Jump to content
IGNORED

Ravnogorski pokret


Recommended Posts

  • Replies 747
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • pere urban x

    145

  • Topola

    71

  • Filipenko

    57

  • kim_philby

    57

Top Posters In This Topic

Posted Images

Predrag Koraksić - Corax, karikaturistaČetnici su mi ubili ocaSvedoči: Predrag KoraksićNemačke “štuke” su mitraljirale bolnicu, četnici su je opkolili, zarobili partizane, odmah pobili one koji nisu mogli da hodaju, a devetnaestoro ranjenika i bolesnika, među kojima je bio i moj otac, odveli su na Ravnu goru i tamo ih streljali u selu Kosijerić. Prethodno su ocu isekli četiri prsta na ruci; jedan od tih četnika, po pričanju nekih koji su prisustvovali tom događaju, rekao je: “Nećeš ti, učo učiti našu decu”. Ima puno teških detalja, a najzanimljivije za ovu priču je da je Gestapo došao u Zemun I uhapsio moju majku – po poternici koju su poslali četniciJa sam imao osam godina kada je počeo rat, 1941, moj otac je od početka bio učesnik, bio je zarobljen i u transportu prema Nemačkoj, sa našim zarobljenim oficirima i vojskom. Negde u Sloveniji je iskočio iz voza i vratio se u naš kraj. Inače sam rođen u Čačku, iz učiteljske sam porodice, moji su bili učitelji. Otac je poreklom iz Gornje Gorevnice, devet kilometara od Čačka. Kada je došao, pridružio se čačanskim partizanima, najbolji drug mu je bio Ratko Mitrović; na jednoj fotografiji, snimljenoj po podizanju ustanka, moj otac je u partizanskoj uniformi pored Ratka Mitrovića koji drži govor.Kada je bio prvi okršaj sa Nemcima, jedinica u kojoj je bio moj otac bila je prinuđena da prepliva reku. Bio je kraj oktobra, moj otac je dobio upalu pluća. Smešteni su u jednu partizansku bolnicu, zapravo školu u našem selu Gornja Gorevnica, bilo je i ranjenika.Naša kuća je bila otprilike tri kilometra odatle i ja sam sa proplanka imao pregled svega što se tih dana dešavalo. Onog dana kada je Draža Mihailović prekinuo sporazum sa Titom, četnicu su “hrabro” izveli svoju prvu akciju, napali su tu partizansku bolnicu koja nije bila naročito branjena. A prethodno – ja sam to video iz svog dvorišta – dve nemačke “štuke” su mitraljirale bolnicu. Onda su je četnici opkolili, zarobili partizane, odmah pobili one koji nisu mogli da hodaju, a devetnaestoro ranjenika i bolesnika, među kojima je bio i moj otac, odveli su na Ravnu goru i tamo ih streljali u selu Kosijerić. Prethodno su ocu isekli četiri prsta na ruci; jedan od tih četnika, po pričanju nekih koji su prisustvovali tom događaju, rekao je: “Nećeš ti, učo, učiti našu decu”.Neverovatno je da je moj otac jedini preživeo to streljanje. Kad su četnici otišli, on je dopuzao do jednog potoka, naišla je jedna žena koja je bila iz četničke familije, javila je četnicima i oni su ga tu dokrajčili dum – dum metkom. Ja to tada nisam znao, moja mati nije to htela da priča ni meni, ni mom, sada pokojnom, mlađem bratu. Tek posle rata sam saznao kako je završio moj otac.Ubrzo posle toga, četnici iz štaba koji je bio u našem selu, donose odluku da zakolju celu moju porodicu, moju tetku, majku, mlađeg brata i mene. Međutim jedan sluga koji je radio u četničkom štabu došao je i javio nam. Mi smo pobegli kod kumova u Čačak. U tom bežanju naišli smo na jednu užasnu scenu, prošli smo kroz dvorište poznate i bogate familije Toroman, iz