nivoa da nije lepo biti kolonizator?

Sto se argumenata vezanih za gerilu tice, ovo nije taj topik, ali ostaje cinjenica da uspesna gerila pobedjuje i kad gubi. Dao sam ti i par primera, onako random, a ima ih onoliko, uostalom to je 1 od aksioma te vrste medjusobnog istrebljivanja ljudi poznatom kao rat.

 

Pročitao sam nešto i o tome, ali me vojne doktrine, naoružanja i to kako su tekle neke bitke ne zanima preterano. Zato, kažem, ne zalazim u detalje. Verujem da ti to bolje znaš. Ali video si i sam u onom filmu što si postavio (radili Alžirci) da i oni priznaju da im je pokret u gradu Alžiru ugušen. Ima onaj prilično neubedljiv kraj gde oni kao izlaze spontano na demonstracije. I to se sve dešava u gradu gde su manjina.

 

Što se tiče boldovanog pitanja - da Francuzi su smatrali da nije lepo biti kolonizator, ako već hoćeš tako jednostavne odgovore.

 

Što se gerile tiče, ovo kako si ti objasnio i dao primere mi izgleda kao neka doktrina "vidi koliko sam lud - ne možeš me pobediti". Ali može i ovaj drugi da bude lud pa da kaže 100 za 1. A za to ima jedan jednostavniji termin - spirala nasilja.

 

Vec sam pokusao da objasnim da dolazak De Gola na vlast nije bio presudan sto se Alzira tice: njegova drzavnicka velicina je u tome sto je uvideo da tako ne ide i smogao snage i vestine da rascisti sa Alzirom i interesima vezanim za njega.

Rekoh ti da je Francuska na izmaku 4. republike bila na ivici gradjanskog rata, rastrzana protivurecnostima, iscrpljena kolonijalnim ratovima i avanturama, od Indokine do Sueca...

Alziru nezavisnost nije poklonjena, bas kao ni Vijetnamu, a ne sporim da je kasnije, tokom 60-ih doslo iz dupeta u glavu i da se pocelo pametnije sa kolonijama, sa sve pokusajem osnivanja neke vrste francuskog Komonvelta...

To je opet stvar gledanja. Ne sporim ulogu oslobodilačkih pokreta i to u dužem periodu. Ali De Gol označava prekretnicu u Francuskoj politici prema Alžiru i vrlo je značajan da se stvar okončala baš ovako. Opet ponavljam - i kontekst hladnog rata je veoma bitan.

 

Tokom šezdesetih to su već bile bivše kolonije. Naveo sam ti da su posle donošenja zakonske reforme (loi-cadre) u svim kolonijama sprovedeni izbori uz opšte pravo glasa. Novoformirane vlasti su kasnije precizirale poslove oko transfera vlasti sa Francuzima. A nadalje saradnja sa frankofonskim zemljama u Africi je bila dobra. Mogu da se složim da je to bilo podstaknuto gubitkom rata u Indokini. Taj rat jeste vrlo loša stvar za Francuze, ali su tu glavni igrači ipak bili Amerikanci, Kinezi i Sovjeti, što se kasnije pokazalo. Francuzi su u Ženevi sklopili sporazum sa Viet Minom, uz protivljenje Amerikanaca i Britanaca. Taj sporazum je predviđao privremenu podelu Vijetnama, ali i sprovođenje izbora u celoj zemlji i formiranje jedinstvene vlade, što su Amerikanci kasnije izvrdali, a to je praktično ovu zemlju uvelo u novi Vijetnamski rat.

 

I o ovome smo: novonastale zemlje su naprosto bile gurnute u narucje Sovjetima.

Nisi ni pokusao da odgovoris na pitanje kome se to Egipat mogao da obrati za pomoc tokom britansko-francuskog pokusaja oko Sueca.

takvih primera ima koliko hoces, nema potrebe da mesas Jugoslaviju i nesvrstane, to je neka druga prica.

 

Ne znam na kakve mangupe mislis: govorimo o autenticnim oslobodilackim pokretima koji nastaju i deluju u konkretnim istorijskim okolnostima i okruzenju, koji se snalaze kako znaju i umeju, nalaze saveznike tamo gde mogu, dovode do pojave vodja, raslojavanja u izrazito tradicionalnim drustvima koja su tokom kolonizacije unazadjena u kojima su favorizovane neke strane, tudje elite, sa svim negativnim posledicama koje je to moglo da donese i u velikom broju slucajeva i donelo.

Ali sto niukoliko ne umanjuje znacaj i istorijsku velicinu procesa dekolonizacije koji se odigravao sredinom 20-veka i u kome Zapad i danas duguje gomilu objasnjena i razjasnjenja.

Uostalom, pogledaj pod Belgija, Kongo, Lumumba, Combe, Katanga, Hamarseld..., onako samo ilustracije radi.

Radi se - da upotrebim jedan staromodan i danas zaboravljen izraz - o borbi za slobodu, oslobodjenje.

