Jump to content
IGNORED

Kolumnistička lupetanja


Turnbull

Recommended Posts

  • Replies 549
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Turnbull

    91

  • gospa buba

    26

  • kim_philby

    21

  • bergasa19

    20

Top Posters In This Topic

Posted Images

  • 3 weeks later...
Možda se pitamo zašto svet ćuti? Oči sveta su uprte u nas. Mnogi saveznici su spremni da nas podrže, ali niko nije spreman da bije naše bitke umesto nas. Mi moramo prvi osuditi antisrpski fašizam, ne obazirući se na lažne zastave, loše navike i druge izgovore. Ako nismo u stanju da osudimo najgrublji fašizam čije smo direktne žrtve, kako ćemo osuditi bilo koji fašizam? Ili, jevanđelskim jezikom: „Licemere! Izvadi najpre brvno iz oka svog, pa ćeš onda videti izvaditi trun iz oka brata svog.“ (Mt. 7:5).
Au, kako je ovaj čovek glup! Pa on uopšte ne razume smisao citata koji navodi! Pa smisao je upravo - prvo se pozabavi svojim grehom, pre nego što osudiš tuđi. A genije to tumači kao - prvo osudi tuđi greh protiv sebe, pa tek onde svoj protiv drugih!Gluplje od ovoga ne može!
Link to comment

Jbt, ne verujem da Danas objavljuje ovakve bljuvotine. I da mi je znati gde on zapravo vidi napade na ćirilicu u Srbiji? O izjednačavanju fašista i antifašista ne bih - potonji to pomalo i zaslužuju, da ne ulazim sada u razloge...

Link to comment
  • 3 weeks later...

Iako volim Pakovica, moram da ga stavim jer ovo nije proslo pored pozorisne kritike.