koje su sva tri brata bili u partizanima. Četnici su tu napravili masakr, ja sam video to stratište, starca koji je bio glava porodice su zaklali, izvadili mu grkljan i prislonili ga na ulaz njihovog dvorišta.U panici smo došli u Čačak i odatle je moja rođaka prebacila mene i mog brata prvo u Beograd, a onda smo ilegalno prešli u Zemun. Zašto? Moj deda po majci, Dalmatinac po poreklu, bio je šef Poreske uprave grada Beograda pre rata, to je bio gotovo ministarski položaj, imao je kuću na Dorćolu koja je u bombardovanju pogođena. Pošto su ostali bez igde ičega, otišli su kod prijatelja na jedan splav na Savi, a potom su iznajmili kuću u Zemunu, u Gundulićevoj ulici, neposredno pored Gradske bolnice. Tu smo se prebacili, a moja mati se prijavila pod svojim devojačkim prezimenom, ja sam, takođe, imao prezime Božić, a ne prezime moga oca. Ubrzo posle toga došla je i sestra moje majke koja je bila udata za poznatog generala Terzića, sa četvoro dece. Tu smo doživeli užasne stvari, bilo je gladi, morao sam da čekam pored domobranske kasarne sa nekom šerpom da, kada se domobrani podmire, nama, deci, prosjacima, daju ono što je ostalo u kazanima.Ima puno teških detalja, a najzanimljivije za ovu priču je da je Gestapo došao u Zemun i uhapsio moju majku – po poternici koju su poslali četnici. Moja majka je odvedena u Glavnjaču, ali se četnik koji je trebalo da je prepozna, iz nekih razloga nije pojavio. Moj deda je intervenisao, molio, uspeo je da moju majku izvuče iz zatvora.Znali smo da to nije kraj, otišli smo u Batajnicu, prvo kod prijatelja, a potom smo iznajmili neku kuću. Posle kapitulacije Italije 1943. prešli smo u selo Ugrinovce i tu smo dočekali oslobođenje.Ima još mnogo detalja kojih se sećam, ali je za ovu priliku osnovna stvar, zapravo dokaz, to da su četnici, čim su prekinuli sporazum sa partizanima, počeli saradnju sa Nemcima. Gestapo je, dakle, došao u Zemun i uhapsio moju majku po poternici koju su za njom poslali četnici.* Izlaganje na tribini Alternativne kulturne organizacije “Politička zloupotreba prošlosti: Rahabilitacija, relativizacija, fašizacija”, održanoj 10. maja u Kulturnom centru Novog Sada
Link to comment
O stradanju sveštenika Boška Trifunjagića svedočio je sveštenik Borko Lukić u "Banatskom vesniku" broj 1-4 iz 1992. godine. On je o mučeničkoj smrti oca Boška Trifunjagića zapisao:"Otac Boško Trifunjagić je bio paroh u Velikim Livadama od 1942. do 1944. godine. Rođen je u banatskom selu Kumane. U Velike Livade je došao u vreme Drugog svetskog rata. Pošto je bio udovac, u parohijskom domu zajedno sa njim su živele i njegove dve unuke. Zet mu je bio oficir u Nedićevoj vojsci. Drugi paroh je bio Rus, Aleksej Ševčenko, koji je odmah po završetku rata otišao u Francusku.Svedočanstvo o stradanju oca Boška stidljivo je ispričala meštanka Velikih Livada, Branka Šašić, pokojnikova sinovica. Rekla je da je u to vreme imala dvanaest godina i da se seća priče o pokolju sedmorice ljudi iz sela, među kojima je bio i otac Boško. Po priči koju je ona čula, a i po kazivanju drugih meštana, otac Boško je preklan u hodniku parohijskog doma. Priča se da su jedne noći upali u kuću izvesni ljudi, prvo su probudili oca Alekseja i kada su videli "da to nije taj", nastavili su da traže oca Boška. Prvog sveštenika su pustili, a drugog zaklali.
Link to comment

