Pitali ste zašto ne pišem na ovom topiku, pa hajde da ga podignemo za jutarnju kaficu nedeljom FAJRONT SONG (do novog susreta sa vama) Ako zatvoriš oči i pomisliš na bolju prošlost - Đuza je uvek tu negde na nekoj od slika. Nikad nije bio komičar, nije bio ni superstar; bio je samo Gospodin Normalnost onda dok su se prijatelji još često viđali s prijateljima. Ne da bi gledali utakmice, već da se zajedno smeju i lepo završe dan. Prilično redovno sam ga viđao u sporim crvenim trolejbusima: ja bih sišao kod Čuburskog parka, a on nastavljao ka Krstu. Nikad mu se nisam ni prijateljski nasmešio, niti pozdravio sa #kakojemajstore, bilo je nekako normalno da je tu, među nama. Uostalom, tako smo viđali i Petra Kralja i Ružicu Sokić, svi su oni stanovali negde oko Beogradskog Dramskog; Batu Životinju nismo viđali, premda je i on bio u kraju, ali je bio filmski glumac pa je išao autom. Prvaci drame su se posle predstave klatili noćnom trolom u pola jedan. Pera Kralj nosio je preširoke farmerke, svesno i namerno smucan kao da želi da potone u hladnoću između mutnih stakala lenjih i sporih vozila GSP; niski i mršavi Đuza je i na liniji br.29 blistao kao na Brodveju; samo smo čekali da kao Keri Grant raširi ruke i počne song, recimo Ljubav i moda. Prezirao je svaku afektaciju i zato se izvođenje činilo tako laganim. Dečko iz Kruševca je kroz sving i džež gazio kao kroz mekanu mladu travu, snimajući klasike koje slušamo i danas. Ali jedan od njih, poseban je slučaj. Bila je obična, najobičnija muzika za odjavnu špicu sitkoma. Tako je i objavljena, kao singl PGP. Na a strani, Sedmorica mladih su snimili šaljivi song koji je tiraž ploče trebao da rasproda rutinski, koristeći popularnost serije; na b strani, kratki odjavni song, minut i dvadeset četiri,reklo bi se, tek da popuni prostor. Možda bi tako i bilo da početak songa nije obeležio sugestivan Đuzin bariton, i nežan i energičan u isto vreme: 'Još jedan prođe dan…" Ne bi to bila prva sjajna pesma koju je b strana poslala u prašinu, ali Pozorište se repriziralo u proseku jednom godišnje i svaka nova repriza činila nam je vreme u kom se snimalo sve boljim i romantičnijim; pa je tako i Još jedan prođe dan dobijao svaki put dublje značenje. Taj sveprolazeći dan polako smo gubili i osećali da nam izmiče negde u trci između kredita za automobil, skijanja i dijeta. ‘Još jedan prođe dan’ zapravo je klasik Ljuba Kuntarića iz filma ‘Pukotina raja ’ iz 1959. U originalu,zvala se Zamagljen prozor, a originalni tekst pisala je Blanka Čudoba: https://youtu.be/p8fDFUYp3o0?si=bVrq080yx7kJzsHd Snimljena je kasnije bezbroj puta, ali nijedna moderna orkestracija nije prišla originalu koji je pripao mladom Džimiju Staniću pod kontrolom džez vukova i koji takvu interpretaciju nije nikad ponovio. Šjor Ljubo i veliki srpski glumac imali su nešto zajedničko - bili su ljudi kojima talenat nije bio teret. Svoj dar nosili su lagano... njima je trebalo malo: Ljubi mir i jedna kamena staza Lungomare od Voloskog do Lovrana, Đuzi gradska rutina Crvenog Krsta. Nikad se nisu upoznali. Nije čudno da su Rale Grajić, autor muzike za Pozorište u kući i Đuza, verovatno u hroničnoj vremenskoj iznudici, odlučili da prilagode tekst i iz školjke izvade Kuntarićev biser za odjavnu špicu Pozorišta, da se na brzinu završi posao uz dobro društvo i maligane. Fini glenmilerovski aranžman Šjor Ljuba razlio se kao tamjanika po kariranom stolnjaku bifea u Aberdarevoj. Ostalo je malo vremena da predaju odjavni song Pozorišta u kući, pa su napravili jedan vinski brejnstorming. I šta je uz gitaru, razgovor i dva prijatelja pa moglo da izađe sem ruskog štima? Pesma tužna kao prazna ljuljaška. Stajala je tako crno-bela godinama, a onda, negde sredinom osamdesetih, u prvom naletu prostakluka I lošeg ukusa na Televiziju Beograd, u samoodbrani smo se počeli vraćati reprizama Pozorišta u kući i stari refren je postao deo repertoara svakog kombo sastava sklepanih brod restorana. Gitara, harmonika i kontrabas počeli bi sporo, a pevač, konferansije i vođa orkestra najavio bi fajront: Još jedan prođe dan Nekako se taj gitarski foršpil sa početka neprimetno provukao kroz dim pravo među muzikante. Oni bi ga prosviravali dok se društvo svađalo koju novu da naruči; ge mol - de sedam - uzburkan ko more. ’El to ona iz Pozorišta u kući?’ Pravo preko pepeljara i karafingli sve tajne stihova iz bifea u Aberdarevoj sekle su plavi dim; svaka senka u kafani izdužila se i dobila ime. Grlo bi pred jutro već bilo dobro podmazano, neko bi viknuo - alal ti organ, brate - a zora nas pekla prebelom belinom. Oštar vazduh je treznio, trebalo je nekako preći klimave mostiće od broda do svete zemlje Beograd. Možda je za televizijsku seriju završna crtica #donovogsusretasavamadoviđenja bila zgodan kraj, ali svako pijano jutro davalo joj je novo značenje - kao da Đuza u njoj glumi malu smrt. Slušajući tek probuđene ptice oko sebe, puštali smo pogled niz Savu, zaleđeni trenutkom. Možda se sledeći put rodim kao galeb.