Pozorišna kritikaProkletstvo tvrdičlukaAutor: Zlatko PakovićU romanu “Gospođica”, Ivo Andrić pedantno i bez žurbe, in vivo, secira jednu skvrčenu dušu, puštajući da njena grobna hladnoća oseni čitaoce, da ih njen ustajali zadah ošamuti, i da im se pri tom steže srce. To je duša jedne aveti, a ne osobe; aveti koja je za čitavog svog trajanja morila druge, a najviše sebe, kroteći sopstvenu milost grubo kao divlju zver, i svodeći ceo svoj život i pogled na svet na jedno jedino slovo kupoprodajne logike, logike ličnog novčanog probitka.Gospođicatekst: Ivo Andrić;režija: Gorčin Stojanović;Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd Rešivši se na ovakav asketizam kao sasvim mlada osoba, dajući zavet ocu na samrti – da će biti nemilosrdna i prema dužnicima i prema svojoj savesti, jer su očeva štedrost u pozajmicama i meka narav uzrokovali njegovu preranu smrt – svu svoju bujnu strast usmerila je na ovaj zadatak, svodeći sve želje svog tela i duha na jednu jedinu strunu koja vibrira prema rastu malog kućnog kapitala, u kojem nije bitno samo to da se, u jednom obrtu, od pare naprave dve ili tri, nego i to da se umesto jedne troši pola pare ili njena četvrtina. Taj “trpež i krpež”, postaće odmah trajni izvor perverznog sladostrašća Rajke Radaković, Andrićeve “gospođice”, od tih ranih dana u roditeljskom domu u Sarajevu pa sve do usedeličke smrti u jednom beogradskom kućerku, zapuštenom, bez cveća i s rešetkama na prozorima, “koje celoj kući daju mračan i tamnički izgled”.Bezdušna devojka, zatrovana zavetom kojim se obavezala jednom samrtnom ropcu, da mu posveti čitav život, beskrupulozna ratna profiterka, ipak, izaziva sažaljenja i jeze, jer je mučenica svog izopačenog, opakog i samoubilačkog poziva – žena koja je mislila samo na to kako da usavrši sopstvenu štednju, kako da što manje utroši i što manje potrebuje, kako da, što više imajući, što više oskudeva i što manje bude. To je Andrić, pisac koji, frojdovski, iza tuge otkriva potuljenu radost, a iza svečane radosti – zamagljeno zlo. Andrić koji dijabolično kuša emocije čitalaca i svakom osećanju pridružuje, kao senku, protivno osećanje. Andrić koji naročito uživa da opisuje umiranja, te momente u kojima svest napušta čoveka kao da je kod njega bila podstanar i sad jedva čeka da se pretvori ni u šta, kao da je živela samo za taj poslednji trenutak u kojem će da se isceri.U našoj književnosti, opasnijeg pisca od Andrića nismo imali. On je kudikamo opasniji i od Krleže, jer je Krleža neutajen i, razgovetno i jasno, angažovan, a Andrić i iza angažmana demaskira prikrivene zluradosti i otrov licemerja. Stoga, o svojoj junakinji koja je bezmerno volela svog oca, on otkriva i ovo, kao da piše formulu nekog prirodnog zakona: “Prvi meseci posle očeve smrti bili su tužni ali veličanstveni kao muzika posmrtnog marša, koja je tužna, ali u isto vreme i radosna što je život takav da može i da živi i da smrtno tuguje.”Prema dramatizaciji Marka Foteza, u režiji Gorčina Stojanovića, mučnom utisku mladalačkog zavetovanja sticanju i tvrdičluku, kao odricanja od života, Nataša Ninković u ulozi Gospođice, pridodala je i početnu infantilnu radost, kao da je posredi igra jedne devojčice koja je, eto, dobila priliku da izigrava odraslu osobu. To je, na momente, naročito u scenama s Majkom (Jasmina Avramović), poprimalo iskrene komične tonove. Zatim, Gospođica se pred nama magnoveno pretvorila u mladu staricu, svoje “srce zapečativši mrtvim voskom”, kako kaže Janko Veselinović (a taj citat, Andrić uzima za moto romana), i komičnost je morala da napusti scenu.Međutim, kad se radnja iz Sarajeva, pred Prvi svetski rat i tokom njega, izmestila u posleratni Beograd, gde se Rajka s majkom uklonila pred zasnovanim optužbama za ratno profiterstvo, da tu obe umru kao da nisu ni živele, odjednom se sva ta teška atmosfera čije je izvorište bilo u prokletstvu tvrdičluka, rasula ni u šta i ni za šta, a pod naletom jedne neodgovorne i neobavezujuće šmire.Osnovni ton ovom upropaštavanju, u kojem mesto pripada i dramaturškom anuliranju Andrićeve kritičke slike tadašnje prestonice, dalo je nerazumevanje dramske funkcije lika Jovanke i njeno skaredno tumačenje od strane Nataše Tapušković. Andrićeva Jovanka, obrazovana je tridesetogodišnja devojka, koja vodi boemski život i prvi je borbeni feministički lik u našoj prozi. Ona je sušta Rajkina suprotnost, jer je Rajka otelovljenje patrijarhalnog, mizoginog morala. Iako je osvetoljubiva, Jovanka živi da bi se drugima našla pri ruci i pritekla im u pomoć, a u predstavi je pretvorena u jednu palanačku abronošu, koja spliće spletke, vrišteći po sceni. Taj njen ton i način odjednom je obuzeo, u nešto razblaženijim vidovima, i sve druge glumce i glumice, tako da je ono što su dotle izgradili, igrajući iste ili druge likove, do kraja predstave porušeno bez ostatka.
Link to comment
  • 2 weeks later...

Prvo Sasa Ilichttp://pescanik.net/2013/05/pristinski-dnevnik/A onda ova odgovarahttp://www.nspm.rs/kosovo-i-metohija/nezavisno-kosovo-2008-2013.html