Vrlo rado ću oko Suecke krize dati par argumenata. To će objasniti  i na koga sam mislio kada sam pomenuo mangupe, a malo dodatno rasvetliti i arapski nacionalizam i imperijalizam (ako pod imperijalizmom vidimo ekspanzionističke težnje). A sve u smislu da razbijem tu neku čistotu pogleda na stvar -  imperijalizam (zapadni) vs oslobodilački pokreti.

 

Ja takođe smatram da je zauzimanje Sueca od strane Izraelaca, Britanaca i Francuza bio loš potez. Ipak, ovu akciju možemo kvalifikovati kao vojnu intervenciju usmerenu na zauzimanje jednog infrastrukturnog objekta. Ne radi se tu više o kolonizovanim zemljama kao kod ovih ostalih primera. Ali shvatam da ti povezuješ sve ove događaje kao neko imperijalno ponašanje. Ja ti opet ponavljam da kada se svaki od ovih događaja (Indokina, Suec, Alžir) stavi u sebi odgovarajući kontekst dobijamo hladni rat kao dominantan zajednički sadržalac.

 

Naser je vrlo vešto jedno vreme koristio ovu situaciju. Držao je Amerikance u neznanju da li je na njihovoj strani. Oni su uporno pokušavali da ga privuku na njihovu stranu (diplomatijom, ali i davanjem novca); da ga ubede da sklopi sporazum sa Izraelom i da se zajedno odupru Sovjetima. Ipak, sa današnje tačke gledišta se da videti da je njegov plan bio da se ustoliči kao lider pan arapskog fronta koji bi zbrisao Izrael, ali i sve druge nepoželjne elemente. Alžirski FLN je bio u potpunosti pod njegovim patronatom. Amerikanci su dosta vremena računali na Nasera, ali je on bio veći prevrtljivac nego što se to tada dalo videti. Ajzenhauer i Duls su uspeli da sklope neki sporazum sa Naserom i Izraelom oko toga koliko će im se isporučivati oružja. Naseru se to nije dopalo pa je posle nekog vremena stupio u razgovore sa Hruščovim i dogovorio isporuku veće količine sovjetskog naoružanja, preko Čehoslovačke. Ubrzo zatim je povukao jednostran korak i nacionalizovao Suecki kanal i zabranio Izraelskim brodovoma da prolaze. Ova provokacija je bila usmerena i prema Britancima, koje Naser nije podnosio. Treba imati u vidu i to da je Suecki kanal izgrađen novcem pretežno Francuskih investitora i da je udeo u kanalu imao i Egipat. Kasnije je jedan od Egipatskih vladara prodao egipatski deo Britancima za tadašnjih 4 miliona funti. Osnovni princip je bio da brodovi svih zainteresovanih zemalja mogu koristiti kanal i u ratu kao i u miru. Istina, Egipat je nešto kasnije isplatio deoničarima neku kompenzaciju. U svakom slučaju Britanci i Francuzi su napravili veoma ishitren i pogrešan potez i priključili se Izraelcima. Amerikanci su se ovome oštro suprotstavili i tražili su od Izraela, Britanije i Francuske da odmah povuče svoje snage. I šira međunarodna javnost je osudila ovaj potez, kao i javno mnejne u Birtaniji i Francuskoj. U UN su i Sovjeti i Amerikanci osudili napad na Egipat, a Hruščov je zapretio upotrebom nuklearnog oružja protiv Britanaca i Francuza.

 

Tako da odgovor na tvoje pitanje glasi - Naser je u Sueckoj krizi mogao da bira kome će da se obrati. Zapravo nije ni morao nekome posebno da se obraća, jer je osuda ovoga čina bila gotovo jednoglasna. A oružje od Sovjeta je već nabavio pre toga i to zato što Amerikanci nisu hteli da mu prodaju onu količinu koja bi odgovarala njegovim ekspanzionističkim potrebama.

 

Taj arapski imperijalizam, za koji tvrdiš da ne postoji, je bio oličen u Naseru, a Izraelcima je spremao isto što i njegova braća iz FLNa Evropljanima i Jevrejima u Alžiru - kofer ili kovčeg. Ono što bi se u današnjoj terminologiji zvalo etničko čišćenje. Kao što znaš sve se završilo porazom od Izraela. Naravno da ne mislim da je Izrael čist u svim ovim sukobima, ali koliko vidim to je jedina zemlja tamo koja praktikuje visok stepen parlamentarne demokratije.

 

E, da. I uloga nesvrstanih je važna. Indija sa Nehruom na čelu je smatrana nesvrstanom zemljom još tada. A Nehru je odigrao važnu posredničku ulogu oko prevazilaženja Suecke krize. Kasnije je formiran i pokret. Nisam pogledao u ovim dokumentima ali pretpostavljam da su Amerikanci smatrali da će komunikacija sa nešto mudrijim Titom i Hehruom smiriti malo Nasera i distancirati ga od Sovjeta.