Ne znam 'de ovo da turim, pa evo ovde. Nadrealno loša knjiga, tj. nadrealno loša serija knjiga (ne samo u političkom smislu) niškog paraistoričara Nebojše Ozimića, o logoru na Crvenom krstu u Nišu. Aljkavo, glupo, paranaučno, nepismeno, a sve sa jasnim ciljem potpunog izjednačavanja četnika i partizana i njihovih žrtava u logoru (svaka priča ili slučaj partizanskog junaštva, praćena je uredno po jednim primerom četničkog, ko zna odakle izvučenog, bez reference, ili sa krajnje proizvoljnom referencom; svaka fotografija pogubljenog borca ili borkinje NOB, slikom poginulog borca JVuO). Čak iako nemate ideološki problem s knigom, način na koji ona postiže svoj cilj je katastrofalan. Anegdote, smatranja i razmatranja, te čiste fantazije i wishful thinking tretiraju se kao materijal iste vrste kao i dokumenti. Sve je strašno zbrkano i odokativno, kaže prijatelj koji mi je ukazao na ove knjige - kao loš seminarski rad. Izdavač je Narodni muzej u Nišu :isuse: Ukazujem samo na dva od bezbroj primera "lošosti". Prvo, nakon prepričavanja dirljive i poznate priče o smrti Anete Andrejević, autor je prati nadrealnom, anegdotom o prkosnoj smrti četničkog oficira (zašto nadrealnom, zaključite sami):

За време прозивки и одвођења на Бубањ забележени су ретки примери храбрости, пркоса иината обичних смртника који су знали шта их чека.Први такав пример био је са Јелисаветом АнетомАндрејевић, која је доведена у логор као заробљени борац Топличког партизанског одреда. У Народном музеју у Нишу чува се записано казивање сведокањеног стрељања на Бубњу. У jануару 1943. године,стигли су камиони за стрељање у 8 часова ујутру,са осуђеницима на смрт, из логора. Изашла су шесторица, међу њима и Анета која је певала. Немци су осуђенике потерали до шанца где је требало даих стрељају. Поређали су их уз јаму самог шанца иокренули леђима према џелатима. Анета је гурнутапоследња, јер никако није желела да се окрене.Почело је стрељање у потиљак, један по један. Анета их је презриво гледала и свашта говорила, док су окоње летели парчићи лобања и праменови косе. Дошаоје ред и на њу. Немци су је опомињали неколико путада се окрене, али она није хтела. Поносно се испрсила пред њих, и ударивши се у прса, пркосно рекла:Гадови, нећу да вам се окренем, што се стидите да бијете у прса. Мојом крвљу нећете добити рат, нитипобедити. Победа је наша, настављајући да пева:Падај сило и неправдо, док нису запраштали пуцњи иугасили живот ове младе девојке. У време једног масовног стрељања, прозвана групаје пред полазак у смрт сложно запевала: Ко не жели немо млад умрети, нек се јави нашој чети. Светли пример је пред смрт оставио и интендантски капетан Стеван Веселиновић из Ниша, равногорски илегални командант Ниша. Из затвора Гестапоа доведен је у логор, где је 23. фебруара 1943. године прозванна стрељање. Када су га гестаповски официри удворишту питали да ли се као официр каје што јерадио против Немаца, због чега ће умрети, хладно и пркосно им је рекао:Не кајем се! Живео Дража Михаиловић! Забезекнути гестаповци су му пружили руку коју је одбио. Стрељан је на Бубњу.
Ovo fantazija o nepružanju ruke, ovaj moša kojeg je četnički oficir napravio zbunjenim Nemcima, sažima ceo napor ove knjige. Možda su nam oni i pružili ruku, ali mi njima - jok! Najveći problem za autora jesu dva bekstva iz logora, koje su organizovali i izveli listom ilegalci i komunisti koji su se kasnije priključili partizanskim odredima u okolini Niša (uglavnom jastrebačkom). On tu pokušava do ugura i ponekog četnika, ali to nije baš uverljivo. Stoga, na kraju knjige, zarad onog uravnotežavanja zbog kojeg je knjiga i napisana, on daje i priču o jednom četničkom bekstvu, a evo i kakvom:
Из немачког документа од 21.6. 1944.сазнајемо да је у овом периоду у логору био велики број заточених припадника јединица Драже Михаиловића и да је постојала идеја поручника МиркаЋирковића, команданта Чегарског корпуса ЈВУО,да са својом јединицом упадне у логор и ослободи заточене другове. План је био да двадесет четника,прерушених у Немце, наводно спроведе четрдесетак „заробљених “ четника. Када би ушли уследио би сукоб са Немцима у логору. Не знамо да ли је овај дрзак препад успео али нам он даје јаснију сликуо дноса Немаца према јединицама под командом генерала Драже Михаиловића.
Ovo je fairy-tale ending koji autor izmeštava ne bi li dopunio stvarnost koja mu ne ide u prilog. Oni su hteli, majke mi su hteli, a možda su i uspeli, ne zna se, ali u svakom slučaju, eto vidite kako su borili protiv Nemaca. Ovo je beyond bad. Da ne pominjem sumnjivost "nemačkog dokumenta" (kog? kakvog?, for all we know, možda je u pitanju i humoristički časopis za vojsku. scenario svakako zvuči kao epizoda Alo-alo). Da naglasim - nemam nikakav problem sa činjenicom da se knjige bave ravnogorcima u logoru, o kojima se svakako ne zna dovoljno, problem je način na koji se to radi i namera sa kojom se radi, a ta dva su, dakako - povezana.Anywho, ako ikoga interesuje, remek dela su mogu pogledati ovde i ovde. Edited by Syme
Link to comment