Link to comment
:Hail:
SRCE POD PRITISKOM: Majčina dušicaMirjana Bobić-Mojsilović 11. maj 2013. 19:53 | Komentara: 15 Dok Srbija sa obožavanjem gleda beskrajni plavi krug, i u njemu žute zvezdice, neke stvari prolaze gotovo neopaženo. Na primer, da je Srbija potpisla zloglasni Kodeks alimentarijus Mirjana Bobić-Mojsilović Dok se javnost bavi šokom koji je izazvao vladika Amfilohije Radović svojim "jektenijem za upokojenje Vlade i Skupštine Srbije i njihovo vaskrsenje" i saslužbovanjem vladike Atanasija Jevtića, istom prigodom, a na mitingu protiv prihvatanja briselskog sporazuma, Srbiju, kako vidimo, čeka lepa evropska budućnost. Suzana Grubješić je ovih dana izjavila da bi to, to jest pridruživanje Srbije projektu prisajedinjenja EU, moglo da se desi relativno brzo, a možda i pre.Dok Srbija sa obožavanjem gleda beskrajni plavi krug, i u njemu žute zvezdice, sanjajući da će jednog dana i ona da postane Zvezda (evropskog) Granda, neke stvari prolaze gotovo neopaženo. Na primer, da je Srbija, između ostalog, potpisala zloglasni CODE ALIMENTARIUS. Od pre mesec dana, u zemljama članicama Evropske unije ne sme da se prodaje lekovito bilje i prirodni lekovi na bazi trava, što uključuje i čajeve, ali i med. Naime, na snagu je stupio novi zakon koji propisuje da se prirodni lekovi od bilja pre prodaje moraju istraživati nekoliko godina, a sertifikat bez koga se ne može ući na tržište Evropske unije košta 100.000 evra. Ove zabrane će morati da se pridržavaju i mnoge zemlje koje nisu članice Evropske unije, a odnosi se na države, potpisnice Kodeksa alimentarijusa. To znači da će te države na svojoj teritoriji zabraniti rad travarima i medarima i prodaju njihovih preparata uključujući i čajeve! Možda je nekom smešno to što će Hrvatska ostati bez nekih vina, bez paškog sira a možda i bez dalmatinske pršute, ali to isto čeka i nas. Svetla evropska budućnost, između ostalog, podrazumeva i bespogovornu poslušnost - Kodeks alimentarijus se tako ispostavlja kao samo jedna od mnogih faseta Ugovora sa Đavolom. Nekadašnji vicevi, već danas izgledaju kao nepodnošljiva realnost - možemo da kažemo zbogom hajdučkoj travi i majčinoj dušici, medu i šljivovici - ako majstor iz Brisela, posle nekoliko godina ispitivanja zaključi da nisu po standardima EU. Hajdučka trava, to sa sigurnošću možemo da kažemo, sigurno nije, a možda će biti, ukoliko promeni ime. A o pečenim prasićima da i ne govorimo - nagrabusili smo ako PETA sazna da se ovde peku celi prasići. Šta tek reći o mogućnosti da nam jednog dana jave da nije bezbedno da pijemo vodu iz vodovoda, da mirođija mora da ima sertifikat iz Brisela i da muškatle iz rasadnika iz Zaklopače, ozbiljno ugrožavaju jednistvenu politiku poljoprivrede Evropske unije? A da i ne govorimo o mogućnosti da se neko doseti da nam javi kako kuvanje u posuđu "metalac" nije bezbedno, a takođe nije nemoguće i da kodeks alimentarijus ne prođu ni ruke srpskih majki - što, pa može da se desi da nam zabrane da jedemo po kućama? Još kad se tome doda činjenica da se u Evropi sve teže mogu naći sijalice od sto sveća, te da je kampanja oko takozvanih štedljivih sijalica već nekoiko godina u zamahu - naša svetla evropska budućnost biće nekako kontrolisana i štedljiva. Da i ne govorimo o alternativnoj medicini koja je, već sada, bačena na đubrište istorije. Farmaceutske kompanije su te koje će nas i razboljevati i lečiti, a svaka saksija na terasi biće potencijalni izvor političke nekorektnosti. Uopšte, gajenje začinskih i lekovitih biljaka, biće stvar Centralnog komiteta, a ono čemu se radujemo kao mala deca, sve više liči na strogo kontrolisane vozove novog kopernikanskog obrta liberalnog kapitalizma, koji svakoga dana, sve više, i u svakom pogledu, postaje projekat super kontrole.Ipak, sasvim je logično da u ovoj zemlji niko na ovu temu ne reaguje. Ko će još da se bavi problemom zemlje u saksijama, kada smo tako lako uspeli da se ne bavimo ogromnom zemljom koju smo izgubili na Kosovu?Ulazak u Evropu u stvari znači pristajanje i na pravila koja nam se ne sviđaju. Prvo pravilo smo već naučili - koga je moliti - nije ga ljutiti. Drugo pravilo je da o našim životima, našem zdravlju, našoj hrani, našoj zemlji više ne odlučujemo mi - nego oni koji znaju šta je za nas najbolje.A sve ostalo, možemo kako hoćemo.
Link to comment
Evropi sve teže mogu naći sijalice od sto sveća, te da je kampanja oko takozvanih štedljivih sijalica već nekoiko godina u zamahu - naša svetla evropska budućnost biće nekako kontrolisana i štedljiva. Da i ne govorimo o alternativnoj medicini koja je, već sada, bačena na đubrište istorije. Farmaceutske kompanije su te koje će nas i razboljevati i lečiti, a svaka saksija na terasi biće potencijalni izvor političke nekorektnosti. Uopšte, gajenje začinskih i lekovitih biljaka, biće stvar Centralnog komiteta, a ono čemu se radujemo kao mala deca, sve više liči na strogo kontrolisane vozove novog kopernikanskog obrta liberalnog kapitalizma, koji svakoga dana, sve više, i u svakom pogledu, postaje projekat super kontrole.
POMO generator meets Miloš Aligrudić.
Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...