 

Nije pretpostavka nego cinjenica uz svo uvazavanje tvog postovanja prema Kamiju.

Sto se togtm Sengora tice, mislis na ovog:

 

 

I nije ti neki primer: cuo si valjda za izuzetak koji potvrduje pravilo  :D, a osim toga Sengor nikako nije primer intelektualca u evropskom smislu, narocito od one sorte koja je intelektualisala u periodu o kome govorimo, Sartru, Malrou, Fanonu, da nabrojim samo neke.

A to sto je, zamisli molim te, udostojen prijema u Akademiju, daj bre ne zajebavaj  :): sta su ga, pomilovali po glavi i ukazali mu cast, s obzirom da izvinjenja za nepodopstine drzava jos nisu bile usle u modu.

Sumnjam, na primer, da su se - a to ne rade i danas na stotu, jubilarnu, godisnjicu WW1 - setili Sengorovih zemljaka:

 

French_Colonial_ww1.jpg

 

French_Colonial_ww1_02.jpg

 

Da se ne mucis: ove fotografije su nastale u ustavno-pravnomtm delu Francuske poznatom kao Pikardija.

Senegalci pali za Francusku.

Jebes francusku akademiju i cast da se bude njen clan.

Ne vidim kakav su argument ove fotografije Senegalaca iz WWI, ali mi se čini da promašuju ono što sam ja hteo da kažem uvođenjem Sengora u priču. Tu uopšte ne govorim o pravednosti ili nepravednosti Francuza, već o samom Sengoru kao lideru i njegovom načinu uvođenja Senegala u nezavisnost. Jednostavno - sastao se sa De Golom i utvrdio termine. Možeš proveriti, ali mislim da je većina afričkih zemalja, francuskih kolonija i protektorata, na isti način dobila nezavisnost.

 

Link to comment

Dakle, da se nisu umesali mangupitm, zli Amerikanci i jos zliji Sovjeti, kolonijalizam bi se samoukinuo i mi bismo vec 50 godina ziveli u svetu u kome se svi vole, grle i ljube, pitomi domoroci postaju clanovi Academie francaise, kolonije nastavljaju da zive srecno i zadovoljno i to bi bilo manje-vise to  :)

 

OK, to bi bilo to, i neka ostane na tome, barem sto se mene tice.

Uzivaj  :)

Link to comment

....

Samo Andurili i njima slicni mogu da umesto antikolonijalizma da se kriju iza pojmova kao sto je tranzicija, pa jos mirna  :isuse:: onoliko puta sam ponovio da je svet sredinom 20. veka prstao od antikolonijalne borbe, da mirnotm nije islo.

...

 

Prstao je svet od antikolonijalne borbe ali i od mirnijih tranzicija jos od kraja 18. veka samo sto ti po obicaju moralizujes, generalizujes i pises ideoloske carsave pune faktografskih neistina poput ovog oko Sueza. 

Link to comment

Dakle, da se nisu umesali mangupitm, zli Amerikanci i jos zliji Sovjeti, kolonijalizam bi se samoukinuo i mi bismo vec 50 godina ziveli u svetu u kome se svi vole, grle i ljube, pitomi domoroci postaju clanovi Academie francaise, kolonije nastavljaju da zive srecno i zadovoljno i to bi bilo manje-vise to  :)

 

OK, to bi bilo to, i neka ostane na tome, barem sto se mene tice.

Uzivaj  :)

OK, uživaj i ti. I probaj kuskus (ako već nisi).

Link to comment

Evo još da podelim sa vama i ovaj BBC documentary oko Suecke krize. Ovaj poslednji deo je najzanimljiviji jer tretira samu akciju, a svedoči i dosta direktnih učesnika sa obe strane.

 

Link to comment

Nije mi jasno oko reforme radnog prava. Parlament glasao da se nista o tome ne pita, nego da predsednik po svom nahodjenju to regulise ? Da li je to uobicajeno za bitnije stvari ?

Edited by Lezilebovich
Link to comment

Nije mi jasno oko reforme radnog prava. Parlament glasao da se nista o tome ne pita, nego da predsednik po svom nahodjenju to regulise ? Da li je to uobicajeno za bitnije stvari ?

 

Nije bas tako jednostavno. Zakon ide ovako : vlada moze da potegne taj cuveni clan 49.3 da bi se izbegla parlamentarna opstrukcija u nekim slucajevima (na primer par hiljada amandmana na zakon, pa diskusija o tome moze da potraje nedeljama...). U tom slucaju se zakon smatra usvojenim, osim ako neko ne podnese zahtev za glasanje poverenja vladi. U slucaju da se poverenje ne izglasa - automatski pada vlada. Predsednik se tu nista ne pita (bar ne formalno). Clan 49.3 se moze upotrebiti samo jednom u toku zasedanja parlamenta, po novim pravilima iz 2008.

Od 1958. godine do sad je koriscen 86 puta.

Link to comment
  • 1 month later...
  • James Marshall locked this topic
  • Redoran unlocked this topic
×
×
  • Create New...