Pa ništa, eto crno na belo istinske istorije, umesto one izmišljene koju su forsirali komunisti :fantom: Ali Jelisaveta Andrejević, borac partizanskog odreda iz topličkog kraja (podsetimo, paraistoričari forsiraju priču da u Srbiji do 1944 nije bilo nigde partizana) koja zapeva dalmatinsku pesmu "Padaj silo i nepravdo..." :isuse: Ne verujem da bi i teacher to progutao (mada se nikad ne zna). Ne kapiraju da su u partizanskim filmovima pevali one pesme u Neretvi zato što su te pesme iz regiona u kojima su boravile i iz kojih su dolazile te brigade i divizije.

Link to comment

Kakav bes i raočaranje obrijanih četnika u komentarima ispod sva tri videa.Jebote oni zaista veruju da su pravi četnici bili nešto puno urednija i disciplinovanija vojska od Bulajićevih.

Edited by dillinger
Link to comment

Pa valjda vidiš da kod forumskih četnika provejava baš takvo mišljenje. To je bila uredna, regularna kraljevska vojska bla bla. To je još podgrejano u zvaničnim udžbenicima, pisanim od strane Homenolikih spodoba, gde su komunisti incident i banditi, a četosi regularci i istinski buljorodi.

Link to comment
  • 2 weeks later...
se veda, fant Kimsta kazu tamo gde sunce nikada ne zalazi...Encyclopedia Britannica
I, šta to posebno kažu i otkrivaju...? :fantom:
Even after the Germans drove both forces out of Serbia, many Chetniks occasionally joined German, Italian, and Croatian units in operations against their communist rivals. The Allies, who at first considered Mihailović the pillar of the Yugoslav resistance, eventually shifted their support to the Partisans. By the end of the war, the Chetniks were greatly reduced in number.
Link to comment

posebno?posebno imas u knjigama, ne na forumima i kioscima sa brzom hranom.btw, u boldovan deo ti nije upala rec "many", pretpostavljam namerno.

Link to comment

Pa još grđe, nisu rekli "few" kako bi ovdašnji pročetnički elementi voleli, i kakvu kvazistoriju forsiraju ("bio je možda neko ko je na svoju ruku tamo i tamo sklopio poneki savez") nego "many". Ne vidim apsolutno ništa pozitivno u tome. Malo švabe, malo žabari, malo ujke, malo nedićevci, malo tamo, malo vamo, sve čekajući nebesku Srbiju imaginarnu savezničku invaziju Balkana.

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...